...

"mah kaže:
sad mi je, priznam, malo neugodnjak, jer sam uzurpirala discijev topic u jednom posve drugačijem tonu, i osjećam se pomalo nametljivo. no, dok sam si u glavi premještla riječi da ih metnem na papir, a da ne zvuče opsceno, dotle sam se sjetila ovih blagih stihova "



OČITOVANJE

je l' ti to tražiš eksproprijaciju eksproprijatora, mah?

ne, ja to ne mogu.
krv moja, zatrovana u mladosti vladimirom iljičem
i levom davidovičem bronsteinom, dinamizirana je otada
brat bratu najmanje trideset puta, tako da od jedanaeste teze
nema više ni jt
u mojoj
krvi.

vjeruj mi na riječ: da je Spasitelj sačekao dvije tisuće godina,
danas bih ja bio On, a On bi bio konfident,
toliko sam omekšao, mah.

a drugo, pa gosti ste mi. došli ste na moj poziv.
kuću ste mi uveselili, domaćinu cijenu digli. kamo sreće
da dolete još koje drage ptičice,
koje inače tajno slijeću
na krov,
u mojoj odsutnosti.

i što bih ja bez vas, uostalom,
što bi rekao borky.


ja:

nema zemlje za starce
njihove krhke kosti, osteoporotične, tuberkulozne
više ne perzistiraju ni u mauzoleumu
trocki je prevaziđen, iako je vladimir
galamitelj eksproprijacije,
još uvijek pod kremljanskim zidinama
nalakiran i pun popljesnivilog gipsa
tko se još sjeća fojerbaha
popljuvanog hegela
osim u dokonim diskusijama
uz listanje kojekakvih starih izdanja
ukoričenih, naravno
isto kao i kardeljeva sabrana djela
da ne pričam o onom koji se dijeli već par milenija naokolo,
pa se ne zna ko mu je sin, jel njegovih jaja djelo
ili neki čudni stvor bez trunke čovječjeg DNA
jer ako ima makar pola genomskog zapisa
to bi onda značilo -
ah, kojeg li bogouhulja-
da je začet prostom penetracijom
uz razdjevičenje djeve
koja se redovno kupala u mizrahu


no vidiš, mi smo ovdje živi
jako živi, i tvoj opažaj
je još uvijek na razini visprenog,
nimalo mekoga
dapače, beskompromisnog
tražitelja lijepe riječi.

mah kaže:

tako i ti to nazivaš
onako profano, laički
vibrantnom neurastenijom
tek da trenutno stišaš
svoju nježnu čežnju za zagrljajem

MOJE FORMULE

u posljednje vrijeme bacio sam se na utvrđivanje razlike
između pjesme i znanstvenog traktata.
nije bilo lako, priznajem i bio bih se
gadno zapetljao da mi bog nije
poslao
mah
i svi su mi se zakoni odjednom ukazali
u svoj svojoj elegantnoj jednostavnosti,
gotovo kao einsteinu devetsto petnaeste,
kad je dovršavao svoju opću.

jer mah mi je otvorila oči govoreći,
da ja ljubav nazivam, onako profano, laički
vibrantnom neurastenijom
tek da trenutno stišam
svoju nježnu čežnju za zagrljajem.

a ja sebi kažem: svene,
o, znaj da ti ćeš,
kao pjesnik umrijeti,
u času kad u svoje riječi počneš sumnjati.

u svoje svete
formule.


Discipulus kaže:
to neki zovu sladostrašću.
neki ljubavlju, kao ti, na primjer.
a ja?
ja bih to nazvao vibrantnom neurastenijom, možda.


ugodna osoba:

hm, dlakavi, možda.
ali, zamisli da u pjesmi stoji:
"uslijedila je vibrantna neurastenija
nakon koje se srušio
sav
moj
svijet."

malo mi razbija ritam, mesečini.

ali, nešto drugo mi je privuklo pažnju.
interferencija u službi sladostrašća.
moram malo razmisliti o tome.
(o ljubavi ni riječi, čista fiziologija!!)


(o ljubavi ni riječi, čista fiziologija!!)



ja:
ha, ha, ha,


a sad želim
jednu nježnu pjesmu
bez suvišne sladunjavosti i cifranja
velikih i snažnih riječi
što odjekuju i ruše kao trube jerihona
ne treba mi ni cakanih sličica medeka i mačjeg podmlatka
svjelucavih kopita ružičastog jednoroga
ni vlati trave okupanih rosom
ni zraka sunca, ah, jedino moje,
ni duše što plamti
ni ruku pružajućih put nebeskih visina
ni prepletaja oblaka što grle
dva srca
suvišnih leptirića i duginih boja
patetike zamišljenih scenarija
o ljubavi kakva bi trebala biti
i kako izgledati
prema naputcima za sretne ljude
ne želim čuti o uzvišenosti
plemenitih osjećaja nekog rusoa,
koji rješavaju sve prepreke, bla, bla,bla
jedini su, neprikosnoveni i
apsolutno
meritorni kantar za naš tako dragocjeni štras
za vijeke vjekova.
amen.


a paisad!
slijedi me pjesma kako sam nezahvalna
ili premalo zahtijevna,
čuđenje na sve strane
ili će "priznati"
da ne može udovoljiti mojoj žellji
iz kojekakvih prostih i očiglednih razloga
i zato mu je jako žal
i da sam ista ko sve druge, daje mi prst ,
a ja bih i ruku i nogu i tko zna što još, ccc
ili mu opće nije žal, nego ga zapanjuje moja naivnost
ipak sam u duši teška romantičarska sentimentalka
simentalka vimena prepunih neutaženih želja
previše za jednog pjesnika
premalo za jednog pjesnika
tko će ga znati
tomu ne može dorasti ni sam veliki SAE
osim u slučaju da mu je srce već zagrljeno.

takve eufemizme rabe
viktorijanski čuvari čudoređa
a prije njih mehanicisti tipa cartesius
renesansni su veseljaci
raspojasavali svoje remenje
više zbog vlastite sluzi
što navire preko nakurnjaka
a manje zbog luteranskih
strogih čistunaca, budućih pilgrimskih asketa
toma akvinski se smotao sam
slijepo slušajući svetog augustina
koji je, lukavac, znao sve zamke puti
(što su kasnije gorko iskusili
abelard i heloise, poslovični grrešnici, ah)
koncil u nikeji potvrdio je
notornu činjenicu da je žena
niže biće
nedostojna bila i ostala
a sve one pijanke raznih augusta i tiberija,
i aristotelovsko gnušanje
nad dihotomijom uma i tijela
bili su pizdin dim
prema istjerivanju bijedne hagare u sinajsku pustoš

tako i ti to nazivaš
onako profano, laički
vibrantnom neurastenijom
tek da trenutno stišaš
svoju nježnu čežnju za zagrljajem

o Pjesniku još uvijek nemam neko mišljenje. o njegovim pjesmama...oooohhhdaaaaa
onda sam, isto kao i ti, malo prošvrljala kroz njegove snažne stihove, i otkrila da ga ima posvuda, po svim blogovima, nickovima, el. časopisima etc. i onda mu se naprosto obratila s divljenjem i nekak je spontano došlo da sam mu otkrila svoje ime i prezime. onda mi se obratio i preko fejsa pa smo se sfrendali. ovo pjesmarenje i dopiskavanje mi je ugodan odmak od svakodnevnice, pa bio on sedamdesetgodišnji starkelja kojem je to zabavna igra, ili sredovječni prefrigani maher koji je uz to besprimjerni erudita i poznavalac lijepe riječi. samo mi baš nije jasno zbog čega se toliko skriva i muva među autsajderima kao nas dvije. jer, nesumnjivo ima otvoren pristup svima onima koji su u tom fahu, dakle ljudima koji se bave književnošću kao poslom, bilo da su profači komparativne, lingvisti ili tak nekaj. znaš kaj to znači? dvije stvari: ili je toliko dokon, ili nam pjesmuljice zbiljam vrijede! iako se ne guramo u kojekakve profinjene klubove gdje bi rado jedan drugome zarili kljove u vrat no, jednom ću ga i to pitati. bilo bi zanimljivo čuti kako će odgovoriti, he, he (mala sitna zlobica). vjerojatno će se izmotavati, jer sumnjam da će imati interesa da odemo na čašicu razgovora. već sam ga bila pozvala, pa je eskivirao pod nekim nemuštim izgovorom.

a kaj se tiče tvoje poezije, rekli su mi nekoć davno da sam stara duša. i to podrazumijeva sve i svašta. među inima, i to da imam izrazitu senzibilnost nenamjernog virenja kroz tuđe zidove. naime, vidim i ponešto iza. jesi li čitala slučajno "zelenu milju" od s. kinga? inače, ni najmanje ga ne cijenim kao pisca. sve je to samo ista škola kreativnog pisanja, nedorečen je, šteta, ima tu i tamo i dobru ideju. no, onaj lik, onaj crnac koji je imao sposobnost žestoko osjećati tuđu bol, eh, na kraju je nevin završio na el. stolcu, vidiš, ta me zelena milja, ne progoni, nego hodam duž njezinog puta. u više aspekata, možda ćemo imati prilike i o tomu.

i drago mi je da si se javila, rijetko imam običaj kontaktirati s osobama koje osobno ne poznajem. govor tijela, ton glasa, fina mimika, to mi govori i više od riječi. uostalom, znaš. samo što smo sretne i blagoslovljene (ne, ja sam ortodoksni ateist!) darom da misli pretvaramo u riječi. a ne bismo to mogle nikako da nemamo iz čega stvarati misli same. većina to ne može, naprosto ne može.
eto, draga

eh, čitala sam i jednu i drugu! već prije. da.
čitam ih ponovno. i nisam njegovu pjesmu uopće shvatila zapravo kao odgovor. ne, tuđe pjesme su za njega (na stranu to što ih itekako osjeća i sposoban ih je raščlaniti na proste faktore, mislim, stilistički) samo poticaj da iz sebe izbaci ono što mu se neprestano kuha pod lubanjom. ono što si rekla: stilska figura koja mu daje inspiraciju na ono njegovo. jer, nije nazvao uzalud cijeli svoj topic: vezani stih. vidiš kako se uvijek referira na nečiju tuđu riječ. bilo bi dobro znati jel to zaista zato da je iskoristi za provalu vlastitih brana, kao ona kobna domina koja isklizne iz reda i izazove lavinu, na kraju poklopivši sve svojim snažnim stihovima, ili (ponekad i to pomislim) da je toliko rezigniran starošću i ispraznošću svega oko sebe da već odavno ne osjeća druge ljude. jer, znaš, ponekad smo toliko zatrpani do grla vlastitim iskustvima da nam svaki i najmanji trzaj osjećaja natrag doziva nesnosnu bol koju smo jedva preživjeli u nekim prošlim vremenima.

ja bih rado izašla iz kuće, imam i razloga (dan muzeja, čaga na štrosu, par poziva za kafenisanje s frendovima, kazalište) da me nije jučer opet zaštekalo u kičmi, a i ne želim vidjeti neka neminovno prisutna lica koja me podsjećaju na neslavni ljubavni neuspjeh. a želim biti nasmijana, prpošna i vedra, tako se zaista osjećati, i tako izgledati. što ovih dana sigurno nisam, iskrivljena od bola. što tjelesnog, što duševnog. šmrk. dakle, preostaje mi da iščitam još ono malo stranica koje još nisam, bacim pogled na fejs, iskričarski blog i forumhaer, nazovem par frendica, izmijenim koju riječ s klincima, bacim nezainteresiran pogled na kronični nered u stanu (eh, da dojde sanitarna inspekcija najprije bi me poslali ludničarima, a onda u zatvor zbog ekoloških razloga, ha, ha) i pripremam se na davež svoje prepedantne histerične sestre koja mora voditi ozbiljan razgovor u vezi tate kojeg je uhvatila ozbiljna demencija, a stara je već luda od slušanja njegovih nepovezanih pričica i gomile gača koje čekaju pranje. eh, da da ne zaboravim neugodan slučaj neplaćenih računa i blokirane kartice. no, tu zaista ne mogu ništa efikasno: plaća dolazi tek za tjedan dana. možda.

evo sam ga oprala javno, no nema koristi, taj brije svoje brije, sve ovo mu je samo gimnastika za mozak + malo tašine+ neobaveznost+skupljanje ideja+ popunjavanje slobodnog vremena. nesumnjivo negdje radi, jer javlja se taman oko početka radnog vremena, pa oko stanke za gablec, pa onda pri kraju smjene. navečer kad dojde doma onda sjedne i malo više piskara. zna puno o svemu, a vrlo je pismen i kuži se u književnost, znači društvenog je smjera. o nekim čisto biološkim stvarima očito zna premalo, samo okvirno, daklem, nije prirodnjak, očito. možda i jest star, pa ga žulja zakržljalost moždanih vijuga. nesumnjivo se mota oko književnih kutaka i društava, vidim da na fejsu ima dosta poznatih prijatelja iz kulture koji mu i komentiraju. a kad sam ga pozvala na književno jutro, odagnao je to s bezveznom isprikom. hm, ima tu patologije ličnosti, ima, ima! a i matu janka sam tamo malo obrisala, ah, kaj se taj na svašta izmotava. onak, pjesnički, ha, ha.

„…draga moja, prolaziš kroz klasičnu krizu identiteta svena adama ewinog kroz koju nas je prošla cijela vojska…“
krivo, svoj identitet nadograđujem otkad sam živa i futrat ću ga do smrti. no, imam ga i ne treba mi tuđi. obilježena sam svojim otiskom prsta, krvnom grupom i genetskim kodom. i gotovo. isto tako mi je i u glavi. no, bit će da neki drugi nemaju taj kod vlastitosti u svojim glavama, šteta, u nekim godinama se to već zove nezrelost, zastoj u razvoju, votever, nisam stručnjak za mozak.
Quote:
„…želim ti od srca da te pusti bliže sebi od nas drugih…“
ne treba mi, više mi ne treba, jer naprosto nije prihvatio odmah ono čisto ljudsko, jednostavno, ne treba mu to, ali je i dao do znanja da u njemu samom postoji hiljadu ograda. šteta za njega, šteta...
Quote:
„…što on gradi pjesničku karijeru na anonimnosti i, kao takvoj ličnosti, nipošto nitko nikad ne smije saznati tko je on jer bi inače sve palo u vodu.
dosta dobar koncept, moram priznati, i sasvim izvediv. i zasad-funkcionira…“
koncept?? glupo. ako se radi o pjesničkom izričaju, onda tu radoznalost i činjenica stvarnog života nema nikakve poveznice s njegovim pjesmama, osim da je elokventan, erudita, poznaje književnost i ima smisla za poeziju. a sve ostalo, ha, ha, kad bismo poistovjećivali ljude i njihova javna djela, onda bih se prvo odrekla shizoidnog newtona, pokvarenog ničea, perverznog goldnera, egotičnog krleže, prišipetlje tina i svakojakih drugih proračunato lepršavih tipova, ha, ha. koncept koji nije nikakav koncept jer je dovoljno plasiranje pjesme, kak se ono glupavo veli "same po sebi", sve ostalo je hohštapleraj tipa modni mačak.

tam na fejsu , na njegovom zidu sam svašta napisala. i da znaš, ukrala sam ti ovu ideju o konceptu. to je baš koncept, životni. samo se pitam: a čemu sve to.
„…meni se ta ideja o anonimnosti zapravo jako svidja. ako pogledas, svijet u kojem zivimo je toliko javan, profan, informacije dostupne jednim klikom misa...
on zeli pokazati suprotno. da se i u takvom svijetu moze ocuvati integritet.
osim toga, tko zna kakve razloge ima za to.
mene je ispocetka mucilo isto pitanje kao i tebe, sve dok se nisam zapitala: a tko sam ja da propitujem tudje razloge? …“
„…kad mu opet pukne film pa se pobrise, ili samo nestane, falit ce nam …“

ma imali smo malo žešći (ha, ha, meni djetinjasto smiješno) okršaj, provocirale ga njegove silne obožavateljice, lada glamuzina &co., pa je napisal i par novih pjesmica, tek toliko, kao prkosni odgovor. nisam njegova grupie. i zapravo me ne zanima njegov osobni život. vjerojatno je stvarno neki profa u leksikografskom ili tak nekaj. svijet pjesništva pun je, kao i sve ostalo, taštine, praznine, kompleksa, neiživljenih čežnji, zlobe, manipulacija, okretanja love i dogovaranja poslova u birtiji ili nekoj hohštaplerajskoj kavani, klubu odabranih veličina etc. sori, to ne pušim! i pitam se kakvi su to kompleksi naveli ma bilo koga da ima potrebu "čuvati integritet". kakav integritet? on sovjim pjesmama ukazuje definitivno na sebe samoga, kako je sam napisao dosta pjesama o sebi samom, sa svom svojom veličanstvenom sposobnošću brzog, lakog i maestralnog pisanja, vidljivo je svima kako je gotovo savršeno dobar (baš smo jednom diskutirali da nije svaka pjesma prekrasna, ne, svatko ima denivelacija u svojem radu, kad pogledaš velebne pjesnike, ima nekoliko zaista antologijskkih, ostale su sve samo dobre, sjajne, krasne etc. a ima i onih za koje se vidi da su pisane pod pritiskom traženog odgovora). ono što je interesantno, iz njega uvijek, ali uvijek izbija cinizam, ogorčenje, i to ono totalno rezignirajuće, na granici morbidnosti, patološkog ekscesa ekspresivnosti, u tomu se poprilično podudaramo, bol, koju je on svojim očitim iskustvom već odavno uspio izdresirati i automatski je stavlja pod strogu kontrolu tipa: ah, deja vu, to sam već odavno prošao pa me više ne dira, ne treba dirati. znaš, ružno je i potpuno nepotrebno bilo gdje se producirati (taštine tu ima zapravo jako malo, on dobro zna koliko vrijedi među svim tim pseudopoetama koji izdaju gomile knjiga i guraju se na prve stolce na raznoraznim promocijama).kad se svugdje, pa i na fejsu, uglavnom radi o amaterima, sam je rekao u jednom postu na fejsu, pozitivnom prozivkom nekih naših pjesnikinja s puno izdanja, da mu je jako drago što su ga konačno lajkale dvije prave, etablirane pjesnikinje. pazi ovo: etablirane. i to nije rekao podsmješljivo, nego s iskrenim oduševljenjem. dakle, čisto ljudski, zaista mu je stalo do pohvale. i nije mi jasno kako mu nije jasno da njemu ne treba nikakva manipulacija drugim ljudima, nikakvo skrivanje, nikakva poza niti oficijelni pljesak. jel se boji da ne uspije potpuno savršeno u tom grubom pjesničkom svijetu gdje jedan drugome zarivaju kljove i očnjake u šiju. gdje stignu. jer pjesnički krug se ne razlikuje od bilo kojeg drugo ljudskog čopora. kao da se boji da, onako, zaista savršen pjesnik usprkos svojoj kvaliteti ne uspije i u tom svijetu osvojiti najviše vrhove? ne treba mu to. ne treba mu situacija da pred nama, pred ikim glumi nedodirljivog. znaš, u indijskom kastinskom sustavu nedodirljivi su zapravo parije, šljam šljama, nedostojni ičega. u grčkoj su takve zvali "idiotes". no čini mi se da on ne shvaća sve to, okoštao u svojoj nemoći da savlada svojim stihovima onu općeljudsku glupost, primitivizam, malograđanštinu, ispraznost i neukost, i svjestan je da to u nađem društvu nije moguće savladati. pa je onda napravio svoj vlastiti obrambeni mehanizam, na koji ima, uostalom, puno pravo. n, je li to ljudski' je li to ljudski prema svima onima koji su njegovim pjesmama prišli s iskrenim djetinjim oduševljenjem. idolatrija mu zaista nije potrebna, ne.
__________________
ako nisi u stanju izdržati ženu mog kalibra, odi lovit girice i ostani papak
οὔτοι συνέχθειν, ἀλλὰ συμφιλεῖν ἔφυν.

PREPISKA:

MAH:

ne znam, jel mi se to samo pričinja, u onom mojem silnom asocijativnom senzibilitetu, no čini mi se da uvijek, baš uvijek kad na svom zidu napišem
nešto snažno, i dobim puno lajkova i komentara...

SAE: TUŽALJKA

da i ja sad kažem nešto važno:
kada napišem nešto snažno,
nešto približno kao ti, mah,
svi prijatelji izgube dah!

pa šute, šute, šute, šute,
pomislim: mora da nešto mute!
ako nijednog lajka nema,
možda mi škvadra nobela sprema!?

od sreće zalajem: av, av, av, av!
a oni odmah zauzmu stav,
k'o da ih portretira anton van dajk!
i kako onda da stave lajk?

čak kad je u pitanju i takav as,
k'o što je sae, pitam ja vas!
ali im sae osvetu sprema:
na fejsu uskoro – mene nema!

MAH: DA IMAM VREMENA

da imam vremena, napisala bih rimu
no, ne čini ti se da je, usprkos svemu
još premalo pjesama na tom fejsu
i tvojih i mojih, zato bijeg tvoj - čemu?

usadio si si očito neku fiksideju
da dobaciš ješku, udicu na flaks i blinker, pecaš,
a onda, kad se girice i morski psi povaljaju po palubi
paranoidno zbrišeš, skriješ se u neki sedmi nik i jecaš

previše ti je ljudi, riječi, prisnog upetljavanja
iako gubiš privremeno drage ljude s vidika
a onda prelaziš na neko drugo mjesto, portal
i bacaš mamac slijedećoj hrpi sladostrasnih sljedbenika

e moj sae etc., da ne spominjem imena razna
bez tebe će, ovisnog o tuđoj riječi
moja fb stranica ostati preprazna

SAE: SEOBA

iz svega vidim, da ti si, maci,
pomno čitala peru u šaci*.
točno! bije me takva fama,
da kratko budem, dragi, s vama!

svi znaju da me ne drži mjesto,
zato se služim palimpsestom.
ja nemam svoga kućnog broja,
selica, selica, duša je moja.

pod strehom svijem gnijezdo, a kada
podignem mlade, nemir me hvata,
hvata me nemir… (zima je duga!)
seoba, seoba… nekud put juga.

doduše, za nekim gnijezdom patim,
ali se rijetko u njega vratim.

* (pero u šaci, blog, post: skriven iza lažnih nickova)

MAH: PUN POGODAK (naslov metnuo sae)

nije ti bitno, odlaziš već
ne mariš ljude, tek - skupljaš riječ.
evo ti što je muškinje danas,
brinu o sebi, a nikad - za nas!

SAE: PROKLETSTVO PJESNIKA

Bolestan bijah ja na oči,
A vodom htjedoh da se liječim.
Skidoh se gol. U more skočih!
More - od samih golih riječi.

I ja ozdravih istog trena!
Ovdje bih svoje zadnje dane!
Kako i ne bi: do žene žena!
Sve riječ do riječi! A probrane!

U tom rječitom izobilju,
Sve zaboravih (osim draži).
Skočih!... A zašto? U kojem cilju?
Među nimfama … što ja tražim?

Bilo je toga, ne da nije!
Sve što je moglo desilo se:
Neobuzdane igrarije,
Najlascivnije nebuloze!

Bio sam tražen, mažen, pažen!
Miljenik, sretnik! Što još reći?
Bio sam beskrajno uobražen!
Ah, riječi… riječi… riječi… riječi!

Kad se prestaše sa mnom gostit'
(A njina gozba boli, boli!!!),
Iz vode, pune skarednosti,
Izađoh kao kostur goli.

Bilo je ljeto. Sad je zima.
Sve se primaklo kraju blizom
A ja… ovisnik još o njima,
S teškom apstinencijskom krizom.

I za me nema šanse nove:
Jednom ovisnik - ovisnik vječno!
I mene zove, zove, zove,
To začarano more... rječno.

mah:

znaš moje ime, ajde ne seri
svoje si skrio, ti duše bijeli
zar misliš, nije za vijuge moje
da jedan i jedan u dva si zbroje?*

ne treba meni puno da shvatim
nekakvim perom i šakom mlatim
tip što ni kavu popiti neće
uživo sa mnom, pa kud ćeš veće

dokaze skupit, da muda imam
iako znam, uzalud cimam
nije ti bitno, odlaziš već
ne mariš ljude, tek - skupljaš riječ.

*jedan fhr, drugi fejs

PS: ako me zatrebaš, zbog bilo čega, ja sam tu. i tamo.

evo ti što je muškinje danas
brinu - o sebi, a nikad - za nas

SAE
mah, odgovorio sam ti pod "NAŠA PREPISKA" (Prikaži više)

mah. :

nije to odgovor. to je mlaka isprika. no, svatko ima svoje dublje razloge, koje ne mora znati svekoliko obćinstvo. dakle, poštujmo odluku. razloge - ne moramo. ionako ih ne znamo. možemo ih, hm, naslućivati. jer, obično su stvari vrlo jednostavne, samo ih mi volimo učiniti zanimljivijima, odjenuvši ih u riječi i dajući im prividnu maglicu nepoznatih "razloga". jer, pjesnički izgovor shvaćam tek kao - pjesmu.

Kako ono ide s kokošima:
Ak bežim,ne bu me mogel stići...
Ak stanem ispala bum laka roba...
Najbolje da se slučajno popiknem!

na znam, jel mi se to samo pričinja, uo nom mojem
silnom asocijativnom senzibilitetu, no čini mi se
da uvijek, baš uvijek kad na svom zidu napišem
nešto snažno, i dobim puno lajkova i komentara,
onda se u udruzi i obavezno i drugim fejsovim
stranicama gdje sm i ja član, javi ona goga,
žakova cura, s podsmješljivim kvaziduhovitim
postovima i linkovima. daje opaske na starost. ili
se hvališe kako je sjajno biti pod dekicom sa
svojim draganom ljubljenim (da mi je znati jel pod
dekicom drže i laptop, da bi obavijestili
svekoliko obćinstvo da su pod dekicom? ili
upozorenje publici da opet stanuje kod njega:
ljubav je zajedništvo, pod istim krovom, bla,
bla. uz komentar: eh, sve bi bilo još sjajnije
kad bismo imali još i dva kompjutora. u istom
stanu. no, najžalosnija je biola jedna objava,
još pred par mjeseci, kad je stavljala preslatka
srdašca i postove tipa: ja imam najboljeg dečka
na svijetu, pusi-pusi, ja sam lavica, kraljica i
niko mi ništa ne može, a istovremeno je taj
njezin dilber provodio večeri sa mnom, što u
zagrljaju punom strasti, što u dugim prekonoćnim
razgovorima u kojima smo se skidali do kraja. ona
ista cura koja je okolo mnogima pričala da je
toliko puta prekidala s njima jer, eto, on ima
nekih konkrevetnih problema. i ne, nije to rekla
samo jednoj prisnoj prijateljici, nego i ljudima
koji s tom informacijom ne mogu ništa, osim da je
šire dalje ili da se po njoj ravnaju (to će
reći: da se i upucavaš njemu, ne bi imala
sreće, samo ja znam kako treba s impotentnim
starcima). i onda me čudi, isikreno čudi: kakav
je to oblik "ljubavi" koji ih drži
zajedno. oprosti što te s tim gnjavim, no nije mi
jasno jesam li luda ili zaista netko može biti
tako podao i nanositi bol tek tako, iz vlastitog
osjećaja nadmoći. jer, on jest njen. njen osobni
predmet na koju ulogu on očito pristaje.

pedagoški dijalog


wtf?
što sad vrijedi banalnost
puke pristojnosti
(jer su te učili od djetinjstva
da se ne valja nikom zamjerati)
kad je naprosto činjenica
da si stao pred mene, iznebuha
(kako su dosadni ti malograđanski rituali)
strgnuvši svetu ispravnost s mojih ramena
i shvatio
(grom me ubio, ovo bi mogli postati prekomplicirano!
rekla je da sam obični prasac!)
da bih s tobom
pristala
(jbt, otkud se ova stvorila,
a čini se tako nedostižna)
i na laganu šetnju po himalaji
(što da radim? gledaj
ovdje ih ima bar pet
koje su lude za mnom)

prodaješ dušu, doktore faustus
u zamjenu za sitni zaborav
uz fusnotu pouzdanog javnog bilježnika
da ugovor neće nikad stići na naplatu
(a to što si rekla
nadam se da se šališ!?
uostalom (pogled u stranu), o tomu ćemo još razgovarati)
moje me ženstvo naučilo strpljivosti
i čekam da vratiš moj jin
ne nužno direktno u ruke,
moj jin
s kojim si se tako vehementno zaigrao
ne pospremivši ga
kao što to inače rade
pristojni dječaci

znaš koja mi je najbolja scena iz filma?
nenadjebivo!
g.j.jane s demi mur.
tamo gdje ju onaj ludi
pukovnik
isprovocira na fajt.
i na kraju, ona,
spretučena,
dok joj iz blatnjavih usta lipti krv,
pogleda uvis
i kaže:
suck my dick!

bilo bi vrlo zanimljivo
da mi klozetfrau prigovori s gnušanjem:
- diže mi se želudac na tebe
i tvoje pjesme

tada bih sa smiješkom pogledala
onako, slatko, ženski
i umilno je utješila
- draga, tebi se diže želudac
na moju poeziju
muškarcima se diže ona stvar, svima, do kocena
provjereno višekratnim random pokusima.
ni tvoj nije statistička iznimka.

zar je važno kako se zovem
zar je to uopće važno
u gomili nepreglednih imena
kojih se sjećaš samo po boji kose
ukradenim milsima i pogledima
izjeo si njihove svilene oči, osamljene i snene
nudio samo višak svoje radosti
preostao nakon ludog pijančevanja
usadio ga kao udicu, nepovratno, u utrobu
i vučeš to jato iznemoglih riba
oguoljenih krljušti i škrga krvavih do kosti
sve dok ih ne rastoče sol i sivi zaborav

i nije važno kako se zovem
nisi popio konjak kojeg sam grijala na svojem nepcu
ni kušao južne krajeve mojih bedara
kako si obećao u noći kad je padalo lišće
i prijetio da sam sranje jedno malo
i da ćeš me se dočepati
makar pozvala vojsku specijalaca
oblizao si pohlepno prste, ljepljive od čokolade
crvene od vina i krvi s mojih usana
a onda ostavio na stubama
da trunem kao mrtva bremenita mačka

nije uopće važno kako se zovem

ne spominji tituliranje jer nemaš pojma tko sam. osim toga, evidentno je da iz ovihovdje postova nisi shvatio ništa. osim onoga, za što si sposoban. u onom segmentu u kojem govoriš od gluposti pasivne idolatrije raznih self-help metoda, u potpunosti se slažem. i nemam pojma otkud ti ideja da sam spitalica i obožavatelj takvih para-metoda za stjecanje osobne zrelosti, ha, ha, ha. mislim da presamouvjereno i neznalački, bez dubinske analize hitaš ljude na raznorazne gomile. no, ne prema činjeničnom stanju, nego isključivo prema svojim idejama koje baš, u ovom slučaju, mislim pri tom na ove djevojke ovdje, nisu prikladne niti točne. no, to je tvoja stvar, ionako svatko sam razvija svoj pogled na svijet.

a kao doktorica se nikad nisam predstavljala. o gramatici i stilistici, ne bih rekla da si kompetentan. tek - prosječno pismen. stil? verbalizam pomalo začuđujući za frustriranog muškića koji ima zajeban brak pa ne zna što će od pustog slobodnog vremena dok se stvari ne smire. najlakše je lunjat po iskrici i zajebavat druge.
pa ak ti je ovdje dosadno, misliš da nismo podobne niti za kavu (ne, čim si oženjen ne dolaziš u obzir, ne namjeravam zabavljati dokone tipove!). i kakve veze imaju babe i jadna sarnavka, s kretenima koji se vucaraju ovdje po iskrici?
kako to da s faustom nikad nismo došle u konflikt? čovjek je razuman, ne bahat.
ne, meni ne treba da ti se dokazujem, niti da nešto dokazujem. ovdje sam da komuniciram s drugim ljudima ako imam o čemu.
što uopće ovdje radiš? ništa. izdrkavaš svoje muške traume?

kaj se tiče izgleda, prvo na čovjeku zapazim visinu, širinu ramena. zatim cipele. nedobog da se pojavi na čvenku u nekakvim fensi-šmensi špičokama koje s inače nose samo na svadbe i primanja u visoko društvo. a kad se tek pohvali da su rađene po narudžbi, ha, ha, a dolazi u njima u obični kafić ili na šetnju po gradu, ha, ha, za krepat. obično u nekoj iskrzanoj prekratkoj jakni kupljenoj na sniženju, odostraga vise ostaci upale guzice, ili iz svega na sve strane kipti špekina, napol zauzdana nisko opasanim remenom. izgle:natprosječan! i nema veze što su ramena pogrbljena, prstići ko kranjska kobasa, glavno da iz jakne izvire trbušina s poluprozirnom košuljom za službene sastanke, ispod koje se bjelasa potkošulja modela /57. a tek kad nose sportske majice ugurane u hlače, ili one finopletene beneton puloverčiće (čisti moher, dakako), usko uz tijelo, tako da im se dobro ocrtava svaka buhtla, neš ti seksipila.

pogotovo su mi degutantni tipovi s pečatnjakom i uskim trapericama gdje se dobro ocrtava na koju su stranu spakirali svog pitona, uz obligatno izbjeljenje na dotičnoj lokaciji (valjda kaopotvrda da je taj dio često u uopotrebi, ko bi ga znal). a nogice tanušne ko dvije gliste, dobiješ dojam, da ga samo malo počkaljiš, da bi s slomile ko treske. jbt, to me podsjeća na jednog tipa koji je, u kritičnom času, počeo zapomagati: joj, joj, slomit ćeš mi zdjelicu!. doduše, imala sam i takvih iskustava, jedan je vikal: slomit ćeš mi rebra. i kaj je najžalosnije, stvarno, kad smo se pograbili u kupaoni, u žaru strasti izgubio je ravnotežu, tresnuo na kupaonske pločice i završio u traumi. a doktoru je iskreno priznao: da, istina je, pao sam u kupaoni.

elem, rijetki su koji su došli normalni, ne s obzirom na moje zahtjevne estetske kriterije i profinjen ukus, nego s obzirom na njihov osobni stil bez prenemaganja i hohštapleraja. jer, ponašanje treba biti u skladu s ličnošću, a trenutni odabir odjeće u skladu s oboje. plus okolnosti i prigoda sastanka. ležernost, onakva kakva je potrebna i u ponašanju. i to nema veze s količinom love, posjedovanjem informacija o modnim trendovima, nego unutarnjim skladom osobe.


zapravo, mmmm, nemam niš protiv muževnih dlakavih podlaktica. dlanovi dovoljno veliki da obuhvate cijelu moju ruku. i još par stvarčica, he, he. taman da stanu. prvo što me takne (ili ne takne), to je pogled. odmah me ili drmne ili ne drmne. kad opazim da mu se zaista sviđam, i to ne može zakamuflirati niti formalni razgovor, niti njegova zbunjenost, ni oficijelno ponašanje tipa koji se nastoji upucavati, eh, onda mi prorade sva čula.

instinktivno mi pogled odluta na druge detalje, širinu ramena, držanje, pokreti ruku. i, da, ruke, čvrstoća i položaj svakog prsta, zamjećujem najsitnije detalje, elastičnost zgloba, tvrdoću mišića, oblik nokta i svaku dlačicu na zapešću.

širinu kukova. da. iznedadili biste se koliko širina kukova doprinosi izgledu cijele stature, ne radi se o slinjenju za velikom ženskastom guzicom, ne, te guze u hlačama su privlačne kad se tek nazire gluteus, ali ga ima, a ispod, još niže, mišići oblikovani čvrstim, a elastičnim i nonšalantnim korakom. jer ne sliče na suhonjave žilama opletene štake starčića ili izgladnjelog bušmana u lovu, niti nogicama tek ižđikalih pubertetlija. ne, želim osjetiti pritisak te široke muške zdjelice na svojoj, da me poklopi, pritisne, da osjetim svaku tetivu i napetost, da bude jača od stiska mojih biciklističkih nogu. da me znade savladati.

usne. ponekad mi se desi da ih ne vidim, da su skrivene u bradi i brkovima, ali nepogrešivo unaprijed preosjetim kako ljube. i to čak ne ovisi o obliku, mesnatosti, punoći, širini, nego o gotovo neprimjetljivim sitnim pokretima tokom govora, načinu smijanja, refleksnom bezzvučnom odgovoru usana na moje riječi, na mene samu, usne koje pokazuju njegove trenutne želje, misli i namjere. kao što, kad hodate uloicom, vidite da vas je zapazio neki muškarac, običan prolaznik, no spoznate nepogrešivo da mu se dopadate kad posegne istog trena popravljati svoj remen, uhvati se za rub kaputa, popravi ovratnik, dotakne sat na ruci, "popravlja" košulju gurajući je nepotrebno pod remen.

tako i usne, kao direktni relej njegovih zrcalnih neurona, njegove mašte, želja i poriva neumoljivo ukazuju da li te želi. i neumitno se izdaju, govore kako ljube, jesu li samo formalni uvod u ono dalje, dosadni i nepotrebni ritual, ili se radi o zaista strastvenom lovcu, senzibilnom, senzualnom, koji uživa u svakom trenutku dodira, zavođenja, koji osjeća cijelim svojim bićem, svakom stanicom, jer mu je veličanstvenost uvoda nimalo manje važna od eventualne kasnije eksplozije strasti. to znaju samo pravi majstori. eh, da, ova moja nesretna epizoda, tu se radilo o velemajstoru!

meni u pet mjeseci tri "negativna" boda.

taman skužim da smo uglavnom kompatibilni, kad ono dečki dadu petama vjetra. zakaj? na stranu to kaj sam im zgodna, duhovita, zabavna, pametna, imaju o čemu razgovarat, diže im se pri pogledu na moje ženske atribute, ma sve pet (bar su mi tak neki od njih rekli, dapače i demonstrirali uživo, ha, ha), samo kad dođe do ogoljavanja, kad shvate da nisam žena koju mogu muljat s debelom zadrškom (ne, smatram da svatko mora imati pravo na svoj osobni prostor), da pod ozbiljnu vezu smatram pripadanje, odgovornost, brigu, povjerenje, iskrenost i poštovanje, onda im se učini da sam "prejaki" karakter i zbrišu od straha od obaveza u vezi (ne, to mi ni jedan nije priznao). obično se više radi o inertnosti, nemanju potrebe za angažmanom u novoj vezi, nepotreban rizik i ulaganje moždane energije. ljepše im je tak, bez naročitih obaveza, samo uz sigurnost da me imaju. na žalost, shvate na vrijeme da me ne mogu "imati", jer to podrazumijeva i osjećaj obaveze za drugo ljudsko biće. a to je preteško, kaj da si kompliciraju život! kad imaju oko sebe isto tako zgodne, možda malo manje pametne, no u svakom slučaju puno manje zahtjevne žene uz koje će im biti udobno, toplo i tako bezbrižno.

wtf, ispada da sam rospija i goropadnica koja bi svakog odmah strpala pod svoju čizmu. doduše, još bi možda i pristao koji fetišist na crnu kožu, bičeve i štikllu, ha, ha. no, ja ne tražim poniznog crva. meni treba netko s kim bih se nadopunjavala, da zajedno gradimo nešto novo i lijepo.

evo, nedavno upoznala tipa s kojim bih mogla i na himalaju. pun životne radosti, energije, ideja, vrckav, zna se igrati (da, kad se zaborviš igrati i smijati se, onda si zaista mrtav), ima onu snagu i polet koji nedostaje istim takvim sredovječnim vršnjacima, zakukuljenim u svojuo sobnu sigurnost, komoditet, mediokritetstvo trosjeda u dnevnom boravku i uvjerenja da žena preko pet banki nema kaj tražit na plesnjaku. kojem ne pada na pamet odzujati nekud u nepoznato i snalaziti se u zanimljivim okolnostima (nije li inteigencija zapravo snalaženje u nepoznatim situacijama??), niti slušati prek jubitua neku glazbu koju dosad nisi čuo. eh. čovjek koji je, u mojih puno godinica, jedanod rijetkih koji se ponašao potpuno spontano, ik ad bi bio zbunjen, pokazao je to bez straha, pitao me, a onda bismo se zajedno smijali i zezai u parku kao dječurliija. tip koji je shvatio da sam usprkos auri kojom su me ovjenčali drugi, intelektualizmu, znanju, autoritetu, sigurnosti u govorenju i ponašanju, jedna obična žena koja voli živjeti i biti sretna.

i bilo nam je lijepo dok je trajalo. ne sam da me uspio izvući iz faze uspavane trnoružice, jer definitivno nisam ženska kojoj nužno treba muškarac da bi se osjećala živom, pa pristaje na bilo što samo da ne bude sama, nego je naprosto iskazao svoju divnu sposobnost da bude opušten, otvoren, prirodan. razotkrio je moje ženstvo, potrebu, iskonsku potrebu da budem njegova družica, potrebu koja se javila tek onda kad je otkrio sebe. doduše, više sam otkrivala ja nego što je on to namjeravao u tim trenucima. jer, nosio je u sebi kroniični osjećaj luzerstva, tako grubo i nasilno zatočen u podsvijesti, kojeg već od djetinjstva neprestano baca u najtamnije zakutke svoga bića.

dječak koji je odrastao s puno sestara i braće, majka kojoj se nije bio u stanju pojaviti na sprovodu, sin s kojim se posvadio oko neke bezvezne love (kaže da je tu puno kumovala njegova bivša žena) i nije ga vidio dvije godine, poslovi koje je otvarao pa napuštao, brakovi u kojima je bio sretan neko vrijeme i odlazio, mnogobrojne žene kojima se iskreno oduševljavao, a onda ih ostavljao bez posljednjeg zbogom, samo ležerno ih ostavivši kao dosadnu igračku. dečko koji može sve, a ne napravi ništa do kraja. kaže, nema strpljenja. stalno su mu potrebni novi izazovi, nova iznenađenja da bi se osjećao živim. mogu zamisliti dječaka s govornom manom, ismijanog od ostalih, zbunjenog pred djevojčicama, koji se nastoji izboriti da ima mjesto pod suncem, jer zna da mnogo zna, da mnogo može, i da ima ideje i talente za koje su mnogi potpuno gluhi i nesposobni. naučio je svirati gitaru, pjevati,razviti potrebu za čitanjem i obrazovanjem, pisao pjesme, fantastično slikao i imao izuzetan smisao za vizualno, usprkos suhoparnoj struci u kojoj je samo dobio diplomu, komad papira. i na taj se način probio da bude zapažen, eda bude priznat, da pokaže koliko vrijedi. mogu si zamisliti užasan, svakodnevni napor da se istakne, u svemu, u sve većim izazovima, da pokaže samom sebi i drugima da itekako može, da zna, da je sposoban. i u tomu kovitlacu zaboravio je samog sebe.

život mu se pretvorio u larpurlartističko nadmetanje, neprestane juriše u osvajanju novoga, preuzela ga je ta brzina, postala samoj sebi svrhom, neprestana izmjena lica, riječi, događaja, senzacija, neprestalna potreba i dalje da bude prvi izrodila se u hiperaktivnog površnog i emocionalno ovisnog roba vlastitog kompleksaštva. pretvorio se u histriona koji mora biti kolovođa, alfa, u centru pažnje, ponekad čak ni ne mareći je li uspio, već hita dalje za novim podražajima, nepoznatim terenima, neiskorištenim, čistim dušama. to se inače u psihijatriji naziva ADD, ili adhd, poremećaji pažnje, koncentracije i nedostatak sposobnosti zadržavanja na problemu od početka do kraja, što rezultira gomilom nedovršenih poslova, mijenjanjem običaja, društva, osoba, zaposlenja, neodgovornost prema zadacima i popuštanje trenutnim emocionalnim impulsima. taština koju je razvio pretvorila ga je u bezdušno čudovište kojeg više ne može zaustaviti nikakva sila. ni ljubav, ni žena. no, najgore je to što je ipak, u najtamnijem kutku svoje svijesti, toga ipak bolno svjestan. potreba da ima svoj dom, nekoga da ga tamo čeka, sigurnost povratka i toplina bezuvjetne dobrodošlice primorava ga da pristane na bilo što što imalo sliči na njegovu davnu neutaženu čežnju za potpunim zagrljajem. i pri tom, vidjevši da mu vrijeme neumitno teče i da neće još dugo izdržati takav tempo, priklanja se kompromisu: nalazi ženu koja je dovoljno slobodna i bez obaveza da bi ga pratila u njegovim lutanjima. no, ja sam znala da njemu već odavno nije samo do lutanja. on je vuk, sivi vuk. a vukovi su vrlo obiteljske životinje. onda je shvatio da sam ga shvatila. i uvređeno rekao: nadam se da se šališ! ne, nisam se šalila, i on to dobro zna.

no, već je, prema svom starom običaju, otišao dalje, ne zamarajući se tim problemom. prenaporno mu je. zar nije zabavnije odlaziti s curom koja je ionako dovoljno površna, da ne razumije ni glazbu, ni umjetnost, ni psihologiju, kojoj je bitno da bude veselo, puno poznatih faca, izlazaka, onda bezbrižni odlasci u zajedničku ložnicu uz preslatke slikice kasnije na fejsu kako joj je spremio veličanstven doručak i rdovna izviješća kako im je bilo udobno pod dekicom grickajući kokice uz tv i neku ljubavnu limunadu. ah, baš ste sladak par.

prodao je dušu za zaborav o samom sebi. pristao je na udobnost takve veze, kompromisno riješenje za njegovu starost. uvjeren da mu je ona potpuno odana, da ga obožava i da će tako vječno i biti. ne tješim se, tu svakako ima i neki oblik ljubavi, partnerstva, zajedništva i razumijevanja. oodaaa. funkcioniraju zajedno. trebaju jedno drugog.

i ja tu ne namjeravam ništa. držim se one psihijatrijske metode: nije važno što pacijent i dalje ima halucinacije, ako se osjeća dobro i sretno. jer, ionako je opet pobjegao od vlastite istine.



Nije grijeh u tome što žena odlazi ljubavniku koga voli, već ako se daje onome koga ne voli, pa makar to bio i njen muž.

zgodna sentenca. vrijedi i za muškarce, naravno.

a kaj se tiče onog kokota iz prethodne pjesme
zanemarimo sad anatomske peripetije
i centimetre i cole i kalibre:o

takvo davanje posljednje počasti
skriva se u tišini
isključivo pojedinačnom tugom
svaki put iznova
uz paklenu sumnju u vlastiti seksipil:(
raspituju se zapanjene koke
jedna po jedna, svaka za sebe,
a onda uz zajedničko kokodakanje
preko svih sredstava informiranja
o emisiji zadnjih klimakteričnih feromona
onda o upadu izdajničke svjetlosti u crvene oči
ne, možda mi je zapelo zrno ječma u kljunu
kao kobni špinat u pričama o neuspjelom randevuu:504:
onda se počnu sumnjičavo pogledavati:

opet ima miljenicu pa me zato neće!:503:

no, dotična izabranica, sirota
i sama se pita žučljivo što joj fali
ne dobije ni svoju redovnu rundu
koja joj po pravu kokošinjca
neopozivo pripada
pronalazi razne razloge, opravdanja
naoružana beskrajnom strpljivošću
(ta ona je kraljica dvorišta i gnojišta!)
sve do trenutka blistave spoznaje
da mrak nezainteresiranosti ne leži
u nedostatku atraktivnosti njezinih bataka
nego u notornoj činjenici da mu se naprosto ne diže:rofl:

naravno, pametne koke brzo shvate
uzročno-posljedičnu vezu njezinih podočnjaka
i nagli oporavak glavne sultanije
koje li koincidencije:rolleyes:
iza susjednog plota čuje se lepet
mladih pjetlića
tek pripuštenih na livadu iz svoje skučene gajbe:D

i tako to ide
kokot i dalje gazduje u svom dvorištu
koke i dalje marljivo zobaju svoja zrnca
tek tu i tamo
diskretno svrnu pogled
na svoju supatnicu

gle, koketnim je krilcem zastrla krijestu svoga metuzalema
da sakrije svima poznatu činjenicu
kako joj oko čeznutljivo viri u tuđe dvorište:kava: