Emerald forest

Sve što bih mogao i znao reći, nebi značilo ništa u usporedbi s onim što jest . Rječi ne mogu opisati sve , niti je potrebno da se uvijek sve zna . Siromašan je čovjek koji sve želi znati , nečim pokušava ispuniti svoju prazninu . Ne napajam svoju dušu na zatrovanom vrelu javnih komunikacija , ne hodam u kolonama i za ništa ne dižem ruku . Dugo sam ovdje , možda i predugo , sve sam vidio i znam . I , prihvatio da u svijetu više ne postoji, gotovo ništa neokaljano . I početak i kraj , samo su jedno , uvijek isto sunce sja , i uvijek istu vodu gaziš ; ma što netko mislio o tome . Okreni se - još je vrijeme ...

Napokon . .

Ljubio bih nebih stao , međ grudi Ti zalutao . . .  Ja sam ptica bez svog gnjezda , hajde budi moja zvijezda !

Netko vjeruje , a netko i ne . Nije bitno . Ipak , nebismo li svi , duboko u sebi trebali pronaći svjetlo , i uskrsnuti istinskog sebe , svoje pravo ja . Nije li vrijeme da se skine povez s očiju i pogleda pravi svijet . Nije li . . . Vrijeme za ljubav ?

I , treba li još nešto reći ?           

Hvalimo se , što smo sve učinili zbog ljubavi ... Onaj tko nije otišao od žene koju voli svim srcem , samo da je nebi i nehotice povrijedio - i nema se čime hvaliti .

Let  me . . .

Riječi , riječi , samo riječi ... Ah , zar pogled pun čežnje nije Ti rekao puno više . Ja znam reći lijepe stvari , i stihove i rime , al da čuješ kako moje srce kuca , kako struji taj plamen kroz vene ... Rekla bi samo moje ime , i stisla se tu u kutu - kraj mene !

Tko zna .. ? Davno sam odbio biti isto siv kao i drugi , ići istim stazama , biti cool i in . Tek kad prođeš sve , i vidiš kako izgleda zaista život iza kulisa lažne smislenosti i reda , ne ostane mnogo , tek poneki gorki osmijeh - onima iza ...

Prvo uvijek stigne bol , riječi uvijek dođu kasnije ...  Stavi sve adute na stol ; možda će biti jednom sve jasnije .

Onoj koja nevoli moja zelena slova ...

Nadam se da to razumiješ . . .

Nakon svega , ona se pojavljuje rijetko ali uvijek razmetljivo kao zvijezda repatica . I iako na nebu zasja silnim sjajem , i blista dugo kroz noć - ipak je sve to varka . U tami svemira njena toplina nikog ne grije , iako se trudi da skrije , i da se sazna - neda . Istina sjaji i lijepa nije , njeno je srce od leda !  ( Iz memoara Ludog Klobučara )

Ona ... Ona voli pričati , o stvarima  i ljudima , o svemu što kroz te lijepe oči prođe . Ona se umije diviti oblacima i kiši , šeretski se nasmiješiti i malo toga reći . Ona se umije naljutiti zbog sjete u mom oku , svaku moju riječ prestići u skoku , i biti djete tu kraj mene . I vodenice gradimo na potocima , i leptire lovimo po livadama ...

Kad nas trgnu iz našeg sna , još uvijek dijete sam ja , al ona već zna . Nasmiješi se tužno , i prcam te veli . I još mi kaže da ništa ne želi , da sve samo je šala . Oblaci na nebu gore , i sive otužne kiše , sve to sad  sušti još tiše - tek da znam ... Sretan sam , a sam . Ona još diše !

Šešir skriva glavu , nekad oči , ili zeca ... Ali ne , nismo više djeca, ne vrijedi pokriti oči i reći : Ne vidiš me više . Sve su bajke ogoljene i posute pepelom , čarobna šuma siva i bez lišća ... Nije mnogo ostalo od boja : siva bijela i crna . Zvuci odišu monotonijom i bukom , kroz život se krećeš s mukom,a opet - mora se .

I vidiš samo ono što želiš , a najlakše je kažnjavati sebe . Led se skuplja polako , ali svojom ledenom silom kida sve - a još juče , voda je . ( Iz memoara Ludog Klobučara )