Muškarci i žene...i nešto između

Škicnuh na poruke :D

Ma, nisam od onih žena koja će se stepsti na eksplicitnu ponudu koja uključuje i višak u krevetu i svakojake varijacije na temu, čak štoviše, takvi su iskreniji od onih koji krenu s pričama o cvijeću, voću i povrću, zalasku sunca i zvijezdama u očima, ali nekaj me zanima - da li bi bili jednako tako hrabri ponuditi na prvu svoje spolovilo, bez šarenog papira i mašne i s druge strane ekrana f2f?
Možda svojim pimpekom i inače mašu drugima ispred nosa i žene svakojako imenuju, valjda misleći da su face i da će im i njihov mali biti veći?

E, neće :D

Umješnost u m/ž komunikaciji, pa i tu, je u kombinaciji riječi koje puno kažu, ali ne sve, ostavljaju dovoljno prostora između redova, ali bez mogućnosti da se zaluta di ne treba.
A anatomija nikome ne bi trebala biti zanimljiva servirana pa ni na srebrnom tanjuru.
Ili ipak je?

:P

Ljubav…

Ok, ljubav!

Ovo kaj ću napisati, znam da će biti narogušenih reakcija, ali ipak - totalno krivo postavljena potraga za ljubavlju.
A znate zakaj?
Zato kaj vam treba ljubav, a ne netko koga ćete poželjeti voljeti.
Želite gotov proizvod. Kataloški. S garancijom, probnim rokom i povratom bez reklamacije.

Nemojte se ljutiti na mene zbog ovog, možda pišem i gluposti, ali ako tražite nekoga tko će vas voljeti i vi njega, ako vam je u potrazi to jedini motiv, fulat ćete.
Zato kaj unaprijed u odnos za koji ni ne znate u kojem smjeru će ići i tko je stvarno osoba nasuprot vas, ugrađujete svoju potrebu.
Da vas voli.
Da volite.
Tu.
S druge strane ekrana, nebitno.

Kaj ne bi bilo bolje da je drugačije - upoznate nekog bez unaprijed definiranih očekivanja i uokvirenog međuodnosa i pustite da vrijeme, vi i on/ona uz vas pomiče granice i prstom, ako treba, kao u pijesku, ucrta smjer kretanja.
U dvoje.
Ili svatko na svoju stranu.

Glad, pa i za ljubavlju, može nas pomaknuti s mjesta, ali i izazvati žgaravicu…

Kaj opet klima ne radi? Jebote, krepat ću!
-Je, ne radi. U stvari radi, ali curi Kovačićima na balkon. A curi već tjedan dana.
-I kaj sad, zbog njih bum krepal u stanu? Di je daljinski od klime?
-Ako ti netko zdrapa auto, znaš da je to Dinko napravil.
-Jebat ću mu mater.
-Bilo bi bolje da si zval servis.
-Zaboravio sam. A mogla si i ti. Ionako, sad kad su deca kod mojih glavinjaš po stanu cijele dane.
-Molim?
-Kaj moliš? Koji ti je klinac, stalno si nadrkana?
-Ja nadrkana? Ko je počel prvi?
-Aj me ne jebi i ti danas. Je l' znaš da smo popušili posel? I da ću gaće na štapu imati do jeseni ak ne platim PDV?
-A je l' ti znaš ka je bilo jučer?
-Tekma. Kae je bilo, nemam pojma.
-Ma niš, nema veze.
-Kak nema veze?
-Tak kak sam rekla.
-Ok, kaj ima za ručak?
-Vruće mi je bilo danas. Salata s piletinom.
-Oooooooooooo, super. Piletinu ne volim, od salate na tanko serem. Ček, ti to meni onak nekaj guraš pod nosu?
-Da ti gurnem i smrdljive čarape, ne bi skužil. I kad ćeš konačno zmazani veš stavljat' di treba?
-A kad ćeš me ti prestati kljucati odmah s vrata?
-Jednog lijepog dana, a možda i prije.
-Sad ide faza durenja?
-Možda.
-Jebalo te to tvoje možda. Ćeš mi konačno reći zakaj frčeš nosom.
-Zanima te?
-Ne baš, ali nemam kaj pametnije raditi. Naravno da me zanima jer ….
-Jučer. Zaboravio si otići do mojih staraca.
-Daj, zbog toga sve ovo danas?
-Da i ne.
-Kaj, ima još nešto?
-Nazvala me je Nataša danas.
-I?
-Niš. Kruno je pobrao stvari i otišao.
-Znam.
-Znaš i nisi mi rekao?
-Da, jer me je zamolio da ti niš ne pričam.
-Koja si ti budala.
-Ja budala, a ti alapača.
-Nataša mi je frendica.
-A meni Kruno. I kakve veze njih dvoje imaju s nama danas?
-Niš.
-A da si taj niš stetoviraš negdje?
-A da ti skratiš jezik?
-Ma znaš kaj, jebi se. Ne da mi se danas s tobom prepucavati.
-Ne da se tebi više niš u zadnje vrijeme. I onda se čudite kad...
-Kad kaj?
-Kaj kaj?
-Dovrši kaj si započela.
-Ma nemam kaj dovršiti.
-Ti to mene na suho?
-Si razgovarao s Krunom, ti rekao zakaj se pobral?
-Ne.
-Onda niš.

Željka se primila peglanja, a Marko je ipak pojeo salatu s piletinom. I oprao suđe. Bacio smeće. Prošetao cucka.


A moglo bi biti i ovako...


Marko se poslije 5 vratio s posla. Pogledao Željku, zaustio da nekaj kaže, ali je odustao. Željka je nazvala majstora za klimu, za petak.
Pitala je Marka, usput: -Si umoran?
-Jesam, odgovorio je
U tišini, pristojno, ne previše zveckajući vilicom o rub tanjura, pojeli su salatu s piletinom.
Ispričala mu je, raspremajući stol, da se čula s Natašom. Marko je samo nešto promrljao, protrljao potiljak i u prolazu uzeo daljinski tv- a s komode. U međuvremenu nazvao ga je Kruno. Dogovorili su kavu za pola sata. U prolazu poljubio je Željku. I rekao da ne zna kad će doći doma.
Željka se, nakon pranja suđa, primila peglanja. I dovršila ručak za sutra. Bacila smeće. Prošetala cucka.

Jason Mamoa

Ok, muškarci ne moraju imati +190cm i oko stotke, formirane mišićne strukture i svih ostalih atributa koji se vide, a i ne vide, pa da nam zatitraju ;)
Ali, muškarce babe se na prvu skuži.
Čim ga vidiš, zaobiđe ga, ako nije moguće, ignoriraš ili komuniciraš što je minimalno moguće, ako je moguće.

Nit smrde nit mirišu, ukratko.

Energije tek toliko da, plitko dišući, daju do znanja da su tu negdje, blijede kože i prozirne duše, a ako su naspavani jer su im planete sretno posložene, ni jednu babu ne mogu nadlajati, uglavnom nepotrebnim rečenicama kojima žele prezentirati sebe kao jedno od x svjetskih čuda, očekujući povratne hvalospjeve.
Ako izostanu, nafunje se k'o klinke, samo im još fali kiklja čiji bi rub nestrpljivo i nervozno frkali u rolicu, šćućureni u kutu.

Njima se nikako ne smijemo zamjeriti jer pamte kao slonovi i mogu konkurirati svakoj ženi koja marljivo pohranjuje nebitno po folderima sjećanja i prašnjave izvlači pri svakoj raspravi u kojoj nema argumente za nastavak, a ne zna se zaustaviti na vrijeme.

E, takvi su i muškarci babe.

Ali oni ne kuže da su babe.
Čak ni onda kad oko sebe imaju hrpu žena s kojima ugodno i zabavno čavrljaju, ali ništa više od toga jer ni jedna u njima ne vidi potencijalnog u nekoj od poželjnih varijanti m/ž odnosa.

Ako im slučajno dođe iz dupeta u glavu, teško za povjerovati, ali ponekad, iako rijetko - dogodi se, i skuže zakaj im susjed/kolega/bivši frend ševi njegovu, kako on misli - najbolju frendicu, a on o njoj poskrivečki vrti bludne misli, postat će čangrizavo dosadno stvorenje sklono etiketiranju žena ne birajući riječi, a ni prema konkurenciji neće imati milosti, iako će smiješno zvučati u pozi hard muškarca, a picek je.

Pizdekasti.

Ovak i onak :P

Isprovocirajte ih!

Tek takve vidjet ćete onakvim kakvi stvarno jesu.
Mogu vas iznenaditi, ugodno, češće neugodno.
Ali to su oni - bez odjeće, dobre rasvjete, dodatnih atributa, preporuka i poželjnih osobina.

Dobar.
Loš.
I zao.

A kakvi smo stvarno, obično pokažemo kad nam netko izmakne stolicu, podmetne nogu, učini nešto što u tom trenutku digne nam tlak i glas par oktava više.
Ili ovdje napiše…

Zato je dobro čitati ljude, ne samo doslovno, kad gube ravnotežu, ostanu bez cipele po putu i popiknu se na kamenčić.
I tu…
Pogotovo tu :)

Svi mi ovdje, uz godine koje imamo, trebali bi biti zaokruženi i cjeloviti kao osobe. 


Tako se prema vama i postavljam, barem s onima s kojima sam u blog komunikaciji – odrasli, zreli ljudi koji imaju formirane stavove o njima bitnim stvarima i tuđa mišljenja ih ne mogu izbaciti iz ravnoteže, pa i taman da lelujaju kao rode na jednoj nozi, ravno isplaženog jezika zbog ravnoteže.


Ok, nismo svi isti, različito reagiramo, čak i sami u istim situacijama s odmakom, ali opet – životna iskustva koja su nas obilježila, pogotovo loša, uz uz sve što smo kroz život pokupili, namjerno ili slucajno i usputno, kroz spoznaje, trebaju nam pomoći i u situacijama kad smo ispred zida ili za zid zalijepljeni. 


Ali...


Moram priznati da ne kužim korist empatije koja nema kredit za bilo kakvo duže djelovanje osim trenutnog. 


Je, reći ćete da nisam empatična, ali kaj i ja imam od tuđe empatije osim egoistične potvrde da nisam, npr. sama u sranjima i da drugima se ista, ako ne i gora, događaju? 

Hoće mi zbog tuđe nevolje biti bolje?
Ako hoće, kaj to nije ipak nekaj s čim se ne bi trebali uspoređivati i tješiti, pa taman i kad ugazimo u kakicu jer je netko, eto prije nas, ostavio isti takav trag?


Ajde probajte razmišljati malo drugačije – koliko je nečija empatija isto egoistična i nema veze s nama samima već samo s onima koji zele biti vidljivo dobri kroz identifikaciju istovrsnih emocija?


Meni to ne treba! 

I zato se ne ponašam prema drugim ljudima tapšajući ih po ramenima i ponavljajući isfurane fraze suosjećanja koje, je, mogu malo ublažiti gorčinu, mogu nas uvjeriti da s nama sve štima, da nismo ni zakaj krivi jer i drugima se isto događa, ali....
Opet u svemu tome smo sami, sami moramo i dalje, a o nama ovisi gdje i kako. 


Sama sućutnost nam ne pomaže.


Može nam pomoći nekaj sasvim drugo – vrijeme koje nam treba da odradimo sami ono kaj moramo prožvakati, bez emocija posložiti, zbrojiti i oduzeti potrebno.
I može nam pomoći kritika, savjet, mišljenje, kad nas netko sa strane gleda i vidi, sluša i čuje i pokaže nam prstom ono kaj sami ne vidimo ili ne želimo vidjeti svjesno ignorirajući problem jer nam je tako lakše i jednostavnije.

Sve ostalo je gluma za publiku-vidi kako sam dob(ar)a. 

Pa i tu.
Ali ako ikome pomaže peruška po dupetu, ma ok, mogu i to.

Ili probusiti balone... :)

...a ako zapis nije osobni...

Zakaj?

Ponekad se pitam zive li ljudi ispod staklenog zvona ili su se svjesno izolirali ponukani svojim iskustvima koje nisu na vrijeme izbjegli?

Stvarno, katastrofa!
Gdje ja to živim?
Od jučer me je sram priznati da sam zagrepčanka jer cijeli svijet će me povezivati s ponašanjem stoke sitnog zuba koji su jučer svoje nezadovoljstvo i promašeni život jasno svima pokazali na ulicama moga grada slaveći nešto, što?
Nogomet, pobjedu? Nekakvo srebro? Pa što ako su drugi na svijetu? I što ako ih je bilo više od pola milijuna?
Ja sam prva bila u razredu, u firmi, sad u kvartu, pa i tu na blogu, pa nikome to ne guram pod nos mašući zastavama i urlajući?
Stvarno sramota za Zagreb!

I kako su bili obučeni? Bez imalo stila i ni malo originalni - svi u istom. Običan čopor, a ja nikad nisam bila takva, ni neću. Tamo gdje svi misle isto, pa i u istim nekakvim majicama, nitko ništa ne misli, a mene takvi ljudi ne zanimaju.
Da ih pitate kad su zadnji put bili u kinu, kazalištu, što su zadnje pročitali, tko je skladao 9.simfoniju, šutili bi?

Sramota!

Da se mene pita, svi koji nisu zagrepčani i nemaju prijavu boravišta u gradu, zabranila bi im jučer ulazak u grad.
Mislim, neka slave u svojim gradovima, ako se tako mogu zvati, i selendrama, a ne tu kod nas građana kojima je takvo barbarsko i cirkusantsko ponasanje strano.
I kolaps u gradu?
Sva sreća da jučer nisam imala nikakav dogovor ni za kavu, ni filozofsku raspravu, jer ne bih stigla na vrijeme.
Umjesto navijačkog urlanja, mi građani trošimo vrijeme i energiju na bistrenje uma razmjenjujući životne stavove i mišljenja, ali kome ja to pričam?

***

A ja velim:
IZNAD SVIH, HRVATSKA!

I tkogod ovih dana ne vidi u jučerašnjem puno više od nogometa, tko ima poriv rezuckati ljude po mjestu rođenja, gdje žive i nije osjetio pripadnost nacionalnom identitetu i energiju koja je strujila gradom, s njim nekaj opako ne štima.

I laž je da se se dečki nisu zahvalili Hrvatskoj i gradu Zagrebu. Laž jer jesu, ne jednom!

Od jučer još više volim ovu našu grudu zemlje i moj grad jer mali smo, ali veliki - uvijek kad je frka ili kao jučer kad se ljubav mogla osjetiti, gotovo na dodir.
Nekad.
Jučer.
I sutra...