...

hofiranje

negdje nekog svibnja, 2011.


pjesma
malo o tebi
malo o meni
a bio bi bolje da je nema

o tebi
kratka bolna sekvenca jednog filma
unijela je nelagodu nesigurnog, usamljenog očekivanja
i ne znaš je li baš toliko dobro
ne znaš, a tako je zamamno vjerovati
da je dobro
dobro
koje nam onaj gore zlobno ne da iskusiti

o meni
znaš, zapravo znaš
makar ti uopće nije važno
da nisam kukavica
i u tom si trenu popustio
sitnoj muškoj sujeti
oh, pravila daju iluziju sigurnosti, zar ne?

a da nisam došla
s mislima one koja svjesno krši nebeske zakone
i bagažom kuraže u mudrost lošeg iskustva
bi li napisao sitnu porugu mojoj taštini?

možda i ne bi
galantan i pristojan,
znajući da bi me povrijedio
zakinuo vlastitu radost

no možda kasnije, čisto obranaški
u nekoj nebitnoj zajebanciji
nabacio tih nekoliko mučnih kadrova
i više ne bi bilo zajebancije

možda smo ipak oboje dovoljno hrabri
ponekad ja više znam
a ti više možeš.
kondicional: mogao bi
ne sumnjam

meni će doći dani kad neću moći
trenuci kad se osjećam slaba, umorna
i beskrajno sama
hoćeš li tada doći
ili ću pjevati ovu žalosnu pjesmu

riječi su prekrasne, tvrde, unatoč ceci,
ne bih nikad o njima znala
da nema filma
i da ti nisi pasionirani fimofil
i da ne znaš pronaći
važne riječi
u kaosu slika i zvukova.

daj me već jedamput zagrli kak spada!

POSLIJE 75.

Nema sumnje, poslije tvoje blistave „Sedamdeset pete“
(Mada mi sve skupa smrdi na B. Bakarićevu,
Ali, ne, ona ga je ćopila tri godine poslije!)
Dakle: nema sumnje,
Nekom ćeš
Imbecilu
Koji ti se bude upucavao na Forumu lošom poezijom,
Odgovoriti ubojitim citatom koji si jednom stavila
Ispod antologijske pjesme velikog S----a,
Navodim po sjećanju:

„dečec, ovo mi više miriši na cajke.
ono, skidaj, mala, dok vremena ima,
fučkaš moral dok se koko cima!“

Naravno, taj infantilac će malo proguglati stvar,
Napisati: respect!
I mislim,
Više ti neće dosađivati.

s--


ni skromno ni neskromno.
hvala.

/75

sjedio je na mom balkonu
u varteksicama i plavoj majici
bilo je to /75-te
i frfljao o tome kako će zapaliti svijet
svojim pjesmama
ne zanima ga toliko fonetika
niti njegova sestra
ljetovanja u ninu
(vojarnu u skopju je odslužio nešto kasnije,
primio moje pismo na koje nije nikad odgovorio, naravno)

došao je da preuzme stari dijanin dnevnik
pronađen u nekom memljivom podrumu
(naravno, nije pristojno čitati tuđe dnevnike,
flagrantne detalje o ondašnjim napušenim tulumim
ljudima koji su koketirali sa žutim
iako se to tada nije tako zvalo)

spominjao je mog frenda zvonkeca,
koji je gadno stradao kasnije u ratu,
a bio je prvi muškarac koji me poljubio u usta,
i to kako svira na svadbama narodnjake
(ah, od nečega se mora živjeti
iako je, čini mi se, taj melos
preostao iz sarajevskih dana,
ne opravdavaj se, Đoni!)

tada mi je još tamburao preko telefona
"daaankaa, voooliiim teee"
iako je znao da sam premlada i prebedasta
a on ima tako velike planove

i kasnije, dok sam odrastala uz usne vrele višnje
i poljsku u mom srcu
njegove su crne oči sjale divlje i žarke
znala sam da neće ostati na svojem opjevanom balkanu.

s--:

KAO TI I JA

(j. b. štuliću, negdje u amsterdamima)
vodu između sebe primijetili su kasno
kao ti i ja
odjednom su bili na suprotnim obalama
kao ti i ja
bilo je očito htjeli su preko rijeke
kao ti i ja
rijeka je bila hladna i mutna
kao ti i ja
hodali su preko uske brvi
kao ti i ja
očajno uvjereni u spasonosni čvor zagrljaja
kao ti i ja
a prošli su nemušto jedno kroz drugo
kao ti i ja
svaki na sebi suprotnu obalu
kao ti i ja
shvatili su da su dva ukleta holograma
kao ti i ja
da su dva potpuna idiota
kao ti i ja
koji nisu naučili hodati po vodi
kao Prorok.


061213:


osjećam li isto?
još uvijek?
pa kaj to tebe uopće briga!

ta notorna činjenica tebi ionako nije konvertibilna
i ne možeš je deponirati kao zlatnu rezervu
kao što rade svi razumni merkantilisti

spremila sam je zasad u podrum
u crnu vreću i dobro zavezala
da ne smeta u mom osobnom prostoru
(kakva sam nespretna, popiknula bih se na nju sto puta
i možda slomila vrat)

čekam da je odvezu komunalci
kao glomazni otpad
a možda završi
na iličkom placu nedjeljom kao antikvitet
ili u muzeju
neostvarenih veza

SVEN ADAM EWIN:

Ne čekaj me

Ne čekaj me, nisi luda. Ne dolazim garant.
Hej, čuješ li, ne čekaj me, glupačo!
Tko još čeka nekoga po kiši pa još žutoj, zaboga. Daj odrasti.
Pa to ne radi više ni onaj plačljivi Prevert. A vrućinu spominješ?
Uključi klimu.
Po mećavi bi me čekala?
Jesi normalna? Pa da se smrzneš! A tebi se valjda još ne umire.
Međutim, ako da, ima sto elegantnijih načina. Da ti šapnem jedan?
Dobro.
Budi za sat na fejsu. A ja ti opet kažem: ne čekaj me,
Nisi luda. Što si tako zapela: čekat ću te, pa čekat ću te?
Zar ne vidiš da nitko više nikoga ne čeka. Dojadilo.

I slušaj što ti govorim: vrijeme je da sve zaboraviš.
Nema nade.
Svi te lažu dok piju gorko vino za moju dušu, jebe se njima.
Jednako lažu i sin i mati, moral se srozao, dušo.
I zato sjedi s njima i napij se k'o guzica, što ti drugo preostaje?
Ja ne dolazim. Ne čekaj. Nisi luda.
Mene je već ubila smrt. Više ne može. A ti ćeš svojim čekanjem
Upropastiti sebe, prije svega. Meni je savršeno egal, je l' jasno?

Odustani, dovraga od čekanja pa bilo gdje si,
Toliko za mnom nisi luda.
Ili ipak… jesi?


rf:

jesam li?

pa nek bude zrno ludosti
u bivanju jednog uz drugo
makar na kilometre, kroz zidove
nečija tijela, zvuk i košulje

pristajem na tračak bezumlja
(nek i doktori za dušu imaju posla)
a kažu da si i poljubac poslao,
katapultiran na brzinu, s vrata,
dakako, brižno pritvorenih
ili mi se samo pričinilo u mojoj ludosti?
a možda su lagali?


predaleko, s druge srane vratnica
ostalo je tvoje tamno, teško tijelo
u gomili zadimljenih sardina
koje su glasno pljeskale repovima
u crnoj kutiji gdje si ostao zatvoren

da, zbiljam sam tako šašava
jer: nosila sam fotone tvojih očiju na svojima
i onda ih ugasila koracima
samo okret, preko ramena, ruka u zraku
i vrata su se zatvorila

znam da sam brižno pozdravljena
lud ludom pri odlasku daje blagoslov
makar vrata bila i zatvorena
i sad reci da sam blesava
lunatik što vlastitom sjenom za leđima
maše samom sebi i šalje poljupce

ako hoćeš, može i tako:
luda sam i čekam.
pa što?


http://www.youtube.com/watch?v=1ODVyWqW4ps

sven
"... obećao si da me nećeš povrijediti
pa makar me više nikad ne dodirnuo
a ja sam rekla da me možeš povrijediti samo ako ti ja to dopustim."(maher18)

POD ČAMCEM

Ubio sam ljubav
Iz ljubavi. Davljenjem: usta na usta.

Zatim sam potopio čamac,
A truplo položio u plitku vodu, među lopoče.
Bilo je to doduše prije računanja kalendara,
Ali ti dragi,
Svejedno,
Šećući zaljubljeno pored jezera,
Nikad ne zađi rukom ispod potopljenog čamca.

Možda je ljubav moja još živa,
Dlakava
I grize.


_____________________________
slutim li koji ćeš link staviti uz ovo?



ne, nema tu mjesta nicku caveu i preslatkoj Kylie
ne traži od mene patetiku i brutalnost, to nije stavka u mom habitusu
živa sam još i ne marim
svaki mi je udah težak
i jedan dan precrtan u kalendaru

ne treba tu n horoskop, ni tarot, ni grah
tek špil je u ruci, ulog na stolu
a ja pojma nemam zašto su me posjeli ovamo
jel u pitanju bridž, bela ili crni petar, možda magarac

kibiceri mi šapuću, šalju čudne mailove
prijeteće SMS-ove, ma znam,
to je ona gadura
sladostrasno oslikana od Vincenta iz Kastva
(dan-danas se čudim thanatofiliji,
što u tomu ima lijepoga?)

na kraju, ionako neću čuti
posljednji jingle: game over!

Discipulus

EVO TE MOLIM

Evo te molim na koljenima,
Ja, presvisla i zdvojna:
Ne pretvaraj se u jablan,
Ne oblači se u oblak,
Oslobodi stvari okova, sebi nalik,
I ne zaklanjaj svojom lijepom glavom mjesec.

Ako mi ne možeš uslišati molbu,
Jer je to jače od tebe,
Jer si po srcu jablan,
Jer si po imenu oblak,
Jer si sjećanje zalutalo u krvotok,
Jer si mjesec nad šumom, po definiciji,

Ne čini mi sve to istodobno,
To je zaista nepodnošljivo.

Ako već moraš,
Čini to jedno po jedno,
Razdvojivo,
Da mogu lice svoje uz lice tvoje

Pribiti čavlima ljubavi.


odgovor: kako ljigavo. nikad ne moliti za ljubav!

uzaludna molba


učinio si sve to istodobno, multitasking
ah, nitko me već dugo nije tako nonšalantno pomeo
kao uragan, ma ke, tsunami!
i osjećam se kao šiparica
(a ja sam ipak žena u godinama)

vratio si se, kao što je prorekla vučica šamanica
jer, imao si se vratiti,
nahranjen i napojen mojim malim zalogajem, kapljicom žudnje,
bacio čarobni ključić vilenjaka,
onaj kojim si pootvarao
sve moje tajne ciferšluse, ziherice i vrpce
posljednju obrambenu liniju moje ispravnosti
ma jebe se meni za moral i čudoređe
jasno je da ne čitamo glas koncila,
odrasli smo ljudi
i gajiš posebne simpatije prema mojoj guzi
i obećao si da me nećeš nikad povrijediti
pa makar me više nikad ne dodirnuo
a ja sam rekla da me možeš povrijediti samo ako ti ja to dopustim.

pravo mi i budi, kad sam plavuša
i vjerujem odraslim stričekima

ja sam prirodna plavuša
ne shvaćam logiku riječi
suhoparnu višeznačnost zvukova, slova i boja
ionako njihov eho čuje svatko pismen
(ah, moja se sinestezija opet žestoko razmahala)

ostavljaš mi putokaze bez oznaka i kilometraže
dok listaš po manualu za hitne intervencije
i tražiš poglavlje:
kako reći da, kako reći ne, bez dosadnih nuspojava
indiferentno gledajući kako ekvilibriram na ivici provalije

nemam snage ni vremena, pa nije ovo špilšul, da filozofiram logiku riječi
dok mi stopala klize po masnom blatu
(ne, ovdje nema spasonosnih grmova i granja iz holivudskih filmova
da se primim i zadržim
dok ne dođe gorska služba spašavanja!)

stojiš i dalje iza mene
mumljaš nejasne upute za dezinfekciju savjesti
i čekaš dihotomiju srca i uma da riješi stvar

umjesto da me povučeš natrag iz bezdana
ili barem milosrdno šutneš na drugu stranu

kažu: i udarac nogom u guzicu je korak naprijed

evo ja napisala još jednu malo sukrvavu, a više plačnu priču. no, ta nije za javnost. možda ću je metnuti javno jednog dana, kad se sve smiri, i kad se smiri moj ostatak nade, kojeg sam okrutno stjerala u neki smrdljivi prašni kut pun truleži, u želji da i to malo nade istrune i krepa, crkne i ostavi me na miru od tog čovjeka. ne mogu si pomoći, još uvijek razmišljam kako istina možda i nije takva kako se meni čini, beozosjećajna, i da ta osoba možda i nije izgubljena od mene zauvijek. glupa šupendara. sorkač, baš sam u nekom očajnom nagrizajućem raspoloženju. da barem mogu plakati.

odoh na izlet s frendom, da se zezam s veselim društvom,
kadli me hapa jedan tip i pokaže svoju naklonost. pasalo mi je. na drugom čoporativnom druženju već mi uvalio kis. prizbnajem, već me dugo nitko nije tako nonšalantno pomeo (ajmeee, ovak nekaj zbilja strasno luđački doživet, mljac, mljac).

no onda sam skužila , dočula od klafežea da je kao u krasnoj vezi, vjeran, da mu ne pada na pamet niš sa strane, daje to svemirska ljubav, iako o njemu kruže čudne priče, niš to nije istina, interijer je nešto sasvim drugo, on je vrlo solidan tip i ne bi to učinio svojoj obožavanoj, bla, bla. i onda mu velim u lice da je obični muški prasac jer ima curu i kaj onda z menom dela. ne, ne, nije to veza koja obećava, ona mu zapravo ne paše, ne voli ju, nije baš školovana, druži se s čudnim ljudima, nije on tu sretan, seksualno ga ne privlači, nije već dugo spavao s njom...senzualnost koju je pokazivao, zaluđujuću strast i radosno hofiranje sam prihvatila kao mogući pokazatelj da, možda, možda, govori i istinu. željela sam vjerovati. osjećala sam se sjajno, ženstveno, poželjno, i nije mi bilo važno što će biti sutra. jer, danas je bilo slatko, žestoko i zanosno. ooodaaa... bio je uporan, dolazio mi u kvart, pratio me do doma, zvao me, pisao mi porukice, nalazili se skoro svaki dan, i odlazili zajedno poslije druženja u škvadri, čak je došao i na književnu večer što inače ne dolazi.

vidjela nas je jedna njegova frendica iz škvadre, inače prijateljica njegove hanume (reko je da je cura bila u njega zaljubljena, no sigurno ga neće otkucati jer joj je činio neke usluge, to je tako suvereno tvrdio) i naravno da je odmah signalizirala. odonda se njegova cura redovito interesira u klubu na fejsu što se događa, čak i piše pokoji komentar,počela je naglo stavljati sladunjave slikice na svoj zid, srčeka, poljupčeke, natpise tipa: "zauzeta sam, imam najboljeg dečka na svijetu", dok smo se mi ljubakali i petingovali naveliko, dok nisam skužila da je ona skužila pa mi se smučilo, jer očito njegove pričice i nisu bile blizu nekog njihovog raskida. i tako to. još smo se neko vrijeme nalazili, insistirao je, a u meni se javila luda nada zatelebane šiparice namjerno sam ostavila razum da čuči pred vratima. kaj buš, valjda klimakterične tete povremeno i pobudale od hormonske neravnoteže, ha, ha, . jednog ću dana objelodaniti njegove prekrasne maštovite poruke da ne mislite da sam nasjela na nezanimljivog, nekulturnog, nešarmantnog, sirovog, neduhovitog i bezveznog tipa, doduše to se ne odnosi na njegov emocionalni i moralni habitus, naravno. nekako se kroz sve to nazirala patologija histrionskog tipa i petarpanski nedostatak odgovornosti za druge. s druge strane, kad bih ga slušala kako govori o svijetu, sebi, ljudima, čitala njegove upise i postove na netu, taj trenutak sam mu vjerovala sve. i, čudno, uopće mi nije žao što jesam.

govorio je da nam se ne žuri, da se ne želi sa mnom samo seksati, da želi voditi ljubav. onda sam mu rekla: ok, pazi kaj si sad rekel, voditi ljubav nema istu vrijednost kao kresnuti se. osim toga, za tjedan dana imaš godišnjicu sa svojom curom. odgovorio mi je zaneseno : "ja žudim za tobom, bez obzira na taktiku, frenndice i godišnjicu".

a onda, dan-dva poslije toga, naglo je zamuknuo, čak ni da pošalje bijednu poruku: gotovo je. naravno, takva izjašnjavanja takvi tipovi izbjegavaju kao kugu. elegantnije im je pravit se blesav i glumatat ko da niš nije bilo. i stalno se pojavljuje s njom u društvu. kad sam je prvi put vidjela na druženjima sa škvadrom, iako dotad nikad nije dolazila, pravila sam se neuka, pružila joj ruku i upoznala se s njom. on je izbjegavao moj pogled, no po svom običaju, ne može odoljeti da mi se ponekad ne približi, onak lovački po defaultu, ščipne me za bokić, protepa mi nešto tipa kak si mi mačak. i šuti ko pizda. i još kad sam čula priče s druge strane, da povaljuje kaj mu dopadne šaka, da je čak jedna morala ove zime abortirati, a tek je par mjeseci bio u vezi sa svojom sultanijom, pa ona farsa s proslavom godišnjice njihove veze na sva zvona uz objave na fejsu, kao svi im čestitaju na svemirskoj karmičkoj ljubavi, pa pitaš se ko tu koga jebe.

samo ne kužim takve žene koje čine kazalište od svoje veze, a zapravo su hilari klinton. s tom razlikom da mu ja nisam popušila kao što je to napravila monica. sva sreća, možda bih dobila
kakav sifilis ili trišu. samo mi nije jasno kak ta hilari klinton iizdrži kad joj se vrati obliven svim tim tuđim slinama i izlučevinama, ha, ha, mmora da ima dobar želudac ili da ju pale takve stvari. sve mi je to poprilično sicky.

a još uvijek, u svojem nevinom mozgiću sklonom hepi endu, pomislim, možda ju inače ne vara, možda su to samo tračevi ljubomornih žena koje ga nisu uspjele dobiti, a on se smjerno vratio svojoj dragoj, jer je uvidio pogrešku, shvatio da mu je bolje s njom nego nesigurna veza sa mnom. da, imam još uvijek onu prokletu trunku trule nade da se ipak varam, ha, prava šupendara!

znaš, nemam šprancu takvog ponašanja u glavi, pa si ne mogu prispodobiti pravu istinu. koja je vjerojatno takva da je on tipično muško govno kojem paše imati formalnu vezu iz koje ima ogromne benefite: ženska ima više love od njega, kuću, auto, viksu u zagorju, na moru, i očito je spremna da ga dočekuje nakon njegovih malih izleta. to što je o njoj pričao s izrazom sažaljenja na licu, tipična je finta da onoj drugoj pokaže kako je valjda suosjećajan i pažljiv. bljak.

i, jedino mi je žal kaj se nismo kresnuli, stvarno mi je žal. jer zna napalit, očito mu to jako dobro ide, ha, ha. u svemu ostalom je Ženskar Je Bi Vetar
Uredi zapis
14.10.2013. u 11:22 | Editirano: 14.10.2013. u 22:24 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
straha više nema
sve je posve ravno
razvalila slavno
srce što mi drijema

ne bojim se sada
ni đavla ni boga
nit kurca nit roga
sad tišina vlada

raščlanila ljude
na faktore proste
neka, nek se goste
nek im tako bude

neka misle samo
da kradu mi dušu
al glupi ne znadu
da ja nisam tamo

da me nigdje nema
gdje ruglo im cvate
hijene se sjate
al žrtva im drijema

nije im do slasti
samo mirno ležim
od ničeg ne bježim
nema više masti

zalud meso meko
koje zvjerad kuša
jer moja je duša
otišla daleko.
__________________
Autor: klasa_optimist | 16.10.2013. u 9:14 | opcije

ne, nisam došla još k sebi, iako se svesrdno trudim. i zapravo uopće ne znam kad bum se otarasila tih misli. već dugo mi se tako nešto nije dogodilo, da sam se naprosto prepustila, kako mi je jednom rekao: prepusti se tom jesenskom vjetru. mislim da netko ljudskiji i pošteniji tako nešto nikad ne bi činio. anjemu je to očito u krvi, nemir, pokušaj popunjavanja osobne praznine, kompleksa i dizanje ega. koji mu je očito jako nisko kad ga ima potrebu stalno podizati, ha, ha.

no ona najbolja je...zamisli...da i nema one druge...bila bi treća...ili ...možda se i njih dvoje poigravaju na taj način...znaš da se ona prijateljima često javi sa njegovog...i obrnuto...- kaže mi prijateljica - možda si nasjela na "igru!"

isuse! pa to je totalno morbidno! a ja budalesina mećem postove samo za frendove. a on mi se ponudio za frenda i ja prihvatila. sva sreća, nismo si nikad pisali ovdje!niti sam mu ja ikad komentirala njegove postove. upičmač, a ona je, ne vidjevši ga nikad i uopće ga ne poznavajući, poslalla zahtjev za prijateljstvo jednom mom frendu, vjerojatno znajući da će mi on to reći. i, kao, pisala mu da se ona ne viđa baš često sa svojim dečkom, da je to slobodna veza, da kad će se naći na kavi, pa o svom poslu, bla, bla. ne, teško mi je shvatiti da netko mže biti tako perverzan, pa to je bolesno, bolesno. jesu li se to onda našla dva psihopata???pa uživaju mučiti druge.

moguće da se igraju tako...ili dokazuju jedno drugome...;)))

što dokazuju? treniranje vjernosti, ha, ha. ono tipa: zavodit ću, napravit ću i dijete, a ti uživaj u mojim pustolovinama. a kad se naslinim s drugom, onda će mi libido biti tako velik da ću svoju curu vrhunski poševit, ha, ha. zato jer mi treba veliki poticaj da mi se digne pimpek. urnebesno!!!

no...možda i istinito!

kad je bil z menom stajal mu je do nebesa, ha, ha. neka ga van kuće napali, a onda se on istresa na legalnoj curi, ha, ha. možda je i istina ono kaj mi je rekel o njoj, da mu je ružna i da ga ne privlači. a budući da ona ima bolje materijalne pozicije, bogec mora trpit tu debelu napudranu mješinu, ha, ha

Ne znam ...no..ona je puno mlađa od njega...

znam, ima oko 4 banke, no zgleda poprilično znucano jer je predebela za svoje godine, i jadno je kad mi on pričao kako je neprivlačna, neseksi , neobrazovana, druži se s kojekakvim mafijašima i da je u tu vezu ušao, isto kao i ona, bez ikakvih osjećaja, tek toliko da ima vezu i da ne bude sam. a kad sam ga pitala zašto je u takvoj vezi, veli da mu je teško kako da joj objasni da mu se na nju ne diže, ha, ha. pazi, ovo je već ozbiljna manipuolatorska patologija.

užas...

jer, ako mu jest privlačna (pretpostavljam da ipak jest u neku ruku kad je ostao s njom), nije mi jasno čemu onda ta bezumna lovina na friške komade? ili je on stvarno impotentan pa mu treba jačeg poticaja, ha, ha. u svkaom slučaju su oboje za dugotrajno psihijatrijsko liječenje, ha, ha. kad bolje pogledaš, on muca od djetinjstva. a takvi obično imaju puno kompleksa koje kompenziraju svakakvim "djelatnostima", među inima i perverzije kojekakve vrste.
Autor: klasa_optimist | 16.10.2013. u 17:28 | opcije

ne razumijem kakav sam gaf napravila? osim što sam pristala da budem s vezanim čovjekom, vjerujući mu da namjerava raskinuti staru vezu. da, to sam vjerovala i onom tipu prije, i očito prerano uletila u priču sa novim.

upravo taj,..prepustila se...

ma kad pogledam, bilo je izlazaka, ljubljenja i malo maženja (koliko se to uopće može na javnom mjestu), bilo je dugih razgovora o svemu i svačemu, lijepih obećanja. nježnih i strastvenih riječi. i to je sve. zapravo, objektivno nije krenulo nikuda, ostalo je u tom ćorsokaku. ne mogu poreći da me je jako privukao i da su mi njegovi zagrljaji godili. no psihički nisam dobila ništa, baš ništa.

kak se to njoj ne gadi? pa skupa su samo godinu dana, i u tih godinu je nabral više komada nego dok ni bil u vezi. zasad smo u klafežeu nabrojale najmanje 5-6 slučajeva u tih godinu dana. bilo bi lijepo objaviti popis harema, ha, ha. zakaj bi bilo frke, pa napisala bum samo jednu priču o čudnoj "ljubavi", impotentnom frajeru koji treba dodatno rajcanje jer ga cura nemre napalit dovoljno, ha, ha

Moj savjet zaboravi i baci se na nekog drugog komada
5-6 pa to je strašno! Zbilja to ne kužim! I ta cura je lik za pamčenje, jbt takve valja nigdje nema!! Da bi sve to tolerirala, zato i je on sa njom!! Gde bu takvu našel?
Autor: klasa_optimist | 16.10.2013. u 17:34 | opcije

"...voditi ljubav moze samo onaj koji ima osobni kontakt s tobom, a to ukljucuje otvorenost i iskkrenost ... tip je ocito sponzorusa koja ide linijom manjeg otpora u zivotu, i onda uvijek vise plati na kraju
.. nije ni cudo kaj je svjestan da ga puno kosta i da nemre nekad disat ... meni se cini da si ti sa svojom fatalnoscu vatalnoscu tipa otkravila da se bolje vidi i sagleda, ali ocito mu to sad jos vise burden nego oslobodjenje. ne vjerujem da ,,,,,

draga, vuce me krevet, stra cu nastavit razmisljat o takvima koji su te skoro maznuli ali nisu. oni to nikad, su dio namjestaja koje ta kobajagi jadnica posjeduje a kao uza svu slobodu. kaj je to? sakramentalna ljubav sigurno nije. mozda on misli da je to umjetnost jebenog zivota. ili vjecno utvrdjivanje pazara. znati pravi trenutak. ,,. eh, kad se to ide mozgom delat, a za druge organe nevidljive se nema vremena , il su nekonvertibilni ..." da, draga moja, upravo si i ja tak razmišljam, ha, ha.
Autor: klasa_optimist | 17.10.2013. u 14:08 | opcije

ha, znači da sam ipak dobro naslućivala, sve je to čista psihijatrijska šarada, ha, ha, o tome ću napisati priču: kako se impotentni tip mora napaljivat dodatnim komadima da bi povalio vlastitu cuuru, ha, ha. čula sam još iz nekih izvora da se to i inače zna u škvadri, samo mi nisu jasne sve one cure koje i dalje strpljivo puze pred njim, ha, ha.
Autor: klasa_optimist | 18.10.2013. u 15:30 | opcije

Znate li da smo dobili novu klozetfrau u društvu?

koka koja je vjerojatno silno ljubomorna zbog svog drageca na sve živo što nosi grudnjak (hmmm, ne odlučuje li o izboru između dvije žene ipak - muškarac?), dolazi u društvo u zadnje vrijeme da bi kao rotvajler kontrolirala što njezin dragi radi i s kim se druži, da ne bi otišao u kvar. obično dolazi među prvima, zasjedne za visoki barski stolac i odande ima čist vidik i pregled kompletne situacije. iz ptičje perspektive, nema tu labavo.

no, eto, zgodi se da sam taj dan došla u klub nešto ranije i s kompićima zaposjela njezin tron. kad je dotična konačno stigla, našla je svoje počasno mjesto zauzeto, te se ukazala potreba za hitnom primjenom plana Be. sjesti na poziciju gdje je vidljivost terena približno dovoljna za kontrolu i nadgledanje. tik do veceja. zbog štednje, rola higijenskih ubrusa za ruke nalazi se na tom dijelu šanka, gdje je gospodična Kerber rassprostrla svoje raskošne laktove i poprsje.

obavivši nužne potrebe izšla sam iz klozetskih odaja mokrih opranih ruku i zamolila je ljubazno da me pusti da dohvatim papirnu rolu. - ah, da, izvoli - s osmijehom ledene kraljice br. 17 uljudno se odmaknula. -hvala- ljubazno sam uzvratila osmijeh.

dva sata kasnije dvije male pive odradile su svoje, pa sam i ja odradila minus par deci na zahodu. kad sam krenula obrisati ruke, ponovno ista situacija: cca 110 kila žive vage razvaljeno po šanku i zakriljuje tako žuđenu rolu papira. ponovila sam istu molbu: - molim te, mogu li uzeti... Okrenula sa za 180 stupnjeva, u svojoj punoj veličini, dohvatila rolu i otrgnula komad za brisanje ruku, dodavši uz sladak osmijeh: - ah, nema problema, dat ću ja tebi kao što sam i drugima davala... - hvala.

eh, baš lijepo kad ti ispred veceja stoji ljubazna klozetfrau i dijeli papirnate ručnike. besplatno! :)

draga moja, na ovaj tvoj zadnji upis... što da
kažem...?

ooh... da, rijetki su koji upravljaju
sami sa sobom. kamoli tehničkom izvedbom. a
ponajmanje umjetničkim dojmom. znaš, za mene
seks može biti sve: od skrivenog pogleda pod okom koje gleda
u potpuno drugom smjeru, od usputnog smicanja
trbuščićem po mojim leđima, naglog glasnog
izgovaranja riječi dok prolazim pokraj njega, i
naoko formalni pozdravi pred mnoštvom. dovoljno
mi je da gurne komadić čokolade namočene u crno
vino u usta, a onda obliže svaki prst kojim
je dotaknuo moje usne, moj jezik...makar poslije
otišao ne rekavši mi ni riječi. eh, za takvog
znam da odmah dobija desetku! jer znam da svoj
performance ne može prezentirati ni jednoj
drugoj, nego samo ovakvoj kao što sam ja. ne
tješi me pomisao da ga izvodi izuzetno rijetko, i
da mu je ono bila samo vježba za eventualni pravi
nastup. možda sam bila samo privremena
scenografija, cameo uloga. a možda me ipak
predvidio za glavnu rolu? nije bitno.

opet ispada,
kao što si rekla, da je sve na čekanju, kao kod
doktora, u dućanu, a onda ispada da je roba
rasprodana. i nitko ne postavi natpis na vrijeme:
nemojte čekati, ne isplati se. kemiju sam već
odavno apsolvirala,
toliko-i-toliko-atoma-nečega-daje-toliko-i
toliko-molova molekula. jbg, mogu brojat zauzete
valencije, no ipak se tvrdoglavo i naivno nadati
da će se uplesti teorija kaosa, zakon velikih
brojeva, kvantna fizika i šredingerova mačka. i
da će se neki novi heisenberg nedeterminiranosti ufluktuirati u
one gluone, rascopati kvante, preokrenuti spinove
i sve će završiti jednim big-bangom.

da vjerujem riječima: - jedva čekam naš dvoboj.
(onda njegova omiljena sintagma dragim ženama), vidjet ćeš kad te se
dočepam, ni tvoji specijalci ti neće pomoći.

ne preostaje ništa drugo nego da čekam, i
osjećam okus čokolade i vina s njegovih
prstiju. dok se ne zadesi netko posve drugi,
donesen strujama akašičkog polja.

opet ja o .... valjda se neću smiriti dok ne razbucam onog njegovog visuljka, ha, ha. jesam li odustala od svega drugoga što mi je podastro kao svoj potencijal? bojim se da još nisam. malo previše dobrog ima u sebi da bih samo tako napravila zid. čak nisam sigurna je li vrijeme da počnem slaggati te proklete cigle zaborava i nabavim mješalicu za mort? a možda će se sve to na ovoj kišurini naprosto s vremenom rastopiti. hm, a kaj bum onda sa svim onim sranjem do kolena? ak mi mulj dojde do vrata? ak se počnem gušiti u tom živom blatu?

ja, da, imaš pravo, toliko puta sam se našla u paničnom strahu od emocionalnog vakuuma.
osjećajne praznine, ubitačnog pritiskanja nečega ničega, kao da sam astronaut odbačen od
matičnog broda, otrgnut od pupčane vrpce, i klizim svemirom u nepovrat, svjesna da mi
preostaje još samo malo zraka, a oko mene golema praznina, mrak i točkice udaljenih, nedohvatnih
zvijezda. užasan doživljaj, kojeg sam jednom proživjela tokom astralne projekcije. neka te ne
čudi, ulazim u te čudne svjetove s lakoćom luđaka, iako su mi svi, baš svi psihijatrijski
parametri nesmiljeno uredni. ali, premda znanstveno orijentirana,usprkos zdravom razumu, empirijski dopuštam
da ima nekih pojava koje su imanentne takvima kao ja. za tebe ne znam, čini mi se da si više uzemljena.

ne znam, po pitanju kronično otromboljenih visuljaka baš i nemam iskustva. ili sam uvijek dobro ošacala jel se isplati ili ne. i kad bi zaškripalo (čak se i ne sjećam kad je to bilo), bilo je razloga, što zbog pretjerane pijače, što zbog situacionih
okolnosti. moj vučji nos nanjuši testosteronce na kilometre. tako sam nanjušila i njega. ma
drek! on je nanjušio mene, između svih onih baba i ljepotica. i to što je praskalo između nas, eh,
u mojoj dugogodišnjoj i bogatoj karijeri, eh, nije se dešavalo baš često.
velim, čak se ne radi o kalibru, inčima i colima, nego naprosto o erupciji strasti, čistom
zovu prirode, životinjskom nagonu odabira u vrsti. natrapati na takvu kompletnu senzualnost, i još igra sudbine da naletimo jedno na drugo, mmmmm....kapitalac!

ha, ha, pričaj mi malo o saibabi! apsolvirala sam ne njega, nego i cijelu bulumentu takvih, od
gauthame, konfucija, lao-cea, amaterasu, tiamat, astarte,protagore, heraklita, knjige mrtvih, o jobu da ne
pričam. abelard, sv. toma, cartesius, kant, egzistencijalisti, ha, ha, ha... da nisam, mislim da bih bila izložbeni primjerak za studente u vrapču, ha, ha. s naznakom: ova ima bodove za mensu, šteta ju je.

Sutra ću doći, iako, zapravo, treba mi da pokupim prnje i odem na mjesec dana na
pusti otok. i kontempliram. oh, ne, ne, i to sam već sve razriješila odavno. treba mi samo da se
ispraznim od svega. od misli, od želja, od osjetila, od razuma... nemoguća misija.

„…ma nemre čovjek otić od sebe..kamo god otišao. tako gledano, možda bolje da se vratiš sebi.
meni je poznata ova tvoja faza..“

eh, draga, itekako smo obje u sebi samoj! a nije važno gdje si, nego s kim si. a malo pustog otoka
je upravo to: makneš se od dosadnjakovštine, suvišnih impulsa. uostalom, pusti otok može biti i klupa u parku, tuširanje s mirisnim sapunčićima, vordanje žlicom po tanjuru, vozikanje u travaju punom ljudi do posla, pogled kroz prozor, slušanje dosadnog suseda o povišenju plinarine... jer ima ih toliko da naprosto
smetaju, možeš oguglat ko debelokožac, uroniti do krajnje osobne biti, no ta okolina me moralno
zavlači i ždere mi snagu. nije to neko veliko uzimanje, nego više nekak, ko krvcu na slamku.
jer smo takve kakve jesmo: u stanju se obazirati na patnju i crva i slona. osim toga, nikad nisam
bila pripadnica ikakvog čopora. ja sam vučica samotnjakinja, ne zato što sam to toliko željela
(ne, u neko doba mladenaštva ti je čopor itekako potreban), nego zato što sam uvidjela da
efikasnije funkcioniram i za sebe i za druge ako postanem i ostanem avalokiteshvara, bodhisatva.
sama sa sobom. kad to naučiš, tek onda si spreman biti dobro u čoporu, i čopor s tobom.

već sam ti rekla. nije toliko bitna tehnička izvedba koliko umjetnički dojam. a to podrazumijeva potpuno pripadanje, makar i u onom kratkom trenutku zajedništva. bez prošlosti, bez planova za budućnost. prihvaćanje sadašnjosti. ali i odabir, trenutni odabir hoćemo li ili nećemo, prema životnoj hrabrosti. i biti svjestan da nije nužno da to danas-sutra postane ondašnja sadašnjost. koliko god je željeli.

ponekad mi je jedino žao što nikada neće postojati ono što je moglo biti lijepo.

Prodro si silovito preko granica mojeg osobnog prostora. zato što sam ti to predano dozvolila. no, nisi ih poštovao.

nesposobnost zadržavanja pažnje na ljudima koje zapravo smatraš vrijednima zapanjujuća je. kao dječarac tražiš uvijek novu i novu igračku. uživaš u konstruiranju događaja koji te ushićuju i pokazuju tvoju bezgraničnu maštovitost. iako te takve igrice već odavno zamaraju. na kraju je površno rasturiš i ostaviš na podu da je ostali dokrajče i zgaze. no, tvoje zanimanje je već prestalo, ne osvrćeš se, i dalje je vidiš samo kao nepotrebnu stvar, nedostojnu ni da je šutneš u kut.

rekao si mi: - nadam se da se šališ!

negdje duboko, jako duboko, tamo gdje čuvaš svoju pravu istinu i ne dozvoljavaš da izađe preko maske zabavljača i priznatog alfe, znaš da imam pravo. namjerno puštaš da ostane u kukuljici bojeći se da iz tog kokuna ne izmili crv koji bi te nagrizao. ah, kakvog li kukavičluka! izjeda te neistina, vidljiva tek rijetkima, manipulacija živiinskog nagona za preživljavanjem.

uzeo si taj sitni djelić mene, ne znajući da će se učahuriti. nesvjestan si da je ono tamo već odavno bilo, u tvome vlastitom tkivu, istim stanicama, i da se oboje napajamo od iste hrane. i uporno, po navici, ne želiš se obazirati na moje postojanje. ne znam hoćeš li ikad smoći snage da se otarasiš te navike.

vjerujem u tvoje riječi: - nas dvoje ćemo se još vidjeti.
a rekao si i: - bojim se da me nećeš toliko čekati.

možda to i nisi mislio ozbiljno, možda je to bila tek uhodana formula da me makneš s vidika. no, hoćeš-nećeš, u tebi sam, makar kao jajašce. i, bojim se, nikad nećeš dozvoliti da ti razvijem dovoljno leptirića u trbuhu da bismo letjeli zajedno.

hoću tvoju zemlju
makar spaljenu, vatrama sažganu
crnu i sivu od pepela
oštru i suhu, rasutu nevremenom

hoću tvoj komad zemlje
da na nju legnem
da me zagrli sa svih strana
topla i mirna, čuvar mojih snova

daj mi zemlju, tvrdu zemlju
da nađem svoj dom pod stopalima
i ulijem nemirnu vodu
u tvoju posudu od stijenja

daruj mi zemlju
kamen, pijesak i treset
da putujem kao rijeka tvojom obalom
i napojim žedne biljke i mahovinu