što sam uradila

Sjedoh u palublje broda što me vozi na moj otok, umorna i pospana. Konačno, danas sam već odrapila radni dan a čeka me pospremanje kuće, tetošenje starog strica i ev. brza kavica s prijateljem. U brodu tek nešto malo starijeg svijeta. Zapušteni ljudi prirodnog izgleda lica vraćaju se iz grada s kupljenim namirnicama ili obavljenim pregledom kod liječnika. Naborana starica, pobrađena crnom maramom i plavih zamrznutih očiju ukočila se u sjedalu naspram mojeg .Čeljust opuštena, poluotvorena, plave joj oči zure ni u šta. Brojim joj zube neko vrijeme, interesantno, ona ni da trepne. Stoji nepokretna kao avet s pet donjih zubi. Bože moj, pa ona je mrtva?! To pomislim i viknem da ju prenem. Žena trepne, ništa joj nije, odmara. Starici su 94 godine, kaže mi žena do mene. Isuse, kako je stara! Da, 94 i saznajem da se svakodnevno vozi na ovoj liniji do svoje kćeri, tamo joj pomaže oko okopavanja vrta a onda se vraća oko dva poslijepodne doma. Živi sama, sjeća se starih mudrosti i sigurna je da će ova godina biti dobra i rodna. Je li umorna, žuri li se i ona ponekad, umara li ju svakodnevnica? Njena me vitalnost posramila, pitam se bi li razumjela ona moj umor. I zašto sam uopće ja umorna.

Sreća je što sam iskričanka. Kad ne mogu zaspati, mogu cijelu noć iskričariti. Hm, to iskričarenje je zapravo pričanje nevažnih stvari, važne su previše ozbiljne za ove ovdje stanare.
Interesting, svi se weblogovci isprofilirali pa netko uvijek zajebava, netko udara po socijali, mnogi po ćorcima u ljubavi, drugi proklinju tešku samoću, a poneki bi brate rastužili i samog vraga svojim tugaljkama. Postoji još jedna nemala skupina, to su oni što ih ne razumijem da se postavim na trepavice. O čemu oni pišu? O sebi na apstraktan način. Toliko apstraktan da ne znaš jel se čovjek htio nasmijati ili isplakati. Nešto zgrčeno zbrda zdola muljaju smijuljeći se gorkasto. Takvi se ne uspijevaju vjerojatno izraziti ni u izravnim situacijama. Mnogi ljudi nemaju dar govora, druge je strah, neki su privremeno u grču, sve u svemu prosječno, očekivano, svakidašnje. Kao i moja nesanica koju ću večaras utopiti među svim razlozima iz kojih ljudi ovdje ostaju...  

Pitao me moj čovjek što mi znači ljubav. Rekla sam mu da ju povezujem s osjećajem slobode. Sloboda je moć izbora, a ljubav nam daje mogućnost novog života. Stoga je ljubav samo za kreativne, kao i ovaj Weblog. Ljudi, izrazite se! I sretno vam Valentinovo!

Obična i uobičajena vijest na iskrici. Netko se skida sa neta na neko vrijeme i obavještava svoj puk o tome.
Stala sam, ovaj put je to meni jako dragi lik. Stala sam i prisjećam se...Prva poruka, razgovor, kako je teklo naše druženje, kakve nas niti vezuju. S koliko me ljudi upoznao, gdje me sve zvao i kako smo se malo zbog udaljenosti viđali, malo i premalo pričali. Stala sam jer prenulo me kao da stvarno odlazi. Neću više čitati njegove budalaštine, njegovo prštanje i smijeh i mudrice njegove, njegove meni najdraže savjete.
Stala sam, kad ljudi rade velike promjene tad se tek vidi što si imao do sad. Znam što gubim ovdje na iskrici, a sad tek znam i što imam u životu. Tamo negdje na sjeveru.
Sretno ti dragi prijatelju u tvom naumu, sretno ti pametni dobri stvore, sretno.
Sretnooooo!!!!

Ako me je nešto u stanju ZAISTA raspizditi, onda je to ljudska licemjernost
 
S ovim se dijelom teksta slažem. Ostatak teksta me zbog načina na koji se postavljaju stvari uspio raspizditi i želim, eto, od toga,  kao prava iskričanka napraviti blog. Pogotovo stoga jer u komentaru  ispod teksta od jednog meni dragog nicka očekivah više tolerantncije, a na žalost moju crno na bijelo stoji jedno drukčije izraženo mišljenje.
 
Ajmo po redu. Da se zna da imam sluha za zahtjeve nastavnika i odgojnih skupina i zaista  bezrezervno podržavam bolje uvjete za odgoj naše djece. Zapravo, morali bi imati besprijekorne uvjete ako stvarno mrzimo licemjerje pa stojimo iza onog što kažemo, a kažemo i kunemo se da su djeca naše najveće blago.
Bolji uvjeti mladim generacijama, bolji uvjeti za njihovo liječenje, za njihovu rehabilitaciju, i za njihovo obrazovanje!
 
Mislim da se do ovog dijela Forsaken i ja  i spomenuti dragi lik dobro slažemo.
 
Ajmo dalje.
U ovoj zemlji svatko se može tužiti na svoja primanja, na uvjete rada, na radna prava – i to je vidljivo iz teksta forsakena i tu se slažemo u potpunosti. Situacija na tržištu rada stvara najveću krizu u Hrvatstkoj. Zaista bi neki ubili za 4.ooo kn jer  je 800.000 onih što žive manje od minimuma. Ne želim nabrajati brojne posljedice siromaštva, to je takva lista boleština, rupa koje smo već zasijali u budućnosti, kriminala, deformacija...užas me hvata.
Ovdje se želim zadržati na temi koju komentiram.
 
Smetaju me glupe usporedbe. Napr. ne znači da je meni lako ako je tebi teže. Nije nekome dobro samo zato što je drugima lošije. Bravo za kolajah, ona je to lijepo komentatorski uspjela izreći. U tim usporedbama je ono što me ljuti. Svi smo frustrirani i nikakvi u ovim uvjetima u kojima radimo i umjesto da zaista nešto učinimo, a zajedništvo je u tome ključna riječ, mi se liječimo tuđim mukama, jadnim usporedbama. Naravno, uspoređujte ako hoćete, što i koga god  hoćete, pri tom ćete sigurno pomiješati veličine i vrijednosti pa ćete kao u ovom slučaju usporediti proizvodnju sa obrazovanjem, visoko obrazovanje sa osmoškolskim,  ponavljanje predavanja sa ponavljanjem stavljanja štambilja na dokumente. Ma možemo se uspoređivati bez ikakvog reda, nije važno. Važno je da se ne razumijemo i da smo u banani (ukrala izraz od Day Walkera) jer nikad ništa na ovaj način nećemo riješiti.
 
Možemo pričati o prosvjeti, naravno da je razgovor potreban i da bi rasvijetlio sve aspekte s kojih bi trebali gledati na jedno zanimanje, i možemo prosvjeti naći zamjerki velikih i malih a sve su bitne kad je prosvjeta u pitanju, ali držimo se  onda kriterija i načela koji bi trebali važiti za prosvjetu.  Dakle, ne idi u širinu, širina ti nije vrlinaJ

svima koji u ovu uru još uvijek sjede na svojim radnim mjestima, dobro kontrolirani djelatnici snimani kamerama, pod budnim okom zakonom nedodirljivih budaletina. Ljudi, popijte si još jednu kavicu!

Moja je prijateljica baš lijepa žena. Zrači dobrotom, snagom i nježnošću. Prije svega za nju bih rekla da je ženstvena i da je odličan čovjek. Uvijek ima prave riječi i bez previše kompliciranja pogodi u bit stvari. Naprosto razumije.
Pitao ju moj prijatelj, zašto si sama, što si nekog ne nađeš.
Odgovorila je smijući se samoj sebi – Pa nitko od slobodnjaka još nije otkrio istinsku važnost činjenice da bi se do mene zaista trebalo potruditi doći. Probaju pa stanu na prvoj prepreci. Čovjek pomisli, ma nije to za mene i okrene se lakšem izboru.
 
I tako, živiš sama, jeli. Pa dobro imaš li nekog bar onako?
Ne, stvarno nemam.
Uopće?
Pa ne, kažem ti!
Zašto?
Jer imam dva izbora. Ponuđenu priliku ili samoću. Često mi samoća izgleda bolje od prilike, ahha.
 A znaš, ipak imam pokatkad nekog. Onda kad mi ta samoća postane teška, postajem slaba i prijemčiva, a slabost i slabost se brzo nađu.
 
Pa misliš li da ćeš uvijek moći sama?
 
Čuj, imala sam ja ljubavi. I volili su me. I ja sam volila.
Kako onda ne pokušati ponovo. Naravno da će biti još toga, osjećam se još dovoljno živom. Ali, kako nakon svega pristati na manje? To te ja pitam, kako nakon velikih letova, divnih poljubaca, bezbrižnosti i razumijevanja, pristati na manje. Eto, to ti je to, k vragu.
 
Ma daj, a kakve su to velike ljubavi kad niste ostali zajedno?
 
Tja, zar baš u svemu moram imati sreće. Slušaj, da moraš birati između prave ljubavi koja je iz nekog razloga osuđena na propast i običnog života sa puno sigurnosti i malo uzbuđenja, što bi ti izabrao.
 
Pa ja bi izabrao sigurnost.
E pa to si i dobio, nadam se. Kao uostalom i ja.

Razmišljam o ženama koje na pozitivan način pokreću našu javnost. Ankica, Helena, ona iz Ine, neznane junakinje koje glasno govore i ne daju se kompromitirati.
Ponosna sam na junakinje naših dana, nadam se da će njihov glas doprijeti do ovog roblja kojeg nazivamo djelatnicima, i da će odjeknuti kroz puste poljane naše jedno čisto ljudsko: DOSTA

pa dobro ljudi, osim što se dan noć ovdje zezate, liječite, frustrirate, obrazujete, ispravljate, širite i uglavnom - zauzimate si neku svoju poziciju...nađete li vi koga bar ponekad za dušu. Naravno da nađete, ali što potom najčešće ustanovite; da ste predaleko, da ste neskladni, da je osoba luda ili da ste se opet zeznuli. Kaj?

Lakše ti je mene ocrniti nego priznati postojanje samouništavajuće bombe na kojoj ćeš se i ti jednog dana u komadiće razletiti.
 
Htio si harmoniju. To je jednostavna priča koju grade dvoje ravnopravnih. To je razumijevanje i otvorenost u konačnici. To je poštivanje i povjerenje. To je sreća, naprosto sreća koja čeka dvoje mudrih i strpljivih koji će znati uživati jedno u drugom.
Zamisli koliko si u svom svijetu daleko od poimanja takvih dvoje..sam optužuješ, sam slažeš priču..sam opraštaš..sam se kaješ..sam opet počinješ.
  
Kukavica si prijatelju daleki. Napadaš, ne čekaš odgovor. To ti omogućava ponovni dolazak, ponovni napad a ja sam ta koja bi trebala dočekati tvoj obnovljeni bijes. U tvojoj ludoj glavi kriva sam za mnogo što, eto kriva nek budem do kraja. Jesam, da, sve si dobro izmislio, sve točno umislio. Problem je samo što takve situacije kakve ti umišljaš teško da uopće postoje, teško da se i za koga može pomisliti ono što ti pomišljaš za mene.
 
Osudio si me da se hladim, te da sam drukčija bila na početku.
Ohladila sam se, ako je to uopće moguće od tebe. Točnije je zapravo da sam ljuta, bijesna čak i prilično razočarana.
Imao si pravo, postoje drugi ljudi, posve drukčiji od onih koje sam do sad upoznala. I to si mi dokazao.
Hvala ti na tome, bit ću opreznija ubuduće.

Pitaju me ljudi što je to zanimljivog na toj Iskrici, ima li parova, dese li se kome. Ma ima svega kažem im, svih oblika i vrsta veza, a onda se uhvatim kako počnem prepričavati na koje se sve načine ljudi mogu osjetiti i prepoznati, kako naprosto ne mogu previše lagati dok se predstavljaju i dok pišu..ali ovi iz vana više ne slušaju. Naprosto, ne vjeruju.
A tko im je kriv

ponukali me nametnici na blogovima da napišem nešto o vremenu.
Ne bih uopće raspravljala zašto, da li  i kako postoji (sve brate postoji čega se možemo sjetiti), ali dobro znam da postoje u našim životima, našem vremenu, neke referentne točke kojima se ono mjeri.. jer nakon tih točaka više nismo isti. Promijenjeni ostajemo za doživljaj novog vremena. Postoje te točke u našim životima, u mom životu, kojima mjerim vrijeme.. i kažem vam, dolazi novi početak, dolazi dobro vrijeme.

Batina je iz raja izašla, pomislila  je ugledavši ga na vratima sobe odjevenog u ručni sat i čarapice. Nemarno joj se  okrenuo skidajući s ruke uru, pa ga je pomilovala po guzi misleći i dalje na raj i svo to rajsko voće i povrće.
To je početak, kraj ni ne slutim, nemam iskustva sa erotskim pričama, (sa erogenim zonama nešto malo bolje stojim) pa ako bi netko nastavio...ideje neka pršte:)))
 
 

 
Dogodilo se nedavno kad sam šokirana ostala držeći mobitel. Prijatelj me obavijestio kratko, objesila se Nada, moja prijateljica. Štoooo, kako, kad – ne, nemoguće. Da, istina je, danas poslijedodne pronašla ju je malodobna kći kad je došla doma. Pa što je s djetetom? Svašta su nagađali i pričali, dijete je završilo u bolnici, dijete se onesvijestilo, priče svakojake. Činjenica je da sam tog dana dijete pronašla kako sjedi doma, s ocem, u njihovoj kući prepunoj svijeta koji se užasava događaja.
 
Smrt na ovakav način, malo je ljudi u našoj sredini tko se ne užasava takvog nečeg. Da smo npr. U Japanu, svi bi to smatrali čak nekakvom čašću. Ali oduzeti sebi život, bilo kako, pod bilo kakvim okolnostima, pa makar i teška bolest bila u pitanju, kršćanstvo najteže osuđuje.
 
A možemo li osuditi djevojčicu? Naravno, svi ćete reći, jadna mala. Ipak, nju će tek stići osuda. Podsvjesno, ljudi će je gledati slabu kao što joj je i mater bila. Gledat će ju nevoljenu, jer je ovako ostavljena. Podsvjesno kažem, a glasno će žaliti i kukati i vrtiti glavom.
 
Jer ništa ne razumiju. Ne možeš se staviti u položaj čovjeka koji čini nešto što ti nikad ne bi.
 
Zanima me, koje su šanse da se djevojčica ne odrekne matere, da ne zatomi svoju potrebu za majkom i svom njenom nježnošću koju joj je ona pružala, i da odrasta bez tog teškog tereta, osjećaja krivice.

Propuštaš moje najbolje godine, dobacila mu je sa dovratka i izazovno zamakla u drugu sobu. Tebi su najbolje godine već odavno prošle! Viknuo je, jer ljubomoran je bio na sve te muškarce s kojima ju je zamišljao, a koje mu je i priznala drsko se uz to šaleći kako ju je trnovit put vodio do njega. Požalio je odmah što je tako grub i jadan, što ga ta žena tako pali, što ga tako dira kad ju vidi rastuženu kao u ovom trenutku kad joj se brada objesi na vrat i kad joj usne zamru. Prišao joj je i obgrlio oko struka i oprost tražio poljupcima. Opet su joj okice zasjale, smijeh se ko žvakaća rastegnuo nabreklim usnicama boje trešnje, i njena toplina i mekoća prelazili su mu u valovima tijelom.U trenu se oslobodio suvišne odjeće i   bacio ženu na krevet skidajući sa nje tijesne krpice. Savijala se  u smijehu i grcanju od njegovih ugriza i njegovih prijetećih krikova, braneći se tek tobože. Rekao je: nepotrebno nam je ovako širok  krevet, toliko ti nemaš duge noge. To je bio za nju izazov, pa je odmah šireći noge i ruke pokušavala dotaknuti rubove ležaja. Vidjevši željeni prizor, rukama je stezao jedrinu bedara i tako ih još više zatezao, ljubio ih osjećajući se uz njena bedra sigurno. Uzbuđen, opušten, milovao ih je dlanovima, doticao meka udubljenja koje graniči s područjem dlačica, nježno milovao dlačice i toplo meko tkivo njene vagine, lagano ju rastežući kao neki ozbiljan doktor koji traži znak oboljenja. Sam je već bio prilično napaljen i glavićem se trljao lagano uzduž bedara odgađajući ulazak. Shvatio je da je tom ulasku u njeno tijelo bio podređen ovaj dan kao i onaj prije, i sve što je radio van nje zapravo je tek odgađanje blažene slatkoće, njene uvijek mu iznenađujuće unutrašnjosti što otkriva tamnu stranu njegovih želja. Samo za njega je ona, ta ga je misao plašila i palila, htio se u trenu  zariti, ali zadržao je dah naslonivši glavić na otvor njenog tijela koje čeka prokrvljeno, vlažno i zove ga stezanjem… prodirao je polako,  ponavljajući priču ulazaka izlazaka, njihovih. Volim te gledati kako uživaš, bio je uspravan nad njom, volim te jebavati i gledati ti hedonističko lice, govorio je promuklim glasom njen muškarac, njen Eros,. Kako mu se samo volila podavati sigurna da će ju jebavati on, još ju jače uzbudi  ta misao, osjetila je njegovu težinu u sebi kao pritisak na razbuđene pipke njenih požuda. Osjećala je njegovu tvrdoću i doživljavala ju kao neizbježnost kojoj se mora predati, tako sigurnu tvrdoću zbog koje će joj unutrašnjost preplaviti grčevi neminovno i nagonski, tijelo njeno bespogovorno mu služi. Nabreklim žilama ispleo je mrežu oko njena tijela, u tom spajanju bez svijesti tijela su znala put. Vrtlozi su pomutili um i više ništa izvan nije postojalo. Crvene usne, nabrekle grudi u stisnutim dlanovima, topla znojavost tijela muškarca i žene.  Purpurne boje prekrile su svijest, a svaki njegov pokret i dodir val je  koji zapljuskuje obalu, ona je ta obala, on je brod na svom putu povratka, čuje se jeka, to ona doziva, odzvanjaju riječi gušenih duša, neka budu jedno, izgubljeni u žarnjacima živčanog spleta. Svršavala je pod zamagljenim mu pogledom, pod znojnom mu rukom, osjećala mu prste na izazvanim bradavicama, pridizala se da ga ljubi dugim poljupcima, on se čeznutljivo protezao, zarivao, zaranjao, izbjegavao još samo malo zapovijed što mu je tutnjala mozgom, još, još vladam bujicom, nemoj me ostaviti nikad  … topla sperma slila se u nju, upiti će ih sa svim zapisima i šiframa što ih nose. Dušo potrošila si me,  kroz uzdah se spustio i ispružio tijelo na njeno.