Muškarci i žene...i nešto između

Dok vani dosadnjikavo cmoljka kiša, a ovdje se skuplja mahovina i pauci se polako bude i počinju štrikati u jednom od bloških kutova, mislim si da smo fakat postali jako ukoričeni ljudi, uguravamo se, čak i nesvjesno u neke kalupe, navučemo na sebe godine koje nam brojčano odgovaraju, zakopčamo i zadnji gumb i ne mrdamo s mjesta čekajući kajaznam kaj.



Imam 51 godinu.
I kaj bih sad trebala?
Navuć kiklju preko koljena?
Zaboraviti na dio obleke jer je neprimjerena mojim godinama?
Boje?
Stisnutu kosu u rep, na vrh glave?

Pišem o danima u kojima nismo ni u kakvim drugim ulogama, nego smo samo svoji....

Fora su mi ljudi koji znaju pomiriti autentičnost, godine, očekivanja, a istovremeno i uporno izvirivati iz ladica u koje ih neki žele ugurati :)

'dan!

Neki dan sam ponovila tekst o odjeći kao ambalaži.

Zanimljive su mi te, vizualne identifikacije, a još više povratna mišljenja o njima koja su kritična, uglavnom zahaklana na stereotipna razmišljanja, i o godinama i o onome kakvi bi trebali biti, shodno njima.
I tuđim očekivanjima.

Kao i sve što se događa u međusobnoj interakciji. Pa i tu...

I znate kaj – dok god imamo potrebu čestitati (si) ovakve i slične dane rodno obilježene, nekaj ne štima.
Ne, ne zanemarujem povijesnu ulogu žena koje su se i u ime nas maknule od pregača i kuhača, svojim glasom i nama dale glas.
Ali...
Kaj sutra, idući tjedan, za 5 mjeseci? I kaj do novog Dana žena?

Zato dragi muškarci:
-recite svojoj ženi „pusti, budem ja“, iako vam se baš i ne da, niste nikad do sada i nemate pojma kako
-samo je zagrlite i pustite da u vašem zagrljaju ostane koliko želi, i ne planirajte ništa više od zagrljaja makar vam i ruka utrnula, žulja vas njeno rame i štošta drugo, puno zanimljivije pada vam na pamet
-za promjenu provjerite kako je leći u krevet kad su svi u kući odavno utonuli u šarene snove, a vi zadnji zaključavate ulazna vrata, punite mački zdjelicu s hranom, gasite svijetlo u kuhinji i zašušljate klince ljubeći ih u sneno čelo
-probajte zbrojiti svoje i njene radne sate, dnevne i ine obaveze – možda ostanete iznenađeni da njen dan traje puno dulje nego vaš, i da joj je 24 sata premalo za sve kaj treba obaviti
-podsjetite se što vam je oboje bilo važno, a danas se toga ni ne sjetite, ili ako se sjetite za to vam treba vremena
-ne zaboravite da osim supruge i majke, i dalje je vaša žena, ljubavnica i prijateljica, i ako ima dana kad zaboravi tekst i u tim ulogama se izgubi, pomognite joj da se pronađe, započnite rečenicu i dajte joj priliku da je sama završi
-volite je malo više u onim trenucima kad ona sebe voli malo manje nego inače, jer vratit će vam se umoženo, a ako se i ne vrati odmah, jednog dana bude


I da, iduće godine nemojte joj čestitati Dan žena zato jer ste čuli da to i drugi rade.
Budite od danas sve ono što trebate biti da se i u ostalim danima u godini osjeća ženom u svoj svojoj punini, i bez današnjeg dana.


Sretan nam Dan žena, vama i nama!


ljeta gospodnjeg, prije 4 godine :)

Danas?
Hvala na čestitkama (htjela sam dopisati - dečki - ali mi nekak danas teško ide ta riječ :)
I dajte svima nama šansu da budemo samo žene, ako to želimo...Ok?

:)*

foto: Rosea Posey


Oduvijek je bila u funkciji.

Oderano krzno navučeno na golo tijelo i u kožu umotana stopala.
Pamučna tkanina obavijena oko tijela i pridržana na jednom ramenu ukrasnom, bakrenom kopčom.
Krinolina ispod koje se je, u slojevima čipke skrivala čednost, a bivala prodana za dvorac više.
Ravne linije koje se raskošno, žensko tijelo minimalizirale.
Hlače muškog kroja kao dokaz da žene ne moraju, ako ne žele, hodati nekoliko koraka iza svog ili tuđeg muškarca.

S rubom suknje iznad koljena započela je ženska igra odjećom. I muškim pogledima, ciljano usmjerenim. Ponekad i krivo tumačenim :)


Danas, odjeća nije ništa drugo nego ambalaža. A svaka ambalaža ima za cilj opravdati cijenu, postići raznolikost u uobičajenoj ponudi, potisnuti konkurenciju i na kraju iznivelirati uloženo s dobivenim, ako već nije riječ o pozitivnoj bilanci.

S odjećom možemo sve! Barem do trenutka kad ona više nije samo vizualni oblik (privremene) identifikacije.
Možemo komunicirati na način da sugovornicima šaljemo sadržaj koji zamjenjuje riječi. Ili je dodatak izgovorenom, ako je jedno i drugo spretno povezano.
O nespretnostima neću. Ili hoću, ali drugi put :)

Odjećom, o sebi, možemo davati informacije koje želimo da budu vidljive. I univerzalno prihvatljive, bez dodatne provjere, nebitno da li su istinite ili ne.
A možemo sve to i sakriti.
Zaokrenuti smjer.
Namjerno. Ili slučajno.
Biti netko drugi. Pomalo nevidljiv. Bez oznaka koje bi nas unaprijed odredile. I ljude oko nas prema nama samima.

Jer ipak, odjeća je samo nadogradnja. Ponekad dobra. Ponekad loša. Sa stilom ili bez njega. Oku ugodna ili tema za svakakve komentare.

Ali kad otkopčamo i zadnji gumb, pustimo da nam se odjeća obavije oko gležnjeva, ostajemo ono kaj jesmo.
Odjeveni samo u svoju kožu. A to je ipak najteže. Ili najzabavnije, ako se ne bojimo mraka, pogleda u ogledalo i/ili imamo ugodno društvo ;)


foto: Thorsten Jankowski



O tome sam prije 3 godine, tu.

U međuvremenu baš nemam niš za dodati. Ne danas.
Osim da smo sami sebe ukalupili u obrasce ponašanja, pa i kad je o odjeći riječ...

...blog?

Ma ne, nikako!
I fakat nemam pojma zakaj mi je blog zazvrndao, kao asocijacija, čim sam vidjela ove dvije miconjice, pogotovo ljupku narančastu :)


Jutro ljudi!

:)

Kaj da velim, zasral sam. U stvari, znate kaj, nikad, pa ni onda ne bum skužil žene.
Prav je moj stari rekel - napraviš nekaj, kriv si. Ne napraviš, isto bu ti. I još dodano – pišem jedan, pamtim, dva.

S Andreom sam 7 mjeseci. Ne, 8.

Ma ne pamtim te ženske pizdarije – kad smo se prvi put vidjeli, poljubili, poševili, posvađali. E, ne kužim di žene spreme sve te gluposti i kak ih ahiviraju da se uvijek sjete, uglavnom kad ne trebaju.

Ona, Andrea, nije tip žene na koji vam se mam digne. Ne bute uz nju postali postali dripac koji razmišlja kak da je što prije pričepi. Ali kaj da velim - bu bilo jako ljigavo ak priznam da mi se zavukla pod kožu?
Upoznali smo se na njenom parkiralištu, ispred zgrade di stanuje. Bio sam tam u kvartu i ko za smolu zagradil njen auto. A njoj se žurilo, nemam pojma kam, i nadrkano me nazvala na mob čiji sam broj ostavio ispod brisača na šajbi. Uopće nisam kužil o čem se dernja dok nije spomenula da bu pozvala pauka.
A ja sam šutil i čekal da joj se isprazni baterija. Njena. Ne moba. I gledal je s druge strane parkinga, iz birca di sam čekal Krešu.
Bila je simpa, iako je zvučala ko narogušeni klimakterični babac – stalno se vrtila uokrug, valjda pogledom tražeći otkud bum se pojavil.

Krešo ju je poznaval samo u prolazu. Doznao sam to naknadno, kad se konačno uprizorio. Krešo, mislim. I kad sam preparkirao auto.
Ništa o njoj nije znao osim da ima cucka i da se svaki dan s njim, poslije dnevnika šeće kvartovskim, pesjim pišalnikom.

Ne bum vam rekel kak sam je nacimal na kavu jer ne dam vam gušta za zajebanciju, ali isplati se biti uporan.

A kak sam sve zajebal? Jednostavno. U četvrtak. Sutradan sam morao biti cijeli dan na terenu, pa sam prebacio petak na dan ranije.
Dogovorili smo se u 7. Spremil sam stan. Naručil klopu.
U stvari, nemam pojma koji mi je bio kurac.
Krešo je pametniji. Otfura komada van. Plati večeru karticom jer lova mu prije zgine nego kaj je vidi. Kupi neko sranje. Potapša ju po dupetu do auta, a ona ni ne zna, slijedeće jutro, u njegovom krevetu da će idući vikend biti možda neka druga na njenom mjestu.

Fino sam vino upiknul. Kozlovićevu malvaziju. Malo preskupa, ali kaj sad. Da sam bil ziher da bu večer tak završila kak je, možda bi ušparal stotinjak kuna.
A kae bilo? Niš. U stvari je. Bilo je.
I da sam znal da bu tak reagirala preskočil bi zaebanciju. Jebeš pun mjesec i Valentinovo. I mene. Bome i nju.

Još osjetim miris njene kose. Volim zagnjuriti nos u nju dok leži okrenuta mi leđima. I prstima proći niz kičmu. Osjetiti kako joj koža reagira. Zaustaviti dlan na dupetu i...jebote, nisam normalan. Postajem papčina.

Zakaj žene, poslije seksa, imaju potrebu tražiti odgovore na stupidna pitanja? I još te onak blesavo pogledaju, ak si blizu, ko da gledaju muhu na vrh nosa, svog, tvog, svejedno, a ti nemreš ni prdnut da hoćeš.
Andreja nije niš drugačija. Ok, nije buljila u mene. Nije ni mogla jer sam se stisnuo uz njeno dupe, a ona se samo, s vremena na vrijeme promeškoljila.
I pita ona mene – a kaj bum dobila za Valentinovo - malo promuklim glasom, na pola force.
Svaki normalan muškarac, a ja to nisam, ak nema kaj pametno reći, šuti. Okrenula se prema meni, poljubila me i veli – no?
A ja? Niš, odgovorim – upravo si dobila.
Jebote, kad sam vidio kak je promjenila boju u faci, skužio sam kaj sam rekao.
Ne znam da li me je namjerno zveknula u jaja. Navukla je haljinu brže nego kaj je ja skidam, u tri pokreta pobrala razbacane stvari i izjurila iz stana.

Probao sam je nazvati. Jednom. Dvaput. Treći put se uključila sekretarica. Na četvrtu zvonjavu doznao sam da joj je i mob isključen.

A samo sam se zajebavao.
I kupio sam joj Lumezijevu srebrnu ogrlicu. Onu koja joj se sviđala izlogu galerije, prošli tjedan kad smo se vraćali iz Kaptol centra.

Danas je pristala da se ipak vidimo...

Iznenađena sam!

:)

Sjedi nasuprot mene. U zatamljenom staklu kafića vidim joj i odraz profila.
Očekivala sam da je mlađa, a tu negdje smo po godinama.
Crvenokosa je. Nisam znala da voli crvenokose.
Mršavija je od mene.

Više ne reagiram na njegovo podbadanje da bih trebala na dijetu. Nakon Lovre i 7 mjeseci ležanja, ne pada mi na pamet izgladnjivati se. Prije ga to nije smetalo. Govorio je - jebeš ženu koju nemaš za kaj uhvatiti.
A sad? Ne znam....

Ima sličan medaljon mojem.
Dobila sam ga za prošli Božić. Srebrni lanac s granatnim okom, vitičastim, filigranskim nitima opleteno.
Ima i veće grudi. Moje je nekad volio. Znam. Znam li?
Oči su joj lijepe. Zelene. I moje kad sam tužna. Možda su danas takve.

Sva sreća da nisam naručila kavu. Drhte mi ruke. Zveckala bih šalicom o rub tanjurića, a da ih skrivam ispod stola, znala bi i ona i ja zakaj. I znam da bih nokte zabila u dlan.

Djeluje mi sigurno. Za razliku od mene ni malo nervozna.
Osjećam hrapavost usana pod jezikom. Suhe su mi. Osjećam i gorčinu. Tupost. Ne mogu više ni plakati. Dok nitko nije gledao osušile su mi se na obrazima. Presahnule. Ljutnja nije. Pojavi se u valovima. Zaruje duboko. U samosažaljenju negdje se zabije u neki od tamnih kutaka mene. I tako u nekoliko krugova, kao žica bodljikavih.
Prošli tjedan. Jučer. Danas. A bit će i sutra.

Zna mi ime.
Kaj zna još o meni? O njemu? Nama? Lani i Lovri? Zna li da planiramo treće?
Da je od mojih staraca posudio lovu za novi auto?
Hrče kad ga uhvate sinusi. U snu, kad nervozan zaspi, škripi zubima.
Paradajz-sos mu izaziva žgaravicu. Voli slatko. Oblizati zdjelu u kojoj je bila krema za kolače.
Već godinu dana ne razgovara s Darkom, a odrasli su zajedno. Volio ga je kao brata. Zna li razlog zašto više ne pričaju?
Zna li da ima karticu donora, nakon kaj mu se mama jedva riješila dijalize poslije transplatacije bubrega.
Zna li da s klincima, kao klinac uživa u vikend crtićima?
Da su iduću subotu krstitke malog Marka, Nikolinog nećaka?

Muka mi je. Nisam mogla ni jutarnju kavu popiti. Osjećam kiselinu u grlu. Peče. U želucu kao da imam kamenje, ali moje je mahovinom obloženo.

Otkud joj samo toliko drskosti da me pozove na kavu? I moje gluposti da je prihvatim? Kaj je jedna od onih žena, kojoj se nakon, u dvije minute ponovljenog orgazma javlja potreba za razotkrivanjem? Osjeća se prozvanom, pozvanom i Bogom danom da me upozori na Nikolu, da me vara? Valjda da znam, ak nije doma, di je?!
Dobro da nije doznala i adresu; sigurno bi jednog dana, uz keramičku teglicu afričkih ljubica i 20 dag kave samo pozvonila na vrata i predstavila se:
-Dobar dan. Vi mene ne poznajete, ali ja vas da. Ja sam Duda. Dubravka. Ljubavnica vašeg muža.

Ako me je namjeravala poniziti činjenicom da pola metra od mene sjedi ona koja mu se na smjene gnijezdi u krilu, prevarila se je. Uostalom, ova kava i nije bila pametna odluka.

-Nas dvije nemamo baš ništa zajedničkog. Osim trenutno Nikole. Moram po njega i Lovru. Zajedno su na treningu. Pa po Lanu u školu. A onda svi zajedno kod Vinceka, na kolače. Već kasnim. Nemojte me više zvati. Častim kavom.






Ostavila sam maramice u autu. Razmazat će mi se maskara. Opet. Sranje....

..da li da mic-mac bude komentar za vremensku prognozu ili za blog?

:)

..ofca je kriva i njen zapis :)




Jednom od njih dvojice rekla sam – znaš, htjela bih ti napisati pismo, ljubavno.
Odgovorio je – ne treba mi, zagrli me.
I prije nego sam ispužila ruke prema njemu, zavukao je svoje ispod moje majice, leđima prošetao i prstima iscrtao poznate krivulje. Zbrojio moju toplinu svojom i privukao me bliže. Dovoljno za početak.
I nastavak.
Njegovo tijelo utisnuto u moje. Moje priljubljeno uz njegovo.
I jutro na istoj strani kreveta, jastuk podijeljen na pola i dan koji kroz proreze roleta oboje budi.

Drugom nikad to nisam rekla. Ni neću.
Popunjavati prazninu suvišnim riječima, nepotrebno je.
Šutnju pustiti da zlatom sjaji, bolje je. Dobro je.
Drugačija jutra njega bude.

Volim noći kad sam sama. I kad u sjeni postoje oboje.
Uz moje ruke i njihove traže točke koje će prstima spojiti, usnama prelomiti.
Mogu tada biti sve što poželim.
Tražiti i davati.
Škrto uzimati.
I ako mi se ne da, ni mrvu vratiti.
Mogu zažmiriti i ljubiti ih.
Mogu dalje ne gledati i pustiti ih da me ljube. Svojom rukom preklopiti jedne, a druge ostaviti slobodno da lutaju.
I mogu mi tijelo napeti do niti koju sama, trzajem prekidam.

Sanjala sam noćas zeleno. I bijelo. Tratinčice. Puno tratinčica. Ne sjećam se da li sam brojala cvjetne latice.
Par. Nepar.
Nevažno.

Drago bloško društvo,

u dobroj namjeri rješavanja problema koji su se aktualizirali zadnjih dana, a ti dani traju već par tjedana, a bome i mjeseci, osjećam obvezu riješiti veliku dilemu koja se i jučer ponovila u postavljenom pitanju:
zakaj Pam i ja imamo istu boju laka na noktima.

Čak štoviše, ako to zanima i muški dio čitateljstva, a vidim da zanima, čini mi se da je riječ, po mojoj slobodnoj procjeni na kojoj mi nećete, nadam se, zamjeriti, o nečem bitnom za ovu našu malu blošku zajednicu.

Jednog lijepog dana, ak se ne varam bila je subota, sunčana, jedan od onih dana za koji od jutra znamo da će biti dobar ako na vrijeme skinemo krmelje, susrele smo se u DM-u.
Ona i ja. Pam i ja.
Skužila sam ju po fotki, simpa cura, zgodna mlada žena, a skužila je ona i mene jer sam se pravila jako pametnom i bahatom, kakva i inače jesam tu na blogu, ali taj dan nisam bila u formi jer sam pola sata neodlučno stajala ispred police s toaletnim papirima, ne znajući koji da odaberem - s mirisom breskve ili običan.

I tak, u jednom trenutku istovremeno, zvjerkajući uokolo, ugledale smo fantastičnosavrenoidealnu boju laka za nokte, a znajući tko preferira pink boju na ženskim noktima (u povjerenju, inicijali su mu M.R. i štuca mu se ovih dana), zamalo je kupovina završila kobno jer je na polici ostao samo jedan lak.
A ono, ipak, prevladao je zdrav razum iako u ženski baš nitko ne vjeruje, pa ne bumo se valjda počerupale zbog toga, stvarno svašta!?

Malo smo se mjerkale, ona je otpuhnula šiške s nosa, ja sam spustila cvike na vrh svog i kaj da vam velim – dogovorile smo se – jedan tjedan je lak njen, drugi tjedan moj, uz uvjet da ga koristimo samo za nokte na rukama, a to smo i riješile potpisima kod javnog bilježnika, uz obvezu plaćanja odštete ako se dogodi suprotno.

Eto, priznajem da nas je naša draga, ljupka i revna kroničarka blog zbivanja razotkrila, a da vas više ne muče dvojbe zakaj je sve to tako, da se ne upletu moguće teorije zavjere, bijeli miševi, propuh u glavi i ine kombinacije, podijelih ovo s vama jednostavnim objašnjenjem.


Dobar vam dan :)

(i molim da me se krivo ne shvati zbog srednjeg prsta iako je riječ o jezgrovitoj neverbalnoj komunikaciji, ciljano prikladnoj i za štošta ovdje - riječ je o fotki koja je izazvala nedoumice, različita tumačenja, a vjerujem i bajkovite nastavke)

:)

:)

(reciklirano)

...i kao nastavak na blog teme :)




-Oprostite, možete li mi pomoći. Zanima me ovaj muškarac u izlogu, tu s desne strane.
-Mislite na ovog u odijelu?
-Da, taj. Vidim, istaknuta je cijena s popustom.
-Ah, stara kolekcija, ali mogu vam reći da se prošle godine jako dobro prodavala i prije sniženja. I nije bilo reklamacija. Hoćete ga probati?
-Joj, ne znam. Malo mi se čini preozbiljan. Se on ikad smije? I nekako je blijed. A ovaj do njega?
-Gospođo, oprostite na smjelosti, ali čini mi se da bi vam baš taj odgovarao. Slobodno... Kabine su dolje, s lijeve strane. Imamo ga u dvije veličine. Ispričajte me na trenutak, odmah se vraćam.

...za 5 minuta...

-Vidim, još niste odabrali. Mogu vam dati popust za gotovinsko plaćanje, a uz izabranog i kompletnu odjeću za slijedeću sezonu, set gedora i galon tekućine za pranje auto stakala s mirisom limuna.
-Ok, primamljivo zvuči, ali imam pitanje – ako mi ne odgovara doma, ne paše u fotelji u dnevnom boravku, u kojem ga roku mogu vratiti?
-Probni rok je 3 mjeseca, ali ako uplatite 10% od njegove vrijednosti, produžujemo ga na 6 mjeseci. Ali morate svakako sačuvati originalnu ambalažu. Ako se odlučite trajno zadržati ga, vraćamo vam polog.
Evo vidite, onaj tamo dolje, kod ogledala, 3 puta je vraćan. Čak jednom nije ni korišten. Gospođa nas je nazvala i zamolila da dođemo po njega jer ...Nikad nismo doznali razlog, ali bila je jako uzrujana, a lijepo sam joj ponudila da ga isproba još tu, u trgovini, da ne gubi vrijeme uzalud na nekoga tko će joj biti samo višak. Među nama, čini mi se da je previše od njega očekivala.


Za to vrijeme u trgovinu je ušla mlađa žena. Iako nije skinula sunčane naočale, kužilo se po pognutom pogledu da joj je neugodno i da želi što prije obaviti kupovinu.


-Mogu li vam pomoći.
-Hvala ne. Samo razgledavam.



Jasno je dala do znanja da ne želi više ni jednu riječ potrošiti, za nju, u nepotrebnoj komunikaciji.



U tom trenutku, žureći se i rušeći stalak za kišobrane, ušla je žena, izgledom neodređenih godina, ali jasno izraženih potreba.



-Gospodična, onog od prošli put ne bum vam reklamirala. Uspjela sam ga uvaliti susedi, ali mene niste mogli prevariti. Hrče. I prdi. Kaj se čudite? U uputama za rukovanje trebali bi i to navesti kao njegove tehničke karakteristike.
Danas trebam jednog visokog. 45 godina. Onak oko 100 kg. Plaookog. Ne, ne! Oću smeđe oči. Da nije previše dlakav. Neću s velikim. Jedan me je takav fest nažuljao. E da, i da mi ne napravi kuršlus doma. Kak ne kužite? Pa mora nekog vraga znati i delati, da ne moram za svako sranje plaćati majstore. Kaj još? Imate nekog koji nije baš previše glup?
-Kako to mislite – glup?
-Tak. Glup. Dajte, pa muškarci su glupi po genskom kodu.
-Ali svi naši muškarci koji su trenutno u ponudi prošli su različite testove i mogu vam reći da su njihovi rezultati bili na zavidnom nivou.
-Je, je. I ja sam miss svijeta, a danas sam ovdje incognito. Znam da vas plaćaju po prodaji, pa mi nemojte prodavati priče. U stvari, znate kaj, dajte mi danas onog kojeg čuvate za sebe u skladištu.
-Molim?
-Da vam namignem? Provucite karticu, a ja idem po auto.





I tako, prošao je još jedan dan.
Ugasila je svjetla u trgovini. Ostala su upaljena samo ona u izlozima. Prije nego je uključila alarm, potapšala je jednog od izložbenih modela po guzi, popravila mu revere sakoa i skinula prašinu s ramena.
Sutra mora provjeriti što je s ugovorom za recikliranje svih onih vraćenih, a i dogovoriti tisak vaučera za slijedeću akciju - kupiš jednog, drugi je gratis.
Do tada mora novog izabrati i za sebe, kao kuma na vjenčanju ne bi bilo ok da dođe sama, bez pratnje.




A ja?
Iz povjerljivih izvora doznajem, sve ostalo na pvt., uskoro kreće i online prodaja. Znam i to da će biti isti uvjeti za povrat robe, ali i besplatna dostava.




'dan! :)

Susresti nekoga danas, biti nam ugodno u njegovom društvu, provesti, a ne potrošiti vrijeme čavrljajući, ne skužiti istovremeno da sat ima samo 60 minuta i da je otrčao u drugu uru i prije nego smo naručili drugu kavu, jako je puno.

Kad nekog upoznamo, slučajno ili namjerno, nebitno, prema njemu reagiramo iz pozicije svoje potrebitosti, uglavnom, i uguravamo ga u neku priču koja se nama tada čita.
To sve u početku nema baš nikakve veze s njima samim, on je samo medij preko kojeg oblikujemo svoje želje, očekivanja i nadamo se da će biti baš onako kako smo zamislile.
Čak i kad nismo toga svjesne, tražimo u njemu onog muškarca kakvog želimo, kakav nam treba, s kojim želimo nekaj – popiti još jednu kavu, ali ne više nasuprot jedan drugome, prebrojati korake od Trga do Zrinjevca, provjeriti toplinu njegovih dlanova, mekoću usana i/ili (samo) spretnost i maštovitost u gužvanju plahti.

Ak frajer ima dobre crte lica koje nisu krivo spojene, nema čudan omjer visine i težine, ne rokće kad se smije, ne šnjofa po sarmi i kobasama, ne oblizava se i ne slini iza svake izgovorene rečenice, ne tupi o temama koje su za gerijatrijski domjenak uz čaj od šipka i vanili kiflice, ne kužim priču o klikovima i inim psihosomatskim reakcijama na prvim kavama.

Kaj ako smo čipirane na određeni tip muškaraca jer eto takvi su poželjni, ako u svakom budućem potencijalnom kao partneru tražimo ono na kaj smo se navikle u prošlim vezama kao dobro ili loše, pa to želimo ponoviti, odnosno izbjeći, a ne dajemo si priliku da provjerimo da li je to baš tak kak nam on na prvu izgleda?

A kaj ako smo taj dan nabrundane, loše volje, a da nemamo pojma zakaj, sve nam ide na žifčeke, pa i mi same sebi, ljute smo i razočarane na nekaj kaj nema veze s njim, čekamo proljeće i mrzimo zimu ili samo smo malo krivo nasađena jer nas drmaju hormončeki prije nego zatvorimo mjesečni krug, a on uleti s pozivom na kavu, pa mi u njemu tražimo mane, ne vrline, i nestrpljivo čekamo da nam nekaj zazvrnda oko pupka, pa i niže, kao potvrda međusobne kompatibilnosti, prividne?

Kajaznam, kaj ako samo žurimo?

Može fakat biti kao u ekraniziranim pričicama – klecnu koljenja, ako furamo cvike, zamagle nam se stakla od požude koja struji zrakom, čak do susjednog kvarta :D, zaboravimo di smo, tko smo, i zakaj smo tam di jesmo, super nam je prvih tjedan dana s njim, a onda skužimo da je ipak jedan običan seronja, istinabog zgodan i sexy seronja, kojeg unatoč dobrim namjerama nemremo iskoristiti više ni za kaj drugo?
Ha?

Kažu pametniji – dobro je žuriti polako.
Znam, oskimoron, ali kužite me, kaj ne?

Dobar vam dan :)