Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Ne bih ti rekla  ništa. Samo me gledaj i ugasi taj TV.

U nekim estetskim podvajanjima dozvoljavam si razvijanje sposobnosti prepoznavanja nekih izbora u životu. Priroda me pozna, ja se ne poznam. Kako netko sebe ne može poznavati? U tome se ipak oslanjam na svoju dušu, na njene zakone, na njene titraje. Pokušavam se ravnati po njenim smjerokazima, pravcima kretanja, pulsiranju tih tamnih samozatajnih dubina u kojima volim sve češće plivati i zaranjati. Znam da je to za neke tamnica. Za mene je oslobođenje. Otkrivaju mi se nebeski pejzaži, uzdižem se iznad zidova, koji okružuju taj svijet što ga zovem svojim. Stvorila sam neke primjerke ljubavi, kojima sam poklanjala sitne pažnje. Bilo je i snažnih utisaka. Bilo je i slabih. Bilo je i više od toga. Sve su to sfere u kojima se čovjek tiho pita: je li to onaj krasan komad mene koji darujem nekome? I u tom momentu osjećam kako se u zadnje vrijeme uvijek oslanjam na zakone duše i bez ljudi i njihovih sljepoća pronalazim neke svoje puteve, kojima me vode ti smjerokazi. U drugom danu od nekih misli udišem ovo predivno zimsko jutro. Ovo je vrijeme velike gladi i sitosti. Premjestit ću tvoj portret s kojeg me promatraju te divne plave oči na neko drugo mjesto, da te malo gledam iz drugog ugla. Možda me to gledanje odvede u smjeru zalutale zrake Sunca, koja pada točno baš na te tvoje divne plave oči. Ali.... ti ostaješ na tom portretu, a ja idem dalje.

Iznad mog balkona na tamnomplavom baršunu pobacane su zvijezde, a pun Mjesec kao uvijek – prepun sebe – oslobodio me rađanja smrti i uveo me u novo vrijeme "vodenjaka"… Uspjela sam osloboditi dušu nekih lutanja i priviđenja… Naše riječi mi tako meko padaju preko usana, da bih mogla prebrojiti u sekundi sva nebeska tijela beskrajnog svemira… Sve ima svoje vrijeme… od prvog udisaja do zadnjeg treptaja oka, od prve komore srca do zadnje kapi snova…U pritokama se rađa moćna rijeka, bujica koja ruši sve pred sobom i ne ostavlja izbor nikome, osim – krenuti kroz nju. Protiv toga se ne može. Previše je priteklih rijeka, potočića, lokvica… Oslobođene unutarnjih nemira, još nemirnije se spajaju u tu moćnu bujicu i požudno udišu njene raspršene kapi… dok spavam u svojoj tamnici, ispod trepavica više ne odlijeću bijele ptice u tamnu noć… Srce uvijek preskače one svoje poznate ritmove, a kroz život se probija bujica prema meni do tebe…

Tišina je opet probila moje tkivo kroz neke kvadratne centimetre te osjetljive kože. Sve se u meni pakleno vrti, kao i ovaj globus, koji je tako neumoran, da mi se vrti krv kroz žile i srž u kostima. Tražila sam jutros neki uzlet u ovo lijepo jutro, ali nema tvog oka da mi smiri želju za pokretom. Mali krivudavi plamen izvio se između trepavica i nestao u daljinama, slijedeći davne tragove bijelih ptica. Sledio se krik u koštanoj srži iz koje diše samo mrak. Opet mi koža reagira na tvoje prisustvo i ne donosi tu plavu kap vode kao melem na ranu. U visokoj čaši bistri se voda, ispijam žedno tekućinu kao što ti ispijaš moje usne. Nismo se jutros našli u zajedničkoj auri. Jedan zamotuljak nismo uspjeli razvezati, puno je zamršenih niti, koje mi opet osipaju kožu tvojim neprisustvom. Danas su mi sva slova ista. Kapaju iz zelenog flomastera i ne slutiš koliko je dan težak bez tebe. Slova su teška kao i moja duša, koja nosi plavi žig tvog postojanja.

Nečije oči klize niz moj vrat, a bezbroj pitanja još odlazi za tobom….kako odolijevaš tim mirisima noći i kroz kožu primaš signale sa Urana, dok u mekano grlo klizi kap crvenog vina? Jesu li to slučajna poklapanja slatkog okusa vina ili ponuđene usne već ljubljene od ne znam koje žene? Oblačim pjenu povišene groznice i ustupam svoje mjesto hladnijem jutru, koje će na čelo donijeti svježu misao, pametniju od ove večeras.

Dubina je tamna i u nju riječ ne može doći do kraja, san je stražar tih dubina koje se kreću među obalama duše. Most, koji spaja dva plavetnila, dijeli usne na jedan slatki osmijeh kad pročitaš neke riječi sa pozitivnim predznakom. Tad se dodir raznježi nad noćnom tamom i postaje mekan, podatan i ne bježi pred udaljenosti vibracije srca. Znaš da ću uvijek ostati na istom mjestu, rastući između divljih trava i punog mjeseca. Kretat ću se polako kroz vremenske zone do nekih mojih stihova, davno napisanih, već zaboravljenih, koji se kao slučajno opet ponavljaju. Koliko smo samo osmijeha ostavili pokraj puta, osmijeha koje smo poklanjali drugima? Koliko li je samo ostalo budnih snova i prospavanih stvarnosti u udaljenim kutovima očiju? Opet sam te čudno usnila. Opet sam sa tobom otišla u neke magle, oprane kišom i osušene zelenim lišćem. Dubina je tamna i u nju riječ ne može doći do svog kraja jer kraja nema. Čudna je ta riječ "dubina". Može li se doći do nje ili se uvijek vraćam na početak početka? Vraćam li se uvijek na početnu st(r)anicu i uvijek čitam iste tekstove istih emocija, ali različitih poruka? Vraćamo li se ili idemo u krug?

Zamrsit ćeš moje misli riječima, kojima me ovdje već neko vrijeme zavodiš, dovest ćeš me do vode u kojoj se teško diše, čistim muškim govorom ćeš mi reći koliko su plave spilje, koje si do sada posjećivao i shvatit ću da iz tebe govori čista čulnost tijela. Pogled će mi rasplinuti tvoje nedoumice i ti ćeš sklopiti ruke oko mene. Prepustit ću ti se da bih sebe objasnila i onako prelomljena, zaboravit ću svoj izvor, sve riječi koje sam naučila, svako svjetlo koje sam upila, svu muziku koju sam do sada slušala, sva lica koja sam ikada vidjela. Bit će samo tvoje lice, tvoje muške riječi, kojima me suptilno zavodiš već neko vrijeme i koje će me odvesti duboko pod zemlju, pričat ćeš mi kakva je njezina vatrena utroba i smijat ćeš mi se kad napravim lice kao da te prvi put vidim. Spoznat ću da mi danje svjetlo smeta, da su sjene te koje me uvijek dovode k tebi i tada ćeš mi pristupiti i odvojiti me od stvarnosti jednim dugim sočnim poljupcem odlučnog muškarca, koji želi baš tada voditi ljubav. I....onda ćemo voditi ljubav.

Ljubio bi me dok ne otvorim velove tajni i propustim te, dosegnuo bi nesigurno nebo mog bludnog života, skinuo mi s lica masku pjesme i dao mi neke naše nove igre, pripitomio bi me i zanimljivo me uzeo na rubu opčinjenosti, odstranio bi korijen grijeha pa me slatkom jezom uveo u krug čarolije i poljubio žilu kucavicu prosipajući po njoj bijeli prah, dok krv ne zalije staklo pa odstrani i zadnju masku s mog  lica.

Jedan pogled, jedan pokret rukom. Iz sjene sam izašla na svjetlost bjeline i vezala pogled uz taj beskraj smrznute vode. Kao nepomična istina, bjelina mi se objavila i prikovala me na putu prema dalje. Čista daljina se protezala pa tako premještena u neki vanjski prostor iznutra lagano umirem. U tom krugu neotkrivenog gdje misaoni tok plete svoje čvorove, u nekom pretposljednjem danu ovog ludog vremena, zaustavila sam pogled na tvojim plavim očima. I tu sam stala.

U valovima hladne noći odnosiš moje konfuzne misli i zakopavaš ih u neka modra sjećanja, umotavaš me bijelim velovima i zatvaraš mi oči, kako te ne bih prepoznala. Jednim osmijehom rušiš sve moje principe, potapaš u vodi sve moje ideale i postavljaš mi pitanje, jesi li me pronašao*. Noć je bila tiha. Kamen uronjen u dno uvijek ostavlja trag. Tragovi prošle noći nisu vidljivi, ali se osjete. Uvijek kad pomislim na zelene masline, stvaraš mi sliku o nama na obali podzemnog mora. U zraku lebde neke neizrečene riječi. Lebdjet će još dugo.

U hladnom koridoru ovog dana, nakon susreta bez susreta, znam da ću procvjetati ispod nekog plavog neba i na dnu jezera vidjeti nacrtan putokaz prema tebi. Taj prvi susret ne pamtim. Pamtit ću ga kad se dogodi. Još protkana snovima od snova, ponekad mi se činilo da je svijest samo sjena nekog dalekog sna. Probudilo me ljubičasto svjetlo i preskočila sam mnoge minute ovog dana kako bih se spustila kao rijeka prema svom početnom kraju. Znam da ćeš me voljeti nježno. Znam da ćeš me osjećati stalno. Znam da ću biti tvoja sreća. Znam.

Glasnik iz dubina podsvijesti je pronašao jednu poruku negdje ispod kamena i donio mi je na dar. Dnevno svjetlo se mijenja od sivog u bijelo, a glasnik iz dubina podsvijesti još uvijek stoji s porukom i jasno daje do znanja, kako dubina nije neki san u koji mogu utonuti. To nije ni riječ ni stanje. To je nešto, što nosi u neki stihijski svijet, na mjesto u koje davno nije zakoračila moja duša. Već dugo plivam na površini i opet polako želim zaroniti u te dubine, ali teško je. Vanjski svijet je prejak za taj slabi pokušaj. Možda ne vidim dobro postavljene tragove. Možda spajam krive mostove. Možda vidim ono čega nema. Možda. Ne znam. Pustit ću neka traje pa će se samo od sebe objaviti – što je.

Kako je hladan taj kamen zarobljen u zimskoj noći, ukopan u zemlju, koja se steže sama od sebe i kao strava obavija moj lakat, dok ramenima oslonjena na mračnu sjenu promatram zagasito tamnoplavo nebo ove siječanjske noći. Jutros su mi obećali ledene bisere s neba, posute puteve staklenim perlama po kojima mogu preletjeti i biti savitljiva kao vrba, dok pokušavam iz tvog plavog oka odgonetnuti onaj smješak, kojim me budiš svako jutro. Satkana sam od trava nekog lijepog proljetnog dana, zelenih polja po kojima su izglačane vlati trave satkale svoju proljetnu maramu i prebacile mi je na ramena, kako bih te opet dozvala u moj svijet. Welcome to my world, my darling.

Pijesak vremena polako istječe, odnosi ovo bijelo jutro hladnog pogleda i dodira. Kao u pustinji života, jedna palma pruža sjenu i kao pjesma oblikuje moj dan, u koji sam zakoračila snenog pogleda i poluspuštenih trepavica. Usne griju promrzle ruke, a oko mene magla vlastitog daha obavija kao veo pogled koji odlazi tebi. U mislima dodirujem to vječno plavo nebo tvojih očiju, dok ti mirno spavaš i sanjaš neke svoje snove u koje sam možda i ja zalutala.

Kao da sam bez tijela... raščlanjena na neke uzorke mašte, koja po slabašnom tlu stvarnosti ostavlja svoje tragove... pritječu mi nepoznate podzemne misli, pokreću se sjene u dubinama duše, jer ih izmamljuju tvoje riječi iz ljuštura. Ukrast ću vatru iz plavog oka i zapaliti je na nebu, umjesto sjajne zvijezde i neka tim hladnim plavim sjajem zagrije moju smrznutu kožu, što se cijedi niz svjetlost i nestaje u tami. Žuti disk je danas jako vidljiv, ali prehladan za mene. Predaleko je od ovog globusa, koji se stalno i stalno neumorno vrti sam oko sebe. Ledom okovano jezero šuti. Nema ga više. Novi život polako struji ispod te prozirnosti i nastaje novo doba.