Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Iz moje sobe vidi se neki komad mračnog neba i ono drvo ispred balkona, koje svojim granama dotiče zgradu, željno bar malo nekog dodira. Zelene zavjese su lelujale na povjetarcu što je donosio svježinu duboke tame, a daleko od mog malog svijeta lutao si pustim ulicama ovog grada, vukući svoju pogurenu sjenu za sobom. Tvoja statua je nekad bila poput kipova renesansnih majstora… danas o njoj priča samo tvoja pogurena sjena. Koprene tuge zaogrnule su moje tijelo i došla sam do mjesta gdje naše sjene putuju istim tokovima. Ispod trepavica su odletjele neke ptice i vilinske suze su potekle za njihovim tragom. Kad osjetim tvoju dušu u svojoj, zalepršat će leptiri ispod struka, a sa usnana ćeš pokupiti preostale kapljice crnog vina. Iznad tog puta još je mnogo tame, još je mnogo ponora, još neki pravci nisu jasni… lutamo koridorima naših nerazjašnjenih godina, koje smo živjeli jedno bez drugog. Pamtim te onakvog... ne poznam te ovakvog. Tko li si sada? Kakvog je okusa tvoj jezik, kakve je mekoće tvoj dodir? Vidim, pogled je isti, ljuta tuga isijava iz njega, probija se kroz dobro sagrađene zidove… zidove samoće, duboke kore izbrazdane nesporazumima i nametnutim životima. Osjetih ustreptali pogled, osjetih tvoju žeđ na raspeću tvoje duše i poželjeh se nadviti nad te usne kao nad mučenika željnog bistre vode. Hoćemo li dočekati taj dan kad će rijeka boli otploviti i donijeti slapove davne čežnje umotane u novu svilu naših srca?

Provodim noći u snu bez sna. Provodim dan u danu bez dana. Instinkt samoodržanja. Ništa više. Kroz izričaj duše pažljivo ti se približavam, korak po korak. Kasno ćeš saznati tajne mog sna. U toj kombinaciji metafora i simbola darujem ti jedan svitak u kojem su napisani neki znaci, putokazi, smjerovi. Znam da i dalje imaš svoj svijet sebe u sebi… tako ćeš dočekati novi izlaz Sunca nekog maglovitog ljetnog jutra… Tvoju riječ još nisam čula. Samo pogledom daješ izraz, samo svojim dolascima i odlascima daješ smisao… U mnogim očima ne vidim tvoje, u mnogim kretnjama ne prepoznajem te. Ne mogu se okrenuti nekoj novoj skitnici, možda još uvijek čekam plodove prelijevanja naših pogleda, možda korak po korak polako dođem i do pravog tebe u tebi… možda.

Bilo je to šaptanje duše zanesenjaka, romantičara opčinjenog dubokim pogledom moga zelenog oka… bila sam mu ključna tema neko vrijeme, bila sam mu razbijena čaša slučajno pala na pod…. bila sam mu strast na koju je slijetao kao jata umornih ptica na putu prema jugu… bila sam mu sve. Mirisao je opojno eterično ulje mediteranskih borova i nosio mi njihove iglice na dar. Opisivao mi je leptire, koje je sretao na svom putu, pokušao mi je dočarati šum vjetra dok mu je lelujao kroz kosu… Gledali smo te slike, zajedno smo topili svoja tijela u tim eteričnim uljima, dok su ljetne kiše ispirale i posljednju kap prašine sa kože naših tijela, brisali smo bez dodira jedno drugo… iznad bola postojanja, iznad naših uznemirenih duša… iznad srasti susreta… još uvijek zalutam u te mirise eteričnih ulja…

Sve mogućnosti koje su bile dostupne, iscrpljene su. Sivo nebo mi nije naklonjeno ovih dana od rane zore do maglovitog sumraka. U svili srca nešto se nakupilo, pohabani otisci tvojih prstiju ne donose mi smiraj. Uzimaš li još uvijek uz udisaj zraka i dio mog srca, ulazi li još uvijek taj dio mene do tamnih komora u kojima se skrivaš? Mislila sam da si spalio sve mostove iza sebe, ali na prstima dođoh do ponora i vidjeh tanku crtu plavetnila kako mi pruža srebrnu nit za koju se još mogu uhvatiti i krenuti prema tebi. Tanka je, jedva vidljiva... ali tu je. Dužina tvoje sjene je jasna, moja se poigrava i nestaje, pojavljuje se i ostaje. Jutro me obasjalo mutnim sjajem, bez onog mira u tom nemiru.... Polako počinjem zatvarati oči i ponovno lutati između tanke srebrne linije prema tom mostu kojeg mi pružaš za prijelaz....

Jednom sam bila u centru tvog bića…izgovarala sam riječi ispod tvoje kože, ljubio si me u sebi duboko i nježno. Gledala sam tvoje težine, strahove…. gledala sam tvoje bljeskove, tvoju tamu…Sanjala sam tvoje snove. Nisam imala sjenu. Imala sam centar sebe u tebi. Prošao si kroz uska vrata mog života i u toj pustoši smo zaplesali ples sjena, koji i danas traje…Raširio si ruke i odletjela sam ispod tvoje kože, u bijeloj izmaglici kao prozirnoj haljini. Sad unutra nema ništa. Objavljuješ mi se povremeno. Podsjetiš me povremeno. Želiš li povratak? Ne znam…Pomiješano crno vino sa hladnom vodom cijedi se niz tvoje usne i daje mi povoljne koridore za povratak….Pogledom si mi svjedočio koliko ti nedostajem…pogledom si me natopio svojom ljutom tugom, pogledom si sazrio u toj vječnoj kući progonstva, pogledom si me odveo u svoju pustinju gdje kao mistik provodiš svoje vrijeme u sebi…Čula sam taj tužan krik tvoje duše i pokušavam opet dodirnuti taj dio u sebi…..

Gledala sam ga sinoć na nebu, prepunog sebe, žutog kao zlatnik, prekrivenog ponekim oblakom pa opet jasno bistrog i sjajnog. Kao zlatno zrno na tamnom plaštu noći obasjavao mi je put, dok je auto jurio kroz noć. Neki gnomi pored puta su mi mahali i pozdravljali me, trolovi su se igrali na noćnim livadama, a svjetlucave sitne vile su letjele ispred mene i pokazivale mi put… Nije bilo straha od nepoznatog… čarolije su imale svoju svečanost baš u tom trenutku dok sam dolazila kući. Moje blijedo lice potajno je oblijevala lagana rumena boja, pratila sam ovu drugu noć od onog odmaka nakon ružnog sna. Nije te bilo pokraj mene. Mirno si spavao u svom domu, zaštićen od svih, a ja sam ti poslala sitne vile da te odvedu svojim svjetlećim tragom u neku ljepšu noć gdje je Mjesec još prepun sebe i čeka da prsne u tisuću boli.

Od svih radnih soba pokraj moje, morao si danas ušetati baš u tu radnu sobu – do moje. Najavile su te neke ptičice… zvonili su telefoni: "ne idi, tu je, sad je bio kod mene, mota se po prizemlju",… "ne izlazi iz sobe, ide na 1. kat… polako, samo onako kako on to zna",  "ne otvaraj vrata, evo ga penje se na 3. kat…" i tako pozivi su stizali i terete oko vrata mi nizali.  Osjetila sam glad tvojih prepona još na 1. katu…stvarnost je kucala na vrata… mene je bilo sve manje. Od svih radnih soba u cijeloj jebenoj firmi morao si ući baš u tu radnu sobu do moje i morala je kolegica baš tad izlaziti iz sobe, da me vidiš kako nosim čašu vode i da nam se pogledu – ubiju. Zagrljaj ledenog zraka što se spušta na –400C nije ništa prema ubojstvu naših pogleda…jutarnje zmije su zaplesale svoj crni ples, a u odmaku od te stvarnosti ožiljci su se ponovo otvarali, izlazila je plazma ispod kože i formirala na bedru tvoje ime. I tako ...na tržnici zmijskih osjećaja nije bilo ni taštine ni mističnih pustinjaka. Bili smo samo ja i ti – dvije ubojice jedne ljubavi… od neke šeste godine do ovog dana, u nekom osmom trenutku postojanja bjesnilo je to bolesno Sunce iznad tog komadića globusa na kojem se odvijala krvava bitka. Vidno polje se suzilo, prodefilirali su i početak i rastanak, a izmrcvareno truplo naše ljubavi zauzelo je počasno mjesto na tronu ubojstva, zločina. Zmije su se sjetile tvoje zakletve mojoj majci, da ćeš uvijek biti uz mene. Zakleo si se još jednoj umirućoj majci…. i otišao elegantno. Ovdje si ostao… zločinac ti,  zločinka ja. U našim tamnicama odslužujemo naše kazne i baš si morao  baš na ovaj datum ući ponovno u moj svijet i srušiti tu staklenu šaradu života jednim svojim plavim pogledom. Znam da će noćas Mjesec bolesno zasjati iza ovih sivih oblaka, znam da ću ubiti još ovaj komadić srca koje kuca normalnim ritmom i znam da ću opet prokleti sve tvoje zakletve nečijim umirućim majkama, tim smrtnim ženama, što su donijele na svijet neka bedra, koja si bjesomučno hvatao u tamnim haustorima Gornjeg grada, kao opsjenar ljubio u skupim hotelskim sobama i vodio u neke visoke trave  kišnih noći, šapćući uzaludno: "bez tebe neću moći"…. A ja bih grijala svoje ruke u nečijem džepu na trećem peronu drugog kolosijeka mog života nekog dana na kraju svibnja, a ja bih za svilen dodir tog oka možda poželjela drugo suđenje za ubojstvo neke ljubavi,  ja bih možda željela konačno pogledati u svjetlost bez straha – zaboljet će me te osjetljive oči.

Dok se jutro spremalo ubiti noć, koja je polako prolazila i odlazila, sa nekih tamnih dubina mojih snova nađoh se na tržnici osjećaja, vidjeh divne paunice taštine i pustinjske mistike samoće, a još strašnije od tih takvih kakvi mogu biti... vidjeh crne zmije na kupu i jednu sa strane... koju pokušah zaobići... zabavljajući se sporednim stvarčicama poredanim na tezgama dobrodošlice... Ako ta slika bude zadnja slika, koja će me pratiti do izvora, mijenjam je u trenu za tvoj sluđen lik, tvoju beskrajnu dušu i tvoje mistično postojanje na ovom prostoru, kojeg zauzimaju i moje dvije stope otisnute u asfaltu mog grada. Nemir je ispratio tu sluđenu noć, jutro se dovuklo sivo, kišno, prohladno, lijepo...ostalo je sjećanje na taj san... tržnicu osjećaja...i prepoznala sam te taj tren kad si i ti prepoznao svoj ulazak u more svoje duše.

Promiješane su karte mog tarotha, ali meni ne govore ništa. Ne mogu si otvoriti taj put u neke druge sfere.... Ponoć je ušla u sobu, provukla se lagano između zelenih zavjesa, kliznula kao voda niz obalu i zauzela svoje mjesto na mojim grudima. Dok je carovala mojim bićem, rep noći se povijao kao crne zmije, koje odlaze niz visoku travu i gutale su ponoć i noć moje tijelo, dušu. Taložile su se u kutku jednog zaboravljenog svijeta i u nemirnom stanju probile mi lijevi kralježak s desne strane bolnim kopljem da bi me priviknule na tamu. Takav putokaz donosi samo nemiran san, a u prvom danu od tvog udisaja, duša opet izvršava svoj izbor. Aura se napunila drugačijim bojama, bez žurbe se suzila pa proširila. Uplaših se zlatnih boja sunčevog diska, koje će me dočekati ujutro. Osjetljiva na svjetlost, zlatna boja mi je presjekla bjelinu očiju i zadala nezaboravno presjecanje jednog jutra na dva dijela. Odvojih ta dva komada jutra, zagrizoh jedan, a drugi ostade nenamiren. Time je začet novi korijen starih blizanaca, koji su ukradeni iz tvog oka i nekim tajanstvenim rukama doneseni u moj svijet. Odvojeni od tijela, oslobođeni rađanja i umiranja, traju u mojoj svjetlosnoj tami, u tim tamnim zlatnim bojama, pomiješanim igrama Sunca i bolesnog Mjeseca. Aura ima neke druge boje, boje koje su ipak moje.

Kad zamolim Mikicu da mi oprosti za sve greške koje je podnijela, neću znati kako je njoj. Kad tražim od nje da ostane sama, jer se meni ide van, tad neću znati koliko je njoj teško. Kad tražim od nje da spava, a meni se ne spava, ali trebam malo mira :)))),  neću znati kako je to. Kad tražim od Mikice da me voli i kada nisam tu, hoću li znati kako je Tebi? Tad ću, možda, znati zašto nju nikad napustila ne bih.

Od davnih dana do danas …. nije bilo slučajnosti. Sjećam se tvojih usana, koje su me liječile u ovakvim bolesnim danima, popunjavale moje mrtve pukotine i gutale me dotičući sa mnom dno naših isprepletenih tijela. Pred srcem smo stajali nagi i čekali da progovori tim specifičnim jezikom, a duše su nam bile u nekoj dnevnoj polutami iz koje smo ih vadili i hranili se plodovima, što su ih te duše rađale. Iz flomastera klize neka zelena slova na bijelu površinu, otkucava se na nebu pomak još jedne minute, ispod sunčane zlataste zrake donosim svoje oči i presijeca ih oštra bol. Još uvijek živim u progonu od same sebe, a o čemu govori moja priča, ne znam. Neispričana je. Na ramena mi slijeću sjene nekih bijelih ptica i rade sa mnom ono što su se sjetile dok su slijetale. Mjesečini ću priznati da te još uvijek poričem, ali da želim tvoj dodir više od osvetničkog zaborava.

"Zbogom, ljubavi nedoživljena, bilo me strah, previše me bilo strah otvoriti tebi moje srce, pa sam se pravdao time da tebe ne želim povrijediti, a u stvari bojao sam se povrijediti sebe."

Sa valovima vremena odnosiš daleko moje bijele ptice, koje su odletjele između trepavica i ovog sunčanog jutra. Daleko sa svog zenita promatraš dlanove izvučene iz džepova, skrivajući svoj pogled snen. Možda mi pripremaš neke nove staze po kojima ćeš me voditi nekih dana. Pripijen uz mene hodaš i grliš moj struk, uzimaš mi usne u lijenom poljupcu i pitaš me: «Kakav to put vodi do tebe?». Pronašao si moje skrivene točke, prepoznaješ nijansu u očima, uvijek razotkriješ moje mrtve putokaze. Bez znanja, s osjećajem drugog života, vezao si me za svoj svemir, dalek i taman, za svoje snove gdje ispod neke razgranate krošnje ležimo u visokim travama i pijemo vino, koje smo ubrali s plodova naših duša. Zbog svega toga, nakon nekog dana, opet uživam u lijepom jutru, koje me dozvalo iz dubokih noćnih puteva i probudilo tvoj pogled u meni.

"Soba grobnica. Tek naizgled. Zbog drugih. Soba maternica. Zapravo. Topla i poznata. Smirenost izgužvanih plahti, nježni obrisi. Mekoća pudinga od jagode. Čežnja koju budi zapad. Spuštene rolete. Kroz proreze, neonske zrake. Doba od sumraka, boje krvi do reskih jutarnjih sati, metalnih. Vrijeme na kojem kićenim rukopisom piše 'rezervirano'. Što noć nudi večeras?"

Iz nekog poetskog sna gurnuta sam u praskozorje i ne snalazim se u nekim novim jutrima. To nisu moja jutra, to nije moje vrijeme. To nije moje Sunce, koje mi siječe pogled i stvara bol u očima. Zabolim li te bar malo, zaboli li te ikad moj pogled u očima neke druge žene? Probudi me i umij mi lice modrom vodom tvog pogleda, ispuni svaku moju nadu svojom šutnjom. Odaberi najfiniji parfem i u njega umotaj moje tijelo. Neko vrijeme ostani uz mene, budi mi u modi ovih dana. Pomakni tu kocku leda, koja svojim vrhovima probija moje srce i od njega stvara razderotine, koje ti donosim na dlanu. Budi netko novi u mom životu, željna sam tvog mira i pogleda novog doba. Nemirna sam, nepostojana na površini, u dubinama duše gubim se i tamo je taj tamni svijet u kojem se predivno snalazim. Živim plavim snom, a između dva udisaja hranim se tvojim postojanjem uz mene. Taj šapat će probuditi moju dušu i uzdignuti je iz dna mora, dok sa mrtvog crkvenog zvonika sviraju našu najdražu pjesmu.