Amicus animae dimidium (prijatelj je pola duše)

POEZIJA...

Umjeti vidjeti svijet u komadićima kristala, smjestiti osmjeh u mali mjehurić sapunice, na oblačnom noćnom nebu uočiti onu malu zvijezdu repaticu, protrčati ispod duge i zaplesati s njenim bojama, bezuvjetno voljeti, poklanjati osmjehe na papiru..., e to je poezija. To srce poeziju piše.

Ja drugačije ne umijem, ja kroz poeziju živim, ja kroz poeziju gledam svijet i život oko sebe, uočavam je na svakom koraku, očekujem je iza svakog ćoška, vidim je u svakom biću, osjetim je u zraku, čujem ju kako mi se s mjeseca smije, kako me kroz kišu pere i kako grije me na snijegu.

Poezija priča mi kroz snove, tjera me da budna sanjam, nudi mi zlato da pozlatim ceste svoje mašte, lijepi mi karte s kojima negdje u beskraju gradim svoju kulu od karata..., to poezija u meni diše.

Ući u staro napušteno groblje dok prekriva ga noć svojim mrakom i mjesto jeze i straha umjeti vidjeti raspjevane duhove neke daleke prošlosti i osjetiti na koži njihovu potrebu da te dotaknu..., e to je poezija.

Prošetati obalom poslije olujne noći i na žalu umjeti uočiti malu bisernu školjku koju izbacili su iz mora valovi..., i to je također poezija.
Prići blizu lešu neke davno uginule životinje koju raznose mravi, a pritom umjeti uočiti samo sjaj njenih biserno bijelih očnjaka, da..., i to je poezija.

Poezija je ta zbog koje u svemu ružnom nađem trag lijepog, u ratu pronađem iskru mira, u očaju osluškujem nadu, ona je ta zbog koje svijet čini mi se ljepšim nego što uistinu jest, ona je ta zbog koje umijem davati, a pritom ne tražiti, zbog nje sposobna sam od smijeha plakati, s radošću se tuzi prepustiti..., e to moja je poezija.

Umjeti opjevati rođenje jednako kao i umiranje, moći opjevati početak istom ljepotom kao i opjevati kraj, moći opjevati život jednako snažno kao opjevati smrt, u crnom naići na trag bijelog, u bijelom ugledati sjaj te bjeline, spavati u krevetu od ruža, hodati po oblacima, nositi vjetar u kosi, igrati se sa suncem...,
ja sve to mogu samo zbog poezije koja venama mi mjesto krvi teče.

Jer..., što li je poezija ako ne ljepota!?
Što li je poezija ako ne ljubav i sreća!?
Poezija!?
Ponekad pomislim kao da njome sam satkana jer za mene ona nije ništa drugo nego li drugo ime za ljubav.
A ljubav!?
Ljubav..., moja jedina ljubav upravo si Ti.

VRIJEME NIKAD NE UMIRE

Kada sustignu me godine,kada mladost ostane negdje daleko
u meni uvijek će ostati urezane godine
koje se neće zvati ni danom, ni mjesecom,
ni datumom, ni satom jer za mene to će biti NAŠE GODINE,a to NAŠE je svo pisano
vrijeme na kalendarima,vrijeme otkucano sa zvonika,pijesak isipan iz pješčanih satova...
Sva godišnja doba tih godina neće se zvati ni ljeto ni zima,neće biti ni jeseni ni proljeća,to samo, u mojim sjećanjima,sjajit će kao NAŠE VRIJEME.
Noćas opija me sreća što iza sebe ostavit ću godine koje pamtiti ću kao naše godine,a njih će činiti naše kiše, naša ulica,u njima grijat će naše sunce
koje gasiti će naše noći,krasit će ih i naša duga pod kojom spavat će naš grad
u kojem imamo naše mjesto.
Netko će iza sebe imati sav novac,svo bogatstvo i sva zlata svijeta,a ja ću imati i ponosno čuvati samo naše vrijeme.
Moje bogatstvo biti će veće od njihovog
jer naše vrijeme za mene je neprocjenjivo.
Nosit ću u duši svu ljepotu svijeta,
srce će uživati u uspomenama na jednu prelijepu ljubav,a ja ću umrijeti kao najbogatija žena jer život mi je dao naše vrijeme,dao mi je tebe,tebe..., moje najdraže.
A vrijeme je nešto što nikad ne umire,
ono ostati će u mojoj duši koja opet će i u nekom drugom životu biti blizu tvoje
i s dušom tvojom činiti će neko novo naše vrijeme.
Možda tamo neće postojati planine s kojih ću te dozivati,možda neće teći rijeke koje u slapovima će nositi tvoje ime,možda neće biti sutona da mjesto mene te ljubi ni vjetrova da miris tvoj mi nose,možda neće postojati snovi
u kojima smo samo svoji jer iznova možda se rodimo negdje u svemiru i tamo negdje daleko ti budeš dan, a ja noć,možda budeš svijetlo, a ja tama,ti sunce, a ja oblak...
Ali..., pogledaj!
I ako rodimo se tako tu opet krije se i čeka na nas naše vrijeme.
Tamo gore, ti i ja opet ćemo biti skupa,
jer naše duše porodit će naše vrijeme,
a to vrijeme biti će sjenke negdje u svemiru.
I u svemiru svaki dan i svaka noć svoju sjenu ima,svako svjetlo i svaka tama
svoju sjenu ima,i sunce i oblak svoju sjenu kriju...
Kako god da rodiš se ja biti ću tvoja sjena.Kako god da rodim se ti moja si sjena i te naše sjenke biti će iznova naše vrijeme.
A naše vrijeme nikada umrijeti neće
jer vrijeme nikad ne umire.

( Dijana Vukman...)

OPOMENA

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!


Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!





Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim

pogledima

rastajao od zvijezda!


Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

(Antun Branko Šimić)

VRIJEME......

NAĐI VREMENA ZA IGRU,
TO JE TAJNA VJEČNE MLADOSTI.
NAĐI VREMENA ZA PRIJATELJSTVO,
TO JE PUT KA SREĆI.

NAĐI VREMENA VOLJETI,
I BITI VOLJEN,
TO JE ONO ŠTO JE
SVOJSTVENO BOŽANSTVU.
NAĐI VREMENA ZA RAD,
TO JE CIJENA USPJEHA.

NAĐI VREMENA ZA MISLITI,
TO JE IZVOR SNAGE.
NAĐI VREMENA ZA ČITANJE,
TO JE OSNOVA MUDROSTI.

NAĐI VREMENA ZA OSMIJEH,
TO JE GLAZBA DUŠE.
NAĐI VREMENA ZA SANJARENJE,
TO TI POKAZUJE ZVIJEZDU.

NAĐI VREMENA
OSVRNUTI SE OKO SEBE,
DAN JE PREKRATAK
DA BI BIO SEBIČAN..

MODERATO CANTABILE (Arsen Dedić)

Rijeka donosi jesen
dugo umire grad
i u nama toliko ljeta
mi smo siročad svijeta

Reci da li ćeš noćas
moći ostavit' sve
svoju kuću
navike ljude
i poći a ne znati gdje

Neka svi mržnjom isprate nas
ali draga život čeka
sad je čas
čitav svijet
bit će tvoj novi dom
neka kažu avantura je to

Nikad žaliti nećeš
stvari ime i grad
i u hladnoj sobi hotela
bit ćeš slobodna sad

Neka svi mržnjom isprate nas
ali draga život čeka
sad je čas
čitav svijet
biti će tvoj novi dom
neka kažu avantura je to

Duga očajna kiša
magla zastire grad
nekim putem
tijesno kroz jesen
nas će odvesti vlak

Alphonse de Lamartine: Jezero

Zar gonjenima uvijek novim obalama,
u vječnu noć, ko` bespovratni san,
u more ljeta bacit nije dano nama
sidro bar na dan?

O jezero, tek jedna godina što prođe,
a tu, gdje nju je svaki očekivo val,
gle, sam sad sjedim ja, gdje ona dođe
sa mnom sjest na žal.

Udaralo si šumno o visoku stijenu
nagrizajući ko` i sad kamen krut,
a vjetar s tvoga vala nosio je pjenu
sve do pred njen skut.

Dal` pamtiš kad smo došli jedno veče,
a s neba na val tamni rosio je muk,
tek iz daljine, ko` da veslo vodu siječe
ču se skladni zvuk.

Najednom divna riječ se dragoj usni ote,
a obala se ozva jekom isti čas,
a val bje tih dok drag i pun ljepote
drhtnu njezin glas:

"O vrijeme stani čas, nek` malko dulje
traje let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja što nam daje
najljepši naš dan.
Ta nesretnih je dosta što im preko mjere
dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi što ih patnjom ždere - pusti, sretne, nas".

A ja zaludu molim vrijeme neka stane -
bijeg je njegov živ.
Ja velim noći: "Lakše, al` sjaj zore rane već je razbi siv.

Tad volimo se! Nek` to vječnost bude mala:Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,prolaznici mi.

O ljubomorno vrijeme, zar to pjanstvo noći,kad ljubav plavi nas ko` svježa kiša tlo zar brzo nestat mora kao što će proći dan što nosi zlo?

Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg neće ostat ni najmanji trag?
I vrijeme što ga ote, neće l` opet dati
čas taj tako drag?

O vječnosti, o prošlosti, gdje vaša tama
sad raskida naše dane, recite mi bar!
I hoćete li ikad zanos vratit nama,
taj oteti dar?

O jezero, o spilje, mračna šumo,stijene
vas vrijeme štedjet i pomladit ima moć!
O prirodo sačuvaj barem uspomene na tu divnu noć!

Pa bilo to u tvome miru ili buri,
o jezero, u humku kao stijena plast
u tamnoj vodi tvojoj gdje borovi suri
gledaju tvoj rast!

Pa bilo to u lahoru il` treperenju lista,u šumu vode što ga žal udvaj tvoj.
U zvijezdi srebrnoj što na tvom valu blista i sjaj motri svoj.

I neka povjetarac, trska što se njiše,
i zrak tvoj ugodan ko` mirisava so,
nek` progovori sve što čuje,vidi, diše:
"Ljubav bješe to".

Otkako te ne volim (A. Dedić )

Vraca li se okus
Kao poslije bolesti
Strah me kad se sjetim
Kuda me to moglo odvesti
Osmijeh mi se vraca
Neces me prepoznati
Kao na slobodi opet
ucim jesti, hodati


Otkako te ne volim
Opet nocu kisilo je
Izgubljeni zvuci boje
Ni sa kim in ne dijelim
Otkako te ne volim
Netko mi iz vlaka masa
Prazno mi je ali lakse
Otkako te ne zelim

Pitao sam ljude
Kolko ce to trajati
Moze li se umrijeti
Hocu li se poslije kajati
Gnjavio sam ljude
Pravio sam paniku
Prejako je svjetlo
Samo da se oci na nju naviknu

Otkako te ne volim
Opet nocu kisilo je
Izgubljeni zvuci boje
Ni sa kim in ne dijelim
Otkako te ne volim
Netko mi iz vlaka masa
Prazno mi je ali lakse
Otkako te ne zelim
Otkako te ne volim

DOBRO JUTRO MORE (Enes Kišević)


I gledam more gdje se meni penje

i slušam more dobrojutro veli

i ono sluša mene ja mu šapćem

o dobrojutro more kažem tiho

pa opet tiše ponovim mu pozdrav

a more sluša pa se smije

pa šuti pa se smije pa se penje

i gledam more gledam more zlato

i gledam more gdje se meni penje

i dobrojutro kažem more zlato

i dobrojutro more more kaže

i zagrli me more oko vrata

i more i ja i ja s morem zlatom

sjedimo skupa na žalu vrh brijega

i smijemo se smijemo se moru

Pjesma nad pjesmama

* 1 1 Najljepša pjesma[1] – Solomonova


Sadržaj
[sakrij]

* 1 Ona i on, dijalog zaljubljenih
* 2 Evo ga, dolazi
* 3 Ona sanja kako ga traži i nalazi
* 4 Ona mu otvara svoja vrata, ali prekasno
* 5 Slika ljubljene
* 6 Sreća biti ljubljen
* 7 Ljubav je jednako jaka kao i Smrt
* 8 Podrubnice uz Pjesmu nad pjesmama

[uredi] Ona i on, dijalog zaljubljenih

( Ona )
2 Poljubi me usnama svojim!
Jer tvoja milovanja[2] bolja su no
vino,
3 bolja od mirisa tvojih miomirisa.
Tvoja osoba je jedan miris pročišćeni.
Zbog tog su djevojke zaljubljene
u tebe.
4 Privuci me k sebi, potrčimo.
Kralj me uvodi u odaju svoju:
»Budimo sretni i radosni čarom
tvojim[3].«
Slavimo tvoja milovanja više
nego vino.
To je s punim pravom što su one
zaljubljene u tebe.
5 Ja sam crna[4], ali sam dražesna,
kćeri jeruzalemske,
kao što su šatori tamne dlake,
kao zavjese raskošne.
6 Ne pridajite pažnju ako sam
tamnoputa,
ako me je sunce opalilo.
Moja su me braća naličila:
stavila me nadzirati vinograde;
svoj vlastiti vinograd, ja nisam
sačuvala[5] .
7 Ta objasni mi , ti kojeg ljubim,
gdje ti napasaš, gdje odmor imaš
u podne,
da se ne bih doimala pokraj stada
tvojih drugara onom što juri za momcima.
8 »Ako ti to ne znaš, ti , najljepša od
žena , iziđi na trag stoke
i napasaj svoje kozice blizu boravišta
(On)
9 Jednoj ždrjebici raskošne kočije,
ja te uspoređujem, družice moja.
10 Dražesni su tvoji obrazi među
uvojcima,
tvoj vrat u vijencima.
11 Uvojke od zlata smo ti načinili s umetcima od srebra.
(Ona)
12 Odavde gdje kralj je u svojoj branjevini,
moj nard širi miomiris svoj[6] .
13 Moj je dragi za mene jedna vrećica mirhe:
među mojim dojkama on provodi noć[7] .
14 Moj je dragi jedan grozd kane
u vinogradu Kozjeg izvora[8].
(On)
15 Kako si ti lijepa, družice moja,
kako si lijepa!
Tvoje su oči golubice!
(Ona)
16 Kako ti si lijep, moj dragi;
koliko dražestan!
Kako je ozelenio naš ležaj!
17 Grede naše doma su borovi,
a naše oplate, smreke.
2 1 Ja sam jedan narcis iz Ravnice,
jedan ljiljan iz doline[9] .
(On)
2 Kao ljiljan među kupinama,
takva je moja družica među
djevojkama.
(Ona)
3 Kao jabukovo stablo u sred drveća
šumskog, takav je moj moj mili
među mladićima.
U njegovoj sjeni, po svojoj želji,
ja sjedam;
i plod je njegov sladak nepcu mojem.
4 On me uvodi u kabare[10],
ali njegov stijeg iznad mene je Ljubav.
5 Okrijepite me kolačima od grožđa;
poduprite me jabukama:
jer, ja sam bolesna od ljubavi.
6 Njegova ljevica je pod mojom
a njegova me desnica steže!
(On)
7 Ja vas zaklinjem, kćeri jeruzalemske,
gazelama ili srnama poljskim:
Ne budite, ne budite Ljubavi[11] moje
prije no što to ona ne poželi.

[uredi] Evo ga, dolazi

(Ona)
8 Ja čujem, dragi moj!
Evo ga: on dolazi! Skačući
preko visova,
poskakujući preko brijegova,
9 moj dragi je kao gazela
ili srnino jelenče.
Evo ga: on se zaustavlja iza
našeg zida;
on pogleda kroz okno;
on vreba kroz rešetke.
10 Moj dragi pjeva i kaže meni:
»Ustaj, ti, družice moja,
lijepa moja, i otiđimo.
11 Jer evo zima prolazi;
kiša prestaje, ona odlazi.
12 Cvijeće se vidi po zemlji;
doba pjesme stiže;
i glas se grlice u kraju
našem čuje.
13 Smokvik dozrijeva svoj zeleni plod
i loze u pupoljcima već mirišu.
Ustaj, ti, družice moja,
lijepa moja, i pođi.
14 Moja golubice u udubini jedne stijene,
najskrovitijoj u hridini,
pokaži mi svoje lice,
daj da čujem tvoj glas;
jer, ugodan je tvoj glas,
i tvoje lice dražesno.«
15 »Pohvatajmo lisce,
male lisice
koje pustoše po vinogradu,
dok je još u pupoljcima vinograd
naš[12]!«
16 Moj je dragi moj, i njegova sam ja,
koji pase među ljiljanima[13],
17 odavde nek' dan otpočine
i nek' sjene pobjegnu,
vrati se! ti, budi kao,
dragi moj, gazela ili srnino jelenče,
na visovima odjelitim[14].

[uredi] Ona sanja kako ga traži i nalazi

(Ona)
3 1 Na mom krevetu, tijekom noći,
ja tražim onog koga ljubim.
Ja ga tražim, ali ga ne susrećem.
2 Moram se dići i obići grad;
na ulicama i trgovima,
tražiti onog koga ljubim.
Ja ga tražim, ali ga ne susrećem.
3 Oni me susreću, stražari koji
obilaze grad:
»Vidjeste li onog kojeg ljubim ja«
4 Tek što sam ih mimoišla
kad sretoh onog kojeg ljubim.
Ja ga hvatam i neću ga pustiti
dok ga ne uvedem k majci svojoj,
u odaju one koja me začela:
5 » Ja vas zaklinjem, kćeri
jeruzalemske,
gazelama ili poljskim srnama:
ne budite, ne budite Ljubavi[15] moje.
prije no što sama ne ushtjedne.«
6 »Tko je taj koji se uspinje iz pustinje
kao da je u dimnom stupu
isparen iz mirhe i *tamjana[16],
svim prahom iz uvoza«
7 Evo njegove nosiljke - one
Solomonove- okružene sa 60
junaka između junaka Izraelovih,
8 svi vični maču,
upućeni i bojeve,
svaki sa svojim mačem o svom
bedru za zakloniti se odnoćnog užasa.
9 Kralj Solomon sebi je načinio jednu
nosiljku:
od drveta iz Libana[17]
10 on je dao načiniti njene upornjake ;
od srebra , njen potporanj;
od zlata, svoje sjedište;
od purpura[18], njenu unutrašnjost,
zaljubljeno izrađen od kćeri
Jeruzalema.
11 Iziđite diviti se, kćeri *Siona,
kralju Solomonu,
s krunom kojom ga ovjenčava
njegova majku
na dan njegove svadbe:
u dan kad je biće njegovo radosno.
(On)
4 1 Kako si ti lijepa, drugo moja!
Kako si lijepa!
Tvoje su oči golubice pod velom
tvojim.
Tvoja kosa je kao stado koza
koje se sjuri niz planinu Galaad[19].
2 Tvoji su zubi kao stado za striženje
koje se uspinje iz perionice:
svi imaju blizanca
nitko ih razlikovati ne može.
3 Kao jedna skerletna vrpca tvoje su
usnice,
i tvoje jezik[20] ljubak je.
Kao kriška nara tvoja je
sljepoočnica
ispod vela tvoga.
4 Kao Kula Davidova tvoj je vrat,
građen za ratni plijen:
tisuću je štitova tu obješeno,
sve vrste oklopa od junaka[21].
5 Tvoje su dvije dojke kao
jelenčeta dva,
blizanci jedne gazele;
koji minu između ljiljana.
6 Odavde nek' dan otpočine
i nek' sjene pobjegnu,
ja ću otići na brdo mirhom posuto
i na brijeg tamjanom obvijen[22].
7 Ti si sva lijepa, družice moja!
Manjka, nikakvog ti nemaš!
8 Sa mnom, iz Libana, o zaručnice,
sa mnom, iz Libana ti ćeš doći;
spustit ćeš se s vrha Amana,
s vrha Senira i Hermona[23],
iz skrovišta lavljih i planina gdje
9 Ti me izluđuješ, sestro moja, o
zaručnice,
ti me izluđuješ već i samo jednim od
tvojih đerdana.
10 Kako su tvoja milovanja lijepa,
sestro moja, o zaručnice!
Što su tvoja milovanja bolja
od vina,
i miris tvojih miomirisa
nego svi balzami!
11 Tvoje usne liju nektar,
o zaručnice;
med i mlijeko su pod tvojim
jezikom;
a miris tvoje odjeće
je kao dah Libana.
12 Ti si jedan vrt zakračunan,
sestro moja, o zaručnice;
jedan izvor[24] zaključan,
jedan zdenac zapečačen!
13 Tvoji su izdanci raj
od narova,
s probranim plodovima;
kana s nardom[25],
14 od narda i šafrana,
od cimetove kore i cimeta,
mirhe i aloje[26],
sa svim najdivnijim mirisima.
(Ona)
15 Ja sam jedan vodoskok iz vrtova,
jedno vrelo žustrih voda,
kojima buja Liban!
16 Probudi se, Akvilone! Dođi, Otane[27]!
Učini da zamiriši moj vrt,
i da njegovi mirisi poteku!
Da moj dragi dođe u vrt svoj
i jede plodove probrane!
(On)
5 1 Dođu u moj vrt, sestro moja, o zaručnice;
ja berem svoju mirhu s mirisom
ja jedem svoje saće s medom
ja pijem svoje vino s mlijekom
(Zbor)
» Jedite, druzi;
pijte, opijte se, mili[28]!«

[uredi] Ona mu otvara svoja vrata, ali prekasno

(Ona)
2 Ja spavah, ali ja se budim:
ja čujem svoga dragog koji kuca!
»Otvori mi, sestro moja, družice,
moja golubice, savršena;
jer, moja je glava puna rose;
moje kovrdže, kapi noćnih.«
3 » Ja sam skinula košulju svoju:
kako! zar je bijah i odjenula?
Ja sam oprala noge svoje: kako!
zar sam ih uprljala[29]«
4 Moj dragi pruža ruku kroz otvor[30];
a, moja se utroba pokreće.
5 Ja se dižem otovoriti svom dragom!
A, s mojih ruku teče mirha,
i moji prsti od tečne mirhe,
na jabučicama zasuna[31].
6 Ja, ja otvaram dragom svom!
Ali, moj se dragi okrenuo,
on je prošao.
Izvan sebe ja izlazim njegovim
ja ga tražim ali ga ne nalazim;
ja ga zovem on mi ne odgovara.
7 Oni me susreću, stražari koji obilaze
gradom;
oni me udaraju, oni me ranjavaju;
oni skidaju s mene moj ogrtač[32],
čuvari bedema.
8 Ja vas zaklinjem, kćeri Jeruzalema:
Susretnete li dragog mog,
objasnit ćete li mu
Da sam bolesna od ljubavi!
(Zbor)
9 Onaj kojeg ti miluješ, što ima više
no drugi
o najljepša od žena
Onaj kojeg ti ljubiš
što ima više nego
drugi jedan,
da nas ti tako zaklinješ
(Ona)
10 Moj je dragi svijetao i ružičast,
on je naočitiji no deset tisuća.
11 Njegova je glava od finoga zlata.
Njegove kovrdže su od od palme
grozdaste, crne kao gavran.
12 Njegove su oči kao golubice na
okolo voda,
pere se u mlijeku,
slijećući na rub školjke
vodoskoka.
13 Njegovi su obrazi kao cvijetnjak
mirisni
koji daje mirise[33].
Njegove su usne ljiljani
s kojih mirha teče.
14 Njegove su ruke narukvice
od zlata orešene topazima.
Njegov je trbuh jedna pločica od
slonovače pokrivena safirima[34],
15 njegove su noge stubovi od
alabastra osovljeni na soklove
od finoga zlata.
Njegovo je lice kao Liban:
to je biser, kao što su borovi.
16 Njegovo nepce je slast sama;
i svem njegovom biću stremi
želja.
Takav je moj dragi, takav je moj
drug,
kćeri jeruzalemske!
(Zbor)
6 1 Kamo je otišao dragi tvoj,
o najljepša od žena?
Kud se uputio tvoj mili,
da ga potražimo s tobom?
(Ona)
2 Moj dragi silazi u vrt svoj,
u cvijetnjake mirišljive,
za napasti u vrtu
i brati ljiljane[35].
3 Ja sam mojeg dragog, i moj je dragi
moj,
on koji napasa među ljiljanima[36].

[uredi] Slika ljubljene

(On)
4 Ti si lijepa, družice,
kao Tirsa[37],
dražesna kao Jeruzalem,
nevjerojatna kao te stvari znamenite.
5 Okreni od mene svoje oči,
jer me one začaravaju.
Tvoja kosa je kao stado koza
koje se sjuri iz Galaada[38].
6 Tvoji su zubi kao stado ovaca
koje se uspinje s pranja:
sve imaju blizance,
nitko ih iščupati ne može.
7 Kao kriška nara
tvoja je sljepoočnica
ispod tvoga vela.
8 Šezdeset su kraljice,
a 80 gospodarice,
a djevojke su bezbrojne[39].
9 Ona je jedinstvena, moja golubica,
moja savršena.
Ona je jedina za svoju majku,
sjajna[40] za onu koja ju rodi.
Djevojke ju gledaju: one ju vide sretnom;
kraljice i gospodarice:
one pjevaju svoj hvalospjev:
10 »Tko je Ona koja sine kao Zora,
lijepa kao Luna,
sjajna poput Sunca,
divna kao te stvari znamenite«
11 U vrt orahov ja silazim
za diviti se mladicama iz klanca,
za vidjeti da li trs pupa,
da li narovi cvatu.
(Ona)
12 prije neg' shvatih, želja posjedne me
u kočiju kraj princa moga.
(Zbor)
7 1 »Vrati, vrati se, Sulamitko!
Vrati, vrati se, da te se mi
nagledamo!«
(On)
Kako biste vi promatrale Sulamitku
Kao u jednom kadrilu!
2 Kako su lijepe tvoje noge u sandalama,
kćeri plemenitaša.
Obrisi tvojih bokova su
kao kolutovi,
djelo ruku majstorskih.
3 Tvoj pupak[41] je jedna kupa u polumjesecu:
nek' miješanja ne uzmanjka.
Tvoj je trbuh kao hrpa pšenice
obrubljena ljiljanima.
4 Tvoje dvije dojke su kao dva jelenčića,
blizanci jedne gazele.
5 Tvoj je vrat kao kula od slonovače.
Tvoje su oči kao jezera u Hešbonu,
uz Pučka vrata .
Tvoj nos je kao Kula Libanska[42],
straža pred Damaskom.
6 Tvoja glava na tvom tijelu kao
a njene kovrdže su kao purpur:
jedan je kralj uvezan njenim
valovima[43].
7 Kako si ti lijepa, i kako si dražesna,
ljubavi, kćeri prekrasna!
8 Tvoj je stas usporediv onom u palme;
a tvoje dojke, grozdovima.
9 Ja kažem: » Moram se popeti na
da uhvatim njene grane«:
Da tvoje dojke budu kao grozdovi jednog trsa,
a miris iz tvoje nosnice
kao jabuke,
10 a tvoje nepce kao vino čuveno
(Ona)
idući ravno dragom mom,
tekući u usne spavaču.

[uredi] Sreća biti ljubljen

(Ona)
11 Ja sam svojeg dragog i zanos je
njegov mnome izazvan.
12 Dođi, dragi moj; iziđimo u polje;
provedimo noć u Selu;
13 zarana, u vinograde,
pođimo gledati da li trsje pupa,
da li se pupoljak otvara,
da li narovi cvatu.
Ondje ću ti svoja milovanja podariti.
14 Jabuke ljubavi šire svoj miris;
a u našim ponudama[44] su sve vrste
plodova probranih:
novih, starih također, dragi moj, ja ih
čuvam za tebe.
8 1 Što ti nisi uistinu bratom mojim,
othranjen na prsima moje majke!
Ja bih te napolju susrela, ja bih te zagrlila:
a ljudi me međutim prezreli ne bi.
2 Ja bih te povela; uvela bih te k svojoj majci.
Ti bi me uputio;
ja bih te mirisnim vinom pojila,
mojim sokom od narova.
3 Njegova ljevica pod mojom glavom,
a desnica me njegova steže!
(On)
4 » Ja vas to zaklinjem, kćeri
ne budite, ne budite Ljubavi moje
prije no što sama to ushtjedne.«

[uredi] Ljubav je jednako jaka kao i Smrt

(Zbor)
5 » Tko se to uspinje iz pustinje,
oslonjen o svog dragog«
(Ona)
- Pod jabukom ja te budim:
ondje gdje bijaše zatrudnjela, tebe
zanijela majka tvoja,
ondje gdje bi zatrudnjela ona koja te
6 stavi mene kao biljeg na srce svoje ,
kao pečat na svoju ruku.
Jer:
Jaka kao Smrt jest Ljubav;
neumoljiva kao Pakao jest Ljubomora;
njeni plamenovi su žestoki plamenovi:
udar groma svetog[45].
7 Velike Vode[46] ne bi mogle ugasiti Ljubav
i Rijeka ga potopila ne bi.
Kad bi netko dao sve imanje svoje
kuće u zamjenu za ljubav,
sigurno bi prezreli njega.
8 » Mi imamo jednu sestru. Ona je
malena:
ona nema dojke.
Što ćemo učiniti za našu sestru
u dan kad se bude govorilo o njoj[47]
9 Da ona bijaše jedan bedem,
mi bismo na njemu sagradili jedno
krunište od srebra.
Da ona bijaše jednim vratima,
mi bismo ih zatvorili jednom daskom
borovom.«
10 - Ja zar sam bedem
i moje dojke uistinu kule?
Tad sam ja u njegovim očima
kao ona koja susreće mir[48].
(On)
11 Solomon ima jedan vinograd u Baal-Hamonu[49].
On daje vinograd nadzornicima.
Svaki ulaže za njegov plod
tisuću srebrenjaka.
12 Moj vinograd je na mom raspolaganju.
Tisuće su tvoje, Solomone, ali 200
onima koji mu nadgledaju plod[50].
13 Ti koji si sjeo u sred vrtova,
drugovi su pažljivi glasu tvom;
daj mi čuti:
(Ona)
14 »Pojuri, dragi moj! I budi sličan ti
gazeli ili lanetu srninu,
na visovima mirisnim[51].«

Kao da ste u nekoj drugoj nepoznatoj dimenziji ! Kažu da se još uvijek krije u prašumama smreke i jele oko izvora Crne Rijeke na Plitvičkim Jezerima.Luta Plitvičkim šumama i brižno bdije nad stotinama izvora koji daju život najljepšim jezerima na svijetu,koji daju život cijelom univerzumu živih bića,odavde do kraja svijeta,odavde do viječnosti.... Bezvremena to djeva jest,što prije vjekova mnogih kraljicom našom postade. CRNA KRALJICA....tako se zove ....ONA...... Presretan mora svatko bit koji čast tu dobi da joj se na čas približit može,da osjetit može mirisan dah života..njezin...koji stvorenju svakom misli nosi u najskrovitije kutke uma što čipku najveličanstvenije mašte stvara i raspršuje ju svemirom od ugode i ljepote. Strah i ushit,ponos i štovanje,osjetit svaka čista duša može kad dušom svojom i tijelom u prostore ove svete kroči...i...gle čuda svatko u sebi ili na glas zbori : eto me CRNA KRALJICE , eto me tu sam...ustvari doma, tu u krilu tvome što BOG nam stvori da nam svima bude DOM. tvoj vječni sluga o......CRNA KRALJICE ...........

Hvalospjev ljubavi

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će.

Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.

A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.

Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.

Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav.

(1 Korinćanima 13,1-13)

Već sam ti pričao to

Da li znaš, i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvorištu... pod kestenom stol...
nekada...
Prašnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesma... u duši se budi djetinjstvo...
zamisli... miriše lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snijegovi...
Pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu...
Pričam ti... imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
čežnjiva pisma... Pacifik od tuge i sjećanja...
kažu sudbina...
Ta kurva bol ime mora imati... i razlozi...
milion priča, al' svaka vodi samo do pustoši...
pitam da li znaš...
A znam da ne znaš niti ćeš ikada shvatiti...
a i zašto bi...
Oprosti, to gorka tečnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
To je romantično, nevino čedo, spram ovih stanja...
neću da spominjem, rat i užase,
politiku, i slična sranja...
Neću da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
Hoću da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
Kasno je, znam... curi noć...
svaka je mala vječnost za mene.
da, znam, moraš poć,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znaš i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvorištu... pod kestenom stol...
ah, već sam ti pričao to.

Kad umrem i u prah se pretvorim
niz planinu me prospi i
pusti da me vjetar do neba nosi.
Da letim s pticama i šumim s morem
da s visine gledam najdraže moje.

By: sir Oliver

ZA TEBE MOJA LJUBAVI (Jacques Prévert)
________________________________________
Otišao sam na trg ptica
i kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća
i kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg željeza
i kupio sam okove,
teške okove
za tebe
moja ljubavi


A zatim sam otišao na trg groblja
i tamo sam te tražio
ali te nisam našao
moja ljubavi.

Rilke:
Ljubavna pjesma

Kako da zadržim dušu svoju
da se k tvojoj ne vine? kako bih je
preko tebe uznio u visine?
O, kako bih je skloniti htio
uz nešto izgubljeno na dnu tmine,
na jedno mjesto, strano i tiho,
čiji se talas ne bi raznjiho
kad se talasaju tvoje dubine.
Al' sve što dirne tebe i mene,
ko gudalo nas zajedno prene.
Glas dviju struna, o mi to jesmo!
Čijeg smo samo to glazbala zvuci
i koji nas svirač drži u ruci?
O, slatka pjesmo!