Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Još nisam izašla na dnevnu svjetlost. Oči su zatvorene. Trepavice sklopljene. Jedino kroz kožu mogu osjetiti tu stvarnost što se objavljuje. Iz neke nepravilne geometrijske apstrakcije tim očima duše, nespremnim na raskorak po površini, dugujem si ovakvo jutro. Tamno je ispod očiju. Tamno je u toj tami. Vlažne usne, sad su suhe. Ne puštam pogledu da poleti … A i kamo? Krug neotkrivenog se zatvorio. Moje sjene opet plešu svoje poznate ritmove sa nekoliko velova, glazba se čuje iz dalekih sfera neotkrivenog kruga. Tišina puca po površini, premještam se u neki drugi prostor, u neko drugo vrijeme. Možda ovo nije bilo moje vrijeme. Nije. Zaokruženi krug neotkrivenog stoji kao nepokretna istina. I traje.

U ovako lijepom danu, proljetnom da puca prepun sebe… razbio si me na nekim surovim hridima anđeoskih pjesama gorkog okusa… U titrajima srca dopuzale su zmije do plavozelenog sna i pretvorile ga u pijesak i sol… ''nisam znala da krećem na put bez povratka… nisam znala da propada svijet'' zbog tog sna…ostala sam "bespomoćna kao mjesec na vodi"…Od tog velikog života, gdje ne poznajem jutro boje ruže, Sunce mi je danas izranjavalo te moje osjeljive oči.. ah, klizim u neke precentralizirane trijade, pokušavam zbrojiti neke krhotine podvodne amfore koja je čuvala to mirisno ulje tisuće godina na dnu nekog tamnog oceana… a o vlastitoj mrtvoj točki ne mogu ni misliti… ne mogu komunicirati… to mlado Sunce koje će se sutra roditi, kad dan ubije noć, uzet će od mene komad plavozelenog sna i zabiti mi nož u te osjetljive oči duše… koje vide ono što je očima nevidljivo, a srcu tako jasno…. Oko mog vrata je ogrlica nanizanih plavozelenih snova…. dovoljno za ostatak nebitnog hodočašća po ovim tako varljivim stranicama virtualnog svijeta koji zavodi bolje od bilo kakve zavodnice…tamo putujem…  tom bijelomliječnom svjetlu... sa dlanovima na očima… da bih ipak malo preživjela tu bol, koja presijeca te osjetljive… oči duše.

Jedan galeb mojih snova leti iznad plavog oceana.. oceana moga sna. Ima li me u tim snovima? Na obali tvog sjevernog mora pred tobom stoji bezazlena sjena, koja je ugasnula i opet se kao razgolićena tajna pokazala …. u toj noći spajanja sa plavozelenim snom. Na tvojim usnama gorak osmijeh… kao i na mojim… ah, dodirujem te žestoke usne moje tame, popila bih sve izreke koje je Seneca diktirao nekom polupismenom seljaku i kroz noć bih te nježno odvela da na mom lijevom boku izroni najljepša ljubavna pjesma što je jedan lutalica-pjesnik napisao i koju više nikad neće napisati. Kako to znam? Znaš i ti, a znam i ja….

U nekom tamnom prostoru čistog neba, u nekom kutku staze koja ne završava, u nekom snu koji se ne sanja, u nekoj poetsko-filozofskoj šetnji mozgom, tom neusklađenom sivom tvari... naletjeh na bol, tamnu kao noć. Kako mi te lako mogu oduzeti? Oduzeti? A imamo li jedno drugo? Postoje li neke naše šetnje kroz visoke trave kišnih noći? Postoji li led iz kojeg me gledaju tvoje oči, postoji li neki bijeli grad gdje si me grlio, nepostojan i nemiran, u dubini plitak, na površini dubok? Ne znam. Između dva vala šutnje caruje mrtav mir, kao neko višeglasje što u nama ne odzvanja, ne budi poziv. Tvoj šapat, kao šapat noći! Iz tog mrtvog jezera šutnje izrasla je bol, tamna kao noć.

Rano jutro... svaki dan u isto vrijeme... tamnoplavo nebo, polusrpasta «luna» sjaji kao broš zataknut na tamnom baršunu. Neke predstave su odigrane, «luna» još traje. Pisala sam ti da nećeš moći disati u mojoj blizini, a one pjesmom očarane potoke nećeš moći dozivati kao do sada. Na pragu novog vremena ljudi se gube u poludjeloj ljubavi, a dok me prati polusrpasta «luna» i polako nestaje, jutros sam zaustavila globus na 3 sekunde i nebo je zadrhtalo, otpustilo noć polusrpaste «lune» i ustupilo mjesto crvenom Suncu. Ah, kako mi je crvena svjetlost presjekla te bolne oči! Iako ih prekrivam poluspuštenim trepavicama, iz očiju su ipak odletjele neke ptice prema sjeveru. Od palog anđela dobih poruku, da su mi otvoreni svi koridori plavozelenih snova, a trenutak trajanja je tako tih, da mi se čini kako i svježe ubranu ljubav mogu zagristi kao zrelu jabuku.

Kroz topli vjetar s juga odletjele su neke ptice ispod mojih trepavica negdje malo sjevernije i pitale te: misliš li na mene? Pogled je spušten, žuti disk se jutros objavio stidljivo i laganom vatrom ušetao u osjetljive oči. Je li meden okus tvojih usana? Je li ovaj snijeg što se polako topi čuvar nekih tamnih staza stvarnosti u koje se vraćam ili je samo putokaz do plavih snova kojima me zoveš? U toj vječnoj igri pitanja i odgovora, sanjam kako dišeš, sanjam kako sanjaš. I dalje osjećam taj susret i dalje prolazim tim snenim koridorima naše stvarnosti. Osjetiš li? Kad se pomaknu duge zelene zavjese u mojoj sobi, kad ih vjetar zaleluja, budi mi to plavo svjetlo snova i odvedi me negdje gdje se nježno voli. Dok čujem prva jutarnja zvona, zatvaram ovu knjigu snova i pitam se: misliš li na mene?

Ledeni trag nečeg je zaustavljen, a opijena lakim snovima u spomen na mrtve iluzije izlazim negdje gdje pulsiraju zvijezde. Znam da svjetlosni tragovi znaju zavesti, kao i riječi, te lijepe zavodnice. Znam da se atomi uznemire na slatkoću govora, znam da se u mene upijaju ti medeni poljupci duše što silaze preko tvojih usana. Sve znam. Kao izvor neke daleke čežnje duša se još uvijek traži, luta, pronalazi. Pronalazi li se?

Sanjala sam te... po tko za koji put!

U svakoj situaciji se uvijek isto pitam.

Mnoge moje priče su već ispričane, na tim putovima bilo je raznih spirala neiskazanih odmaka od stvarnosti i zanesenosti tim opsjenarskim svijetom snova i iluzija. Ono što me činilo mogućom čuvaricom stvarnog života bili su dnevni presjeci osjetljivih očiju, jarko svjetlo žutog diska koje je znalo osvijetliti tu pravu stvarnost. Promijenila sam mnoge velove kroz koje sam propuštala tu svjetlost da mi presiječe pogled ispod spuštenih trepavica. Iznutra je uvijek gorjela neka zagonetna vatra koja me vodila i još me vodi tim neprohodnim stazama velikih nepravilnosti, jakih kontradikcija i dubljeg uvida u svoj put koji slijedim. Odabiremo ono što najbolje znamo, što nam se čini ili ne čini dobrim ili lošim za nas. Stvar loše procjene ili stvar trenutka? Ne znam. Prirodno je odabrati dobro za sebe. Neprirodno je odabrati zlo. Je li stvarno svako zlo za neko dobro? Možda. Ne znam.

U skrivenoj komori gdje pameti nema mjesta, na tragu poznate zrake svjetla zaustavilo je vrijeme tvoj dodir na mojoj koži. To je vrijeme spajanja i razdvajanja lijepe stvarnosti od lošeg privida. Iz dnevne svjetlosti izrasla je mudrost, da je led najbolje sredstvo zaborava i kako je plamen najbolje sredstvo estetske gimnastike, koju  nastojim sakriti pred svojim srcem. Iz mog korijenja raste spokoj nespokoja i kroz pukotinu kože dozvoljava ti da uđeš u taj tajanstveni svijet mojih delikatnosti. Malo sam komplicirana za tebe? Naravno, baš takve voliš.

........nebo šalje slabu svjetlost da u tvojim rukama probudi mrak i odnese ga na neke nove staze neprohodne za moje korake. Tražila sam svijetom slične vatre nad vrućom siluetom jednog pitanja, koje je u meni rađalo novi početak.... prepustila sam anđelu da me zaobiđe i krene nekim drugim dušama, koje ga trebaju više nego ja. Priželjkujem krila sna na svoje oči, jer znam da ću jutrom opet moći tražiti sklad sa planetom što se tako neumorno vrti oko sebe i pokazuje tu stazu, koja joj je namijenjena. Između dva horizonta nebo je objavilo svjetlost i nije probudilo mrak u tvojim rukama, ali te odnijelo na neke nove staze  neprohodne za moje korake. Neću više tražiti svijetom slične vatre niti ću loviti siluete ispraznih pitanja, koja u meni ne rađaju novi početak. Zamolit ću anđela da mi ipak dođe i krene malo mojom dušom, jer ga sada trebam više nego ikada, uz san koji ne zastire oči, ali pokriva dno iz kojeg ću jednog jutra krenuti tražiti sklad sa ovom planetom što se tako neumorno vrti oko sebe i pokazuje tu stazu koja mi je namijenjena.

U bjelini hladnog jutra, kao odbačen kamen na dnu rijeke, bez smisla gurnut u zaborav i tamu, jedna skitnica sa poderotinama duše još uvijek razasute po tamnom nebu, skuplja svoje krhotine u jedan mozaik, vječno nesloživ, vječno pust u tim dalekim prostorima. Korakom laganim, kao drhtajem srca, odbacila sam i posljednje nade i zatvorila jedan putokaz prema nekim zelenim daljinama u koje su me vukle moje misli i moji snovi. Tim tihim disanjem zatvorila se stara rana koja je budna podsjećala na dubinu podsvijesti i neke nedosanjane snove. Zamrle su pjesme pustinjaka i mistika, koje sam slijedila u svojim lutanjima tim opsjenarskim svjetovima. Bio je to pad duše u bezdan i bezdan je uzvratio pogled. Nisam strepila nad sudbinom. Nisam. Samo sam se pustila i dolutala mi je neka skitnica, koju prigrlih kao najljepši cvijet pored puta, neubran, živ, a opet tako lijep. Ah, kako je bilo divno lebdjeti iznad bezdana, ne znajući padam li ili ostajem na mjestu! U tom trenu, kad se crni omotač noći obavio oko mog tijela, znala sam da je lutanju kraj. Bar za sada. Hoće li me opet dozivati zaboravljene pjesme opsjenarskog svijeta i lutanja kroz maštu i snove? Ne znam. Samo znam, kako moja snena duša odijeva svoje tamne sjene poput najljepših haljina i ponekad... ali samo ponekad zaviri kroz maleni otvor u taj svijet. Bio je lijep taj svijet.... Ali buđenje je još ljepše.

Ljubav koju smo dobili jednaka je ljubavi koju smo dali. Je li?

U malim dozama si nataložen u svakom milimetru mog postojanja, kao čovjek koji je zadnji prošao mojim koridorima i – ostao. Jesi li ostao? Ne znam. Ovo mjesto mi pruža određeni nemir srca, okosnicu daljeg putovanja kroz tamni svijet mojih sjena. Iz najdubljeg budnog sna ne vidim ni početak ni kraj. Sredina me lomi na dvoje i odvodi mi svjetlost iz očiju kroz sklopljene trepavice. Znaš pokrenuti ritam vatre, znaš zatvoriti pretposljednji dan i otvoriti novo jutro puno boje tvojih plavih očiju.