Emerald forest

Da , znao bih još voljeti ,glupo , ali nije li to poput vožnje bicikla - nikad ne zaboraviš . Ali kad jednom teško padneš , i nije strašno , digneš se , streseš prašinu i kreneš dalje . No kad se slomiš ...  Dugo , dugo poslije s čežnjom gledaš bicikl , no više ne sjedaš i ne voziš se . Više te plaši bok pada , nego radost vožnje .

A , i umori se čovjek od mnogo čega , potroši i tugu i suze , prestane strahovati , pomiri se sa svime ... I , ne voli više !

I pustinja procvijeta poslije ljetnog pljuska ; gdje nebi srce moje voljelo . Samo , ljubav je kad nekom vjeruješ bezgranično , nekako mi to više ne ide . Kad mi se nasmiješi netko , okrenem se da vidim tko je iza mene , na lijepe riječi odmahujem glavom - zar ja ?  Bojim se pogledati više nikom u oči , tko zna što se tamo krije , a srce mudro nije . Zavara ga sjaj i ljepota , i leti i leti , i ne boji se života . Samo ..." Na poljima od snova ne pušta se korijenje... "

Možda jednom , dok sunce gasne iz zelenih polja a crveni makovi u polju cvjetaju , dok slavuj svoju dragu zadnjom pjesmom uspavljuje ... Možda jednom opet bude proljeće , prići ćeš mi nasmijana kao nekad , i ništa si nećemo reći , sve je davno kazano i zna se . Priviću Te na grudi i poljubiti , u srcima našim zadnji otkucaj kao grmljavina pred oluju ... Vjetar što bijele latice zrakom leluja , ponijeti će i naše duše - zauvijek spojene u jedno .

Znam , ponekad znam šutjeti previše glasno , i nije Ti jasno što mi je - dal se ljutim ?

Ljubavi , Ti koja si tako lijepa i ljubiš strasno. Kad Ti već nečeš , eto, barem ja šutim .







Ti imaš nebo , i sunce i oblake i kiše . Ja sam tek sanjar , a srce , ja imam više !

Kad Ti dosadi igra , i kad se u kutu oka suza ćuti . Reći češ: Zbogom , i dalje se ljuti .







I neću Te kleti u svome bolu ... Kao i svaki "igrač" , igrat ću svoju rolu .

A ti se smij i s nekim drugim šali. Nemoj da nitko vidi , moj pogled - koliko Ti fali .

Kad nema sadržaja , kada su ljudi sve više tupi i besprizorni , kad se blogovi pišu jednosložnim riječima , kojih i nema ... Hajdemo se igrati ( da bar ) skupljati boce ( !?!) , što je ovo , i čemu sve ? Zar zaista tako malo ljudi ima potrebu i nešto u sebi za reći , bojimo li se ili nam više nije stalo ? Otupjeli od raznih emisija s debilnim zapletom ( buljenje u hrpu jadnih ljudi bez morala i znanja ) , više nema potrebe za ikakvom smislenom komunikacijom . Igrajte se "djeco" , mislim da dugo nećete , jer svaki se račun plaća . Znate li , koliko vas košta ?

Ne razumijem , kaže , i gleda u moje oči ... Što to trebaš razumjeti srce , sve Ti tu već piše , vidiš i znaš . Zašto pokušavaš pobječi od očitog da bi razumjela ? I što me silno pokušavaš uvjeriti u svoj sjajni izbor , njegove vrline ?!?! Zašto misliš lažima doći do bolje pozicije, s koje ćeš s visoka konrolirati situaciju i uvijek moći pobjeći u svoj "solidan" život .

Zašto je sramota reći : " Kvragu , zajebao sam ovaj j..... Život , odabrao krivo , dozvolio da mi prodaju maglu , bio dobar i kad se nije smjelo , davao kad i sam nisam imao ništa ..." Zašto svi moramo biti pamretni , uspješni, zašto je bolje trpjeti svašta samo da se ne sazna kako smo eto slabi i skloni greškama . Kako ponekad samo besciljno teturamo svojim životima , trpeći poniženja za trun malograđanskog divljenja .

Pošalji sve k vragu , ne hodaj stazom uz more , s visoke stijene snove ne ispraćaj , u sumi sjenovitoj tužaljke ne pjevaj prošloj ljubavi ... Sve smo i nitko nas ne posjeduje , na vjetru pusti dušu da leprša i leti ... Ako više nikad i ne dođeš ; bila je to ljubav ! Budi iskrena i nekad se sjeti .

U smaragdnoj šumi , zelen dragulj blista . . .

Ako Te i volim - dal si Ti još ista ?

Dani svakodnevice prolaze sve brže , i ostaje tajna , jer nije to javno dobro ... Uzimam još ovo malo mira i dajem ga ovom trulom svijetu ,pokvarenom i OHOLOM . Na obzoru sve više tame , i sam se pitam koji je smisao svega , a znam , moram dalje ...

   Daš dobrotu , dobiješ prezir ... Daš ljubav , dobiješ mržnju ... I , da , strah me voljeti , sve je manje radosti .Ljudi su samo sjene , teturaju u očajničkoj želji da se dočepaju dijela ništavila ; sjeti se čovječe da si prah ...

   Nitko više ne dolazi u moje snove , i oni odletješe k'o  plahi leptiri , još me samo crni obilaze .












   Pitaju me nisam li se uplašio , čega ? Anđeo moj me prati :" Pa da mi je i dolinom smrti proći , zla se ne bojim ... "  Ne plaši me tama , već silno blještavilo i razmetnost ovog svijeta . Ne , nemam ništa protiv boja , ali protiv blještavila koje zartire svaku boju, i vid ... Hladni kao led , ljudi osuđuju i pokušavaju kazniti svakog tko iz tog ništavila iskaće . Maltretiranje , osuda , dobronamjerno preodgajanje ...

   Ruže cvatu , a ja venem ! Što će mi crvena i bijela , ako ću ljubav krasti , moram joj li joj se skrivećki diviti u tami - ne to nije to . A tu si , nikad bliža , Tvoj glas takvom čežnjom svaki put zatreperi , da čujem ja to moj anđele . A opet svoj pogled pod Tvoje noge upravljam , zgazi ga kao i ovo srce što već davno jesi , zar ću išta reći ? Možda i nisi htjela , znam ja to ljubavi, vezani okovima obaveza , ozljeđujemo sve oko sebe - jer to mora tako !

   I kažu mi da je ljubav samo žrtva !?!? Kako jadno , ni od ovog svijeta nisam očekivao takvu bezosječajnost . Ovaj bih život drage volje i bez straha , za ljubav svoju dao , ne kao žrtvu već kao radost da se može dati . Kakva je to žrtva voljeti nekog , ne molim vas , ne radite to !!!! Nikog nemojte voljeti ako je to žrtva , ni sebe . Ako vas ljubav ne raduje , mrzite , nemojte voljeti . Ako osim patnje , ničeg više nema , ljubav je mrtva , pustite je da na miru počiva , ne volite više !

   I nek presuše mora , i nek prestanu kiše ... Neka se ni tko ne voli više ! Ako u zadnjem uzdahu , sreća ljubavi ne piše - čemu sve , ničeg nema više !  A , ipak ... Ljubavi moja - volim Te još više !

U mom životu , ne postoji ništa tako lijepo kao Ti , rekoh Ti , anđeo si u ovoj dolini suza , cio Te život čekam a znam - kao i Ti ne mogu sebe staviti na prvo mjesto , tvoja mi je sreća važnija . Takvi smo , zato nas sve vuče jedno drugom , no život to neće dozvoliti, znam . Jer , bili bismo zaista sretni zajedno , kao nitko , ne sreću nam neće dati ... Znao sam da ne mogu imati oboje, što misliš što sam čekao tolike godine ?

Nikad mi nisi bila simpatija , volio sam Te silno , beznadno ... I , nikad Te nisam vidio u bikiniju , no sviđalo mi se Tvoje prekrasno tijelo , samo Te zbog njega nikad nebih volio. Volio sam Te zbog Tvoje prekrasne duše , zbog toga kakva si kao osoba , što je to što nosiš u sebi ... Pričali bismo kad got je bilo vremena , gledo bih Te pod satom , Tvoj predivni prčasti nosić , kratku kosu i naušnice , viseće s zvijezdicama . Svijet je još izgledao obećavajuće , tek nešto sivila , ali u srži već je bio iskvaren do dna . Nismo ni trenutka imali šansu , ni naznake spasa ... Ukrao Te je meni , istrgao svijetlo iz mojih očiju , dao sve nekom tko je eto ... I kad mi kažu , pakao i raj , nasmiješim se gorko i krenem dalje , raj su mi uzeli, čega da se više plašim ?

Otužno je sve ovo , recesije , izbori ,svinjska gripa ... Sve to prolazi pokraj mene , ništa to nije , uz sve što mi je život uzeo , sav bol i čežnju ; ovo je sve tek igra , ubod komarca . Ništa ne može uplašiti onog tko je već vidio kraj , i zna što ga tamo čeka ... Nikakve tame , baberoge i strahovi ne mogu slomiti moju dušu - srce je ionako odavno slomljemno , i sa čim život , podao i okrutan tiranin ,da me muči ? Znam , Tebe mi nudi , tek da se ponadam i ludim , daje mi da naslutim sreću tek da gubitak bude veći .

Ali , čega bi se bojao , onaj koji ništa nema ? I postojanje tijela nije istina , i slatko nije sreća i suze nisu bol . Na svakoj krhotini mog srca Tvoje je ime , u svakoj suzi Tvog je lika sjena ... Svaki mi cvijet boju Tvog oka nudi , i vjetar nosi mi tvoj glas ... Posrčem i padam , i dižem se prkosno , sunce Tvog osmijeha , zauvijek otisnuto na mojoj duši,u ledenom svijetu me grije . Mjesec mi šapuće Tvoje snove , nosim ih i čuvam , u tami sjaju i osvijetljuju put .

A put je strm , uz provaliju vodi , avet i tama me prati , a ja se smiješim ... I nasrče bura , i hladna kiša lije , i trnje grebe i ubada ... I nema nikog da ruku pruži , niti da svijetlo svijeće upali za mene , na kraju puta ... Svijetli za mene , dušu čuvam za Tebe , jedini moj anđele ! Znam , ni bijela ni sjajna nije . Toliko toga je prošla , ne zamjeri na manjku sjaja , pogledaj u nju i vidjeti ćeš ... Još uvijek za Tebe čuvam , ovu ljubav bez kraja .

Ljubavi !

Cio život sam se nadao , i čekao ... Čemu svi snovi , dok se utapam u ljepoti Tvojih očiju , što mogu reći a da ne zvuči jeftino i isprazno . I tonem u tim modro zelenim jezerima , blažen  i izgubljen u beskraju svemira , tu u istom separeu - s Tobom .

Tvoj me osmijeh izluđuje , tijelom prave žene slamaš i zadnju obranu , predajem Ti se , što bih se borio , moj si početak - što da ne budeš i kraj ? Shvaćaš li koliko Te trebam dok glumim hladnokrvnost, zar ne vidiš da sve u meni vrišti , volim Te , prva i posljednja ljubavi !

I gušim u sebi želju da Te zagrlim, ruke lomim i umirem od bola što Ti srce uz moje ne kuca . Zar da zbog ljubavi ove što me kida , poljubac da tražim , i da me ljubiš do kraja vremena , dosta mi nebi bilo... Beznadežno zaljubljen i lud ... Utapam se u toj ljubavi i bolu - napokon sretan !

Kako su riječi ponekad male , i tako Te loše opisuju, i uvijek mi fale ... Ne želim da Te bez razloga ruše , niti uzvisuju.

Ako si ljubav , jednom se vrati ,           Za Tebe uvijek mjesec će sjati .  Al nisam sjena što tamu prati ,        Ljubi me ili , kasno je , shvati .            Ako si moja, ruku mi pruži ,                      I svoje tijelo uz moje privi.              Ljubav je vatra, i tome služi...         Izgori svatko , taj što je "krivi" .

Čuo sam mnoge glasove , ali još samo tišina u meni opstaje . Jer ... Boli me svaka riječ koju Tebi ne govorim , a Ti ih ne želiš čuti !? Čemu onda posezati za glasom , svaki umre prije nego do Tebe dođe , kao vilin konjice - ubija ih Tvoja hladnoća .

Okreni se meni , ljubavi , okreni se istini i nosi me u srcu kao posljednju kap rose u pustinji . I okovi lažne ravnodušnosti , noge nam sapliću i glavu pritišću zemlji , da Ti se vratim - kako ? Nisi li Ti zamnom mostove spalila , a na kojim krilima da letim , sa svom ovom prazninom u sebi .

Znam , u slavlju pobjede shvatila si da gubiš ,


I sad bi u slomljeno srce , htjela se vratit .



Da si manje uzimala , a više htjela da ljubiš,


Što je čežnja,nikad , nebi trebala shvatit !

Kad bih već mogao birati , rađe bih da mi kažu da sam ružan (čak iako je to daleko od istine ) nego glup . Na ljepotu većim dijelom ipak ne možemo utjecati . Na ovo drugo zapravo itekako možemo , zato je to veća sramota .

Kad vjetar čovjeku misli nosi , neznaš ni gdje si - ni tko si !

To je sve , što ću sada reći ...

Ovo je vaš mali svijet ?  Očajno ...  A i tu svjetlo svakim danom kopni , po šumama zavijaju vuci , a blato se taloži po putovima ...  I da , sve još izgleda lijepo , čak i ova bjelina danas zavarava , ničeg više nema . Štakori su davno krenuli bježati , vrane se skupljaju u jata i zloguko grakču ... Ne znam zašto , nije mi više stalo , imam svoj čarobni svijet i duše nevinih i nikom dužnih , moj me raj čeka . Znam , ne mogu imati oboje , i svjetlo i toplinu , i zato zadržite svoje lažno blještavilo , boje ionako ne postoje nigdje osim u našem snu . Možda poželiš pokušati ponovo , možda se želiš žrtvovati , za koga moj anđele ? Krila su ti prljava od neiskrenog laskanja , oči Ti zastire oholost i sujeta . Otresi prašinu sa skuta , čemu to lutanje , odgovor nije daleko , što ga tražiš u perivoju naraslih želja ? Ne postoji ništa iza duge , ovo je svijet samo za Tebe , što si zvala druge ?