...

meni se pričini gdjekad
da svijet se pruža preda me
upoznam nekog, ponekad,
a ne mogu naći sred tame

u njem ni svjetlosti traga
ni šarma, muške čvrstine,
neskromnost preveć mu draga
sužanj je svoje taštine

neću ni glupog prostaka
oholog, nesklonog znanju,
ni onog kom dala bi svaka
jer hofirant je po zvanju

ponekad srce zakuca
luda me žudnja spopada
pomislim: evo, svjetluca

za srodnom dušom mi nada,
a onda sve se okrene
jer - on ne mari za mene :(

haj, draga.
evo imam još jednu pričicu o internetskim
iživljavanjima blagoglagoljivih nam virtualnih
veličina.
neko vrijeme sam stavljala doslovno sve o tome na
svoj blog sad sam skinula, da ga doradim i izbacim
sve nepotrebno. da bude ljepše za čitati, ha,
ha.
naime, radi s o pjesničkim manevrima. pisala ja
pjesmuljice svoje na forumhaeru, stari sam tamo
član književnog kutka. i onda se u naše
društvo ubaci i jedan pjesnik. odličan pjesnik.
i tako mi počnemo čavrljati. javno, niš na pp.
onda se ubaci i jedna sjajna pjesnikinja s kojom
sam po ženskoj liniji, naravno, čavrljala i na
pp. i usput od nje saznala neke činjenice o vrlom
pjesniku. da se pojavljuje samo virtualno,
furajući neku zapravo besmislenu tezu da je
važna samo pjesma, a ne ime pjesnika. pri tom
zaboravljajući da ono što se napiše itekako
govori o pjesniku. za onoga tko zna dobro čitati.
jer, nije bitno jel oženit, jel star ili mlad,
gdje stanuje i kakvo mu je bilo djetinjstvo. to su
fakta. no svaki takav fakat oblikuje osobu,
njezino mišljenje i način komunikacije. dakle i
njegove riječi. a u virtuali su upravo riječi i
forma kojom se obraćaš sugovorniku pokazatelj
tvojeg karaktera. načina ophođenja, tvoj
temperamenat i kulturu razgovaranja. i, dakako,
osim same pjesme o tome kakav je tko u duši
pokazuje i javna i privatna prepiska. elem, nisam
na pp baš puno s tim likom komunicirala, osim
što je pohvalio moje pjesme i pitao me za kontakt
na fejsu. pristala sam i sfrendali smo se. on je
bio pod pseudonimom, no to me nije smetalo. ne
namjeravam s njim o ničemu doli o poeziji. koju
pišem, izvodi se javno, a sve ostalo tu uopće
nije bitno. elem, od drugih saznala da je njegova
manira pomalo čudna: već par godina se javlja na
svim mogućim sajtovima gdje ima ljubitelja
poezije, uvijek je inkognito, s namjerom da nitko
niikad ne sazna ni tko je on zapravo ni što je,
jer, ah, patetike, ovdje je bitna samo poetska
riječ. no, nije se toga držao, nego je oko sebe
skupljao čopore obožavatelja i obožavateljica
koji su mu se divili (s pravom, što s tiče
poezije!) i naravno, čisto ljudski, bili
radoznali kakva se osoba zapravo iza svega krije.
kad bi to skužio, brisao bi svoje upise, nestajao
s neta, da bi nakon mjesec-dva ponovno uskrsnuo na
nekom drugom mjestu, uvijek pažljivo
ostavljajući svoj trag da bi ga se moglo ponovno
naći. i tako par godina.
očito je tip uživaju radeći pomutnju svojim
zagonetnim nestancima i uskrsnućima, mnogi su se
javno pitali tko je i što je. moš mislit enigme.
u međugasu se i virtualno zbližio s
dragom, pametnom djevojkom, sjajnom pjesnikinjom,
nepogrešivo nanjušivši njezinu ranjivost i
nježnost. takvi uvijek iskoriste priliku. njihova
je veza očito bila strasna, no sudeći po svemu i
nju je držao kao način svoje samopromocije,
utaživši i onu glad za obožavanjem kojoj su
tako skloni ljudi koji se vole skrivati i praviti
zagonetnima. i svi takvi znaju upiknuti upravo na
prava mjesta, znajući da je posljedak upravo
slijepa odanost, obožavanje i čežnja. no, tu se
zaribao, djevojka je našla stvarnog čovjeka,
usput virtualnom patronu kazavši ponešto oštrih
riječi. za "kaznu" joj se prestao
javljati. kad sam to saznala, bilo je definitivno
jasno da se radi o čudaku, koji ima porive da
manipulira ljudskim dušama. ma kakav pjesnik
bio.
tu foru s "konceptom poetske promocije"
ovjesi mačku o rep! prava umjetnost se ne
promovira konceptima, nego pokazivanjem djela.
djela govore. o djelu. no, ne, on nije promovirao
na taj način samo djelo, nego sebe, upravo
ističući u prvi plan svoju vlastitu
"zagonetnost". dobro znajući da ta ista
umjetnost izvire iz konkretne osobe, sa svim
svojim osobinama. mislio je da ih je sakrio.
možda i jest, za one koji nisu manijakalno
tragali za njim po netu. ime, prezime, datum
rođenja, cv i ostale generalije. no, pokazao je
ono što nije slutio da je "uspio". svoj
karakter! sebični, egotični, impulsivni,
neempatični manijakalni karakter.
sve sam to slagala na svoj blog, jer na javnom
blogu ne pišem. ni ovdje. samo onaj koji zna moj
nick, ili, naletjevši, slučajno pročita moj
blog, zna što sam pisala. a ne može čitati
ukoliko nije ovdje ulogiran. dakle, pratio me.
čak je išao tako daleko da se stavi kao folover
na fejsu, i da me ide gledat na tv, iako mu nisam
rekla taj detalj. niti je, vjerujem, itko od
zajedničkih poznanika imao nakanu da ga to
obavijesti. čitala sam i dalje njegove pjesme
koje je nanovo metnuo na internet, i, kao i
obično, uočila da neke reciklira, a neke piše
nove. no, te novije su mu lošije, očito je pala
inpiracija. i to sam komentirala. ne njega, nego
pjesme žestoko je i uvrijeđeno reagirao,
popljuvavši moje. i nije, naravno, mogao
odoljeti, nije se držao komentiranja o
pjesništvu, nego je počeo neukusno vrijeđati,
čak je napisao i par otrovnih pjesama
aludirajući na mene. i optuživši me javno da ga
proganjam, da sam mu se nudila, da me je odbio, pa
sam sad uvrijeđena i pokvareno širim svoj otrov
želeći mu nauditi! alooo! nauditi na netu!
čovjeku možeš nauditi samo ako lažeš ii
iznosiš njegov privatni i poslovni život javno!
usput, muški bedasto, ciljajući na žensku
taštinu, veličao moje pjesme, moje sposobnosti,
duh, pamet, bla, bla. meni to ne treba. cijepljena
sam od taštine i hohštapleraja. I s dovoljno iskustva da znam kakva sam.
osim toga, nije
govorio o pjesmi, nego o meni kao osobi. sorkač,
još jedan dokaz da mu nije toliko do promocije
poezije, nego njegove vlastite. jer, on je,
dakako, toliko veliki pjesnik da je njegova
procjena neprikosnovena. zajeb, uočila sam
nekoliko bitnih falingi i rupa u erudiciji, no o
tome ću elaborirati drugi put. jer ovaj put se
nije držao teme, poezije, nego je skrenuo debelo
u privatne vode. iznoseći svoje mišljenje, na
koje, dakako, ima potpuno pravo. ali nema pravo
lagati. jer time pokazuje svoj karakter. loš
karakter. debelo me pomiješao vlastitu realu,
konkretno napisane riječi pjesama, s fikcijom
onoga što mu prolazi opterećenim umom. ti me
znaš uživo. moje napisane riječi pokazuju moj
karakter, bez obzira na nedostatak osobnih
činjenica. isto tako njegovi verbalni ispadi
pokazuju o kakvom se karakteru radi. bez obzira
tko je, što je, kakvu je školicu završio i što
misli o sebi i drugima.

moš ti branit komentiranje, ali ne možeš prikriti da lažeš, da bi
obranio vlastitu slabost: taštinu i ludost. i onda uvlačiš treću osobu, mene,
da bi pokrio svoju neljudskost. na stranu poezija, kao čovjek si se
pokazao samo lažljivo govno. eto ti o dobroti. ne trebaju mi virtualni
jebači, kao što to neki običavaju. neuspjeh kad te netko otkrije kakav
si, a tebe kao karakter se otkrilo. i nije važno kako živiš, što radiš, ako si na virtuali uobraženi histerik, sumnjam da si uživo drugačiji.


lirika (iliti svenadam, dedek, disci etc, etc:
vremena, ali ti mi se opet i opet ukakaš u ruku. daj, nađi si jebača i odjebi od mene već jednom. ali ti si bolesna i ne odustaješ pa mi preostaje jedino i efikasno sredstvo: da ti zabranim komentiranje.

dakle, da završimo našu priču, jednom i definitivno. imala si šansu čitati me, dopisivati se sa mnom, razmjenjivati neke duhovne srodnosti, ali o meni kao osobi nisi znala ništa. sve što si mogla iskonstruirati o meni - mogla si iz mojih stihova, mojih komentara, mojih riječi. a možda iza tih riječi (vice versa!), iza te moje virtualne verbalne turbulencije - stoji čista suprotnost onome što si ti onako vehementno opisala u svojoj ružnoj vivisekciji na svom blogu (pod naslovom: moj WEBlog - ... - Iskrica Weblog). ispovraćala si se, draga moja, ali po sebi. uvukla si i bubu (bolju osobu od tebe) u taj drek. i sad nastavljaš bljuvati ovdje, ispod mojih pjesama, jer ne možeš podnijeti da sam te odbio. da, tebe sam odbio, ne pravi se blesava. pa ipak, bio sam ti pružio ruku prije kojih sat


dakle, ne radi se o pjesmama, nego o povampirenom muškiću koji si je uobrazio da sam se nudila, on me odbio, pa se ja sad osvećujem kano guja.

ne zna mladić, ili je zaboravio da još uvijek cmizdrim za svojim gitaristom-fataljistom. preračunao se dječačić. ne, nije on onaj kojeg želim.

ima li netko
da me probudi
tako
da strugne nježno
stopalom svojim niz potkoljenicu
dok je još toplo i tiho
i zapne prstima po mom gležnju
dok još ne znam jesmo li budni
poškaklja, pipka
jesam li tu, uz njega
ima li itko da me probudi
tako
i da je sanjivo sretan
što je našao moj gležanj
pod svojim stopalom
dok je još tako toplo
i tiho

oprosti što se petljam. oprosti.
nisam Justine dostojna.
ali me muči boljka ista
mirim se s dušom
svojom zgusnutom dušom
da se ne raspucam
ko ona patrona od vatrometa:
pukkk!
i onda se razlete nebeski cvjetovi
pukk pukk
pršte zvijezde
pukk! pukk! pukk!
vruće strelice bolno bockaju posvuda,
iznutra stišće implozija požderane energije
ljubav rasprskana na sve strane
i tada riječi naljepše teku
najbolji versi se slažu…
eh, zar zaista mora to biti baš tako
razdiruće i bolno,
bolno
dozlaboga

i sad nam fali
fali tog žestokog jada
jer...
preostalo je samo mirno i šutljivo groblje
posuto gušljivim pepelom
težina memljive zemlje
u kojoj su razbacani oštri kristali zvjezdane prašine...


treba nam, očito, da se opet zaljubimo
žestoko
da se zaljubimo
pukk! pukkk! pukkkk!

Panta rhei

Od danas si dopuštam
Sve greške, neka me snađu
Milosno i puno ljubavi
Da osjetim opet života u rukama
Plašljivu radost dok čekam što će se zbiti

Da rastavim onu lutku
I gledam što ima u glavi
I ponovno gurnem paju patka
U septičku jamu
Nek putuje prema moru
Tako je rekla mama
Sve ode u rijeku, a onda dalje
I ponovno bih uvrijeđeno plakala
Jer su mi obećali malog bracu
Suze bi kapale kao kiša
U šalicu s mlijekom
Jer došla je seka
A ja, ja sam je onda voljela najviše
Jer samo ja imam svoju seku
I moja je najljepša
I opet bih tvrdila uporno
Makar mi se svi rugali u vrtiću
Da je ono što leprša kraj prozora
Samo obična prašina, prašina
A nikakve čarobne ptičice
Kako su tvrdili drugi
Naravno da bih nosila crvene hlače
Iako fine curice ne idu u školu
U takvoj rugobi, pa nisam nikakav bitnik
Labelanussy iz torbe nije moja
Ja je samo čuvam za prijateljicu
Ne, ne šminkam se po skrivečki
U haustoru, ne, ne
A baka mi je vjerovala
S lukavim smiješkom ispod očala
Ponovila bih i one tajne poljupce
Tad mi se činilo da ih
Na mojem licu vidi svatko živ
I uzalud sam ih brisala
Obrazi su bili sve crveniji
A ja tako ponosna što imam svašta
Pričati prijateljici
I opet bih pustila nježnoj, svilenoj čežnji
Da me svlada, obamrlu
I uzaludna čekanja koja su me učila
Da ne valja svakom vjerovati

A što da radim
Kad je vraćanje vremena tako nemoguće
Da ponovno napravim isto
Sve isto
A da mi ne bude žao

I zato od danas dopuštam
Da snađu me sve greške svijeta
I neka mi ne bude žao

ovo sam napisala pred dugo vremenavrijeme, nisam sigurna hoćeš li razumjeti u potpunosti.

dobro je da se budiš. dobro je da spoznaješ u sebi sve ono što je čamilo zapreteno u kolotečinu, u svakodnevnici ugodnih, poticajnih godina. uljuljkali ste se oboje u rutinu, ne usuđujući se prijeći izvan okvira sretne zadovoljne obitelji. nisi imao ni razloga, ta svi su se problemi rješavali uz obostrani angažman i trud i u tebi je polako pozaspalo ono što se moglo dalje razviti. sve je to postojalo u tebi, no ljudi su čudno lijeni i skloni ostajanju u udobnosti. prilike pokraj kojih prolaze ravnodušno, nezamijećene, a kad se ipak trgnu onda to zovu božjim darom, karmom ili tak nečim.

za neke stvari naprosto sazriješ. ponekad se to desi naglo, brzo uz bol razočaranja, iznenađenja i užasa. pa poslije nemilog šoka treba neko vrijeme da se stvari sposlože i da ih prihvatiš, povežeš konce iz prošlih sitnih događaja. jer objektivno zaista ih shvaćaš tek kasnije, kad te tome konačno nauči mudrost.

ponekad se iznenadiš ljepotom promjene, u sebi otkrivaš divne svjetove koji se tako skladno prožimaju sa stvarnošću i onda poželiš sve više, sve jače, svjestan da su itekako mogući i nadohvat. eto, otkrio si bolju poeziju, posebne ljude, naučio prepoznavati još žešće i neobične strasti, otvaraš se i primaš iznenađenja s ushitom. vidjet ćeš još, u svijetu i ljudima je toliko ljepote i sreće, i sve je pred tobom. uroni u to preko glave,nećeš se utopiti, podmaži sve svoje motore i poleti u svoje oblake. eh, da, budi u zanosu, ali i ostani ovdje! jer, teže ćeš se vratiti, opet ćeš nepripremljen tresnuti kao što si tresnuo pred godinu dana, ili pred par godina. a i sad se droncaš ko u rasklimanom busu, ha, ha.

da, treba ti vremena, još neko vrijeme, možda i duže nego što misliš. možda nikada. još nisi zreo za puno stvari koje te očekuju, nisi. ne ljuti se što tako kažem, znaš i sam kako se osjećaš. samo ti želim da se, ma što se događalo, ponašaš potpuno iskreno prema sebi. neka te ne zavodi zanos, a niti suhoparan razum, niti iskustvo, niti oprez. ponekad u svojoj zanesenoj spontanosti činimo glupe, pa i fatalne greške, no to je zato što u tom trenutku naprosto nismo sposobni drugačije, i zato nismo nimalo krivi i ne treba o tomu više razmišljati. ponese nas zavodljivi trenutak, osjećaj, potreba, no onda nismo svoji, nego perzistiramo u tom ružičastomm oblaku obećanog raja. useremo stvar jer postupamo prema trenutnoj potrebi i nadahnuću. šit hepens. dakle, ni euforija nije sjajan vođa. doduše, bez takvog dječjeg oduševljenja često ne bismo ni krenuti naprijed.

ponekad se zaustavimo i ne idemo dalje, jer mislimo da smo našli pravu stvar koja že nas ispunjavati u potpunosti. ne, ni tako duša ne raste, sputana u udobnom, sretnom, slatkom gnijezdu. tako nikada nećeš dovoljno znati o sebi samom!

idi dalje! znam da tražiš svoj mir, čezneš za njim već jako dugo, znam, potreban ti je kao disanje, no njega nema. ali ga nikad nećeš naći ako i u jednom trenu kasnije pomisliš i osjetiš nesigurnost, da te kopka ideja da je moglo i još bolje, što bi bilo kad bi bilo, neko sitno i gotovo neprimjetno nezadovoljstvo, gdje podsvijest podmuklo šapće kao izdajnik, a ti je glasno tjeraš, s trunkom jada i straha. i lažeš sebi da je super, da je sve ok.

još te čeka puno događaja, učenja. ne odbacuj ništa kao nepotrebno, ali razluči bitno od nebitnog. razloži sve hrabro i beskompromisno na proste faktore i vidjet ćeš da su stvari vrlo jednostavne. samo im svojim naučenim zasadama, stavovima prihvaćenim iz okoline kao jedinim ispravnima (ah, kakva velika besramna laž!) pridajemo vrijednosti koje nikad nisu imale. sad si u periodu kad se oslobađaš svega toga, stvaraš vlastite uvide, duševno rasteš i jačaš. otkrića u radostima seksa, prijateljstvu, skupljanju znanja, iskustava, upoznavanju nečeg drugačijeg, su prekrasni darovi koje ćeš sve više spoznavati i proživljavati, jer zametak toga nosiš već u sebi. da toga nema, ne bi razumio baš ništa. sve manje ćeš biti plah, iznenađen, a sve više sretan i nositi u sebi snažni, svevideći mir.

i to neće biti mir bijega i zaklona, niti plitko samozadovoljstvo spoznaje, nego duboko prožimanje i uranjanje u samog sebe. zen. u kojem nećeš pobjeći u svoj osobni teritorij, nego ćeš se usuditi rasprostrti kao biće, kao duša, onoliko koliko ćeš rasti kao osoba, kao muškarac, kao čovjek. tada ćeš imati dovoljno hrabrosti i snage da u sebe primiš baš sve, ne bojiš se više ničega, s dovoljno intuicije da ono što te ne ispunjava propustiš i prepustiš neka ide dalje bez tebe. o da, treba ti još vremena i još puno snage i ljubavi! još nisi našao svoj zen. na žalost, o tome se još ne zna dovoljno, ali si na pravom putu. premlad si i premalo si bola doživio.

znaš, smijem se onoj anegdoti. da, ona je pametna žena, znaš, sve tete doktorice znaju rješavati probleme vrlo praktično i ne bih se čudila da je rekla ili barem pomislila i ovo: aj, stari, ne budali o tamo nekakvoj virtualnoj fantaziji, kakav golub na grani, kad imaš svog sigurnog vrapca u ruci. pa kaj bi ti više štel!

ne shvaća da ti ne možeš više letjeti s vrapcima. vinut ćeš se među orlove. vjeruj starom panju, ha, ha.

ponekad, kad neki orao sleti da se odmori, i panjevi se pretvaraju u velike ptice, u vilinske kraljice, jašu svoje kentaure i čarobne jednoroge i lete zajedno s orlom po samo njima znanom nebu. a onda orlovi odlete dalje, u svoje sigurno gnijezdo.

i, znaš, ja sam krenula u svoje novo proljetno buđenje, jedno od nekoliko tokom cijelog života, i to dan-dva prije početka svibnja i već se počela pripremati za sve ono što me dočekalo poslije. neke stvari ću ti reći puno, puno kasnije, kao što si i ti obećao meni da ćeš reći. (dio teksta nedostaje…dobit ćeš ga jednog dana u ruke da čitaš, i ne, nije to ona basna o lisici i kiselom grožđu, meni takva uljuljkivanja i mazanja nisu potrebna).možda samo da nagovijestim: ne, ti još uvijek nisi dovoljno zreo i spreman na nešto više. tek kad se emocionalno i formalno isprazniš, očistis svoje čakre od prošlosti, moći ćeš pratiti orlove po nekom zajedničkom nebu. a možda ćeš od toga odustati već sad, tko zna. a najvjerojatnije o tome ozbiljno nikad nisi ni razmišljao.

za kakanim


ne pustati suzu , pustiti vodu !

http://3.bp.blogspot.com/_QVj1Ll-n6lQ/SndfZwnm7sI/AAAAAAAALh0/gsFY2C84n7A/s
400/Internet+Maniac.jpg



soneta stopedesečetiri
vrluda pjesniku ludom glavom
kao krvožedni netopiri
mješte krvlju, opijeni slavom

sonet će dobar ili loš biti
podmuklo gmiže taština bijedna
pitat će za te, ime ćeš kriti,
postat ćeš slavan, enigma jedna

koju gonetat žudit će svatko,
vrhunskih versa pozdan znalac,
onaj što verse nije ni tako,
poetski kreten i kapitalac

ženama nježne sline će teći
na blog i forum, na fejs sad hrle
navijač tvoj će s ponosom reći
-majstore, bravo - riječi vrle

činit će peškeš u igri ludoj
duševnom stanju čudnog poslanja
izbjeći nećeš sudbini hudoj:
poetska riječ tu je sve tanja

kakav sad koncept? tog nema više
ideja, verbum, jasno je stanje
čista kad se poezija piše
sve izvan toga - obično sranje.

Ti si sigurno jako lijepa danas. Ali ja si ne mogu priuštiti luksuz ljubomore.

Golub mi kaže: Raščupan sam i imam podočnjake. I moram
ići nacijepati drva. Odmrznuti ledište. Nabrati krastavce i pokositi travnjak.

dio iz jedne od pjesama l. deduš, preneseno s internetske stranice poezije

traljava jutarnja pjesma


taj metak od jutros, hm,
može li veći kalibar, prosim?
to je samo neuspio coup de grace
za mačevaoce amatere, daleko od pravog dvoboja
jer ja sam tako prokleto otporna živina
makar me probušilo stotinu strelica
i bila prošupljena ko bogečki custer
kod litlbighorna
mogu popit i sedam žuja u jednoj noći
i još ću taksistu tumačiti gdje da skrene
nisu me skršile ni bezbrojne budne noći
hodanje, hodane do beskraja s plačnim djetetom u naručju
ni činjenica da sam, oh, koliko puta
dva šnicla djelila na tri tanjura
a četvrti ostao prazan
blagosloveni šnicli dok ih još ima!
da me samoća i pustoš dokrajče?
kajgot! sam se rodiš i sam umreš
ne treba ti ni babica ni posljednja pomast,
trice za umirenje društvene savjesti
i onda, što će mi jedan ubogi metak?
za jutarnje buđenje, molim,
mozak nobelovca i tijelo mr. univerzuma.
jer jaaaaa to zaslužujem.
hm, no tad bih nesumnjivo
ipak, u krevetu - ostala
možda bi me takav uspio dokrajčiti??? (ja)

TEBI, KOJA SI MI SRODNA

tebi, koja si ostala jutros u krevetu
usprkos suludoj zvonjavi vekerice,
koja si zbog ono malo gorkoga sna
riskirala posao, muža, djecu,
budućnost i prošlost,
sve,
tebi, s mozgom nobelovke, a tijelom misice svemira,
koja si znala da se
doseći
duplo
dno
može jedino uz uvjet da se vine iznad zvijezda abe šimića,
evo, ja, koji sam izmislio formulu za nužni uvjet ekstrema,
i davno prije tebe iskusio sve njene tragične nepredvidljivosti,
ja, koji sada mudro osciliram oko težišne točke,
s tendencijom konačnog smiraja u njoj,
ja ti,
dušo srodna,
želim dobro jutro!

()

ja:

a kava?
gdje je kava????

jbg, tumačila sam ti, ugodna, da se radi o dušama! eto!


evo vidiš
to je jedino što me može do kraja raspizditi
kvantna fizika!
upravo to što se duše nađu,
i onda zbrišu jedna od druge,
ili obostrano,
ili jednostrano,
još uvijek djelomično i bolno
prikeljene svojim stijenkama,
trgaju one fine niti vandervalsovih sila,
molekule vode koje se dotaknu, tic-tic,
i budu okrutno odnešene entropijom
i onda pitam koja ih sudbina na to natjerala,
koji prokleti kismet,
konstelacija zvijezda,
zakon velikih brojeva,
heisenbergova jednadžba nedeterminiranosti,
koja jebena šredingerova mačka
i njezin postotak, omjer 50:50!
i nikad ne ostanemo zajedno
popit tu prokletu kavu!

a di je moja kava?
dok vi ovdje ugodno biglišete, mogu krepat od pada tlaka!
paisad, sad bu donesel utješnu nagradu: fildžan, dobro zašećereno, da se ne skuži da je štedio na kavi

I VIŠE O TOME NEĆU

o, tako bih se rado pridružio tvojem veselju, mah,
a poradi dobrih vibracija koje prate i opet i ponovo,
okupljanje probranog društva oko starog šamana,
da mi ponekad ne flešne neki prokleti deja vu
iz jednog marta ili aprila,
ne tako davnog,
osoba će
znati
bolje.

ne bih volio da ti se takav zalomi,
a znam i da neće. ne bi ni osobi,
da se vrijeme može vratiti,
vjerujem.

i više o tome neću, ako se slažeš, osobo? SAE


ja:
ne boj se, dragi moj
i ne vrti tom ćelavom glavom
stara je vučica šamanica
prebrisala sve uroke, čini i vradžbine
očistila grabljama lišće i kamenje
u lijepom japanskom vrtu
a sad sjedni, udahni, s mirom
i popij svoj čaj bez šećera
ja sam ih strusila toliko gorkih
da me nikakav deja vu
više ne može iznenaditi

SAE:
I IĆI ĆU NA PLES

"i ići ću na ples s najzgodnijim frajerom
njegov pejsmejker će udarati u ritmu žestokog tehna"
i kako onda da ne pristanem
na njegovu nemoralnu
ponudu
u času dok me strastveno grabi za guzu
uz neki leđero sentiš, recimo hagenov harlem nocturno?
kako da ne pristanem?

iako znam da će taj epizodni seks
za njega biti fatalan. naime,
pri snažnoj ejakulaciji
ejakulirat će
i prenapregnuta baterija njegovog pejsmejkera.

JA:

a ne, taj strašan čas će se dogoditi već pri prvoj stepenici
ulaska u rajske dveri
kad me ščepa za guznu polutku, već onda
adrenalin će mu skočit do neba
i iizazvat fatalni mmoždani udar
bit će to blaga smrt
i prije nego se digne
sav ostali alat
potreban za obavljanje dotičnih aktivnosti


SAE:

NE KRIVIM TE, MAH

na ulazu u tvoje rajske dveri,
na vratima obraslim u gusti bršljan,
pisalo je: „lasciate ogni speranza voi ch'entrate“.

pročitao sam to, ali sam ipak ušao. i da, na samom ulazu
u tvoju rajsku pećinu, moj pejsmejker je eksplodirao!

nažalost,
nisam čuo za božanstvenu komediju,
a ni sa talijanskim nisam stajao najbolje, jebiga.

JA:
sad samo malo, da prelistam
u koji krug da te smjestim
u pohotnike i razvratnike
vjerolomnike i prljače bračne ložnice
neumjerenike
uobražene ohole mačističke svinje
ili pohlepne sakupljače ordenja i hvalospjeva
možda ljenguze koji ne čitaju lektiru redovno
u svakom ti slučaju ne gine
mrtvaca počasni krug

SAE:

kratka pjesma:

u koji krug?
ti znaš!


JA:

koji krug?
ah, da, plesni vjenčić,
onako kak se šika finim gospodičnama,
ne može to bez reda i pristojnosti
čekaj sekundu da te predbilježim u svoj
ionako prepun tefterić

a onda čekaj.
dok te ne prozovu


SAE:

PEĆKA

i tako me strpajte u pečku
jebe mi se, onda ću biti dovoljno stara
da ne izazovem javnu sablazan, kaže mi prijateljica mah.

ma daj, šališ se, pogledam je. nisam mogao doći k sebi
od zaprepaštenja.

a onda prošetam s prijateljem
podno mirogoja,
stanemo,
on pripali cigaretu i kaže: vidiš onaj dim?
ljude spaljuju, zar ne?

što sam mu mogao odgovoriti?


JA:

i konje
i ljude
i suhu travu
i otpad s jakuševca
samo, ne očekujte od mene
da ću se svojevoljno i zdušno
baciti na lomaču
kad ostanem udovica
nad ovo nekoliko pjesama
koje smo ovdje napisali


SAE:

DVOBOJ KOD OK KORALA

bacio sam novčić u zrak,
potegla si strelovito
paf, paf, paf, paf!

srebrni dolar nije uopće imao šanse:
nisi mu dopustila da padne na zemlju.

zatim si otpuhnula dim iz cijevi svoga kolta navy 36
i zarolala ga vještinom žonglera
i smjestila u futrolu.

podigao sam srebrni dolar sa zemlje: bio je probušen,
točno u sredini!

zaključio sam: prebrza si za me licem u lice, mah.
mislim da ću ti morati prići
s leđa.

(ako dopustiš!)


JA:

znaš, moja fina
senzorika šestog čula
(dioptrija minus tri, intelektualna kratkovidnost,
pa onda nos, prepun dima
zagušen, potpuno nekoristan
ruke obnemoćale reumom, godine idu,
ni vruće ni hladno ne osjećam, nema veze
o ravnoteži da ne pričam
popiknem se i u onim papučama s cofom
na jeziku više nema ni slatkog ni gorkog
spaljeno, čili, tekila, tko bi ga znao)
ipak će te dočekati spremna
(ah, oduvijek sam čeznula
da me netko ipak savlada
mene, pentesileju s obje sise u grudnjaku


ah, znala sam da mi je stil odnekud poznat
vatreno oružje
kratka cijev
magnum, kolt i ostalo
iz arsenala
moram li više vježbati na zbrojovki, bereti ili glocku?
svejedno
na ocjenskom gađanju bilo je 16 pogodaka
u vitalne centre
ostalih šesnaest da ostane bogalj
kolega me pogledao sa strahopoštovanjem i pitao:
jesi li opet mislila na svog bivšeg?


SAE:

ODJAHAO SAM U SUTON

svojim rezultatom na ocjenskom gađanju (četiristo od četiristo!),
natjerala si me da polako prošetam pored mjesta
na kojemu si još prebrojavala čahure.

primjetila si moju sjenu i okrenula se. u tom času
ja sam u znak divljenja, kažiprstom desne ruke
ovlaš dotakao obod svojega sombrera,
a zatim uzeo sedlo
i odjahao iz grada.

čuo sam naime od mjesnog kovača
da tako savršeno gađaš samo onda,
kad umjesto mete vidiš sliku
svog
bivšeg
dragog!


UGODNA OSOBA:

KAKO SE PRESTANE BITI TUŽAN?

kako se to prestane
biti tužan?
uzme li se žuta boja
pa njome oboji lice, da bude
poput sunca,
a na usne crvenom namjesti
najširi osmijeh?
ili se može pogledati u zrcalo
i reći si: ti si sretna osoba,
pogledaj se,
zar ne vidiš?
prestane li se biti tužan tako
da u nekom kutku uma
pritisneš dugme za brisanje prošlosti,
pa korakneš poput
praznog lista papira,
i dozvoliš svijetu da na tebi ispiše
neku novu prošlost?
i može li ti, jednom, uzeti tugu netko
tko ti je nije darovao?
voljela bih znati,
kako se prestane biti tužan
kad je u tebi ima
za cijeli jedan
život.

JA:

i ja se bavim ove večeri tugom
već imam recki toliko da moram mijenjati zid,
prefarbati ga, spogletat, toliko je već šaren od
silnih nanosa tog gušljivog teškog tereta
to što nisam baš uspješna pjesnikinja
je samo kap u moru.
i što me niko ne šljivi je slijedećih nekoliko.
a što me nikad niko i nije, to je već prava plima,
kao kad se mjesec i sunce nađu na istoj strani
a onda me polije tsunami što me otkantal
već četvrti tip uzadnjih par mjeseci
(sva sreća da im nisam dala.
hmmm, a možda baš zbog toga?)
i onda jedan velki vandl negrljenja , neljubljenja i i nemilovanja.
a cijela cisterna totalnog nedodira,
ma ni trunku (pesa i miceka ne računam).
onda jedna mikro količina blokirane kartice,
štamprlek boleštine,
lavor tatine starosti,
i još hrpu svakodnevnih šalica nečije boli,
vešlonaca jada, demižonki pustoši,
jezera ravnodušnosti i bezbojnih pogleda
a nijedan ključali izvor topline, bar za reumatične zglobove
evo ti potopa, gotova sam, gušim se u tim oceanima nemoći,
ni noina arka me ne spasi.
i ja sam nekak tak tužna danas.
moje pjesme su samo za lokalno čitanje.
to je kap koja je prelila moje nosnice do kraja


SAE:

firma koja proizvodi deterdžent za izbjeljivanje osjećaja,
raspisala je natječaj za nabolju reklamu. pobijedio je dvojac:
osoba & mah, sa sljedećim sloganom:


ništa ne blista kao duga,
ništa ne pere kao tuga.
čestitamo!

kad ću biti stara
mislim, dovoljno stara
(već odavno mi je jedna posve nepoznata žena
na klupi u parku, gledajući me pomno i začuđeno
rekla:
vi ste stara duša
vi niste od jučer, niste se rodili ni pred tristo godina
tisuću, dvije,
vi ste stara eonima
vi ste stara kao zemlja)
neću imati pojma da sam stara
penjat ću se na drveće
veselo, i odande mahati
unezvjerenim bolničarkama
a onda skočiti na oluk,
kao mačka i spustiti se
limenim toboganom
ravno u lokvu s blatom
i nitko me neće koriti
što sam umazala bijele dokoljenke
a onda će mi dobre tete
presvući pelene
da se ne prehladim
i umjesto žuhkog sirupa za kašalj
kljukat će me koktelom antihipertonika
i tu i tamo kojom bocom kisika
(pazi, dvije L kroz 1 min., kontinuirano dok ne dojde k sebi)
i ići ću na ples s najzgodnijim frajerom
njegov pejsmejker će udarati u ritmu žestokog tehna
svejedno, bit ću glavna mačka na tulumu
okružena hodalicama slinavih zavidljivica
zvat ću se i eleonora i jane i esmeralda
kad dođu u posjete obožavaoci
a onda ću zatražiti da donesu
moj obiteljski nakit
i podijeliti svima svoje blago iz tajne škrinjice
evo vidiš, ovo je rubin s prstena bele glembajeve
a ono kolajna koju je lasta ponosno nosio na prsima
a broš s kostima mire župan
a tu je i prvi prijevod posljednjeg mohikanca
i slova koja sam pisala na dvoru cara saltana
a mama me zato gadno špotala, uh, gadno
a onda ću svima zaviještati svečano
svoju zadnju, neprikosnovenu riječ oporuke:
kad umrem
obucite me u dopičnjak
i štiklu od šesnaest cenimetara
i tako me strpajte u pečku
jebe mi se, onda ću biti dovoljno stara
da ne izazovem javnu sablazan

SAE:

TE VEČERI

te večeri,
na zapuštenoj željezničkoj stanici
nije bilo niti jednog klasika svjetske književnosti. samo
prljave drvene klupe sa naslonima za laktove od kovanog željeza.

ja, siromašan pjesnik željan slave,
otišao sam u pokrajnju skladišnu zgradu,
legao među poštanske pošiljke zapečačene voskom
i umro.

onda je društvo pisaca zapečatilo skladište na tri godine
i za vrijeme punog mjeseca pozvalo policiju.
došla su dvojica. od mene je ostala koža
s nešto kostiju i jeftine konfekcije.

i da! našli su mi u stražnjem džepu hlača istrgnutu stranicu
iz neke opskurne zbirke pjesama još opskurnije poetese L. D. (37),
s podvučenim sljedećim
stihovima:

„treba zagrebati.
treba ostaviti trag.“

bokte, reče policijski inspektor okrećući se mladom pomoćniku,
pogledaj ovo: nesretnik je polomio sve nokte
da izdubi rupu u betonu. i to kakvu rupu!
ali čekaj, pa kako mu je to uopće
uspjelo?

pojma nemam, slegne ramenima mladi pomoćnik
s perspektivom u službi.

hommage olaavi paavolainenu


pusti me da se odmorim
još ovu zimu, 2014-te, da potrajem
da sakrijem se i grijem
kao medvjedica s mladunčetom u brlogu
pusti me da dišem još malo, samo mjesec-dva
neslobodna od prazne ljubavi
koju trgam bijelim noktima
sa svoje stare, tako nepotrebne kože
da zgulim s ramena tvoje otiske, ostatke
blagih jesenjih psrtiju
i ostanem gola i smrznuta
do proljeća
i onda mi nije važno
ništa
ni zgroženi pogledi na sivo truplo
iz balade o narajami
ni uzaludni pokušaj reanimacije
dežurne ekipe za hitnu pomoć
i onda će biti posve svejedno
gdje će odložiti ono malo slame id rangulija s mog ležaja
ta nitko neće postaviti pitanje ostavinske rasprave, čemu?

pusti me da se odmorim
umor je lijep ležaj ljubavi
(oduvijek su finci bili posebno suptilni po pitanju osobnih tuga)
i da se probudim u nekom drugom raju
gdje ću disati slobodno
jer ovdje ću zadnji udah ispustiti u proljeće
zato pusti me da spavam
ne diraj me prerano
da barem još malo dišem
do svog posljednjeg ekvinocija