Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Svaki put kad pomislim "evo sreće", ona se rasprši u tisuću komada.

Je li došlo vrijeme za spajanje svjetova, za neke doticajne točke, za neke usporedne staze? Ima li nade za bića vjetrova, za delikatne duše, za ledene stvarnosti usplahirenih snova? Mnogo pitanja između neba i zemlje, teški odgovori, kojih nema. Postajem dio svoje ledene stvarnosti, prekrivene baršunastim snovima, što iz udaljenih krajeva podsvijesti dobiva konture tvojih očekivanja. «Ne gradi most dok ne dođeš do rijeke»....stiže poruka iz daljina. Rijeka donosi i odnosi, protječe kao i život. Iz njenih dubina dolaze odrazi neba, koje se isto tako mijenja i protječe iznad nas, a izgleda kao da krivuda kroz naša postojanja i završava uvijek na istom mjestu. Uzet ću mjericu svjetlosti, pomiješati je sa tri mjerice tame i time obojiti osjetljive oči, da ne bi dnevno svjetlo previše presjeklo ovu tanku srebrnu nit, koja se proteže između mene i tebe. Je li došlo vrijeme dolaska do rijeke i zamišljanja tog mosta, koji se nazire u nekim dubinama što poniru još više same u sebe?

Kao putnik kroz vrijeme, zagledana u bijelog leptira, doplutala sam i do tebe. To vrijeme, koje je uvijek uzimalo određeni drhtaj tijela, određeni dah, određeni otkucaj srca, naslonilo se nedavno na moje rame i ostalo. Procvale usne i nježan vjetar oblikovali su jedan dan u mom životu kad sam u svom centru osjetila trag zvijezde, koja tone u sebe. Bezbrojnih želja, koje su do sad carovale, više nema. Samo jedno osvježenje, nakon mnogih godina provedenih u disharmoniji sebe i svog bića. I dalje, zagledana u bijelog leptira, uzela sam tvoju ruku i povela te negdje, gdje se žuti disk polako diže sa istoka i gdje nam je nebo naklonjeno malo više, nego inače. To modro nebo nije od nas dignulo ruke. Polako smo mu prišli i prihvatilo nas je. Hvala mu.

Tamo gdje zaljev ulazi duboko u kopno, tamo gdje mjesec ostavlja svoj otisak na nebu…. tamo si sinoć, uz to more samozatajnosti, dotaknuo moje usne. Opet sam zaronila u svijet zanosa, sanjarenja, iz tvojih plavih očiju, toliko drugačijih od onih koje sam voljela, dočekuje me ranjena duša… bijele noći opet pohode moje snove, prisjećam se sebe… same. Vidim se sinoć u tvom zagrljaju… Ledeni snovi više nemaju snage okovati moje srce…. Sinoć je duša imala svoj put prema tvojoj. Dotakle su nam se duše u susretu… dotakle i zagrlile, poljubile. Na tom jezeru bijelog obilja osjećam tvoj i svoj strah od ponovnog zbližavanja s nekim, od ponovnog otvaranja nekome, od ponovnog darovanja duše duši. Imamo li pravo na još jednu šansu? Brže od planinske rijeke odgovor stiže i nestaje poput traga zvijezde, koja tone u sebe. Između nas i neba je mir. Između nas i zemlje su pitanja, teški odgovori. Između mene i tebe je….započeta ljubav. Je li?

Između dva horizonta provukla se tanka linija ponoći, te iste noći što je tako nemilosrdno ubila dan… Bila sam bliska odjeku neke fine strune života, bila sam tako blizu, a tako daleko. Niz kožu se cijedi jeza, tolika jeza da kad otvaram prozor – nema dovoljno prostora kroz kojeg bih je ispustila… Ne mogu reći, bilo je lijepo ovo vrijeme...'summertime' … lijenost, toplina, kiša, noći, glazba… naoko, bilo je dobro. Začinjeni dani, noći bogate snovima, snovi s mrežama prebogatim noćnim ulovom. Često te pokrije moja sjena, kad se kristalno jasno pokazuješ ispred mene, često dišem isprekidanim ritmovima, često se pokrivam mekim pokrivačem tame da te ne bih prepoznala… Uloga je odabrana, savršeno odigrana… Život je poslao nekog ranjenog srca i duše. Sad ne znam više ulogu, maska je pala. Obnavlja me jutarnje žuto svjetlo usred ponoći. Što li mi se to događa?

Fine misli klize kroz prostor koji me dijeli od tebe i odnosi onaj izdisaj sa usana namijenjen samo tebi. Mirna su ovo vremena, unutar sebe otkrivam se uvijek na istom mjestu, ali tako različita. Nisam odbila naklonost noćne tame da mi se lagano penje uz tijelo i obavija me kao meka haljina od plave podatne tkanine. Padala je po meni u finim naborima i sakrivajući otkrivala veo iza kojeg se krila istina. Na nekom kraju planete pomaknuo si ruku i vibracija je došla do mene. U svakom trenu padaju po meni tvoji uzdasi, u svakom snu ti si taj San. Dočekujem svaku tamu svake te noći. Svjetlost mi još uvijek presijeca te bolne oči i bez navika o svjetlu učim iz tame sve svjetlije i svjetlije nijanse svjetlosti.

Tvoj pogled iz nekih daljina blago se spustio na moje lice. Tad sam dospjela u taj krug iz čijeg kraja počinje početak, iz čijeg početka počinje kraj. Moj prostor su čiste sjene, tamne, pričinjavajuće, opčinjavajuće. Vezala sam svoju dušu teškim zlatnim lancima za tvoje obale. U toj skrivenosti svijetle dvije karike tog zlata u tami… pokazuju ti smjer kojim se krećeš i prelaziš iz neispričane priče u priču kojoj ne znam sadržaj. U svim vibracijama spiralno se proteže samo jedna misao… misao o tebi. U tom Snu (kako te često volim imenovati), živi zategnuta karika od jantarnih kockica stvarajući dvije čiste daljine spojene u krugu. Neka voda je oblikovala moj San, razumijem dušom, osjećam dušom, vidim srcem. U tom krugu od zlata uvijek se nalazimo u toj istoj točci – početka i kraja, kraja i početka. Sve je to San.

Iz neke tame unutar sebe osjećam tvoje prisustvo. Zatvorila sam oči. Zaborav navaljuje na vrata sazidana od jantarnih kockica, ali duša je izabrala. Pokretni most između sna i zaborava vežu dvije karike... prva i zadnja želja.... osjećam da mi se srce opet polako zaleđuje. Ne želim ti izmicati, ali vidim da je kretanje u krugu uvijek određeno svojim zakonima. Pokušala sam spojiti oba svijeta... prvu i zadnju želju. Nisam uspjela. Dijelovi sna su me privezali za teške lance tvojih obala i mogu dokučiti samo konture tvog lica, osjetiti tvoje riječi kako izlaze poput vodopada iz tebe. Drugo mi ništa ne preostaje, već pokušati zaboraviti između dviju karika onaj dio koji sam mislila da pripada meni.

Preskočila sam jutros neke svoje jutarnje navike, dotaknula sam usnama u daljini tvoje usne i prešla na drugu obalu stvarnosti. Sanjala sam neke plave zavjese, bila sam ovdje bez tebe. Moje riječi su jedine, moje riječi su moji snovi, noći su ponekad gorke. Rekao si kako voliš čuti moj glas, vidim da voliš prolaziti kroz koridor moje ljubavi, slušati njeno disanje, a ne znati odgovor. Kao kad svijeća dogorijeva – polako dogorijevam i ja u suton nekog dana. Budi prisutan u svakoj riječi, u svakom slovu. Ja nemam odgovor na tvoja pitanja, samo šećem na rubu tvojih obala, a ti me ljubiš u sebi.  Vatra se uvijek pali sa nekim intenzivnim žarom, a isto tako i gasi, rijeka života je brzo protekla. Znaš da je život uvijek gola tajna, zbližio nas je, ja trajem bez tebe i ne vladam emocijama.  U noći obasjanoj samo svojom tamom dodirujem napukline zidova šutnje, a nekog petog dana od onog gdje smo bili dodirujem tvoju kosu. Da možeš, umro bi smrću sjene, kad bi mi usnama mogao pisati po koži. Vodit ćeš me kroz noć, nježno milovati, pokazat ćeš mi taj ocean, crtat ćeš mi u pjeni, dat ćeš mi dio svog dana i dočekat ćemo te dvije zvijezde na nebu kao dvije osobe, koje su otišle bez riječi. Rodit će se novi čovjek u tebi, zaboravit ćeš mjesece i godine kad si čitao prazna slova nekih starih knjiga, ali uvijek ostao vjeran svojoj ljubavi. Vjernost, ta stara osobina, uvijek ima slabu točku – iskušenje.  Našla sam te cijelog i slabog, kao stranca na nekom sjevernom moru ispod hladnog zaleđenog neba. Budi mi naklonjen znaš da si mi u modi ovih dana, jer je vječnost mrtva, život grije. Godinama tražim pravu riječ, a ona je nestala bez glasa.

Suze, kao slova iz zelenog flomastera, kapaju iz oka u plavoj noći i već me lome danima bez osmijeha na usnama. U spoznajama mojih najdubljih misli nema riječi za neku utjehu, nema opisa za neku sliku. Nema daha vjetra. Uzmi moj dlan iscrtanih linija i pokušaj ih sastaviti u put, koji će te usmjeriti prema meni. Pokušaj iz linija na rubu usana ocrtati jednu auru od zlata, koja mali krivudavi plamen odnosi u noć i osvjetljava neke puteve na svjetlosti Mjeseca, što već danima pada baš na moj mali balkon. Ti si ocean koji mi se čini kao plamen u nekoj daljini. Čuvaj taj plamen sna, budi mi opet u modi ovih dana. Odvedi me među lišće, sakrij me u oku, pokaži mi Mjesec koji ne zna za sebe. Tražim riječ za tebe, tražim tvoje usne. Postojiš u mom snu, ne mogu nabrajati druge, kad si mi ti probudio apetit ljubavi, bacio me u potprostore jedne zime, zvjerski mi budiš neke želje, koje bez glasa ulaze pod kožu i markiraju crnom bojom sva mjesta koja ćeš obožavati. Riječ je dio mog glasa, a pogled mi je duboka tama iz kojeg sam sa obala duše krenula prema tebi. Onaj most koji spaja plavetnilo dalekog horizonta na dva prostorna kraja i donosi osmijeh na usne, želi zaigrati igru jezika i zuba, želi dodir u nama i poljubac vlažan, mekan i čeznutljiv, kao dugi pogled koji prati neostvarenu želju, a ona je vječna do svog ostvarenja. Ovaj globus će svaki puta zadrhtati kad se moja iskra dotakne tvog tijela. Misli moje zaledile su pamet, nepoznate riječi su me okovale, razumije li nebo što si htio reći? Pogled je odlutao u daljinu, prvi dojam o tebi. Vjerovah i upoznah prvi dojam. Oči su mi uglasnule u iščekivanju povratka i dočekale su te raširenih trepavica, primila sam te u svoj svijet i zaronila s tobom u zazidanu stvarnost, koja mi se uvijek odvaja kad god pomislim na tebe. Noćima sam u zanosu, danima u eteričnom zraku u kojem svoje usne spajam s tvojima.

Zvjezdano nebo krije se iza olujnih noćnih oblaka, dok se globus nečujno vrti sam oko sebe sve sporije i sporije. U jednom slovu kriju se školjke iz kojih se čuje šum još neviđenih mora. Slutiš da ću te danas nazvati. Slutiš da mi glava rotira u kovitlacu vode koja traži svoj ponor, traži svoje jutro. Iznenadila sam i sebe i tebe kad sam te nazvala. Bilo je to jedno novo iskustvo, jedna točka koja se ne mora završiti opet u toj točki. Bilo je to bez slike, samo ton, neka sudbinska zavjetrina u koju sam se sklonila danas poslijepodne. Reci mi "zaboravljam da te poznam" ponovi mi "zaboravljam tvoje postojanje". Tvoje oči su zalutale u neka daleka stradanja tvoje duše, ne prepoznaješ vlastite nemire, hraniš se mojim pjesmama, kupaš se u mojim riječima, želiš me u mojim erotskim igrama. Kad se otrijeznim od tebe, kad se otrijeznim od ovih dana od kada sam okusila nešto daleko, a tako u blizini, izgubit ću lice u nekoj staklenoj fasadi moderno uređenog izloga gledajući neke nove krpice, neke nove cipele, neki novo-izrađeni CD sa new age glazbom koju sam htjela slušati samo s tobom. Ne očekujem kolebanje... ne očekujem ništa. Svijet se rodio iz pjene... iz vječnosti trenutka za koji sam mislila da će biti – trenutak. Bio je jako dugo trenutak. Prisluškivala sam šapat zanesenjaka i uzimala sam njihove uzdahe, liječila sebe i doplovila preko nekih dalekih uznemirenih oceana do jednog prostora bez kraja. Nisam navikla na takve metode. Doplovljavala i otplovljavala sama u tišini bez glasa. Sad sam tu. Ne prepoznajem vlastite nemire, ne prepoznajem vlastite želje. Sve je tu, povezano s dobro uređenim izlogom new age glazbe koju sam htjela slušati samo s tobom.

Jedne noći obuzeo nas je žar magije, obuzeo nas je san svih snova. Doživjeli smo ljubav. Nije bilo teško rukom dodirnuti ni nebo ni pakao. Lutali smo našim pustim stazama, na centru nebeskog svoda gledali smo žuti disk, koji nam je davao svoju zlatnu boju, povezali smo se s našim demonima i razoružali ih. Vodio si me dalje u neke tišine tvog djetinjstva, pratio me u mojoj predsmrtnoj samoći i nisi me dozivao svijesti, pratio si me u tom komadanju srca na dvoje. Podijelili smo taj obrok, dok su bijele ptice nadlijetale naše nebo i nisu mogle ništa. Vilinske suze bile su tek bajka. Razrušeni grad je bio najljepša metropola sazidana od našeg kamenja ljubavi. Nakon toga, demoni su postali presamotni, počeli smo ih dozivati, vjerovati im. Nakon toga sa zlatne litice skočila sam u beskraj dalekih snova, nisi me slijedio. Ostao si na toj litici, sam … poguren… umro si u sebi sam. I dalje te vidim, kao veliki čarobnjak mi šalješ te bijele ptice koje odlijeću ispod trepavica, vilinske suze su stvarnost, a ja gledam razglednicu razrušenog grada, čuvajući samo taj jedan kamen ispod kojeg sam spavala, sklupčana kao zmija. Tvoja duša me i dalje prepoznaje, ali se ne usuđuje dočekati tu novu zoru. Demoni su zavladali tvojim bićem i ti si njihovo novo carstvo.

I onda vidim tvoje lice u valovima nemirnih snova, pada na dno moje duše i pronalazi dio tijela za koji se priljubljuje i tako ostaje... Pokušao si od svog zenita prema zapadu naći neki pravac kretanja prema meni... pripreme su bile tihe, cjelovite, nenadane. Korak u taj novi život čini se bolan, put je trnovit... podivljalo more tvog bića isijava ljutu tugu i onda me te tvoje oči pitaju: «koji put vodi do tebe?». Zidovi šutnje okružuju naše duše, zidovi grobne tišine prepoznaju se međusobno, glasova nema. Razotkrila sam jedan neprimjetan putokaz, koji će te dovesti do mene, ali tvoje srce još uvijek nepovjerljivo kuca svakim drugim ritmom i kao školjka u moru sluša čudne pjesme ispod neba, ispod Mjeseca koji se prazni... Ne usuđujemo se još krenuti jedno prema drugom. Vrata su pritvorena, drugi život se nalazi baš tamo iza njih, ali oblik života je nepoznat. Po čemu ćemo se prepoznati?

Iz prelaska od nesvjesnog prema svjesnom…. proteže se tanka crta sna, srebrna nit koja te čini mogućim čuvarom tog prijelaza prema meni, prema dnu moje duše. Čekanje nekih nabujalih voda tvoga srca, koje bi se prelile u moje more, čini ovo vrijeme lijeno pospanim, eteričnim, pretposljednjim trenutkom prije zalaska sunca. Ti si na tom putu prema toj srebrnoj niti, zaustavljaš se i liječiš moje neumorno srce svojim nemirima. Unosiš u suhi prostor dovoljno pozitivnih predznaka, prenosiš me iz nekog vremena ostajanja u drugo vrijeme postojanja. Iz sna sam izašla zatvorenih očiju, potopljenog osjećaja za stvarnost oko sebe. Taj ljubavni san ne čini se kao ljubavni san… postoje neke nepravilne pravilnosti, ali još uvijek kad postignem duboko zaranjanje u to more duše, osjetim tvoje valove kako se razbijaju o moju hrid, oštru, hladnu, britku, klizavu, opasnu. Hrid u moru – nasukan si na tu hrid, a razderotine tvog postojanja vijore kao koprene na buri usred ničega… Hrid u moru drugi zaobilaze, odlaze. Ti si još uvijek uz tu hrid… mekan, nježan, ludo senzualan… između svjesnosti i sna…

Tamo negdje u travi natopljenoj ovogodišnjim obilnim kišama... kroz noć… bijela sjena tamna od svoje tame opet plovi u svoje dubine… Iz onog razrušenog grada ostao je jedan kamen kojeg si podigao, a bila sam sklupčana kao zmija, iz mojih očiju su izletjele vilinske suze i nestale s jatima bijelih ptica. Spusti taj kamen ponovno na tu sklupčanu zmiju, jer vratile su se bijele ptice … doletjele su kroz otvorene trepavice… Zasjeklo je svjetlo kao mač te osjetljive oči  navikle na tamu… iz plavetnila neba probija se žuti disk, noć još traje, ali svjetlost će ubiti tamu, donijeti žuti disk ponovno na ugaslo nebo bola, na tu iskru koja tamom se prozvala i opet u svoje dubine nestala.