Cvijet kraj izvora...je sjena duše

S tobom je bilo nešto drugo... dva pjesnika u letu.. drugačije se tad voli, dušom i tijelom, umiremo zajedno. Ti si patio zbog mene nekad... ja zbog tebe sad. S tobom je bilo nešto drugo, nešto neponovljivo, što se samo jednom doživi. Gori se samo jednom i ostaje pepeo. Ja nisam feniks... jer tebe nema...ah Miki, moj Miki, iz meni tada daleke Dubrave, iz moje mašte. Bol uzima tijelo. Miki... zašto li smo živjeli, da bih sad godinama umirala, a to ne mogu? Miki, teška mi je suza u oku za tobom. Teško je i srce, slabo kuca... boji se...ne čuje se bolni uzdah mog tijela, a samo sam tebe htjela... i samo tebe voljela. Mnogi me sjete na tebe... Samo se nasmiješim i mislim: živ si, mnogi te se sjećaju, ah moj Miki, zašto si nestao? Rekao si puno puta: "You're my everything", znam: "ti si mi sve", kao i onda, tako je i sada. Poludim li, neće mi biti žao. Bar ću skinuti masku s lica, jer ... moja masko...dobro se držiš. Masko, sa mog srca, hoćeš li da izdržiš?
(napisano XII mj. 1983. godine)

Zamrsit ćeš mi misli riječima kojima me već neko vrijeme ovdje zavodiš, dovest ćeš me do vode u kojoj se teško diše, čistim muškim govorom ćeš mi reći koliko su plave spilje koje si do sada posjećivao i shvatit ću da iz tebe govori čista čulnost tijela, pogled će mi rasplinuti tvoje nedoumice i ti ćeš sklopiti ruke oko mene. Prepustit ću ti se da bih sebe objasnila i onako prelomljena, zaboravit ću svoj izvor, sve riječi koje sam naučila, svako svjetlo koje sam upila, svu muziku koju sam do sada slušala, sva lica koja sam ikada vidjela. Bit će samo tvoje lice, tvoje muške riječi, kojima me suptilno zavodiš već neko vrijeme i koje će me odvesti duboko pod zemlju, pričat ćeš mi kakva je njezina vatrena utroba i smijat ćeš mi se kad napravim lice kao da te prvi put vidim. Spoznat ću da mi danje svjetlo smeta, da su sjene te koje me uvijek dovode k tebi i tada ćeš mi pristupiti i odvojiti me od stvarnosti jednim dugim energičnim poljupcem odlučnog muškarca, koji želi baš tada voditi ljubav. I....onda ćemo voditi ljubav

U ovo mjesto, koje zauzima moje srce, prodire tvoj pogled do njega. Želim čistu čulnost kroz prizmu tvog požudnog pogleda, kroz žar tvog tijela. Znam…bojiš se. Bojiš se ove ljubavi prema meni. Pokušavaš izaći iz svog tijela i rasplinuo bi se u tisuću komadića samo da te tako ne gledam. Maknuo bi nebo iznad ovog globusa, samo da ne ulazim toliko duboko u tvoj nemir, koji te plaši i istovremeno strahovito privlači. Znaš da u hladnoj tami postoje naše usplamtjele želje jedno za drugim. U svom izvoru dodiruješ moju dušu, miluješ moje tijelo i znaš da je baš to ono što želiš. Želiš mi se predati onako kako se do sad nikada nisi predao ni jednoj ženi. Želiš to. Znam.

spavala sam kao ubijena, kao da nisam bila živa...to sam i htjela... da nisam živa... i sad odoh opet...kao da nisam živa, a to i želim... da nisam živa... život je sranje .....

.....pohodiš li je još, obiliazš li je, dograđuješ li je? puno pitanja, a malo odgovora... I od svih vremena ove planete, morao si baš jučer ušetati u moj dan... baš jučer kad sam izašla na tren na cestu, morala sam naletjeti na tebe.  Nakon toliko godina zajednog života, dragi O., u svakom snu i u mojoj stvarnosti sjajiš kao najsjanija zvijezda mog života...

Every night in my dreams I see you, I feel you
That is how I know you go on
Far across the distance
and spaces between us
You have come to show you go on.
Near, far, wherever you are
I believe that the heart does go on
Once more you open the door
And you're here in my heart
And my heart will go on and on
Love can touch us one time
and last for a lifetime
And never go till we're gone
Love was when I loved you,
one true time I hold you
In my life we'll always go on
Near, far, wherever you are
I believe that the heart does go on
Why does...once more you open the door
And you're here in my heart
And my heart will go on and on
You're here, there's nothing I fear,
And I know that my heart will go on
We'll stay forever this way
You are safe in my heart
And my heart will go on and on...

Još jedan susret, koraci u snijegu i ruka neka već je pored mene, jer neprestano mi smo u bijegu i slijedimo se dugo kao sjene. U tvojoj sobi ostajem do jutra, a sad su noći ledene i plave....Ti pričaš o svemu što nas čeka sutra kad dođe vrijeme buđenja i jave. Maštaš o moru, kamo ćemo poći jednoga dana u suncu i sjaju... gasimo svjetlo, ti zatvaraš oči...i priča nam se tako bliži kraju. Zar je sve to samo san djevojke za jedan dan? Od tad me viđaš mnogo mnogo puta... na trgu, plesu... u nekoj kavani... i vidim  želiš makar na pet minuta, da ti se javim ...da budemo sami. Govorio si, već je bilo kasno ...o našoj davno zamišljenoj sreći i vidio si, vidio si jasno da ti ne želim ništa više reći. Ti opet živiš sam na kraju grada i često slušaš vlakove na mostu ili u ponoć kada kiša pada otvaraš vrata nepoznatom gostu.... Volio si sada znaš, djevojku za jedan dan.... za dan.

Noć.... obojena bijelim satenom ...pala je kao plašt i zaogrnula me, pokrila me, potopila me. Dok sam plivala do obala tvoje duše, vjetar je nosio neke pjesme koje su se gubile u mirisima noći i ugasio još onu zadnju svjetiljku u koridorima hladnoće. Sa neparnim brojem računam na dobitak u vječnom vibriranju planete i uvijek prelazim mostove, koji spajaju neke prostorne raspukline urezane na dnevnom svjetlu. Jutro se objavilo tiho... bez fanfara... iako pod kamenom spava vilinska suza tek probuđena tišinom pahulja i težinom kristala leda. Tko će mi reći što je na kraju ovog dana? Granica svjetla i tame nazire se u vatri osmijeha i kad se kamen pomakne na svom dnu, zapjenit će se more preko kojeg lete neke zaostale ptice, koje nisu stigle odletjeti u jesen. Sanjam te, na mekanim jastucima polegle zelene trave, budiš se u praskozorje i nasukavaš na obale moje duše. Jutarnje oči gledaju te, dok s neba padaju neke davno zaostale pahuljice.

Priča i san pod jastucima , vino i dim u poljupcima ...i miris lješnjaka ...nebo plave boje indiga ....I ti i ja... čini mi se da sam sve to sanjala. Pokaži mi gdje Dunav ljubi nebo, o... zašto smo sada toliko daleko? Probudi me, ja mrzim ove noći... poželi me i sa anđelima dođi ...Umotaj me i sakrij me od svega, zadrži sjećanja ...zaštiti me i opet nešto slaži ....
(Josipa Lisac)

Pitanja su teška kao prostor koji nas dijeli. Između dva daha uzimam treći dah, pitaš me kakve misli mi lete iza čela. Koračam nekim stazama, po kojima sam te htjela provesti ...kroz vrijeme odvesti i nikada nas ne vratiti. Nosim na lijevoj ruci trag tvoje ruke, nosim u srcu trag tvog dodira. Kao mladu pticu stavljaš me između dlanova i prelazeći preko praga ostavljaš samo trag svog traga. Zaustavi te misli koje lete iza moga čela i odvedi nas na one staze, sa kojih se ne možemo više vratiti. S ove strane ponoći je lakše živjeti.

Postoji mnogo konfuzije u svezi anđela, koji su obično prikazani u kršćanskoj religiji kako nose bijele odore i imaju krila i aureole. Ne postoji takvo stvorenje, ili bar biće koje sliči na ovako nešto, iako postoje bića koja funkcioniraju na način koji se pripisuje anđelima. Ovaj mit je nastao za vrijeme rane kršćanske ere kao reakcija na ljude u tradicionalnoj nošnji iz tog vremena koji su viđeni kako lebde. Odora, koja se vijorila na vjetru, izgledala je kao krila. Sunčeva svjetlost, koja se reflektirala u njihovoj kosi koju su mazali uljem, i koju nikada nisu prali u onim vremenima, izgledala je kao aureola. Anđeli.
Kako su ovi ljudi bili lebdjeli, i to pred drugim ljudima, kada se levitacije koje činimo mi i drugi izvanzemaljci registriraju samo u podsvijesti? Potiskivanje sjećanja je rezultat straha i anksioznosti populacije. Mi se trudimo ne činiti ništa što bi povećalo strah i anksioznost. Ako promatrač može promatrati neku scenu i primiti nevjerojatna iskustva bez uzbuđivanja, onda je to dozvoljeno. U ranim danima, kada su ljudi više vjerovali u magiju, to je bio slučaj. Danas, ljudi su više znanstveno usmjereni, i shvaćaju da se događa nešto što smatraju za nemoguće. Panika lako izbija na površinu, i Buđenje se odvija brzinom koja uzima ovo u obzir.
Kako su ovi ljudi bili bliski Isusu, u stvari dio njegove grupe, ljudi su smatrali da su oni bliski Bogu. Dogodila se tipična reakcija na bilo koji relativno nepoznat fenomen - ljudi su popunjavali praznine. Tako su nastale priče o postanku anđela, priče o palim anđelima, o djelima anđela, o različitom izgledu anđela, o njihovim osobama, i o podvizima anđela koji su postajali veći svaki put kada bi priča bila ponovo ispričana. Jednostavno, postoje duhovi, i ljudski opisi anđela predstavljaju način opisivanja dobra i zla, suosjećanje i naklonjenost prema drugima koja karakterizzira one koji su orijentirani na Služenje-drugima, ili naklonjenost samome sebi koja karakterizira one koji su orijentirani na Služenje-sebi. Postoje anđeli među ljudima koji nikada nisu napustili Zemlju. Oni intenzivno razmišljaju o drugima. Oni se žrtvuju. Zar oni nisu anđeli?

Prijatelji stari gdje ste? Da li ću vas ikad naći? Kažite mi što to znači kad u ponoć netko svira. Prijatelji stari gdje ste? Pamtite li ove zvuke: iznad dvora, iznad luke dok se bijele krila galeba. Prijatelji stari gdje ste? Kao zraka mladost mine, da l' to plaču mandoline iznad grada koji spava? Prijatelji stari gdje ste? Kamo nas to život nosi? Vjetar je u moj kosi  na tren stao, vi se vraćate. Tko zna gdje su dani ti kad smo djeca bili mi? Svi se mogu voljeti, ne možemo mi. Tko zna gdje su dani ti kad smo sretni bili mi? Nije lako kad si sam ja to znam. Prijatelji stari gdje ste? Bosiljka me miris prati, jednog dana kad se vratim, sjat će sunce kao prije. Prijatelji stari gdje ste? Noć je puna toplog daha, slušat ćemo opet Bacha dok u more zvijezde padaju. Prijatelji stari gdje ste? Pamtite li ove zvuke: iznad dvora, iznad luke dok se bijele krila galeba.
(Tereza K.)

Sačuvaj mi dušu tvoju od hladnih koridora kojima upravo prolazi. Slušala sam priče o tebi. Bili su to vjetrovi koji su razmaknuli plave zavjese u mojoj sobi, lahori koji su posvijetlili zelenilo u mojim očima. Suze su se sakrile ispod trepavica kad su slušale priče o tebi. Srce je preskočilo svoj ritam kucanja dok je potiskivalo želju da ti krene u susret. Zahvatila sam sa dva prsta zrnce mudrosti i pustila ga niz sjeverni vjetar koji je danas čistio ulice mog grada. Mudrost se raspršila slušajući priče o tebi. Razum je ostavio mjesto snovima i opet su me anđeli uvjeravali da si ti nešto najljepše što mi se moglo dogoditi. Mogu li vjerovati anđelima, koji znaju sve priče o tebi!?

Sva ljubav koju htjela sam dati Tebi ...neće stati u ovu pjesmu, jer je veća, nego more što niz stijene se cijedi. Sva ljubav koju htjela sam dati Tebi .... to breme neće podnijeti moja zarobljena duša... Ali je čuvam...jer mislim da te volim. Ti si more... ja Te osjećam. Sva ljubav koju htjela sam dati Tebi ... malo sreće, puno smijeha... ovako me ne bi ispunila, jer sam to baš tako zamišljala. (Lvky)

Sad sam opet mirna, ravnoteža je uspostavljena, nema onih poznatih nemira i traženja 'pojasa za spašavanje'. Nije ni meni jasno što je to, ali je ovako ljepše. Lakše se diše.