...

Sven Adam Ewin:

a kad se već o frulici radi,
koju si neoprezno izgubila pa našla
pitam te: kako ćeš je podići sa zemlje,
kad se u nju uvukla zmija koja je ugrizla kleopatru?

pogledaj, pogledaj, molim te,
rep joj viri iz devete rupice,
a iz piska joj psiče palucavi jezik otrovnice.

i kako ćeš je onda podići iz trave pitam te,
da bi zasvirala bogovima?

da vidimo:
ako je uhvatiš sa dva prsta s one strane na koju izlazi glazba,
zmija će se munjevito izviti i ujesti te za palac.
ako je pokušaš dohvatiti grešnim usnama,
naranče i smokve u tvojoj zdjeli na stolu
prokrvarit će
prije
tebe.

idemo dalje: da nožem usiječeš rašlje od svibovine
i pokušaš joj pričepiti vrat,
ona će se uvući
dublje
u šupljinu
i više nećeš znati na kojoj strani svirale vreba joj glava.

da frulu pritisneš nogom? ali draga, pa ti si lijepa nimfa,
u butinama ti je divlji sirtaki, nosiš otvorene sandale, suludo.
taj ples sa satirima zmija ti nikada ne bi
oprostila.

a da zapališ baklju?

da,
doista,
to bi zmijicu otjeralo, ali, kako ćeš pred bogovima svirati u frulicu,
u kojoj ne spava kleopatrina zmija?

oni te neće slušati,
ako u glazbu nije uključena i smrt.


Ja:

o pjesmi koju je SAE napisao, ali je još nije stavio ovdje na čitanje.


ne možeš naprosto puhnuti
i istjerati je volumenom funkcionalnog kapaciteta zraka iz svojih pluća
ne možeš je niti pričepiti o zemlju,
rašljama ili petom
(koliko se samo puta spominje nečija bolesna peta, ccc, kojeg li neopreza)
nije zgodno ni sažeći je plamenom,
jer, drvo je tako podložno oksidativnoj destrukciji
ili truljenju bez kisika,
pa bi od frulice ostalo samo malo neiskoristivog pepela.
a i žestoko bi smrdilo, fuj

a jesi li probala šutnuti je u vodu?
u neku plitku lokvu,
ne mora biti ocean.
samo je opali, dok ona guja iznutra ne viri.
da vidiš kako će hitro odvijugati
kad osjeti da voda prodire u njeno drago skrovište.

a frulica će plutati na površini.
dohvati je, otresi, i stavi u zavjetrinu da se osuši.
na njoj će još uvijek svjetlucati ostaci zmijske krljušti,
taman dovoljno makabristički
da ona pijana gomila odozgora
neće primijetiti ništa.

SAE:
problem je, x, što će se pijana gomila otrijezniti da mogu ponovo piti uz zvuke frulice i opet će biti: ili sviraj, ili smrt!
ili sviraj do smrti! što je izvjesnije kad su u pitanju raskalašeni bozi bez empatije!

ja:
pa kažem, ta će frulica još uvijek zadržati na svojoj površini dovoljno prijetnje i straha, mirisa grobljanske zemlje, ustajalog zraka i smrću opaljenog drveta, i služit će svojoj svrsi: uveseljavanju nerazumnih nebesnika, ovisno o vještvu sviračice. glavno je da se ova snašla: izbjegla vlastitu mučnu smrt uslijed neuroparalize zmijskim otrovom. ne gledaj tako fatalistički!
eno ti tamo, gdje pišu razni učenici i maheri, prouči

SAE: dobro, dobro! (pomirljivo ću ja)

ovo je napisala moja prijateljica mai, nakon što sam ja njoj opisala djelić svog dana. nakon toga se na jednom sajtu vodila pomalo glupava diskusija koja je pokazala koliko ljudi zapravo, ne samo da ne shvaćaju što je pisac htio time reći, nego nemaju osnovnu empatiju prema drugima. ne samo da, naravno, ne mogu osjetiti kako se drugi osjeća, ta to je isključivo stvar vlastite svjesnosti, nego nemaju čak ni toliko imaginacije da se uvuku u kožu glavnog aktera. no, ti isti tako zdušno i uživljeno prate one suljoman-sapunice i tresu se od straha dok glavni junak filma odlazi u nepoznatu opasnost.


MAI :
..I KAKTUS JE CVIJET!
Kako moj prvi zapis ove godine nije ugledao svjetlo dana ne stoga što je bio loš a ja dobar autocenzor već naprosto iz nesmotrenosti jer ne stisnuh pravu tipku oliti dirku! A dirkao me jako, no otišao u vjetar kao i toliko toga. Stoga, ovo objavljujem i ovdje, gdje možda i pripada?
Ma nije tako strašno, ne brini, proći će! Reče ona. Bila je u stoput goroj situaciji. Njoj osjećaji čine dobro. Kad ih nema, onda je aparat... savjestan, brižan, osjećajan, ali defektan. Često sam znala reć da je roba s greškom, jer nema ono jedino što je samo njeno! Moje! Za mene, za moju dušu. Čovjeka ti ne može nitko zamijeniti, nitko. Prijateljstvo je drugo, djeca su drugo, veselja oko knjiga, izleta, prirode, znanja, posla, veselice su drugo. I ne dolazim na Štros zbog njega. I znam da nema nade. Jer da ima, on bi bio samnom! Da me hoće on bi bio sa mnom. Žal za onim što smo kao dvoje mogli biti, boli me još uvijek ta nezavršenost, ta priča o tramvajcu koji mi se slučajno obrati? No, oni, muškarci, jesu upravo takvi. To znam već dugo godina. Naučila se, iako je to mojem habitusu nepojmljivo. Biti obični sirovi prostak, a većina su baš takvi. I on. Ne, nikad ga više neću kontaktirati. Naprosto ga ne zanimam. Uopće. Samo, umorna sam od praznine, ne od tolikog bola, na njega sam naučena ko magare na batine. Na činjenicu da nisam napunjena ljubavlju. Nisam napunjena ničim, ne obnavljam svoju energiju, nemam od čega. Sve ono čime se inače s radošću i dalje bavim, više mi nije dovoljno. Što sam starija treba mi više snage za živjeti. To ne mogu nadoknaditi prijateljice, veselica, knjige, ni drugi ljudi. Treba mi dodir, svaki dan, da se naprosto osjetim živom. On ili neki drugi, ili ni jedan, nema veze. Obično nije ni jedan. Ja sahnem, ko kaktus. Sušim se. U trenutku čitanja poruke osjetih dašak smrti. One od koje kaktus sahne. A bio je trenutak taman za poći. Danima su se misli vukle u kutcima vijuga spremne izaći, a ovih nekoliko tvojih pogodilo je ko užarena kugla koja juri svom nastanku. Ili nestanku? To je misao zbog koje se razlikujemo od ovih svakodnevnih bloških ljudi...moja Barbara, moja Koka i ja! Tri nonice koje venu i sahnu nenapunjene ljubavlju! Ismijavati se esenciji života (to upravo često i ovdje činite a da toga možda niste nit svjesni?) nije drugo do li ostajati..bez nje! Ostali ste bez ljubavi davno već al toga niste nit svjesni. Lakše se ismijavati iz tuđih života nego li imati svoj. Pogrešan? Nikakav'? ali znaš da je tvoj i ne odričeh ga se. Vratih se doma iz Armanija (on bje na neki način okidač) jer morala sam ovo večeras napisati. Nisam ju čak niti pitala jel smijem? Iako nit ona ne zna tko je Barbara? Ta ima nas toliko Barbara.

Z:
Tko god je ovo napisao ne sviđa mi se .Svaka žena lijepa je na svoj način.Čemu pesimizam praznina i tuga.I kad se zatvore jedna vrata otvore se druga.Samo je pitanje da li smo sami sebi spremni dati šansu.Ne zaista mi se ne sviđa ovaj tekst.I kaktus procvate neki samo jednom u pet godina,i onda je tako divan.NE,NE SVIĐA MI SE OVAJ TEKST SORRY

D: Žena realno nažalost kaže, istinu samo.

MAI:
hm...Z. , vjeruj mi ni meni se ne sviđa da se nekom ono što ja pišem mora sviđati! istina, na fejsu postoji glupi lajk, but...slobodno ga ne moraš stiskat! da sam ja netko (poput one indexove, al ne sajta već vokalne grupe) sigurno bih uvela na fejsu rubriku...ne sviđa mi se! a opet, da sam ne daj bože bog, ukinula bih fejs!

btw Z, zar je pesimizam zabranjen? proskribiran? nepoželjan? ta jasno je da napredak čovječanstva zahvaljujemo upravo ljudima koji su promišljali i bili nezadovoljni! da smo bili samo(-)zadovoljni i nadalje bi ko svinje bauljali po blatu ili skakutali s grane na grani! živjela različitost. zašto misliš da lijepe žene ne mogu tugovati? pače, ima jako puno lijepih i pametnih žena, začudo!

i kaj ti znači tko god? hm..moja malenkost, if i my say?

Z:
mai, mislim da sam jasno napisala komentar, sad sam skužila tvog osobnog teksta.Nitko nikom ništa ne brani osobni odair je kojim će putem netko krenuti..Ali ako taj svoj odabir javno obznani mora biti spreman na drugačije mišljenje .Molim te pročitaj ponovo ja tvrdim ;DA JE SVAKA ŽENA LIJEPA NA SVOJ NAČIN,za mene ne postoje lijepe i ružne.Kao što ne postoji ni razlika između ruže i procvjetalog kaktusa.Za mene ti jesi NETKO da nisi nikad ne bih čitala tvoje komentare a kamoli se upuštala u bilo kakvu prepisku.

MAI:
pa da bi uopće mogli komunicirat, valja nam se uvažavat! pa tako uvažavam i ja tebe...za mene je ovo bio jedan trenutak jedne žene koja ima trenutni ljubavni problem...koji rješava tako kako zna i umije. nije mi strano budući da sam i sama u takvim situacijama u teškim situacijama...a i općenito...sve što je ljudski nije mi strano (reče jedan pametan čovo) nismo svi isti..dapače, nekima je ljubav kao zrak! nažalost, onda tu ljubav dignemo na pijedestal (kao i osobu koju obožavamo) pa srozamo sebe! no, to su već priče koje sežu u djetinjstvo, odgoj, ljubav roditelja (ili uskrata) i tak...no sigurna sam da svatko nađe svoj put iz labirinta čak i tako da ga ne...nađe! btw ljepto je u oku promatrača ali priznati ćeš kad primiš ružu da ne naletiš i na bodlje! recimo da postoji mala razlika med njima? a što se javne pričaonice tiče, ponekad samo podijelim neku misao više radi sebe iako se slažem s markuzeovom..ono što doživi jedan čovjek, dožive i svi ljudi!

mah:
ovo sam iskopala iz svojih bilješki, čini mi se da bar unekims egmentima odgovara temi:treba pisati, vjerojatno je to jedan od ventila. naravno, shvaćaš da to ne riješava problem, ali izbacuje suvišak napetosti. život ide dalje, ne može se utjecati na druge ljude, no samoubojito pobjeći u tugu, odnosno prepustiti se tomu, ne treba uopće tragati za krivcima, i ni spomena nema da smo zbog toga neuspjeli. to je zapravo jasno, iako se svi mi pitamo i svodimo račune i u tomu nalazimo neke svoje minuse. možda se radi samo o akutnoj krhkosti i manjku obrambenih mehanizama. akutnoj. a naprosto nismo u situaciji da sad mislimo samo o svojoj patnji, ne da špotam, nego naprosto nije uvijek prikladno niti konstruktivno. kako možemo uopće drugačije biti nego upravo onako kako mi je jučer rekao moj dragi čovjek s kojim mogu razgovarati o svemu: prema čovjeku biti totalno iskren, bez prenemaganja, laži, konstrukcija i mehanizama tipa "kako najbenignije raščistiti stvar". razgovarati kao s osobom, ne kao objektom ljubavi,, žudnje, savjetništva, ispovjedništva... onako kako bismo samo željeli da razgovaraju s nama. nemamo, očito, na žalost, pravo biti bezvoljni. imamo s jedne strane to pravo, da doživljavamo taj osjećaj, ali isto tako i mogućnost da taj osjećaj odmaknemo. ne kažem obavezu!, nego mogućnost. jer, život će ionako pokraj tebe prolaziti, bio ti u bedari ili ne. a svjestan si da postoji samo jedan jedini koji pripada tebi. i ako ga dopustiš provesti u bedu, o tome si odlučio sam. bolje reći, prepustio si svoju odluku o sebi samome vjetru u nepovrat. gruba sam, znam, i nemam pravo soliti pamet, ali pokušavam sa strane, što objektivnije, prikazati situaciju i mogućnosti. znaš, čovjek je u biti cijeli život sam, i nema osobe koja bi ga 24 sata držala za ruku. nekima to treba, čeznemo da nam se to dogodi makar na mjesec dana. tjedan. ma jedan jedini dan. no, toga nema. naprosto nema. barem sam ja tako naučila da jest. cijeli život. i shvatila da jedina ja mogu utjecati na sebe samu. otkud mi snage? nemam pojma, zapravo nemam puno snage, nemam. ali ono malo štoimam upotrebim korisno. m,a puno bih još o otmu.
pa pitamo: no, i što misliš da bi bilo dobro za tebe? prvo za tebe, a onda ćeš moći misliti na druge! jer, treba znati biti sam. tek kad si sposoban potpuno biti sam, a da se ne osjećaš loše, onda možeš biti dobro i s drugima.

i čini mi se da tekst nema veze s patetičnom tugom, samosažaljenjem, pesimizmom i prazninom. a najmanje s ljepotom i pričama tipa ružno pače koje odraste u krasnu labudicu i skromna biljka koja procvjeta prekrasnim cvjetovima kad-tad. pa da kad-tad netko vidi tu plemenitu ljepotu (eh, sad se više ne metaforizira, nego prstom ukazuje na "ljepotu duše"). i nema nikakve veze s pseudopsihologijskim floskulama koje se vuku po netu, a naklade dosižu u nebesa.mai, piknula si, što bi se ono reklo, u sridu!

Z: Mislim da na sve ovo bilo koji komentar je suvišan.Ako je floskula za VAS da je svaka žena lijepa i da treba biti svjesna sebe i svoje osobnosti ja vam stvarno nemam što reći više na tu temu.Samo bih vas zapitala zašto se niti jedan muškarac nije javio za komentar.Ugodnu večer vam želim i lijepi pozdrav od rascvjetalog kaktusa

mah: da, komentar je prilično suvišan. jer tema nije ljepota žene i jel treba ili ne treba biti svjesna sebe i svojih osobnosti.

D. kaže:
"..Ponekad (kao, evo sada) se upitam ... a, da se to netko ne zajebaje sa nama, netko od dvoje, zapravo od jednog (ako se zajebaje)
Macher18 (nekako mi je potpunije i smislenije, ovako sa ovim "c" ... ne želim reći da je inače besmisleno, ali yebga, ja to uvijek čitam na njemačkom, i fali mi "c") Discipulus ... dodje mi ponekad, kako rekoh, da zamislim da je to možda jedna osoba, koja nas malkice vozika, preko šahovskih polja i tako to ... svašta nešto ... a, možda i nije.
Sve u svemu, vozikanje, kako god bilo, je, za običnu poeziju jako zakučasto, ali kao neobična poezija, jako dobro, poučno, zanimljivo..."

neka mi oprosti disci
na zloupotrebi
njegovog osobnog prostora,
no moram ti odgovoriti:

1. ova ideja
da se preimenujem u
macher
nije loša,
asocira na MACH,
nadzvučnu brzinu,
samo bi zvučala pretenciozno

2. možda i ima nekih sličnosti,
samo pogledaj bolje,
po bogatstvu asocijativnih elemenata,
referiranja na druge književnike i pojave u svijetu,
da se i ne osvrnem na prave leksičke viktorijine slapove
po silini i zvučnosti sintagmi,
neusporedivo sam siromašnija, skučenija i suhoparnija
od discija

možda zato što pišem
intimistički,
toliko osobno
da u svojim emocionalnim eskapadama
ne zamjećujem
ništa
osim onoga što u meni povremeno
kuha
i nije me briga
hoću li u tom svojem piskaranju
iznaći još koju paralelu s vanjskim svijetom

osim,
hm,
kad bi uzrok mojeg pjesničkog oduševljenja bio
dovoljno blizu

pri tome ne mislim na discija,
iako bi i to bila odlična opcija,
naravno čisto u umjetničko-pjesničkom kontekstu,
da uživo razgovaram s tim hiperproduktivnim sjajnim poetom

mislim
na komada
koji me,
na žalost,
ne šljivi ni pol posto

odgovor svenu adamu ewinu:


gdje smo?

postoje samo dva konačna mehanizma:

ili u crnoj rupi
gdje ćemo oboje postati špageti gluona
ili u totalnoj entropiji
udaljeni jedno od drugog beskonačno
jer, znaš,
usprkos tamnoj masi i tamnoj energiji
utvrđeno je definitivno
da se svemir neumitno širi

A: - hm...a kaj je najgore moje valentinovo baš pada čini mi se u petak...i sad ti izbjegni armani i feštu?

B: - nema šanse, ha, ha, tam buš kuhana i pečena

C: - jebes dragog ak te vodi u armani za valentinovo haha

A: - a tko zna možda dojaše neki konj na princu i odvede me nekam drugamo?

B: - mislim da ćeš rođendan za svekoliko pučanstvo odslavit tamo, a s dragecom otići na neko tajno mjesto koje će on odrediti kao iznenađenje

A: - btw , C, ja ti nemam dragog (barem ne onog stvarnog srcu dragog)...i ak me baš pitaš..hm..unatoč konjima i prinčevima nekak trenutno bi baš tam bila za svoj ročkas!

C: - onda samo uzivaj.. glavno da ti je lijepo

A: - hej B ...upravo sam danas javno rekla na jednom sajtu da ću se odreći trenutne pričuve...dakle ja sam slobodna i solo cura i možda je baš dobro tak u čoporu proslavit svoj ročkas dok svi drugi slave valentinovo?

A: - dugo već ne volim svoje rođendane. kao prvo ukrali su mi ročkas jer sad svi slave valentinovo..nije to ko nekad mogo si u koji kod hoćeš restoran otić bez rezervacije (tad valentinovo nije bilo tak značajno)...a imalo je i smisla! volim dobro jesti u dobrom društvu...a kako sada stvari stoje...no chance!

B: - ha, onda ćeš se barem baviti onim što najviše voli, onak za svoj gušt, bez obzira na datume i ostale kerefeke: plesat ćeš!

A: - toooooooooooooooo uvijek mogu, hoću, volim!

C: - rezerviras ranije...

B: - za koga? doduše, ja sam znala rezervirati mjesto u poželjom restiću samo za sebe. solo. i uživati bez čekanja da me netko povede.

A: - eh C, ...rezerviram s misterom x a na samo valentinovo recimo sretnem mistera y i bi to susret onak za pamćenje?
hm...bilo je dovoljno ročkasa uz svijeće...ovaj će bit baš onak kak veli B ...čoporativno! još samo da nađem neku divljakušu kak je bilo prošli petak dok smo divljale do 2 ure...ha ha...super provod!

B: - ma ja ću udahnut duplu dozu iz pumpice i eto me tamo, da divljam skup s tobom

C: - tak i ja radim B., tocno .. uvijek sretnes nekog pozeljnog kad se najmanje nadas.. a i poslje otic na grupno divljanje nije lose .. mozda i ja dodjem, da ti cestitam :))

A: - nakon esplanade, kordića, pavela, zlatne školjke...hm...nemrem se nit imena sjetit...bje to davno. ovi ročkasi se više ne slave...a i jedini s kojim bih htjela je pok...tak da...tnx B!

A: - nekako sam počela zadnje vrijeme više cijenit žensko društvo neg muško! tko bi reko...al tak je

C: - i ja sam imala tu fazu.. pa se nakon nekog vremena opet vracam muskom drustvu

B: - hm, ja od muškaraca okupljam oko sebe samo prijatelje.
bit će da mi rastu brada i brkovi, cice i guzice se smanjile do mikroskopskih veličina, ha, ha. ili možda smRdim po kolomazu, češnjaku i zmazanaim čarapama, onak kak počesto smrdiše muški rod, ha, ha. pa me valjda prepoznaju kao svojtu i dio ekipe, tko bi ga znao.

A: - C, , ja sam ipak malo naprednija od tebe...bar po godinama tak da bi prije rekla da ćeš ti tek doć u moju fazu...a nakon nje baš i nema samo tako povratka na staro (muški rod)? sve čekam da me neki zadivi..al ne svojom glupošću?

A: - pa i u menie sve veći broj muških prijatelja, B, ...al ja bih za promjenu baš onak..pravog ljubavnika? pa mi poslije može postat...prijatelj ha ha!

A: - a dobro je kad ti ovak javno prsluk pucam...znači da te ne zanimaju šareni papirići u koje će se dotični zamotat...već baš onak sadržaj..glavom i bradom! pri tome baš je i glava i brada jako poželjna?

B: - draga, znaš da meni nije toliko važna tehnička izvedba, nego više polažem na umjetnički dojam.

A: - no, kako sam tipično vodenjački počela sama sa sobom pričat, a kako ne bih i sama počela izvodit dvostruki aksl...kidam nalijevo! eto jedne od prednosti rada u državnoj firmi...moš otić na bolovanje i trkeljat na fejsu!

A: - znaš mala (mislim da te mogu ne samo po šibice već i po cigarete) mogle bi nas dvije jednog dana tak zajedno ušetat u neki muški...ok koral?...tek tolko da potrošimo petarde kaj su zaostale od novog leta? i onda promatrat efekat od tog? jel vjeruješ da mi je to baš onak neki sanak pusti ha ha!

B: - draga, ima onih koje uopće ne zanimaju takve igračke i igrice sa mnom. nemaju isti interes. a oni koji imaju i koji bi se rado poigrali, odustanu jer se boje da se ne raznesu, neoprezno.
valjda misle da bih potpalila krivi fitilj u krivo vrijeme, ko zna.

A: - ma znam i ja da ti znaš da pametna i zgodna žena nema šansi! no, što mogu...mene baš pale takvi koji se usude upravo s takvima...a osim igre...što je važnije u ovoj dobi? ta nećemo valjda pokoravati već pokoreno, osvajati izgubljeno...ta nismo (k)hanibalice da vičemo: uostalom, kartagu (muškarce) valja razoriti?

B: - jel ti to kradeš misli? ne, ne treba ih razoriti, non delendos esse, i mene pometu oni koji se usude, osim toga to nije rekao hanibal nego katon, nema veze, oni to ne znaju, a misle da bi bili razoreni. ajme, otkad vesela igra s nekim razara, osim možda nešto igračaka...

A: - vidiš kako su nas krivo učili...ne samo glede hanibala!

A: - btw sad u tri minute naučim više o hanibalu i katonu nego prije u godinama učenja povijesti? btw piše da katon nije ratovao već samo pisao...ha ha...vidiš kak je i onda bilo muškaraca koji su ratovali i onih koji su pisali! reklo bi se da baš i nisu evoluirali? ili se to meni samo čini po pitanju...razaranja? govorimo o kartagi naravno!

B: - u početku bijaše Riječ. a tek onda je kain ubio abela.

A: - i za kraj, da se vratim vodenjacima...iako ti nisi ta ziher se činiš takvom? mora da imaš nekog vodenjaka u sebi...barem u nekom ako ne podznaku a ono veneri, marsu ili nekom drugom..satelitu?

B: - rekli mi da sam u podznaku vodenjakica. a da imam sve neke ozbiljne planete zgurane jednu do druge, jupiter, saturn, mars, mjesečinu, i da je to tako jaka kombinacija da mogu ubit, ili dati život. očito je prevagnula ova druga strana. dosad, koliko znam, nisam nikog utamanila. ali sam odabrala neke čudne šamanske putove...i lijek i otrov, ovisno o dozi, ha, ha

moja prijateljica povodom pjesme o tipu s čipom u glavi: "...hm...ti pesoljubica...tko bi drugi čipiranim nazvao svoju...želju? hm...možda ni ti nisi dobro obilježila teritorij? a možda je teritorij...ex teritorijalan...pustopoljina čista koju u stvari nitko neće osim otužnih....zemljoposjednika!"


odgovaram:

a možda sam i ja ubilježena,
možda mi je umetnut neki potajni virus,
ko u davna doba arheja i prvih protista,
možda neka meni slična genska sekvenca koju je moj imunosni sistem prepoznao kao kompatibilnu,
pa se usadio u moje stanice i replicira se,
replicira do beskonačnog,
a onda u obliku neke besprizorne pjesme izleti,
pa se opet vrati unutra...

miris.
samo ono
što se može osjetiti kao feromon mojeg osobnog prostora,
i tu se usude zalaziti samo oni koji
prepoznaju okruženje.
za sve druge sam nezanimljiva pustopoljina
i samo se zbiljam jako pohlepni
zemljoposjednik
zaleti da ogradi moj teritorij. da ga otme.
neki zamole za najam. pa se pogodimo, cijenu i rok.
neki se nasele ne pitajući, koriste se mojim bazenima i teniskim terenima,
hladovinom mojeg vlastitog drveća i mahovine,
a onda odu,
ma taman sam im narezala malo sira, natočila čašu...

ne ulazim u tuđa dvorišta,
ne.
samo primam one koji su iz njih otišli.
neki pokupe moje dijeliće i odnesu ih,
neki svoje nesebično dijele,
a nekima ih darujem s radošću.
makar znam da im više nisu na vidiku svjesnog korteksa,
nego im prijeđu malo dublje,

tamo gdje pohranjuju sjećanja gladne životinje.

I još si sve nešto mislim, ma već desetak dana, čudan razgovor s dragom frendicom, ma žena dobra ko kruh, topla i čestita, sjedile mi u nekom zadimljenom kafiću i čavrljale o životu.

Nekako me ono okoloprazničko raspoloženje pritisnulo, malo radosti dodatno uspaljene lampicama, šarenilom i stalnim druženjima i osmjesima isplahnulo se kao hamper vode na cestu i nisam usprkos fasadeksu mogla ne spomenuti vehementno zanemarivanje mojeg kratkog postojanja u životu dotičnog bezobraznika. Jer sudim po formalnim bespotrebnim pitanjima i rečenicama dobačenim usput, pri odlasku, na štengama. Pa onda, valjda, iskonstruiram po diktatu nerazuma i vlastitih čežnji, da još nije sve gotovo. A mi medicinari smo tvrdoglavo uporni i uvijek želimo znati zašto. Jer, bez dobre dijagnostike nema ni adekvatne terapije, zar ne? Pa mi se na licu vide sve one suze stisnute pod trepavicama, bježe ispod kože, duboko, i ostavljaju bolne nabore na čelu i obrazima.

I onda me prijateljica suosjećajno tješi govoreći mi nešto što je njoj povjereno, nešto što uopće nisam trebala znati, nisam smjela znati, i bilo bi najbolje da nikad nisam saznala.

I ne zna moja draga prijateljica da to nije bilo njoj povjereno iz tuge i jada, nego samo zato da bude vezana osobnom tajnom, jer, znati nečiju osobnu tajnu podrazumijeva lojanost, povjerenje i obavezu o šutnji. A tako i suosjećanje, dakle, suposjednica tajne iz visokomoralnih razloga mora stati na stranu posjednice tajne. To se odnosi, naravno, i na zabranu činjenja zločestoća toj istoj, kao što je npr. možebitno upucavanje nečijem frajeru,pogotovo ako je „vlasnica“ dotičnog šarmantnog komada ona ista tajnoposjednica. Da, mi medicinari smo stvarno nesnosni u tom traženju za pozadinskim zračenjem.

Elem, požalila se dotična mojoj prijateljici, koju je tek površno poznavala, da je jako tužna. Jer njezin dragi nije adekvatan u krevetu. Naprosto mu se ne diže. A ona je mlada žena, naravno da ima svoje potrebe, zbog toga su toliko puta prekidali, no nikako da se stvari poprave. Željela ga je ostaviti, čak i je našla nekog dalmoša i s njim upražnjavala veselja koja su joj nedostajala. A ovoga namjerava i napustiti. Oh, što da radi? Moja ju je dobronamjerna frendica mudro svjetovala: nemoj ga ostaviti, još si mlada, ali nećeš tako zadugo. Drži se čovjeka koji je pošten i dobar, takvog nećeš baš lako naći.

Očito da ju je ova poslušala. Naravno, nije ni mislila definitivno to riješiti, nego se samo, onak, ženski pojadati. Jer, ne pričaju se takve stvari tek friško upoznatoj ženi iz društva, osim u cilju da je se ima na vidiku. Pomirili se oni po ne znam koji put, čak otišli na more, ma ljubav cvate, pa se opet pokefali početkom jeseni.

Pa, eto, uletila ja u tom međugasu, luk jela i luk mirisala, ali glavno jelo se još pržilo, ova to nanjušila i zgrabila opet svog dilbera i ne pušta ga više iz svojih rotvajlerskih ralja. Vjerojatno sam mu toliko digla… ego… da mu je bio dostatan za ostanak s njom. I sve se to poklapa s njegovim pričama o tome kako ga ona seksualno ne privlači, nema leptirića, i činjenicom da je prije imao gomilu veza koje su trajale taman do one vremenske granice kad se pošteni parovi uz sve peripetije uvodničkog hofiranja počinju ozbiljno pitati: your place or mine?

I sad mogu o tomu okretat i obrtat do beskraja, ništa se ne mijenja. Njemu naprosto nije stalo. Ili sam ga precijenila (opet ovaj odurni crv nade da još nije izgubljeno)? Možda nema muda. Čak ni toliko da mi pošalje poruku i čestita novo leto.

Šic, glupačo! Njemu zapravo nije stalo!

Jučer sam tako, slučajno
Između dva čaja s medom
Čula
Da si čipiran
Da sam se uvukla u te nepovratno
(ruka se podiže k srcu)
I ostala zavijek ovdje
(prsti kuckaju po tjemenu,
Uz zavjerenički smiješak onih
Koji poznaju situaciju
U povjerenju i strogoj diskreciji,
Dakako!)
Čipiran
Kao zbunjeno štene
Odbjeglo od nemarnog gazde
Zalutalo u tuđe dvorište
Ta dobio si svo gostoprimstvo koje čuvam za posebne goste
Ne, nema tu samilosti nad gladnim smrznutim beskućnikom
Ni patetičnog češljanja ofucanog repa
Ni milosrđa zdjelice s hranom i vodom
Samo sam se držala Pravilnika o postupanju dvaju bića u svemiru
Kažu da sudbina dovodi one koji su potrebiti
Onima koji su potrebiti
No ovdje se nije dogodilo ništa, baš ništa karmičkog
Ta ne držim u ruci hardver čitača
Za kristalnu pločicu vlasništva

To su samo
Moji ludi leptirići
Odlutali u tvoje misli
I sad ih nosiš u sebi kao srebro pod svojim šeširom

Pitam se, pitam,
Koji nas šejtan to tjera
Ko daleke sjeverne ptice
Da vraćamo se na mjesta
Opet i opet
Da sretnemo svoju tugu
Vuče nas baš kao krivca na locus criminis
A onda sjednemo
Blaženi i mirni
Kopamo po ožiljcima,
Kao što rade majmuni kad trijebe buhe
Razgledamo stare rane
I skidamo suhe kraste s koljena

A onda kroz živo meso
Srču nam bolnu krv
Oni, baš oni
Kleptomani
Mala djeca što kradu sitnice po dućanima slatkiša
I ližu po skrivečki, presretno i slasno
Daleko od, ah, tako ispravne sigurnosti obiteljskog stola

I nije ih briga
Za ono malo straha
I nije ih briga
Neće dobiti po prstima
Pa to je samo jedan griz čokoladice, zaboga
I nije ih briga
Što su nam raskinuli meso, rasparali utrobu
I pojeli pola duše

Možda je vrijeme da dogovorim kirurga plastičara
Ili barem par doza transfuzije?
B, rhesus pozitivna

ma baš se već i zabrinula za tebe, jel te samo peru ljetne vrućine i školski praznici ili ti se nekaj pripetilo drugo, nedajbog loše, nadam se da naprosto nemaš vremena za landranje po internet-bespućima i prazninama, doduše tu se najde i pokoja pametna stvarca.

evo meni vikend prošao pod dekicom i temperaturom, ufatila me neka viroza, puni nos šmrkalja i sve grebe u grlu, neki dinosaurovirus, sve me boli, stare kosti, ha, ha.

ma bila ja u petak u društvu opet, oni s kojima sam slavila novo leto, i baš je bilo zgodno, namještaju mi jednog tipa. dečko jako drag i mio, sladak i dobričina, no ima isto kao i ja svoju žalosnu povijest neuspješnog braka, neuspješnih veza i neostvarenih ljubavi i isto je blesav ko i ja da dolazi na mjesta gdje susreće svoju tugu i ono što nije mogao dobiti.

baš smo blesavi, ne zna da ja to znam i da ga razumijem, ja još uvijek blentavo sanjarim o svom gitaristu koji je tako bezobrazno bez riječi okrenuo leđa našem druženju i vratio se svojoj rotvajlerici. kaj buš, neće dečki danas se ni potruditi da dobiju ono bolje gdje bi bili sretniji, nego kukavički tavore i migolje u neslavnim vezama koje im donose bijedni minimum sigurnosti, a maksimum neispunjenosti i dosade. pa zato okolo škicaju i kradu sitnice, ko mali kleptomani u dućanu sa slatkišima.

i tako mi moji frendovi namještaju isto jednu takvu dušu kao što sam ja, koja se batrga sa svojim avetima prošlosti (joj koja glupa sintagma, fuj, sramim se svoje nemaštovitosti), i koji ni sam ne zna kako bi dalje jer ima petsto važnijih problema, nema zaposlenje, radi honorarno, za malo para, nesigurno, podstanar, i svi misle da takve probleme ljubav zaliječuje. ma varaju se, kad si u takvom stanju nisi sposoban za ljubav, niti imaš snage za započinjat i truditi se oko drugog čovjeka. znam po sebi. sad mi nije do ničega, samo razmišljam hoće li sinek proći maturu, upisat se na faks, hoće li dobit još koji epileptički napadaj (skinuli ga s terapije, već dvije godine nije dobio epi-napad, dobro je), i onaj drugi zmotanac blesavi koji je napustio faks i sad ko budala ustaje u rane sate i dolazi doma sav premoren s posla za malo para, nikakva budućnost, nema perspektivu, i postao malodušan. da ne pričam kako mi se samo spava, kao da organizam hoće stavit me u hibernaciju da se ne raspadnem do kraja. bljuf! i onda drugi misle da će ljubav sve spasiti. ma drek. ne vjerujem ja već odavno u takve priče.

niš, idem sad delat, na poslu sam,imam zimicu i tresavicu, nemrem si priuštit nikakvo bolovanje. a onaj bivši iz singapura me stalno zove, trenutno je u zg na godišnjem pa mu je valjda dosadno pa bi se štel z menom družiti, dobila sam na poklon od njega za Božić parfem i ivsenloren maskaru i dao mi nešt love da mi se najde, ma brižan i skrban, ali ubitačno emocionalno isprazan, osjeća samo moralnu dužnost i onda uživa u osjećaju da može činiti dobra djela, to mu valjda uzdiže ego. no, jako je pristojan i ne nudi mi i druge konkrevetne benefite, valjda zna da bih ga nakon neslavnog raskida šupirala natrag u singapur, ha, ha. dobar čovjek, ali ne znam što bih s njim. eto, niš posebno, samo moram čekat još tri mjeseca do proljeća, bljak. a onda možda zasja neko toplije sunce.

„spomenar neostvarenih priča, događaja, očekivanja? hm...morao bi to bit neki veeeeeeeeeeeeeeeeliki muzej?“

ah, ja sam već počela slagat tak nekaj,
u tomu ima svašta, baš svašta

nedoigranih partija šaha,
nekakav play-off koji se nikad nije zbio,
morske obale nedoplivane,
neoplovljeni tropski otoci,
nedohranjena živinčad za koju se vidjelo unaprijed
da su opasne zvijeri gadnih očnjaka,
no ja imam debelu kožu i izvana se ne vidi ništa, baš ništa
neispušeni cigaretlini na nepostojećim jastucima
(zapravo, post festum nemam potrebu za cigaretom),
neke pjesme bez refrena,
prekinute rečenice,
odbjegli pogledi,
neizgovorene misli,
nedočekano vrijeme,
nedotaknuta ramena,
neljubljene usne,
prevrnute figure, razbacane igračke
ugasli mobiteli s neizbrisivim porukama
i rukom na mojoj guzi
nikad se nisam razumjela u te moderne sprave
uzalud pritiskam delete, delete, delete, psmtr, ja sam jebeni tehnički idiot!

kako da počistim ovaj svinjac, već sam se odavno otrovala domestosom
u upornoj nakani da
napravim totalni čistac i riješim
mrtva jata leptira nošena jesenjim vjetrom,
a tek nedavno su još lepršali i mutili mi vid,
možda i nisu umrli,
samo sam ih ja pospremila nekud duboko u kutije,
pribodene pedantnom nomenklaturom
užarenog ženstva koje je ostalo besramno i golo
da ne gledam,
da siđem konačno s ovog križnog puta

ali kako da pospremim pustoš na police
prazne staze,
postojanje kojeg zapravo nema
nikad nije ni bilo
a moglo je biti...
obično ne plačemo za onim što je bilo dobro.
plačemo za onim što je moglo biti dobro,
a sad postoji samo u obliku neke proklete bezdimenzionalne točke singulariteta

i još se nisam otarasila one šunjajuće prokletinje
koja me zaskače iz svakog ugla
nesnosna ko svrab
s pakosnim šaptom hijene: uvijek ima nade, uvijek ima nade, uvijek ima nade…

ah, pospremanje duhovnog interijera je tako zahtjevno
neke stvari naprosto ne mogu odvojiti za nekakav muzej antikviteta,
previše su blizu, boja je tako svježa, miriši na bablje ljeto...
ipak ću ostaviti onu bijelu haljinu još u ormaru

sven adam ewin:

Čitam najnoviji post na topicu pjesnikinje mah****.
Vrlo dobre pjesnikinje!
Kaže:
„krenuo si nježno,
bijelim pijunom!“

Ali ja moram reći: ne, mah, zar si zaboravila?
Prošlo mnogo let, a ja vsjo pomnju.
Ti si vukla prva,
Ti si bila bijela!

DAMIN GAMBIT

Bio sam opsjednut šahom. Bio sam prvak svijeta.Te godine
Tukao sam Bobbya na međuzonskom turniru u Tunisu.
Bila je to kap koja je prevršila
Čašu.

Rekla si: dragi, ovako više ne ide. Stavimo sve na kocku!
Dobro, rekao sam. I kao džentlmen
Izabrao crne
Figure.

Povukla si d-4.
Ja d-5.
Ti c-4.

Pogledao sam te: damin gambit? Nasmijala si se:
O tebi ovisi, dušo!

Uzeo sam ponuđenog pješaka. Kasno sam shvatio
Da je pješak bio otrovan. I evo, sada,
Trideset šest godina poslije,
Partija se primiče
Kraju.

Otrov polako ovladava mojim tijelom,
Imobilizira periferne funkcije,
Sprema glavni napad,
Ne skriva namjere,
Igra na sigurno,
Pješaci izlaze
Na osmi
Red.

Ti hladno,
Svih osam pješaka pretvaraš u kraljice.
Slijedi okrutna iznudnica.


ja181213:


Ne sjećaš se?
ta bilo je gotovo jučer
možda i dan ranije
tjedan, "...pa zar je to neko vrijeme?..."
šotola me gurkao ispod stola
i šaptao najljepšu ljubavnu pjesmu
"... i sijed, i sijed ću te još voljeti...
nozaimeisusovo..."

pogubila sam figure usput
proždrla ih je velika bijela neman
jed-nu-po-jed-nu i žvakala u triješće

krenuo je prvi,
da, krenuo je prvi
bijelim pijunom
gledajući me u oči pomno
pa znaš da se to radi sa smiješkom gladne zvijeri u zasjedi
a moji su pješaci ostali skamenjeni
u spazmu, nemoćnoj paralizi
prepušteni sudbini i vinu

stavila sam sve na kocku
možda je to bio blef moje podsvijesti
koja je savršeno svjesna situacije
da moja crna kraljica nema ništa, baš ništa
što bi mogla izgubiti
a bijelom kralju očito nije stalo da se s d1 dočepa d8
iako na tom mjestu nije bilo ni jedne druge figure

Partija šaha

Službena objava turnira?
Kajgot
Samo stisak ruke, tihi dodir na vratu
Tu i tamo bljesnula bi površina šahovske ploče
Kao crvena manta iskusnog matadora
I u trenu figure na stolu
A ja ne znam ni pravila, ni ulog, ni nagradu

Krenuo si nježno
Bijelim pijunom
Namamio vješto u igru
Tek toliko da otvoriš partiju
Sa strane škiljeći očima sivog vuka

Ura je mjerila dane i tjedne
(zar nemamo svo vrijeme svijeta?)

Napao si skakačem, silovito
Otvorio put i lauferu
Premještao figure
Hitro kao šibicar na vašaru
Udarao teškim topništvom
pa nije to partija iz bergmanovih flmova, zaboga

A ja sam rekla:
hmm, najjače naoružanje ostavljam za finale
budala
i petljala sitnim potezima
promišljala što bi o tome rekao spaski
u ovim smo godinama daleko od amatera, zar ne
I zašto uopće gubiti vrijeme na sitnice
Ili je u pitanju samo pokazna vježba
Tek rutinski trening da velemajstor ostane u formi
Možda su mi samo zakržljali refleksi
Ni teoretski, ne, ne, pa ja se još uvijek dobro držim
A ovo je samo igra crnih i bijelih komada drveta

Gle, htio bi šah-mat?
E, ne može, ne, nikako,
Kraljica još nije pala na koljena!

Ustaješ naglo od stola
Ne sviđa ti se razvoj situacije na terenu
Ili su te omeli kibici
Ne želiš remi?

Već slijedećeg trena preturio si šahovnicu naopako
I rasuo figure.
Pogled uvrijeđenog dječaka kojem je dosadila igračka.

Ostala sam sama za praznim stolom
Slijedeća partija?
Damin gambit.
Što bi o tome mislio capablanca?

SKERCO

Ah, čime me to plašiš, mah?

Zar time što si me ostavila ovako rano u krevetu?
Zar time što si (kao u lošim holivudskim ljubićima),
Svojim omiljenim ljubičastim karminom,
Preko cijelog ogledala u kupatilu,
Napisala:

„odlazim! ne zovi me! zbogom zauvijek!“

Uostalom, da vidimo: trag karmina duboko je zaderao u staklo,
Dakle, poruka bi trebala biti neopoziva. Zatim dva puta podvučena, znači:
Ne sumnjaj u to!
Dalje: taj kaligrafski ispis,
S neprimjetnim nagnućem tvojim nježnim pasusima
Iz razdoblja koje još nije moglo prepoznati svoju budućnost,
Ostavlja suviše plačnog sentimenta u naizgled gruboj odrješitosti,
Da ostaviš utisak pod svaku cijenu. (Jesam li to dobro rekao?)

A zašto ta boja, ta teška ljubičasta, valne duljine 360 nanometara?

To je boja mrtvih usana. Zgrušane krvi ispod tanke opne.
To je boja tvojih usana
Kada bestidno
Lažeš.

Da, draga moja,
Ostavila si dovoljno prepoznatljivih znakova
Za forenzičara kalibra jednog Svena Adama Ewina.

Dovoljno,
Da se sve može ponoviti bez fatalnih posljedica. Sfumato.

sven adam ewin


ja:


ne umišljaj koješta!
prevario te tvoj okcipitalni centar

uhvatio si svojim senzibilnim neuronom,
(tko zna gdje je smješten,
još nedokazan raznim magnetnim rezonancama
u glavi, nekoj čakri, meridijanu ili sefirotu)
samo ultraviolet
kratki val velike energije
bar tako kaže spektrofotometar

nije pisalo ništa na ogledalu
ne glumi siesaj i njihovo prenemaganje,
filmovi o doktorima i policajcima
su presmiješni za moj ukus

moj ruž je žarkocrven
deborah 11
chanelova nijansa ne odgovara stanju mog tekućeg računa
boja arterijske pulsirajuće krvi
možda tek malo zagušena karboksihemoglobinom
prokleto bilo, nikako da prestanem pušiti
a twain je rekao: prestati puštiti?
pa to je bar lako
ja sam prestajao bar stotinu puta!
no ta se sentenca pripisuje i shawu
poganom ircu, đavoljem učeniku

dakle, ne umišljaj da si vidio!
tek
pokupio si mojih par fotona
zaostalih iz
moje nježne, sentimentalne priče
__________________

sae:

UVJETI EKSTREMA

Jutros je dan obećavao obiljem,
A onda sam se pogledao
U ogledalo.

Matematičkim jezikom rečeno,
Bio je to nužan razlog,
Da dan bude
Otpisan.

U nevjerici,
Pogledao sam u ogledalo još jedanput. Isuse!

Istim egzaktnim jezikom rečeno,
Sada je to bio i nužan i dovoljan razlog,
Da dan koji je toliko obećavao,
Bude
Definitivno otpisan.


ja:

hmmm, to me podsjeća na jednu priču oscar wildea.

doduše,
tamo se radilo o slici,
ne ogledalu

u svakom slučaju,
nije to onaj špigl,
nema karmina ni poruka.
možda tragovi starih dodira,
srebro se rastočilo na rubovima,
tu i tamo koja neobrisiva mrlja.
sfumato.