Muškarci i žene...i nešto između

..i nastavak

Da probam povezati reakcije na moj jučerašnji zapis:
pre-pre tužno
neprirodno
upitno: (samo)poštovanje, osjećaj stida
konstatacija: neugoda i nelagoda
egomaničnost
bolja iskoristivost tijela, osim zabave

Pa se ubacio i nudizam i buljenje u nečije dupe i/ili pimpek, zavrtilo oko pretpostavke o deficitu seksualnog uzbuđenja, došetale su se u komentare i prostitutke i striptizete zauzete lap danceom, jedna konkretna kao poklon blogeru za rođendan, laganim korakom uklizali su baletani i njihovo blago poželjno stisnuto suspenzorima, a malo se i pohvalilo internim striptizom kao ulaznicom za krevet i gužvajuću aktivnost u dvoje.

Svašta nešto :)

Da li bi sve to isto bilo da sam stavila ovu fotku …



...i napisala nekaj o curama iz Crazy Horse?

Koja ja razlika između njih i Chippendalesa, osim u anatomiji? Žene i muškarci...

Da ste u Parizu i imate dosta love za večernji izlazak, a nije samo za šetnju uz Seinu, da li bi posjetili jedan od cabaret teatra?
Da?
Ne?

Ili je prihvatljivije vidjeti, bez zgražanja i bedastih komentara, žensko dupe i cice, umjesto mišićavih leđa i istog takvog golog muškog dupeta?
Ili nije isto žensko i muško tijelo na sceni, golo ili razgolićeno?



Društvo drago, meni je ono jučer s vaše strane bilo jak, jako fejk, a bum vam objasnila i zakaj…

Ženski izlazak petkom, uz dobru zabavu, pretvorili ste u filozofsko egzistencijalističku raspravu o svrsi postojanja vidljive muške anatomije. :P

A znate zakaj je fejk?

Zato kaj ste se propeli na zadnje nogice negirajući seksualnost u svom značenju kroz međuljudske odnose i skoro se zahliknuli u pokušajima objašnjenja da je nekaj bljak, neprirodno i sramno, jasno ističući kako ste vi, naravno, sasvim drugačiji, nevezano s napisanim na mom blogu i nevezano kaj to baš i nije tak u praksi, barem ne kad se slave rođendani ;)



A ako me uvjerite da zgodnog frajera ne vidite, da ga ni krajičkom oka ne registrirate, a ako ga i primijetite, o njemu razmišljate samo kroz njegovu iskoristivosti jer vam se zaštopal sifon u kuhinji, treba vam netko tko zna zmontirati nove rolete ili skužiti di kaj lupa pod haubom, a nikako ne primjećujete stražnje džepove na njegovim trapericama kad se sagne ili ostalo mjerljivo pogledom, odozgora prema dolje ili u obrnutom smjeru, i pomislite....dopišite sami.... prihvatit ću sve ono kaj ste jučer napisali/e.

U suprotnom, ne bu išlo, barem kaj se mene tiče ;)

Naravno da su kasnili. Očekivano ;)

A onda…

Mjuza koja doslovno lupa tam di se kopča grudnjak, a takav kopča se i otkopčava s prednje strane.

Prije nego su počeli šetnju scenom, a i mislima prisutnih žena, komentiram kak su zgodni za pogledati, mišiće, pločice i ine anatomske omjere, ali mi je to sve too much.
Ma je vraga, kak da ne..i mali zeleni postoje!
S prvim komadom i mrdanjem kukova promijenila sam mišljenje ;)

I počela presti…

Nisam seksualno potrebita, nisam zagorila i ne treba me strugati s tave, ali da otvaraju apetit, bome da. I znatiželju. I svašta nešto. Konkretno. Uobličeno. Npr. provjeriti da li su gluteusi jednako ugodni na dodir, kad se majušne ženske ruke priljube uz njih, kao i pogled, jednako zalijepljen koji klizi prateći gravitaciju, odozgora prema dolje.
;)

Gotovo dva sata čiste energije. Ali ne one pretenciozne, komercijalno naštimane, nego stvarne koja se može osjetiti i u međunožju.
Njihovom.
I našem.

Profići su, je, ali ti dečki itekako znaju kako izgledaju, kako djeluju na žene u svojoj blizini i nemaju potrebe biti nekaj kaj nisi nego su ono kaj jesu – zgodni, poželjni muškarci, svjesni toga, goli ili odjeveni, u pokretu ili ne.
I to je ono kaj mi se svidjelo. Osim svega ostalog na njima, osobito na jednom :)
Imam i opravdanje: ako sam zauzeta, nisam oduzeta!
A i moje muško se ponudilo da nas, onako raspamećene i ugrijane do radne temperature sigurno otfura doma. Na različite adrese, da ne bi bilo zabune :D

Dogovor je za slijedeći put, iduće godine su najavili dolazak, idemo opet, da utvrdimo gradivo u reprizi, uz obvezne rekvizite – lepeze, nekaj od krpica kaj možemo otkopčavati kad nam postane vruće, maramice za obrisati cvike kad se zamagle i štikle barem 10 cm da bolje vidimo, ono kaj se treba vidjeti.
I karte u prvim redovima ;)

Kak bi bilo...

Dođeš u kvartovski kafić di se ekipa pozna, neki su već dio inventara i imaju dogovor s konobarom da im s vremena na vrijeme pobriše prašinu s ramena, drugi svrate na trčeću kavu, a popiju dvije i nekaj konkretno, podignu noge na susjednu stolicu i zakrme na uru vremena ili fakat otrče dalje, sa zadnjim gutljajem kave.
Ima onih koji zaklone sunce dlanom iznad očiju i naslonjenog nosa na staklo kafića traže pogledom poznatu facu, pa ili uđu na jednu od kava ili ne uđu, ali prebroje korakom udaljenost s jedne strane ceste na drugu.

I onda jednog lijepog dana dođe netko tko odmah s vrata zanjurga jer kava je grozna, okusa oprane šalice, pomiješane s deterđentom i talogom kave, mjuza drapa ušne vijuge i nikako nije za ulaz na jedno, a izlaz na drugo uho, konobar je prenizak, ima par kg viška i ziher pljune u šalicu ili istu briše rubom rukava umjesto kuhinjske krpe ili sušenja na toplom zraku caffe aparata.

Pa...

Uz nastavak njurganja, nervozno zveckanje žličicom uz rub tanjurića, promatra ekipu.
A ekipa je grooozna! Kao i kava. I mjuza. I konobar.
Istrese lovu na šank, okrene se na peti prema svima, popravi obleku poravnajavjući nabore, ispravi se, udahne, napravi teatralnu pauzu, pročisti grlo i kaže – nemam pojma zakaj ovdje pijete kavu jer iza ugla je super kafić. Ima lijepu terasu. Mekane stolce. Zgodnog konobara.
I ode.

E pa nemre to baš tak :D
Pa i da je kava grozna i sve ostalo točno, nemreš samo tak uletiti i očekivati palac gore kao znak odobravanja.
Osim, ako ne želiš da te se odmah vidi i čuje. I zapamti ;)

Dan :)

Blog je takav kakav je. I mi ovdje.
'ste ikad razmišljali kaj bi trebalo biti drugačije, bolje, zanimljivije i učinkovitije, bez ritualnog prigovaranja – blog je ovakav, onakav, nikakav – osim nas samih?
Ili ćemo i dalje šutati kamenčiće po podu i mi njurgati?

(konstruktivni prijedlozi će se honorirati poklonom - set kariranih kuhinjskih krpa i vrtne škare koje treba nabrusiti, zašarafiti, ali i očistiti od hrđe)



(dodatak - interno - za husha :)

... da probam sve povezati, moje, vaše i naše



Neki dan, prva (i jedina poruka) meni nepoznatog nicka – idi bre da se lečiš (tak je nekak pisalo)
Fora :)
Kliknem na nick, ponukana znatiželjom da vidim tko je on, a ono frajer kojem u profilu piše da očekuje da mu se žene jave nakon prve poslane poruke.

Grozno, nisam mu se javila!
Baš jako nepristojno od mene, priznajem. I malo me još uvijek pere grižnja savjesti zbog toga, evo već par dana, i mislim si da bih mu se ipak trebala ispričati zbog ignoriranja tako šarmantne poruke, odgovoriti i poslati nekakav poklon, kao mali znak pažnje :P

Maksića sam mogla poslati vrit neki dan, tu na blogu, onak malo, kao ravnotežu njegovim komentarima meni, ali nisam – ipak je on naš, bloger i znam da nije mislio ono kaj je napisao nego mu se potkrala greška, greškica u stvari, i koja suvišna riječ u zbrkanom povezivanju mojih komentara ;)

Uvijek kad postoje nesporazumi ili potencijalni konflikti, pa i otvoreni sukobi, nakon kaj me opere adrenalin, pokušavam skužiti di je točka od koje je sve krenulo, tko je di kaj zeznuo, namjerno ili slučajno, pa prilagoditi, ako mogu, i svoju reakciju.


Znate kaj, nismo se mi ovdje nikad svađali. Jer nismo ni mogli. Za pravu svađu treba puno više od napisanih riječi, bilo kroz tekstove ili komentare.
Treba glas. Ono kad čujemo da netko puca i još mrva fali da ga čuje i sused ili netko tko ne bi trebao, udišemo gusti zrak koji se možemo i opipati. Prevrnuta stolica, psovka i tresak vratima.
Svega toga ovdje nema. A da ima, možda bi puno toga bilo drugačije. I bolje. Jer bi se na vrijeme skužilo kad je dosta, kad fakat više nije ni pametno, a ni zdravo nastaviti po istom i u istom tempu.
Ili ne bi?

Jednostavno je uhvatiti se za krivu riječ, ili pravu, slučajno, ugurati u krivi sadržaj, pa zaškrgutati zubima, vratiti riječima i onima kojima tu nije mjesto i podebljati ih caplockom ili interpukcijama kao vizualnim dokazima naših trenutnih emocija.

Nisu svađe uvijek loše.
Jesu onda kad ne znamo gdje je crta do koje možemo ići, naša ili tuđa, pa skliznemo preko ruba i tamo ostanemo. Ili zaglavimo još dublje.

U svađama smo uvijek autentičniji nego u prinudno pristojnoj formi jer takva se od nas očekuje ili sami je izaberemo kao bolju opciju, trenutnu, jer sve drugo ima i svoju cijenu koju ne možemo ili ne želimo platiti.
Zbog povišenih tenzija koje ne možemo uvijek kontrolirati, u svađi ispliva na površinu i ono kaj se možda namjerno skriva, pa gomila negdje ispod tepiha, iza ormara, a obično nas lupi po nosu kad najmanje očekujemo i nakon prvotnog čuđenje ipak skužimo da se puno toga dogodilo točno određenog dana. Znamo i kad, ali nismo imali volje, nismo znali kako rješavati ono kaj se moralo tada riješiti ili smo, kao patuljci koji pojma, nemaju vjerovali da će nestati ako zažmirimo.

Konflikti nisu svađe. Mogu postati, ali ipak su i formom i sadržajem drugačiji – sukob mišljenja, stavova, pa i interesa - žustra rasprava s ukopanim pozicijama, bez mahanja rukama i nogama više nego kaj je potrebno u temperamentnom razgovoru.
Na pola puta od jednog do drugog namjerno je izazivanje koflikata zbog osobnog dokazivanja, dominantnog, a gladnog ega, ili neriješenih nesporazuma, obično jednostrano definiranih.

A di smo svi mi u tome?

Ako baš imamo potrebu virtualno se svađati i gađati kakicama preko plota, ipak bi trebali, ak želimo svađu odraditi kak treba, a ne samo ritualno, poštivati neka pravila:
-iskoristiti svaku priliku za svađu, pa taman i oko prognoze vremena i čiji je kućni ljubimac ljepši
-svakako izvući iz prašine započete svađe, tamo negdje u ovo vrijeme prošle godine, i nastaviti
-nikako zaboraviti užu i širu familiju, aktivne i pasivne glagole, pogotovo psovke jer one su začin svake svađe
-po mogućnosti argumente umnožavati, dozvati u svađu i ljude koji nemaju veze ni sa čim, ali to tak i tak nitko ne bu promijetio
-poželjno je i maštovito zarotirati razlog svađe jer ako ne ide na jedan način, probati na drugi

I najvažnije, nikad ne odustati, pa čak ni onda kad više ni svađa, svađe radi, nema smisla.

Ili ništa od svega toga ;)




)

Imam 9 nicka na ignoru.

Od ove brojčice zanimljivije je da je 5 od jedne te iste osobe, a po dva od druge dvije.
Ovih 5 koristile su još tri uz nju, a ziher sam da bu još s nekim dolutala do mog bloga, pa bu se prinudno spustila do podruma.
Druga dva nicka, izvorno s iste adrese, razvučena su na još dvije...ček, nemrem više povezati, mislim znam tko je koji nick navukao na svoj, pokušao zakopčati zadnji gumb da mu niš ne viri, ali za križaljku povezivanja ipak bi trebao grafikon u nekoliko boja i barem sat vremena viška, kao ilustracija i njihove povezanosti :)

Neki od nickova s ignora trajno su upokojeni nemilosrdnim i okrutnim činom administriranja, a jedan je hrabro izvršio virtualni suicid, valjda u namjeri da ostavi zvjezdani trag svog postojanja kroz žrtvu na blog oltaru.

Ukratko-kupleraj! :P

Ignor ili ne?
Mogu napisati zakaj da, a vama ostavljam zakaj ne…

Svatko od mojih podrumaša ima konkretan razlog preseljenja kat niže, a prije gašenja svjetla, zaključavanja vrata i namjernog gubitka ključa, pokušala sam povući crtu koja zamrzava komunikaciju dajući do znanja da mi je netko dosadan, naporan i toliko nezanimljiv na mom blogu, da ne bih s njim ni riječ više, čak ni u kurtoaznoj formi razmijene, ono kao kad vas sused pita kako ste, a vi odgovorite -hvala, dobro – i produžite korak, potiho njurgajući da vas ne čuje jer niste.

Kajaznam, ak nekom okrenem leđa, ne čujem kaj mi priča jer me ne zanima, zijevnem par puta i tražim mrave po podu, valjda je to dovoljno da ne moram išta drugo napraviti, a kamoli nestrpljivo i pomalo nervozno kvrcnut prstom po satu, podignuti obrvu umjesto bilo kakvog pitanja ili usputne rečenice, donijeti jaknu ili kaput, otvoriti vrata i pomaknuti se u stranu, da ne smetam pri izlasku.

E sad, kad niš od svega toga nema konkretnog efekta, a noga u dupe baš i nije ženstvena reakcija u neverbalnoj komunikaciji, čak ni na štiklama, ostaje samo jedno – klik na nick i iskoristiti postavljenu opciju na aplikaciji.
Deložacije s bloga nedvosmislene su geste koja ljude svode na optimalnu mjeru međusobnog odnosa kao suvišnog i nepotrebnog.

I to mi je ok.

Ne moraju razlozi biti opravdani, ni naši, ni tuđi, mogu nam biti bedasti, nezreli i glupi, ali trebali bi ih i prihvatiti kao posljedicu odnosa između dvoje ljudi koji se nas, na kraju krajeva i ne tiču, ako u toj priči mi ne postojimo.
Uostalom, iako se tu svi već jako dobro poznamo, čak i više nego kaj bi željeli :P, ni sa svim ljudima s kojima dijelimo svoje vrijeme izvan ovog prostora, ne pričamo ako ne želimo ili ih izbjegavamo ako možemo.

Blog nije niš drugačiji.
Samo ima opciju koju (neki) koristimo, a izvan bloga prešli bi na drugu stranu ceste ili jednostavno zamišljeni, a nismo takvi, namjerno, mimoišli se.

Dobar vam dan :)

:D

Jučer i danas.
Kak bu bilo sutra, nemam pojma. :P

Ak sam znala njurgati na njega, na vas, na sve skupa nas tu, onda je i red da velim kad je kontra :)

Zapiknuli smo se na teme koje nisu light.

Dobro je to - pričati i o svemu onome kaj nije samo zeka, hihotanje, usputno čavrljanje i popunjavanje ovog virtualnog prostora jer imamo višak vremena ili nam je samo dosadno.
A dobro je bilo, koliko kod smo različiti, čak i toliko da se u razmišljanjima i stavovima ne možemo približiti ni jedan cm, razmjenivali smo komentare bez uobičajene blog folkloristike i osobnih uvreda koje bi se negdje začahurile i bile razlog da se grdo i dalje gledamo.

Jer ako želimo da se uvažava naše mišljenje, bome trebamo znati i prihvatiti tuđe, pa bio nam tlak zalijepljen za plafon ili otuhujemo šiške sa čela u čuđenju...


I tak, samo to.
A sve ostalo, drugi put.

:)

Ne!

(ili da, kako se kome koji odgovor više sviđa :)

Kaj da ponavljam napisano, kao potvrdu da se u međuvremenu nisam predomislila, a vidim da se i dalje vuče rep zbog mog mišljenja o submisivnosti, pa i mene za jezik?
Ok, mogu! :)

Ljudi koji u dvoje šljakaju po principu nametanja svoje volje i imaju potrebu dominirati u međuodnosu, ali ne periodički ili povremeno, kroz opravdavanje realnih situacija jer u datom trenutku nema alternativih mogućnosti, nego 24 sata dnevno, 30 dana mjesečno, svojim ponašanjem kompenziraju štošta.
Deficit. Osobni. Uglavnom.

Jer takvi ljudi uvijek izabiru partnere koje mogu preoblikovati kako žele jer oni, partneri, podatni su u svojoj neautonomiji.
Jer oni koji grade takav odnos, suštinski nesigurni su, ali svjesni svoje stvarne vrijednost jer jedino uz partnera koji je na nižoj stepenici od njih mogu biti bolji, uspješniji i zadovoljniji u komparativnom odnosu kao par.

Meni ovo sasvim logično zvuči, bez puno filozofiranja, a bome i bez kontra mišljenja.
Ako ga ima, eto tu sam, slučam, čitam...

U prošlom zapisu, a i u ovom, nije riječ o dogovoru, popuštanju, o kompromisima.
Riječ je inicijalnoj potrebi dominiranja bez preliminarnih dogovora, a submisivnost druge strane je jedino bitna kao modus ponašanja, štoviše – poželjna.

I nemoj(te) mi pričati priče da je to ok, da ne kužim podjelu uloga jer u dominantno-submisivnom odnosu nitko ne glumi, ne postaje na sat dva netko drugi, alter ego svjesnog odabira, nego jedna strana itekako zna kako drugu povući na svoju, zbog osobnog interesa, iskorištavajući nečiju inferiornost.

Nekak mi se čini da sam još bila i preblaga kad sam napisala da fakat nekom fali fosna u glavi ako mu je submisivnost zanimljiva – bilo kroz aktivno ili pasivno ponašanje, očekujući i računajući na tuđu pokornost i poniznost limitirane slobode djelovanja, ili jednostavno biti samo takav, poslušan.
Jer takvi odnosi nisu zdravi jer nisu rezultat obostranih želja do kojih se došlo usklađivanjem zajedničkih interesa nego se interesi jedne strane realiziraju kontrolom, na uštrb druge.




Odijevanje u određene uloge, kako nam koja i iz kojeg razloga treba, ili ne treba, ali nam je zabavan iskorak, nekaj je drugo.
Svjesnost, za početak.
Podjela rola.
Reflektori. Ili mrak.
Rekviziti s fotke koji se ne skrivaju, a drugi su negdje spremljeni.

Možemo i o tome, ali to je druga tema....



Etoc, nadam se da sam zaokružila temu.
I da će reprizno prozivanje mene zbog ovog i onog jučer, uz malo bedaste provokacije i insinuacije, biti suvišno.
;)




Dan :)

..vama i svima onima koje imate u svom srcu!

:)

Da!



Ak vučem paralelu s grupama na fejsu, a ekipa je uglavnom bapska, ovdje, na blogu je sasvim druga priča - tamo nema ni traga ovom ovdje vječitom zbocanju pod rebra i guranju prsta u oko - tko je tko, s kim, kakav je, ima li višak ili manjak pameti, dobre crte lica, dobro ili loše spojene...

I mislim si, mislim, 5 i pol minuta, bez pauze i skuzih zakaj je to tako...

Zbog pimpeka!
Potencijalnih, raspoloživih, bivših koji su još uvijek negdje, pa taman i jednostrano aktualnih ili budućih, a nemaju pojma, vlasnici istih, da su u kvartalnom planu.

Jezi ga, jer drugo mi ne pada na pamet... :D

Demantirati me!
Ili ne ;)

Dan! :)

A možda, kažem možda, ženska sujeta diktira sadržaj i tempo, pa i tu.

Ha?

I znam, opet bu bilo njurganja na ovo moje.
:P

Dokažite suprotno.

(bok CC :)



Ovak je nekak išlo – tematske priče objavljene na blogu, s potpisom autora ili ne, kako tko želi.
Tekstovi su se slali na mail i bili su objavljeni kako je koji stigao.
(ili ih možemo objavljivati i na svojom blogu, uz naznačen nazlov Robin Round – pa u nastavku naš)

Ukratko.

I link na RR: Link



Na radionicama kreativnog pisanja, na sličan način se radi – forma kratkih priča je zadana kroz kartice teksta, prorede, font, slovne oznake, a zajednička im je i poveznica:
-likovi koji su već formirani, imaju na neki način (zadanu) osobnost i treba ih međusobno povezati pričom
-izabrati od 10-tak ponuđenih predmeta i o njima napisati npr. ljubavnu priču
-nastaviti svoju priču na pročitani/napisani odlomak, slijediti autorovu nit – sadržajno i stilski
-određenu životnu situaciju, bez dodatnih informacija, uobličiti u priču
-inicijalno, na početnu rečenicu nastaviti svoju priču

npr.
"reci mi kako da ti udovoljim, koje su ti želje, o čemu sanjaš, i kad ti ispunim želje, što ćeš mi dati?“

Ovo je rečenica iz profila VirtualGeishe, a mogla bi biti i za prve priče ;)

Ili imate neku od tema koja bi bila ne samo vama zanimljiva, nečiji citat, netko za koga želite da postane jedan od naših blog likova iz priča....

I nemojte reći da ne znate, da vam se ne da, da bu netko drugi to bolje od vas.
Jer blog smo svi mi, ovakvi kakvi jesmo, svidjeli se sebi ili drugima, nevažno za RR ;)

Mogla sam staviti i ? umjesto !, ali bolje usklična nego upitna rečenica.
Pitate se zakaj?
Zato! I zato kaj, svi mi koji smo ovdje, tu na blogu, znamo u kojem grmu leži zec, koji broj ima kvaka i tko tu koga i zakaj

:P


Ali ipak…


Ak vam se blog sviđa ovakav kakav je, nemrete se sjetiti ni jedne zamjerke koja bi bila veća od usputnog njurganja, u rangu prognoze vremena koja je fulana, nakon točke na kraju ove rečenice, nemojte dalje čitati.




'ste tu? Čitate i dalje, a ne zato kaj nemate kaj pametnije delati?
Ok, super, ajmo dalje…


A dalje bi moglo biti u i pitanju – kaj napraviti da blog opet bude blog i samo blog, kao nekad kad se ovdje pisalo i pričalo, kad smo se znali zakačiti oko neke teme, tuđeg mišljenja, ali bez folkloristike, uobičajene zadnjih x mjeseci koji traju li ga traju?

Jer ovo, sve tu, fakat već ide na jednu stvar koju muška ekipa ima, a ženska nema!

Znala sam i sama reagirati na gluposti, insinuacije i stupidne konstrukcije, a nisam kužila da je moja reakcija bila kao da sam zidu rekla dobro jutro, pitala kako je i čekala odgovor ( (ili jesam, ali sam se nadala da će doći do nečije, barem jedne sive vijuge).

Više neću!
Zakaj hraniti blog hetjera/e reakcijama koje željno očekuju jer ovdje jedino mogu egzistirati kroz konflikte.
Znam, reći će netko od vas – i ovo je reakcije.
Je i nije.
Je, jer bih, ako želim biti dosljedna, preskočila i ovaj današnji osvrt na blog, a nije jer da reagiram, reagirala bih potpuno drugačije, onako kako inicijalna provokacija i zaslužuje.

Nije loše provocirati, ako znamo kaj želimo u konačnici, kakva nam tuđa reakcija treba, očekivana ili ne, i kaj ćemo dalje s njom.
Treba i znati provocirati, a za to treba imati i mrvu više inteligencije od količine zloće u plasiranju laži, podjebavanju koje ni pinkicu nije zabavno, u suludim konstrukcijama bačenim kao udice iz grmlja u kojem se čuči i čeka tko bu se uhvatio i zakaj i u hejtanju u svim smjerovima i međustranama svijeta.




Tražeći neki dan nekaj na netu, pronašla sam i ovo (rijetko kaj, gotovo nikad ovdje niš ne kopiram, ali savršeno odgovara temi ovog zapisa):

“Pokušaj ne obraćati pažnju na one koji pokušavaju tvoj život učiniti bijednim i ništavnim. Takvih će uvijek biti, bilo da su u službenom svojstvu, ili oni samoprozvani. Ako im se ne može pobjeći, pretrpi ih i pronađi način da se makneš. Nakon toga svom snagom izbjegavaj priču o njima i tome kako su te nepravedno tretirali bez obzira što vaša publika može imati sluha za to. Te priče će samo produžiti postojanje svojih antagonista; zapravo oni računaju na našu brbljavost i želju da svoje iskustvo prenesemo drugima. Tako oni zadobijaju pažnju. To je njihov glavni princip djelovanja. To je eho koji se nastavlja. Dakle, ne dopustite da takvi događaji kradu vaše vrijeme. Ne dajte ima više svog vremena.
Značenje našim neprijateljima daje način na koji na njih reagiramo. Dakle što brže prođite kroz to, ne zadržavajte se tu, niti riječima niti mislima. Ne opraštajte se, ne dokazujte, jednostavno ih zaboravite. Na taj način ćete poštedjeti vaše moždane stanice beskorisnog nerviranja. Okrenite kanal, iako ne možete ovu mrežu staviti izvan opticaja, ali joj bar možete smanjiti doseg. Ovo rješenje vjerojatno neće zadovoljiti anđela, ali će povrijediti demone, a za sada to je jedino bitno!
Negativnost ne zaslužuje ništa glasnije. Provedite svoje vrijeme na nešto vrijedno rasprave. Neka to odzvanja prostorom."

(Joseph Brodsky)


Dobro vam jutro! :)