Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Ispod kamena kao spomena na prijeđene staze, spavaju vilinske suze koje ne smiju na dnevno svjetlo neba, jer ono mijenja svoju odoru kao što se mijenja sudbina čovjeka. Ispod kamena daha uzmi tri mjerice za mene i otpuhni mi ih da me kao meki plašt zaogrnu tvojim mislima i osjećajem slobodne pjesme u eteru, koji pronosi ovaj noćni mir. Bjelina je okovala moje srce u hladnoj noći kristalne polovice Mjeseca koja se geometrijski ocrtava na tamnoplavom baršunastom svodu, dok neke struje klize niz skrivene tragove želja i pokazuju put kojim trebam poći. Što i kako, gdje i s kim? Ispod kamena kao spomena na prohujale staze, više ne spavaju moje vilinske suze. Esencija životnog prostora se proširila u neke druge smjerove i želje su se uskovitlale u požudi ruku, koje donose dar na vrata malog stana gdje se sjene igraju jedna s drugom.

VEZA - Proces trosenja ogromnih kolicina novaca, vremena i energije s ciljem boljeg upoznavanja nekoga tko vam se trenutno ne svidja narocito, a u buducnosti ce vam se vjerojatno svidjati jos manje, a sve radi seksa. LAKA ZENA - Termin koji se upotrebljava za opisivanje zene s moralnim vrijednostima muskarca. PRIJATELJ(ICA) - Osoba suprotnog spola s nekom ocitom fizickom manom zbog koje je seks s tom osobom nezanimljiv, sto naravno cini tu osobu pogodnom za razgovor i zajednicko opijanje. NEZAINTERESIRANOST - Osjecaj. Najcesce ga zene osjecaju prema muskarcima, koji to onda interpretiraju kao "ma samo se pravi vazna, a zapravo zeli da se namucim dok ne dodjem do nje". NIMFOMANKA - Termin koji muskarci koriste kako bi opisali zenu koja zeli seks cesce od njih. TRIJEZAN - Stanje u kojem se nemoguce zaljubiti. IRITANTNA NAVIKA - Ono u sto se pretvori necija simpaticna navika koja se na pocetku veze opisuje kao "kemija". PRIVLACNOST - Cin povezivanja napaljenosti s nekom odredjenom osobom. LJUBAV NA PRVI POGLED - Upoznavanje dvoje jako napaljenih ljudi koji nisu narocito izbirljivi.

Od čega živimo? Ispod neke svjetiljke na ulici, osjećam dah novog vremena, kasno saznajem da je jutro blizu i da nemam više tamu koja će me sakriti, dok se budem vraćala tom praznom ulicom. Saznat će oni, tko to dolazi u rane zore i tko to pozdravlja sunce na Istoku. Sve se sazna. Moja vrsta tako oduzima od života i ono malo daha i prosipa ga po alternativnim podrumima svog postojanja. Raznolike su te slike kojih se sjećam. Kao da si mi sve bliži i bliži u takvim lutanjima. Kao da mi te zemlja daruje iz svog praha iz kojeg je podarila i Adama. Tih si. Sviđa mi se tvoja tišina i tvoja daljina postojanja za moje nemirno srce.

U neka praskozorja  živiš svoje dane, prodornog pogleda i ranjenog srca. Za tebe sam samo iluzija, možda netko iz dalekog mirisa neposjećenih krajeva. Tračak misli na tebe. Daješ mi nove oblike, nove sjene. Daješ mi i oduzimaš još više. Bez ljudi, bez bliskih misli i osjećaja. Vidim boje kako se prelijevaju, odabiremo uloge  koje nam odgovaraju u tom trenutku. Svatko bira svoj izbor, koji nas određuje. Novi svijet uz tebe. Ah, kojeg li sna! Začinjavam si dan mislima na tebe, kapi ovog jutra putuju na mjesto gdje ti dišeš. Najmanje smisla ima u ovim riječima. Najviše ljubavi ima u srcu, koje kao bezimeno jato putuje iz svijeta u svijet, iz života u život. Umorna sam. Nemam više snage za drugi let. Ovo je moja luka.

U bijelo krzno snijega zaogrnuta duša je prolutala ovim hladnim jutrom i ostala zametena u beskraju nečijeg lica iz čijeg oka više nema one ljubavi, koja je grijala srce nekih bezimenih dana i noći. Uz hladan kamen priljubila se zaostala kap vode i zaledila uz njega, a iz magle moje mašte izranja tvoje lice i tražim poznate konture, ali ih ne nalazim. Satkana mi je duša od latica ruža što polako venu i netragom nestaju, da bi na njihovom mjestu izrasle biserne kapi, slične onoj kapljici zaleđenoj uz kamen. Pamtim to vrijeme ruža i vina. Pamtim te boje jutra, pamtim tvoju siluetu na mojim vratima, pamtim davne konture tvog lica, ali ne pamtim glazbu mog srca. Sad neke nove note diktiraju taj ritam i ostavljaju znakovlje, koje teško tumačim. Puno je predznaka na putu kojim prolazim, teško su razumljivi, ali u ishodištu ..... negdje ispod zelene trave, osjetit ću laticu ruže na usnama i otići iz hladne tame u tvoj topli zagrljaj.

Mreže snova bogate su noćašnjim ulovom, izvukla se i jedna uspavana zmija i otplovila svojim putem. Ovo mlado jutro, tako prepuno mirisa nadolazećeg proljeća, proglasilo me nevjernom na 8 minuta i zaustavilo se u trenu u nekoj jednostavnosti tvojih postupaka iz kojih ne čitam nikakve priče sa zapletom i trajanjem. Nenaviknuta sam na usne koje drhte, na ruke koje traže. U svojoj zavjetrini dalekih sjena gledam te mreže snova pune ulova i osjećam se ne kao lovac, već kao Gorgona, ulovljena u vlastite mreže obmana, iluzija i lutanja između dva svijeta sumraka, tamo negdje u proširenim zjenicama nečijeg oka. U zraku lebdi tajna šifra, drži me budnom i postavlja jasne kristale mog puta između ta dva svijeta sumraka i sjena. Pjesma je ostala bez refrena, ja sam ostala samo ona ista.

Razotkrila sam svoje mrtve putokaze  na mračnom nebu, a pod mladom jabukom sam zaspala snom bez snova. Pitam se, koji su me putevi odveli od tebe? Sjećam se šapta tvoje duše kad je poslala poruku nebu "ti nisi ta" - i posljednje redove nekih noćnih svjetiljki, koje su se gubile u daljini dok sam odlazila s našeg mjesta gdje smo se rastali. Jesam li našla svoje tri točke postojanja u nečem ili su mi ljudi i bogovi pripremili obilniju gozbu života? Sad sam daleko od svog zenita, skupljam nova iskustva života i osjećam da to nije pravac za sreću, ali stopala slijede te tragove, koji će me nekud odvesti – u smisao bez smisla. Prekoračila sam svoje granice, uzela sam komad neba, prelomila ga na dvoje i jednu polovicu zadržala za sebe. Druga je ostavljena tamo gdje sam skinula crnu halijinu svoje duše, presvukla se i obukla nešto boje pjene vrška vatrenog plama, nešto baršunasto, puno nekih lijepih latica koje ne venu. Viđena sam na raznim mjestima, a nisam sebe vidjela. Dlanovi polako mijenjaju liniju života i liniju ljubavi, crte se prelamaju, nastavljaju se neke nove rezbarije, a ja se ne vraćam onom kamenu iz razrušenog grada ispod kojeg sam bila sklupčana kao zmija s vilinskim suzama u očima. Ta vrata sam zatvorila, tek ponekad neki mrtav putokaz mi najavi da dok vrijeme prolazi – poljubac je samo poljubac i život je samo život. Bez znanja o znanju bilo čega, sve je to uvijek ista priča.

Duša mrtvog pjesnika zaustavila se i razasuta po svijetu prošaptala: "to nisi ti". Osjećam prazninu nakon svega. U bijelo obojeno propinju se misli, oblaci se nadvili nad noć, svijet je stao na pola puta i uzdahnuo od boli srca. Između neba i zemlje više ne vlada mir. Brže od planinskih potoka završila sam tu priču. Brže od svjetlosti došla je noć i zaokružila jednu cjelinu u svoj mekani plašt. Kao srna na čistini, na meti lovaca …. stojim i promijenjenim očima gledam gustu šumu života u koju moram ući. Za uspomenu na proteklo razdoblje života, dižem čašu čiste vode i umivam slijepe oči, koje nisu vidjele, jer su se prepustile očima srca, koje je ovaj puta gadno pogriješilo.

Sanjala sam budna. Kroz sve ove mjesece sam bila sanjalica, slušala sam kako Mjesec pulsira, pila sam vino iz zlatnih čaša, nisam slušala tajanstvene opomene anđela, disala sam samo za tebe. Bio si središte mog budnog sna, pjesmom si me očarao i dočarao mi kakav svijet može biti, potoke si usmjeravao prema meni, gubio si se u mnogim tamnim uličicama, ali su svi smjerovi vodili u mom pravcu. Sad je došlo novo vrijeme – princeza se probudila bez tvog poljupca na usnama. Došao si bez tragova u moj budan san, savijeno gnijezdo u mom srcu pokazalo ti je cvijet kraj izvora, pokazalo ti je – sjenu duše. Zaboravit ću te. Da bih mogla dalje živjeti – zaboravit ću te.

Led se širi u predjelu srca, ne otapa se duša, nema one estetike koja obavija tijelo u neka rana jutra. Količina vlage ispod spuštenih trepavica nestaje u pijesku vremena, a kroz davna proročanstva u ovom snijegu se ne vide tvoji tragovi. Za pjesmu ne treba hrabrost. Za pjesmu je dovoljna ljubav. O tome govori ta stara priča, koja se skupila oko mene poput bršljana i magnetski me drži u toj poziciji svojih nepravilnih slogova. Bol je stanje promjene na bolje. Signal nečeg nekome. Moji signali su potopljeni gradovi po čijim ulicama nema naših tragova. Ne želim jutros ničiji dodir. Samo ovaj sablasni bijeli mir, koji me zaledio.

Lice uronjeno u vodu pamti zadnji odraz sebe u zrcalnim kapima. Spustilo se lice u vodu kako bi izliječilo umorne oči i vratilo sjaj tom zelenilu. Misao se vinula niotkud, okružila tijelo i ispunila sobu. Napila se ovih slova iz tamnog flomastera što cure neusklađeno i potiskuju neka sjećanja. U bestragu su zavijane staze, ne dodirujem više zaštitnu ogradu tamnih koridora kroz koje prolazim. Put je poznat, iako nema svjetla, u tami se staza mekano proteže u dubinu. Uspavana sam. Vidjeh onaj kamen ispod kojeg si me pronašao sklupčanu kao zmiju s vilinskim suzama u očima. Isti tren su odletjele između trepavica i navukle sjenu na lice. Iz tog razrušenog grada ostao je samo taj kamen kao neki nijemi znamen dalekog doba. Misao se vinula i ispunila sobu i sad je puštam kroz otvoren prozor neka poleti prema tebi.

Kad bi muškarci bili tako dobri ljubavnici kao što pričaju, žene ne bi imale vremena ni za počešljati se.(Guitry)

Znalački igramo odabrane uloge, svatko ima svoj izbor u životu. Jutros je niz lice klizila hladnoća neba, oči su nakon tame vidjele plavi led koji je raskošno pohodio ulice mog grada. Novi svijet, pust... nenaviknut na davanje jutarnje topline, zaledio je i ono malo mira u meni. Nad licem prolijeću neke ptice, između trepavica odlijeću stari snovi u nova prostranstva. Bez ljudi...ulice se čine sablasno mirne. Glasovi jutarnjih ptica fino putuju mojim slušnim sustavom i kao da znaju probuditi to mlado jutro sredine ovih sedam dana. Bezimeno šuštanje po davnim sjećanjima vraća u budućnost i dotiče prošlost, da bi u sadašnjosti zastalo i zaogrnulo me mekim pokrivačem stvarnosti za početak novog dana.

Na nekom od izvora sudbina mi je nacrtala svoje putokaze kojima je odredila dalji tok mog života. U tom položaju... kad sam ugledala Mjesec iznad mog balkona... znala sam da je u ovoj hladnoj zimskoj noći tako staklen i u takvoj opoziciji, tako hladnog pogleda, da jednostavno nisam mogla ispustiti ni dah, a da me ne zagrije oblak koji se zaleđuje na tim potučenim Celzijusima. I onda, nakon tog sudara mog daha i hladne noći, sa neba sam pogledala očima mačke i srela svoju pamet koja se još uvijek sukobljava sa titrajima srca. I tako do…..?

...samo me zagrli. Ništa više.