Emerald forest

Nekad su kiše  ...  Voda je život , a život se živi. I , ništa više . 

Dok Te moja ljubav traži . . .

Ubija ovo čekanje .  I što , ni to neznam .  Mogu samo željeti ono što ...  A tako bih da si tu , samo zagrljaj , i ne , nebih plakao , i ništa nebih rekao ...  A eto ...

Volio bih opet osjetiti Tvoju ruku na svom obrazu , čuti kako se obijesno smiješ dok je pokušavam skloniti . Gledati tu malu ruku kako udobno zaklonjena leži u mojoj , kao brod koji se od oluje skrio u uvali . Ne , ne nedostaješ mi Ti , već ljubav koju si mi davala u ogromnim količinama . Pljuštala je po meni kao ljetni pljusak , grijala me i čistila dušu od samoće i tuge . Davala si toliko da sam mislio da Tebi ništa neće ostati . I zanesen opojnom slašću ispijao sam sve , ne misleći na Tebe .Ne misleći kako ćeš Ti toliko ljubavi pronaći u tom svom životu bez ijedne boje , bez mirisa cvijeća i pjeva ptica .

Kad sam shvatio , sve se slomilo u meni , ostao sam u ledenoj tišini , bez riječi , misli , pokreta . Ne ne bih volio znati kuda ideš ljubavi , jer slabo je ovo srce . Sve sam Ti staze sam utabao , putokaze uredno postavio , da ne zalutaš . Moj će te glas pratiti , i moja slabašna , jadna ljubav , hladna i okrutna . Moje Ti oči neće dati da staneš , ni da predahneš - toliko zelene tko može podnijeti ?

Kako sad da Te pitam : Kamo češ ljubavi ? Nisam li Te ja tamo poslao ? Nisu li moji poljupci i milovanja onog jutra , nježne riječi i osmijesi - nisu li osudili Tebe da zauvijek odeš ? Anđeo sam , zavarao Te moj lik . Ne radosnu vijest ne nosim , već zadnju suzu brišem . Sve sam ljubavi Tebi uzeo - a ja ništa nemam više !

Tako je teško pronaći nekog koga se isplati voljeti . Izgubiti ju - ništa lakše .

U predasima između vođenja ljubavi , ležali bismo zagrljeni , gledali se u oči i smiješili . Prolazio bih joj prstima kroz kosu , ljubio je u oči , vrat i usne .Neizrecivo sretni , zaboravili smo život - ponadali se ...  Život se samo trpko nasmiješio , i zauvijek izbrisao sreću iz naših očiju .

Pada zvijezdana prašina na moju dušu , i sjaj u mraku mutno svjetluca . Pada , i sve mi je teže , teže lagati sebe . Lakše bih ćak i lagao Tebe , ja koji nikad ne lažem .

Neznam dali razumiješ , i čemu se sada nadaš . Gledaj , ako još umiješ , volim Te - nemoj da stradaš !

Jednom je rekla : " Ja nisam tvoj spas . .  " I , bila je u pravu ! Za mene ga nema .

Bio sam u Tvom zagrljaju , misleći da ću tamo zauvjek ostati . Nisu sve zvijezde hladne i daleke , ali tama ih uvijek obavija , na rubu vremena koje se svija ... Čekati na nova svitanja ,  a hoće li ih više ikad biti , ljubavi ?  Za nas !

Kad gledam u Tvoje oči , i dok mi se smiješiš ozarena lakoćom postojanja koju daje ljubav , sve ove strahote svijeta u rasulu - nestanu . I opet sam samo dijete koje vjeruje u anđele i vile , koje se smiješi rosi na listu i svu ljepotu u srcu nosi . I opet sam , bar dok si u mom zagrljaju , ljubavi !

Zašto da tragam za smislom postojanja , tajnama svemira i vremena . Tvoji su poljupci vatra koja me topi , u očima svjetlo sve mudrosti nosiš . Zagrljeni i sretni , sve tajne znamo , mi smo kraj i početak , sve ... I ništa . U tom trenutku , jesmo - zar više treba ? Tako lagan , i dušu bih pustio - do neba .

 Ostala bol , bol , bol, bol ... I beskrajna patnja .

Želim vama i vašoj djeci, svu ovu bol koju ste meni dali , vi kurvini čuvari poretka i ćudoređa . Pobila vas kuga do desetog koljena .

Pogledah u ogledalo , zatreperi oko kao da se nečeg boji . S druge strane , čudan netko , davno izgubljen - stoji .

Pokaži mi , ja nisam od stakla ,

I ne želim da Ti se samo divim .

Od kad me Tvoja mala ruka takla,

Kao da sretan - u raju već živim.







Čega se čovjek, što voli boji ?


Ništa to nije što život skriva .


Dok ta divna ljubav postoji


U blaženstvu, čovjek pliva .
Može li itko biti nerazumniji ?

Prije neg se životu vratim , moram proći kraj smrti .

Dosta mi je da patim , i da mi se život u krugu vrti .

Na planinu ću visoku stati , i vjetru ću prkosno reći :

Nedam više, niti ću dati . I u smrt , al samo sreći !