...

Katkad poželim da varka potraje vječno
Igra šutnje u kojoj tražim značajnu tajnu
Pipkam očiju zatvorenih
I slijepih
gonetam znakove po mirisu čežnje
i broju kapljica znoja na vratu

a ti, ti naprosto šutiš
jer ne treba reći ništa
i nemaš reći baš ništa značajno
ne vidiš kako mašem praznim rukama
privijam se kao plesačica, strasno
i visoko sam na planini
tamo gdje vjetar donosi suho granje
i oblake što me ovijaju i grle
kao nježne ruke
a ja se naslanjam na njih
tako sigurna i mirna...

pa neka varke i šutnje potraju vječno
ti ionako šutiš
i gledaš kako plešem i grlim,
dodirujem svaki zvuk

i ne vidiš

i ne vidim

kako se penjem na notornog
slona
kao slijepci iz notorne priče
o gluposti i zatvorenim očima
i grli me slonovska surla o kojoj ne znam ništa
i podupiru slonovske noge
kao jedini stupovi sreće

i pusti me da ostanem slijepa
da se ne gledam tako smrvljenu
pod težinom
tvoje
vrlo obične
i notorne
istine

Kad umre ljubav,
To nikad nije posljedica nesretnog slučaja
Nema tu iznenadnog kucanja
Dežurne ekipe na vrata, utvrđivanja identiteta
A onda ostajemo u svečanoj tišini ili jecamo glasno
Dok drugi nas tješe jer je to dobro činiti
A žalovati se mora, inače ostaneš tužan za vijeke.

Ne, kad umre ljubav
To je već teški kronični slučaj
I svaki pokušaj reanimacije
Svaka palijativna terapija
Molitve za ozdravljenje
Kljukanje ljekovitim napitcima
I čudotvorno bajanje dobronamjernih iscijelitelja
Je uzaludno.
Nepriznavanje činjenice
da je pacijent već na izdisaju toliko vremena
I samo troši skupe lijekove
Da će neminovno umrijeti jer je to prirodni zakon,
Pogotovo u ovakvim žalosnim okolnostima
Donosi nam nesnosnu bol dok gledamo nemoćni
Kako iznutra migolje masni bodlerovski crvi i zunzare
Mlatimo ih uporno ne želeći vjerovati
Da su izletjele iz tog napuhanog blijedog trupla koje se zvalo ljubav
Da je živjelo i disalo, sretno plesalo i smijalo se
Samo za nas, samo za nas i našu varljivu sreću,
I nismo ni primijetili da ovdje leži već tako dugo, predugo
Jer mi smo i dalje plesali, plesali, plesali…
I tek kad izmoreni konačno stanemo
Zasopljeni, umornih ruku, bez zraka i zagrljaja
Kad stanemo iznad tog uzglavlja da odmorimo od ludila,
s jastuka nas gledaju samo stare fotografije
probušenih rupa na mjestu gdje su se smijale oči kojih nema
oči kojih možda i nije bilo i nisu se nikad smijale zajedno s nama
I tek tada, najednom, kao da nas je strefio gadan napadaj astme
I obnevidjeli od gušenja vlastitim čekanjem,
Tek tada s gnušanjem zovemo mrtvozornika, u panici,
Hitro, hitno, što brže, ta gdje su dosad,
ne treba zvati narikače
ni popa ni susjeda, nećemo oglas u novine
i službenu objavu
da konačno je mrtva naša ljubav
Obavimo traljavi pokop, tek zagrebemo zemlju
ne čekamo limenu glazbu, ni vijence, ni ruže,
obrišemo već suhe suze,
A onda krenemo s groblja direktno na cestu.
U tramvaj.
Na ručak.
A karmine?
Obavili smo ih i prije nego je pokojnik proglašen mrtvim.

o meni se ne pišu pjesme

ne zovem se barbara
i o meni se ne pišu pjesme
naravno, i ja čekam i čekala sam pod kišom
cekerima pretrpanih ruku
pretrpanu šesticu i isparavanje jeftinih kaputa
brojanje izloga što promiču i
slijedeću plaću
da ne kupim ono što mi ionako ne treba

ne zovem se ines
i o meni se ne pišu pjesme
bila sam pristojno gradsko dijete
i moja je prošlost formalno čista
jer ne pada mi na pamet da prizivam
čeznutljiv trenutak neke davne ljubavi
ma kako bio sladak i neodoljivo drag
ljubav bi se nesumnjivo tvrdoglavo zadržala
da je vrijedila i dan više u kalendaru

ne zovem se marija
i o meni se ne pišu pjesme
ljubljena svetost mojih sinova
utopljena je u svetosti svih sinova i kćeri
koji su ikad ljubljeni ili neljubljeni
svejedno sveti, najsvetiji, odabrani
da prežive barem čas svojega rođenja

ne zovem se milena
i o meni se ne pišu pjesme
ustajem i dalje na nesnosnu zvonjavu vekerice,
idem na posao
sretna što se s posla vraćam
a za zanoktice postoje jeftine kreme
i, kažu, samo malo više južnog voća

ne zovem se natalie
i o meni se ne pišu pjesme
nisam nikada bila lijepi vodič kroz snove
zanimljivom strancu
niti primila razglednicu zahvalnosti
danas je ionako lakše s gps-om
pritisneš tipku,
ne treba platit ni kavu

ne zovem se laura
i o meni se ne pišu pjesme
moja ljupkost odavno je posustala
tukući se s hirovitim željama modne diktature
i neshvatljivim zapovijedima
čiste biološke uvjetovanosti:
kako biti dovoljno koketna da upecaš Onog Pravog
tu lekciju ni dan-danas nisam savladala za prolaz

ne zovem se katarina
i o meni se ne pišu pjesme
ne sjećam se priča, s posebnim strahopoštovanjem,
o zločestoj pratetki s mačem i crnim velom
ime mi često pobrkaju, bar jedno slovo u njemu
ili s diskretnom sumnjom pitaju:
a otkud su vaši, draga?

ne zovem se ni lilith, ni eva, ni justina,
i o meni se ne pišu pjesme
a moje su oči plave baš kao što su plave one opjevane
i ruke su moje dvije, kao sve one koje grle u pjesmama
i nježnost je njihova ista kao darovana riječ
i koračam daleko, sama, bez da me nose stihovi

ja sam samo Žena bez imena
i o meni se ne pišu pjesme

Pitaju me često radoznalci
Zašto pišem samo ljubavne pjesme
I kako to da mi nisu zanimljive teme
Npr o općem očaju propalih poduzeća
Gdje ostane gladan jedan i još četvoro
U hladnom stanu gdje ovrha kuca na vrata
Ne diskutiram o rasulu zdravstvenog sistema
Kao da i ja ne čekam pred vratima da me prozovu
I čudim se što djecu više zanimaju
Aplikacije ratnih igrica umjesto nabrajanja vrsti zavisnih rečenica
Zar nisam proživjela bezbrojne tuge
Plačući s majkama onih koji se nisu vratili,
A ako jesu, šute zatečeni tuđim obiljem
I ne spominjem velike riječi
Prijateljstva
Izdaje
Preljuba
Križa
Laži
Zavjere
Nepravde
Ne nabrajam velike ljude
I važne rang-liste
Moja je prisutnost ovdje minorna
I neće me nitko spašavati iz ruševina
Uvijek će na dohvat ruke biti neki
Jedinstveni umjetnički David
Dakako da neću vrijediti ni pišljiva boba
Makar vikala upomoć glasnije od kamenog kipa
Privikla se odavno na situaciju
Da ne pazim na svaku riječ
Sve su već odavno jalovo prožvakane
U silnim polemikama i filozofskim laprdanjima
Blijede i prostituirane
Kao zadnje kamenjarke u gajevoj
I više ne nasjedam na zvučna imena
I savjete kako spasiti dušu
A znanost je samo skup činjenica
O pojavama koje ne mogu izmijeniti nikakve riječi
Ma postavili se na trepavice
Kažu budisti, pravi ćeš zen
Dostići onda kad prođeš osam putova pakla
A onda se vratiš natrag
Da živiš dugo i sretno
Dakako, ako preživiš i odradiš sve
bez kobnih nuspojava
a kako da se vratim kad mi nedostaje
tako prokleto nedostaje
još samo jedan mali korak konačnog savršenstva
kojim me sudbina dosad nije obdarila

zar vam nije jasno zašto pišem samo ljubavne pjesme?

Na ovaj svečani dan
Možemo samo konstatirati
Da nama dragi planet juriša
Vrtoglavom brzinom oko sunca
(stohiljadakilometaranasat, cirka)
A ono još sedam puta brže
Slijedi svoj solar apex u susret žmigavoj vegi
Nije to ništa prema orbitiranju proždrljivog sagitariusa a
Usred mliječne staze, herinog rasipništva,
Vučenog neminovno u zagrljaj velike M31,
A kako kažu chandra i nesmiljeni hubble
Po dotičnom zakonu, dakako,
Stampedo će pomesti djevicu
Perzeja, pa čak i velikog povlačitelja
Sve to jasno piše u redovnim izviješćima nase
A i dečki iz cerna tvrde to isto
Pa kako da ne vjerujemo mudrim zvjezdoznancima
Ta radi se o brzinama nepojmljivim našem malom umu
Tako kažu, do granica svjetlosti
Ukoliko nas u međuvremenu ne proždre neka
Lutajuća crna rupa
Ili isplahne kosmički udar nasumce vrtećeg kvazara

I kako se uopće usudim naivno nadati
S ove dvije nemoćne, slabe ruke
Da ću te zagrliti na vrijeme
Da ću te poljubiti dok još si uz mene
I šaptati katula : da mi basia mille, deinde centum…
A već u slijedećem kobnom trenu
Odvući će nas neminovni zakoni prirode,
razdvojiti na stotine svjetlosnih godina?

Bit će da računam na lukavu opciju:
Da smo nas dvoje,
Kao što je pametni albert predvidio,
Zatvoreni svemirski sistem
U samo našem ljubavnom enterprise-u

Pun je mjesec na nebu
Pripazi
Noć je i tako si sam
Znaš da se tada događaju čudne stvari
O tome su pričali naši stari
Pokrivši usta dlanom
Da ne čuju djeca
O djevojkama koje izranjaju
Iz jezera i lebde nad putnicima
Pokriju ih prozirnim velom i odnesu
Da nitko ih nikad više ne vidi žive
Vučice se šuljaju šipragom
Oblizuju zube i dižu žarke oči do mjeseca
Vještice i vidarice po poljima prebiru čarobne trave
Što cvatu samo u ponoć, ujutro zauvijek venu

Snovi se prepliću sjenkama
A tako silno želiš zaspati
Umoran i sam

Odjednom nečiji dah te takne uz obraz
Protrneš. tko je?
Ne vidiš nikog, samo se srebrno svjetlo
Razlijeva niz tvoje rame, sklizne na prsa, škaklja po stegnu
Uzalud pridižeš ruke
Dirneš, pod prstima vruće
Čvrsta obla glatkoća u dlanove se puni
uzeti je želiš. zadržati čvrsto. posegneš za njom.
Nestane učas!
Vikneš i ustaneš. zoveš.
Ništa. tišina.

Poznaješ svoj krevet kao svoj džep
Gle – ondje je i stolac, prebačena košulja
I obris svjetiljke.
U sobi nikoga.
Svuda samo raspojasana mjesečina
I sad pleše, pleše na tvojem tijelu
Ljubi te, ljubi
I šuti.

Pun je mjesec večeras
Pripazi
I nemoj kasnije reći
Da nisam te upozorila.

Neki mi mladac jučer dobacio
S čudnim sjajem u očima
Da imam noge - pršutaste ikserice

I sad dvojim
Kako da shvatim što je mislio govoreći
Takav glupi oksimoron?
Čini mi se, onako, s aspekta čiste geometrije,
Da je ipak bilo ponešto sladostrasnih primisli
Na obli volumen što se valja pod suknjom
Premda ja nimalo ne sličim na Gradiscu

Neću se sad zamarati što je mislio
Izustivši tu rečenicu
Uostalom, ionako „…svi smo mi povremeno ludi…“*

Ili je možda želio apostrofirati
Samo neumitnu binarnost mojih nogu
Koja je slučajno, genetskim algoritmom
malo pomiješala strogu i suhoparnu ravninu
slova I , I
(omiljeni köd modnih sladokusaca koji me nije dopao
pri dijeljenju estetskih darova mojih predaka)
sa bogatom
lijepom
simetrijom
moga
ženstvenoga
X-a?

posljednji pokušaj osvajanja ljubavi

Teške sam bitke vodila
Za svaku stopu nečijeg grada od zagrljaja
Po nepreglednoj stepi samoće
gazili su me konji temudžina
Vođeni mrmljanjem šamana
Nagnutim nad rasutim kostima

Šunjala se za svojim uhodama
Koje sam poslala u izvide
Dajući im precizne naputke
Da brzo se vrate s dobrom viješću
A onda u blatu gazila
Njihove jadne ruke bez oružja

Koliko su puta brižne vidarice
Šivale moja ranjena leđa oštrim iglama
I prinosile zdjelicu da pijem
Žedna, usahlih usana
koje ne ljubi nitko

I neka se sakriju svi oni križari
Grabljivci tuđih planina i skrivenih blaga
Uz dreku da kunu se bogom
Moji su mi bogovi odrali
Zadnji komadić razuma dok sam
Teoretizirala od clausevitza do brucknera
I osvajala ljubav

Mijenjala sam lukavo taktiku
Jurišala teškim topništvom
S nakanom da osvojim
bar jednu riznicu nježnosti
Bacala vrelo ulje na bedeme
Onih koji su me zvali da trgujemo
A onda zatvarali svoje duše preda mnom
Kao kapije okovane lancima

Smjerno sam im pružala ruke na ogled
U nježnoj haljini od čipke
Ta željne su samo blagog dodira
Ma barem vrškom prstiju
Jer već odavno su me sažgale lomače ratničkih poraza
I od mog tijela je ovdje tek malo pepela

I sad, kad tužim bez pobjedničkog lovora
Kao hipolita prevarena zlatnim jabukama hesperida
Pribjeći ću posljednjoj varci
I ostaviti trojanskog konja pred vratima

Komadić mog raznijetog srca

Ako je još koja trunka preostala

Otmjeni lokal
Razvikano ime
U kutu diskretna lampa
Ruke se podižu, zveckaju čaše
Zavjerenički osmijeh ljubavnika
Dok konobar užurbano nosi pune pladnjeve
Zablista na čas goli vrat prekriven svilom
Dok ispod stola znatiželjni prsti puze po njenom koljenu
Bit će to dobra noć, zasigurno
Baš prema protokolu za uspješno zavođenje
Dobro će se najesti i kasnije, omamljeni
Vinom (avec l'appellation d'origine, dobra berba)
S mirisom korijandora na jeziku
Ljubiti se pred vratima stubišta.
A onda će je pozvati u svoj stan
Na još jedno pićence. Sve je već spremno.
Sva čula sretno zadovoljena
Ona će se nasmiješiti, dopustiti
Da joj skine ogrtač s ramena i odvede je
Do sobe u kojoj svira bolero
(naravno, karajan, preporuka od znalca)

Budale! Nemaju pojma o kemiji.

Kad utroba urla od nesnosne gladi za tvojim mesom
I usne žedne vapiju ispiti tvoju srž
Posrkati zadnju kap do krvavog dna
I ruke prazne pružaš jer u njima nema ništa
osim znoja, nabreklih vena i adrenalina
i stegnuti mišići bedra čekaju tajni znak
pregladnjele zvijeri što vreba u šipražju,
a ti si tako zvjerski gladan i žedan,
da zariješ svoje zube u poljupce
hraniš se mirisom bezumne puti
očiju slijepih od čežnje
i tutnjave krvi u karotidama.


Tada se ljubi najžešće.
A one budale o tomu pojma nemaju.

moje srce sada tužno rida
gdje je dragi da mi dušu vida
da mi finu kahvu kuha smjerno
i dočekuje me sa posla vjerno

fućkaš svađe, politiku, cijene
banovan je i nije uz mene
brzopleto pravdu on sad tjera
istina i vjera mu je mjera

ponosna bih bila na tu diku
al mu jezik ne daje priliku
udri on sad prebrzo u glavu
ne koristi on taktiku pravu

sve možeš uradit ti polako
jer galamit, to ti može svako
treba biti smiren, elokventan
lukav, mudar i benevolentan.

u tefterić tvoje pjesme spremam
đuvegiju tražim, jer ga nemam
nekoga ko kuha, pegla, sprema
i uz mene kraj uzglavlja drijema

nosim, nosim dragog preko praga
da se znade ko je kući gazda
pazit ću ga, pestovat i mazit
samo da me posluša zavazda

galebanja nema ni u šali
internetski seks i slične trice
drva cijepat, za djecu se skrbit
kuhat, spremat i ljubit mi lice

rakijicu ne smiješ da piješ
dok nožice moje toplo griješ
u obziru nema ni pajdaša
ostavit će te tvoja draga snaša

dobar bit ćeš i mekan ko duša
inače u krevet dođe suša
nećeš mislit ni na što bez mene
takve su ti mog kalibra žene

hofirantu, milo moje drago
kako meni ti biglišeš blago
nježno šapćeš u uvce mi riječi
poljubac te može sam da spriječi

a onda te čeka velka muka
čopor djece, treba jaka ruka
izmorio me ovaj vikend dugi
pa nek kuću redi netko drugi

odoh si ja malo na havaje
frižider pun je, da ne bude graje
brini dragi o dječici, kući
jer ak ne buš, žena će te tući

karticu ne trebam, svoju imam
niti tuđa sponzorstva ne primam
uživam u obiteljskom raju
dok ti put se ne približi kraju

ajme, divno, slobodu sad daješ
al to znači za ljubav ne haješ
da te ljubav drži barem malo
na put mi srce tvoje ne bi dalo

fulirantu, odoh sad sa neta
ne daj da te preveć to ometa
imam posla, za kruh zarađujem
i samo se pjesmama naslađujem

što te muči, čitatelju dragi
zar u svemu nismo čisto blagi?
pjesmice o kavi pjevam eto
a ti bi se ko ovan zaleto

što ti smeta prepiska ta mala
čak i osti spremaš, bogu fala
tvoj je sonet prežestok izjutra
ostavi se srdžbe bar do sutra

oj nesice mila moja diko
moj želudac na tebe je sviko
ne funkcioniram bez gutljaja tvog
pjesme, evo, pišem ti na blog

eto se spustila kiša
nad gradom, popodne spava
sutrašnji ručak da spremim
pruža se prilika prava

sve pod kontrolom, sve mirno
i djeca i rublje i pas
otvorih hladnjak, kredencu
povrće pronađoh za čas

čistim sad mrkvice, grašak
i odmah prionem djelu
dodajem začine, vodu,
napunim lončinu cíjelu

a onda lupi me nešto
sred mozga što glupo drijema
krumpira u loncu nije
nigdje u stanu ga nema!

Nabirem čelo, razmišljam
I već ideja poleti
Zbunjena ta luda glava
Dragog se bića dosjeti

Oh, on bi odmah mi dao
Bez sumnje, dao bi svega
A meni zgodan je razlog
Da – ponovno vidim njega

Pomno prebirem šminku
Parfem? Crno il bijelo?
Što li ga najviše pali?
Ne idem! Maštam presmjelo!

I daj si zamisli scenu
To grub bi bio presedan
Pred vratima stoji baba
I žicari – krumpir jedan!

Ugasi tog glupog claydermana, molim te
Nije sad vrijeme za sladunjave zabavljače los vegaskih kasina
Bachov d-mol bi bio bolji početak
Uvertira u duge korake bijega i ubojstva kojeg svatko počini
Stope za tobom ostaju priljepljene
kao rašireni dlanovi u pećinama davnih lovaca
A tebi očito nije jasno, ta nije dobro da svatko onuda tumara
Trag kontaminacije raširit će se
U koloniju zloćudnih bakterija
A što ćeš onda?
Prekrit će tvoje postojanje običan pseudomonas i putrificirati
A onda će na tom mjestu porasti bujna trava
i nitko ti neće staviti novčić u usta
Da haronu platiš prijevoz do carstva sjena
Odloži pustolovne bajke o monte christu
I ne trančiraj nesmiljenom pedanterijom
Žalosnu scenu oproštaja,
gdje andromaha posljednji put grli konjokrotu hektora
zamorno je čitati o čavlu o kojeg će se
objesiti glavni junak na kraju priče
ionako je najljepši roman
napisan na rižinom papiru boje ljubičice
finom kaligrafijom rezerviranom samo za ljubav
i diskretnim mirisom potiljka jedne dvorske dame
već mi je dosadilo enciklopedijsko nabrajanje
životinjskog svijeta po kladogramu,
navigacijskih uređaja, dijelova raketnog motora
i detaljni opisi keramike žarnih polja
ne zanimaju me ni beskrajni popisi
značajnih turističkih destinacija niti njihove cijene
dosadne priče o bivšoj ženi, ljubavnicama i zavidnim prijateljima
niti o načinu posluživanja bijelih vina
(pazi, ovo je izborna berba prosušenih bobica, arhivsko)
Podastireš mi svoje blebetanje
Kao da prosipaš bisere otetih ogrlica,
ruke se tvoje nisu ni taknule filigrana
a nemaš pojma da nisi mi rekao ništa, baš ništa još nepoznato
uzalud uporno mašeš bahatim prstom
i otpravljaš me kao nemarnu služavku
tvoja je logoreja već nesnosna
ne kažu uzalud, starci žive u svojem posebnom svijetu
a ja sam te samo htjela pitati
koje je apsolutne magnitude moja zvijezda
ili si me već obrisao s koordinata
svog osobnog hertzschprung-russelovog dijagrama?

u tom jednostavnom trenutku
nerazumijevanja
kad smo se oboje našli u dubokoj vodi,
dubokoj noći bez zvijezda
nismo se slušali do kraja

ni ti, dok sam vapila
za smrću koja bi me milosno odriješila
svakog straha, zauvijek,
vječnog straha da te ne izgubim
kad sam te, konačno,
već na izdisaju, iznemogla, pronašla,
nisi čuo moj posljednji šapat
u kobnom trenutku kad mi je
voda zahroptala ispod rebara

ni ja tvoje vikanje
koje je zvučalo potpuno bezumno
dok je oko nas hučalo nasilno more
i rezalo tvoja usta u sinkopi
staccatu slomljenih jarbola i triješća
i ruku koje su htjele umrijeti zajedno

samo na tren da smo stali
ti čuo bi moju molbu
da ostaviš me na životu
ne ubiješ me od žalosti i straha
da si posljednji i jedini,
ja to ne bih mogla podnijeti,
a sad sam se predomislila,
znaš da su žene čudna bića
i idem s tobom do kraja svijeta
i neću se bojati ničega
nereja kćer dobro pliva
pa zašto ne bih i ja

samo na tren da smo stali
čula bih tako žuđene riječi
koje si urlao kroz vihor,
volim te, čuješ li, volim te,
vežući konopce na gole vratove, ruke i sidro
da potonemo zajedno

samo da smo stali
u tom jednostavnom trenutku nerazumijevanja
i slušali jedno drugo, slušali do kraja
ne bismo sad ležali oboje tako sami
kao bijela lica mornara na dnu mrtvoga mora

kako sam se samo zaigrala, divno zaigrala,
kao Alica u onoj čudesnoj zemlji uz mačku, zeca
grifona, plamence i karte
sirenskim zovom mamljena

kad si me pozvao prstom:
- kukuc, do-oo-đi!
i vadio iz svog čarobnjačkog šešira
dragulje, srebrne lance i lude leptire
kristalnu kuglu
iz koje si uzeo moju sliku
moje oči, moje usne, moje ruke i moja ramena
i onda ih nježno, jedno po jedno
položio u svoju pomno čuvanu zbirku
gusarskih karata
vilinskim pismom pisanih
slikanih mjesečinom, vinom i morskim travama
spremio u atlas gdje blistaju otoci
daleke obale i škrinje s blagom

začarana, prišla sam stolu
primakla prste, tek takla,
ushita puna
ta slova od tvojeg zlata
samo tvojeg zlata
i moju sliku što sjaji tamo, kao zvijezda

a onda si skočio bijesno
konsterniran neviđenom drskošću
mahnuo odlučnom rukom
i moja je slika nestala, nestala s tvojih putokaza
izbrisana s meridijana
i više me nema na kartografiji tvojih peljara

i zaboravio si, baš šteta,
da atlas je samo snop
šarenog vezanog papira,
u skupljem slučaju tanka pergamena
i da me možeš tamo opet
narisati kad god ti se prohtije

ova je pjesma nastala pod blagotvornim utjecajem jednog nicka i njegove pjesme s bloghaera, no budući da nemam autorovu dozvolu, ne mogu je ovdje predstaviti. no, bilo je sasvim dovoljno da u meni izazove lavinu asocijacija.

mjesečina

ponekad pogled prhne
neplanirano, usput,
i, eno,
dvoje se grli i ljubi
pod mjesečinom

neugodno je,
indiskrentno, zar ne,
buljiti u tuđu intimu
pa misao traži prikladniju temu
lista po pamćenju
prebire slike i matematičke izvode dokaza

da je pred cirka 4 milijarde ljeta
neka luda mala planeta
bila grubo, tako grubo
izbačena iz svoje elipse
gdje je teturavo orbitirala
možda je tome uzrok,
tko će ga znati,
obična gravitacijska praćka
kojom se služe astronauti
neki se silni plinoviti div
poigrao slučajnošću
pucnuo prstom kao dječak
i sudbinski, tako neopozivo
lansirao je kao špekulu
pravac na Zemlju

hrabro je stara hraniteljica
izdržala udar,
htjela je prigrliti kao drago dijete,
milovati, da ne bude samo
a planeta, dijete ko dijete
otrglo se iz zagrljaja
okupilo pomno sebe i svoje planetezimale
držeći se i dalje ljubavi
njenog gravitacijskog skuta

i tako je nastala mjesečina