...

ženu je najlakše otkantat pričom kako bi je želio kao prijatelja. i onda se to obično preobrazi u povuci-potegni igrice gdje mučna težina neutaženih osjećaja jednoga prevagne nad bezbrižnom lakoćom durogoga i gura ga u sve dublji kal neizvjesnosti i ispraznih nadanja.

u tomu ponekad ni onaj drugi nema neki naročiti benefit ako mu imalo proradi savjest. jer, ako nekoga zaista voliš kao prijatelja, nećeš ni po cijenu prijateljstva dopustiti da zbog tebe pati. tad valja prekinuti svaki kontnakt, svaku vezu. nema "prijateljskog" nalaženja, rzgovora, porukica ni druženja dok se stvari potpuno ne smire.

no prije toga valja imati muda i reći nedvosmisleno: ja te ne volim kao ti mene, niti onako kako ti želiš da te volim. i nema tu više ziheraških pričica o tome kako, doduše, ne treba gubiti nadu, nitko ne zna što budućnost nosi, tko zna što će biti sutra, ah, mi imamo sve svoje vrijeme, bla, bla...

ponekad se tako nešto desi zbog istinske potrebe da uz tebe bude netko tko ti po mnogomu odgovara, tko je pouzdan, valjan, potreban kao prijatelj, a ne osjećaš prema njemu takvu privlačnost da ga poželiš kao ljubavnika ili nešto još više. no, ne nudi prijateljstvo onomu tko izgara za tobom! žednom u pustinji ne treba pršut ni usoljeni inčuni.

budi bez brige, ne trebam savjesti tvojih prijatelja koji me tješe, tvoja je savjest na kušnji. no više je za mene nemaš.

one večeri sam te željela samo tiho zagrliti i reći: sve će biti u redu. plači. držati te za ruku dok spavaš. da se odmoriš od svega što nije važno. drhtala sam od nježnosti, brbljajući besmislene rečenice koje nisi mogao, tako umoran i očajan, uopće strpati u svoje misli. izgledalo je sebično što sam zahtijevala ispriku, a ja sam bila samo dotučena tvojim jadom. a kad si me pitao jesam li vidjela svih onih dana udaljenosti tvoje poglede koji su mi govorili nijemo, i da se u tebi nije ništa, baš ništa promijenilo, shvatila sam da si od mene odustao. vjerujem ti, u tim trenucima bila je istina sve što si govorio. ali već sutra za tebe ta istina neće značiti ništa.

ja ti nisam potrebna. naprosto sam uletila, posve suvišno (odaa, moram priznati, već dugo me nije nitko tako nonšalantno pomeo), i na trenutak te skrenula s putovanja za koje misliš da će te dovesti do tvojih želja. na toj stazi nisi trasirao ženu poput mene. ni znao nisi da takve postoje. koje neće zvati. koje ti se neće vješati oko vrata niti puzati na koljenima. koje te ne žele mijenjati. ali su spremne držati te u pozadni svojih misli u svakom trenu, dok rade, dok spavaju, dok hodaju. koje neće reći: umorna sam, idi sam. koje neće pitati: što se to s tobom događa. znat će. za takvu ženu ti ne pada napamet da razmišljaš da li je voliš. nećeš je zbunjeno opisivati sintagmom: paa, nedostaje mi kad je nema. i nadam se da ti ove riječi neće replicirati ona kojoj to nije palo na pamet do sada.

one večeri sam te samo htjela zagrliti da se odmoriš na sigurnom. nisam se usudila, po prvi put s nisam usudila, znajući da ne postoji nikakvo slobodno mjesto gdje bih ti bila blizu.

ma već odavno nisam postala netko drugi. ne, poprilično brzo sam počela shvaćati koliko ima različitih tipova, ulaziti u njihove mozgiće, osjećati ih ko zverina, njušiti te raskalašne sokove nedovoljno snažnog ega koji nastoji neprestano se pumpati novom svježom infuzijom tuđe krvce. onda je bilo bolno, i prebrzo. naučila sam se. prihvatila sam da sam takva kakva jesam, samo mi iskustvo povećava kvantum mudrosti. na žalost, ne smanjuje mi i glupost. zbog neizbježnog biološkog habitusa, neuroplastici usprkos, težimo ispunjenju onih istih potreba koje nas čine živima. ne možemo ih negirati, potiskivati i zatući, jer time bismo prestali biti ono što jesmo. unikati u svemiru. ne stidim se toga, ne smatram se glupavom kokoši, niti jeftinom sladunjavom nerealnom romantičarkom.

dosadni ljudi. da, većina njih. mogu biti dobri. pošteni, puni suosjećanja. ljubavnog nastojanja. brižni. ne mogu mi dati ništa u tolikoj mjeri da zajedno stvorimo nešto novo. na taj način samo crpe mene. no ljudi kao dotični egzemplar bogatstva osobnosti koju uzalud prosipa, ispune neki trenutak čežnje, zadovolje bar zalogajem ogromne moje apetite (ne, imam pravo biti i proždrljiva i pohlepna i nezasitna!) premda sam itekako svjesna da će mi napravit žgaravicu. posllije se ponekad brzo očistim, dobim proljev. kakvo olakšanje! a ponekad mi taj slatki otrov uđe u tijelo i kola tjednima, mjesecima. s godinama se istaloži negdje u kostima, zjenicama, koži, spremim ga u neke svoje neurone, i ponekad vratim da potaknem impuls imuniteta pred slijedeću prigodu. no, ti gadovi su ponekad poprilično rezistentni i teško mi je stvoriti dovoljnu toleranciju. znaš zakaj? zato jer svaka tolerancija izaziva potrebu za sve većom i učestalijom dozom! i zato tražiš dilere s najkvalitetnijom robom, svaki put kad naiđeš na slični virus, tijelo ti odgovara sve jačom reakcijom, ali ti treba i jača doza da bi se zadovoljio s takvim dopom. pa onda ispada pred drugima da si glup i nisi ništa naučio.

ha,ha, kakva zabluda. na tako nešto se ne možeš naučiti. strast za životom, senzualnost, osjećanje drugog bića, kako diše, prepoznavanje u njemu vlastitih htijenja, barem u onom malom segmentu zajedničkog vremena i prostora...mmm...elegantno zaobiđimo sve ostale različitosti koje nam ne dozvoljavaju da zajedno ostanemo. oni se hrane tom našom slabošću. mi se hranimo njihovom žestinom. čudan simbiotski odnos na koji oboje pristajemo. s tom razlikom da oni teže što prije otići dalje i srkati sokove s nekog drugog.

dragi em, ne kudi me jako, ovo je samo pokušaj, samo nastojanje da u formu strpam ono što mi bezglavo luta u glavi. ta znaš me, često me žestina odvede u nekontrolirani dio mozga, gdje se nemoćno prepuštam strasti. a onda ratio posustaje jer sam ja tako htjela. nepopravljiva hedonistica. i znaš da me muza zajebe u ključnom trenutku.

oh, ti me tjeraš pisat sonete
pretešku formu išteš od mene
daj se skuliraj, ne budi dijete
što čekaš od žene zaljubljene?

ne vidim, eto, pred svojim nosom
ni ekran, ni tipke, sve mi je bijelo
prekrila sliku svojom sam kosom
drhti mi pogled na tvoje tijelo

bio si blizu, prokleto blizu
usna na usnu, prste na grudi
bedro na bedro, cjelov u nizu
ruka mi tvoja ludilo budi

i što sad mogu osim soneta
kad tvoja žudnja već drugoj leta


budalo mala, naivna ludo
ne moči suzama moje rame
ja volim mamit ženskinje hudo
to je tek vesela igra za me

ne trebam ljubav, ni tvoje tijelo
tek trofej, recka, ti si u nizu
hvatao tebe samo sam smjelo
da osjetim kako uzdišeš blizu,

čezneš, žudiš, vapiješ mene
dotaknut barem, dobiti pažnju
zamijetih tvoje očajne zjene
i znadoh odmah - već si na ražnju.

uživam patnju, dobit me nećeš!
paklenih muka putem se krećeš.

nije se dogodilo ništa neočekivano. sve je teklo rutinski, po algoritmu.

već na početku učinio si nekoliko tipičnih taktičkih grešaka, a tako nastavio dalje, uvjeren da ih neću zapaziti očiju zamagljenih od zanesenosti tvojom slatkorječivošću. da sam toliko željna tvojih usana natopljenih pivskim zadahom, prstiju koji se baš nisu iskazali i kurcem kojeg si mi zdušno obećavao blagoglagoljavši o vođenju ljubavi, ne o seksanju ili kresanju. jer ja sam obrađivala tebe. ti si se samo prepustio misleći da vodiš igru.

promatrajući izdaleka tvoje vješte finte zaobilaženja otvorenog prostora i izričitih odgovora, dopustila sam sa smiješkom dobrohotne dadilje da umočiš prst kao što dječačić krade sa stola komadić nenačetog kolača. oo, kako si trijumfalno ozario facu, kao svi oni samodopadni tipovi koji po muškom defaultu vrhuncem svoga uspjeha smatraju upravo taj bezazleni detalj: gotova si! pala!

zatomio si u svojim moždanima evidentnu činjenicu da ti kurac i nije bio baš u punoj snazi. ili je možda jednostavno tak mali? do razrješenja te enigme se nije ni stiglo. ubrzala sam situaciju vrućim poručicama i razgovorčićima dubokog povjerenja i odanosti, uvodeći te u fazu uvjerenja da postaje komplicirano i prezahtjevno. ključni momenat!

jer takvima kao ti više nije stalo da utaže svoje jebačke nagone, oh, prešao si u sofisticiraniji modus operandi. tvoj ego se hrani tripovima samog osvajanja tuđe duše, tijela su ti postala manje zanimljiva.

lovački ker koji podivlja na sam miris košuta koje ga bezazleno i radoznalo okružuju. njuškaš ih, oblizuješ se, pohlepan, očiju crvenih od slasti. nije tebi do hrane. tebi je do gonjenja, da osjetiš kako ti se koža pretvara u vučju, mišići napinju, oči postaju dva škiljeća proreza, u skoku te čudovišne metamorfoze postaješ ono što zapravo jesi. podivljali vuk kojem je samo do klanja. do neutažive želje da zariješ svoje očnjake u meso, da čupaš podatno tkivo, i u razjarenom divljaštvu udišeš miris lipteće krvi.

a onda zastaneš pred oborenim truplom, ispražnjen, iscijeđena tijela i mozga, drhtav od orgazmičke euforije koja još uvijek struji tvojim vučjim bićem. zatim se polako, brišući izdajničke tragove krvave pjenušave sline s njuške vraćaš u brlog svojoj družici.

no, zaboravio si da neka zvjerad ima deblju kožu od tvoje. i da je njihova krv za tebe fatamorgana. za njih si ti samo deja vu.

kad će već jednom pobijediti ta ženska emancipacija?

ovo je jedna obična floskula i tipična predrasuda.
nema ženske ili muške emancipacije! sposobnost popravljanja pegle ili zarađivanja love za život ne ukazuje na emancipaciju, nego na osobnu sposobnost. i dok će se to dijeliti na muško ili žensko nikad neće doći do ravnoteže podjele rada prema sposobnostima, a ne prema spolu. to što su te razlike zapravo umjetno stvorene zbog povijesno-socioloških razloga (nastanak viška vrijednosti i slobodnog vremena, a preostajanje potrebe za borbom, dominacijom, osvajanjem teritorija, što je dodatno potenciralo biološku agresiju), već odavno nemaju utemeljenje na biološkim potrebama čopora, stvara imaginarnu razliku formaliziranu običajima i notornim stavovima. ionako je davna patrijarhalna podjela uloga nastala zbog potrebe za očuvanjem i vladanjem nad materijalniom imovinom.

no, da ne filozofiram, emancipacije neće biti dotle dok se u mozgovima ljudi ne iskristalizira činjenica da se razlikujemo po vlastitim sposobnostima, inteligenciji, znanju, fizičkoj spremi, izgledu, socijalnim i emocionalnim vještinama, stavovima i da prema tome zauzmemo u društvu mjesto koje nas ostvaruje kao ličnost. a imamo li pimpek ili cice to je bitno isključivo u okviru spolnosti i razmnožavanja. ne postoji ženska emancipacija bez muške. a sufražetska borba za financijsku samostalnost i tretiranje žene kao ravnopravnog sudionika podjele profita je samo klasna borba. do emacipacije cjelokupnog društva je još jako daleko. sve dok postoji kamenovanje preljubnica, prozivanje nevjenčane majke kurvom, a muškarca s puno partnerica pravim frajerom.

mnoge majke naprave taktičku grešku i odgajaju svoje sinove onako kako ne bi željele da im budu muževi, koji su upravo takvi, i takvima načine i svoje sinove.na žalost, to je točno. idemo linijom manjeg otpora i svoje sinove učimo da treba biti galantan i platit piće curi. biologija radi: privući će nas onaj koji ima šanse donijeti najveći mamutov but u pećinu. jer to podrazumijeva da je u stanju prehraniti mladunčad i obraniti je od grabežljivca.

ono kaj si ti, dragi prijatelju, komentiral za politiku, ha, u politiku idu samo oni koji su gurani vlastitim nagonom za dominacijom. i tu nema veze ko kaj ima u gačama. moć je moć.

daklem, nema emancipacije dok se ne emancipiraju svi članovi čopora. prema sposobnostima. ono kaj nam se rugaju muški da smo htjele emancipaciju pa si ju sad imamo, zapravo nema nikakve osnove. samo glupača, pokvarenjača i nerazumnica teži vlastitim "ženskim pravima", a ne uzima u obzir realne mogućnosti i sposobnosti i sebe i partnera. alfe u čoporu su zaista oni koji su sposobni donijeti najveći komad mamuta (alfa mužjaci), oni koji najbolje mogu organizirati i voditi pogon na divljač (alfa vučice i alfa lavice)i brinuti o čoporu(alfa vučice), koji mogu najmudrije održati krdo na okupu (alfa slonice), oni koji mogu napraviti najotporniju i najzdraviju mladunčad (alfa gorile).

među ljudima je otkad je civilizacije prosperirao onaj alfa koji je: fizički najjači, najglasniji, ili najlukaviji, autoritativan, ima vlasništvo nad materijalnim sredstvima, ili danas, utjecaj, prodornost i preko leševa, ambicioznost i beskrupuloznost, podršku istomišljenika, bilo zbog straha ili zbog koristoljublja. u doba matrijarhata je podjela rada bila prema sposobnostima za opću korist, ne pojedinca ili manju grupu, i osobu se cijenilo prema doprinosu dobrobiti za sve, i nije bilo podjele muško-žensko, nego prema sposobnostima, mudrosti, iskustvu.

na žalost, nepobitna je činjenica da su žene toliko opterećene višestrukom ulogom u društvu, da se nemaju snage ni vremena, a ne sposobnosti, da se bave politikom. prvo: društveni uvjeti i običaji ne dozvoljavaju da se muškarci bave istim stvarima kojima se bave žene u domaćinstvu. iako su podjednako sposobni, ne dijele kućne poslove niti brigu oko djece ravnopravno. isto tako kad se žene poduhvate vodstva, dočekuje ih hrpetina društvenih predrasuda i moraju uložiti veći trud da bi njihove ideje bile prihvaćene. i onda obično odustanu, svjesne da će njihove obitelji, djeca i muževi biti zakinuti ako ona gubi snagu na drugom polju.

bajdvej, pusićka je imala uvijek podršku i obitelji i supruga, nije odrastala u malograđanskoj sredini, nego se kretala u društvu istomišljenika, istinskih intelektualaca i slobodoumnika. u saboru je naišla na primitivca koji ju je javno smjestio na madrac. njegova supruga strpljivo trpi njegove razbludne pustolovine, vanbračnu djecu, slikanje u tangama po žutoj štampi, svoju djecu je odgojila u stilu: neka se kćer dobro uda za bogataša da joj u braku ništa ne nedostaje, a sin odabere neku mirnu smjernu ženicu koja će mu izroditi puno dječurlije. a ona će mrtvo-hladno prati i dalje njegove košulje, peglati odijela, ona ima love jer joj familija šalje iz švice, završila je osnovnu školu i družila se s duvnama, i naučila je da je najbolje biti strpljiv i miran, jer ima krov nad glavom, status udate besprijekorne gospođe, nikad neće podnijeti zahtjev za rastavu jer ionako nema kud. nije od onih samohranih majki koje nisu mogle otrpjeti vanbračne izlete, koje nemaju dovoljno para da plate bedinericu, kuharicu, niti pomoć šire familije, kojima nije bilo omogućeno vrhunsko školovanje jer su od mladosti morale zarađivati za kruh i zapravo su u doživotnoj pat-poziciji. niti je od onih koje bi i krenule u tu pustolovinu, imaju znanja, ali nemaju snage, zato što ne mogu računati na podjelu obiteljskih zaduženja. a to ne mogu zato što nisu naišle na onaj rijetki primjerak muškarca koji će samoinicijativno ustati po noći, dati flašicu, promijeniti pelene, oribati kupaonu, znati sam što treba donijeti s placa, skuhati ručak, pogledati zadaću klincu, i to sve napraviti i vidjeti sam, ne da mu se daje direktiva ili ga se mora moliti, a ne samo otići pred televizor i galamiti: mali ti se dere, sigurno se pokakao.

valjda svjesno ne ulazimo u takve borbe jer nam je genetski ucijepljena misao o dobrobiti obiteljske zajednice, a ne alfa-prčenje po političkim forumima i kvorumima.

o tome se radi da su ljudi nezadovoljni svojim prirodnim mjestom u društvu i da žele biti alfe, tako se i ponašaju, bez obzira jesu li toga vrijedni ili ne. ego hraniti uspjesima , pa makar biti samo priljepak nekom drugom alfi , česta je pojava obostrano.

eh, bila bih sretna da nađem partnera kojem to zaista neće biti bitno, koji će se ostvarivati zajedno sa mnom bez potrebe da ostvaruje svoju bit kroz poziciju, nego da bude dovoljno samosvojan i siguran u sebe da s ljubavlju teži obostranoj sreći.bez straha od "gubitka" ponosa, muževnosti, poštovanja drugih. i bez potrebe da se stalno nekome i nečemu dokazuje.

slažem se, nismo postali direktno od majmuna, ali zapravo sva pisana, nepisana pravila, stavovi, društveno ponašanje, bez obzira je li zakonski i običajno utvrđeno, zapravo je odjek potreba čopora i pojedinca u čoporu. socijalizacija i civilizacija, kultura, sve je to samo formalni ogrtač prirođenih potreba koje su već odavno u ljudskoj zajednici nepotrebne. mi ih ne vidimo, baš zato što smo se "civilizirali". pa ih neki i dalje slušaju ne shvaćajući da su suvišne, a neke sposobnosti koje su itekako potrebne, potiskujemo kao izraz mlakosti, slabosti, nevrijednosti.

bila je uvijek neka podjela, na poglavicu, veliku majku, vrača, iscjeliteljicu, onoga ko je najbolji lovac, ili koji najbolje prati tragove, ko najbolje radi oružje, ili najbolje niže perlice za ukras. i svađa je bilo, naravno, i njih su počinjali samo oni koji su smatrali da imaju "pravo" biti više cijenjeni. jer su mislili da to zaslužuju. često su mislili krivo. isto kao i danas. jer u svakoj zajednici ima onih cca 10% koji imaju više adrenalina i nisu se sposobni potpuno uklopiti, nego žele biti iznad svih. danas se takva kompenzacija odnosi na imanje novca, statusa, auta, položaja, ugleda, ljepote, potrebi za moći, vlasti, slavom i upravljanjem svima ostalima.



dualizam kao neprirodni izraz socijalizacije

goethe:

Dvije duše žive, ah, u mojoj grudi,
Jedna od druge rastati se žudi;
Dok jedna svijet ovaj
Niskom strašću grli,
Druga snažno se iz kala diže
Svijetu uzvišenih praotaca hrli.

(faust)

eh, osim u poeziji, takav se dualizam vrlo jasno nalazi svuda oko nas. no, mislim da je to samo zajeb društva, koje nam postavlja zahtjeve neprirođene ljudskosti. i još nespretniji paradoks evolucije koja nas biološki drži u pećini, odavno u raskoraku s razvojem intelekta, tehnologijom i socijalnim uređenjem.

a ima ponešto i u rigidnosti pojedinca. ukalupljujemo se od malih nogu i pridržavamo onoga što nas savjetuje okolina, nameće nam stavove koje automatski kao nezrela bića usvajamo. no, umjesto da odrastemo, sazrijemo i stvorimo vlastiti put, priklanjamo se već unaprijed stvorenoj kuli bjelokosnoj koja štiti našu ličnost od svega što se ne uklapa u mainstream.

može neko biti jako inteligentan, uspješan u društvu, znači da je u nekim vidovima svog razvoja dospio daleko i sazrio. no, na žalost, emotivna i socijalna inteligencija često stane na nekoj dalekoj štengi mladenaštva, puberteta, rane adolescencije. a to se obično odnosi na sposobnost donošenja nekih odluka, provođenja tih odluka, sposobnost preuzmanja odgovornosti za postupke bez opravdavanja. a ponajviše na empatiju prema drugim ljudima. vjerojatno zbog osobnog straha da ne budu povrijeđeni, da ne ispadnu luzeri, nesposobnjakovići i papci. jer ne shvaćaju da je veličina čovjeka upravo u njegovoj sposobnosti osobnog razvoja, a ne statici koja im daje privid sigurnosti i čvrstog ega. zrela odrasla odgovorna osoba će itekako znati pomiriti iskonske biološke porive, osobne karakteristike temperamenta i naravi s konkretnom situacijom. jer zna prepoznati što u sebi ima i zna način kako da odloži, preraspodijeli ili kanalizira sukob željenog i potrebnog.
doduše, čini mi se da mudra žena lakše podnese glupog muškog, nego što pametni muškarac može podnijeti blesavu ženu. bit će da nam je i tu biologija milostivo udijelila više strpljivosti, razumijevanja, optimizma i upornosti.



audiatur et altera pars (čujmo i drugu stranu)

kad sam pitala neke dečke kak im je na iskrici i kaj misle (ma zapravo većina ih se sama izjašnjavala, ha, ha), priče su bile poprilično različite, no sve su se svodile na činjenicu kak tu nema solidnih žena, ha, ha.

najčešći komentar je bio tipa: uf, pa te bi se odmah ženile, odmah bi napravile moj životni raspored, previše traže, pa ne podrazumijeva se da ću joj na prvom čvenku ponudit zaruke...

ili u stilu: je pa kaj bi ona štela, kakvi veliki uvodi, kakvi bakrači, pa zna se kaj se traži na iskrici, pa zato su i došle...pa ak smo se poševili to ne znači da mi se mora obesit za rame, pa nisam joj niš obečal, imam ja svoj život i ne treba mi obaveza...

neki su rekli: hmm, nije odgovarala mojim estetskim kriterijima, bila je nekak premršava/predebela/imala je čudnu (?) facu, non-stop je brbljala o bivšem mužu/poslu/poeziji/romantici...čudno se oblačila...

nije htjela u krevet, jbt, ko da joj je od zlata...

tražila me da joj posudim lovu...

ni jedan mi baš nije pričao puno o razlici u karakteru, emocionalnoj udaljenosti, drugačijim životniim stavovima, načinu života kao bitnim razlozima za ne nastavljanje veze. niti o situaciji da je zapravo želio malo avanture, podizanja vlastitog ega održavajući paralelnu vezu, malo više emocionalne ili intelektualne ispunjenosti koju ne dobiva u onoj drugoj vezi, niti o povremenom naletu mužjačke potrebe da opet okusi svoje zavodničke sposobnosti. poneki su samo priznali, tiho, da su fulali jer je cura skužila da je već zauzet, no nije im bilo žao što su se uopće upuštali, nego što su bili nesmotreni pa su provaljeni.

neki su se žalili da ne razumiju zašto su neuspješni. pa tak se trude, pa niš. ma, to je siguno loša karma, nemaju sreće, danas su žene prezahtjevne, traže nemoguće, traže samo bogate, zgodne, uspješne, s kolima, dobrim gajbama, nitko ne traži takvu nježnu suptilnu dušicu kao što je on...

daklem, u većini slučajeva žene su ili prepovršne, ili preduboko ulaze u njihov život, ili traže nemoguće, ili su mlitave ko krpe (to se odsobito odnosi na konkrevetne aktivnosti), ili su ružne/debele/s bradavicom na nosu/degeneričnim malim prstom na nozi/čorave jer nose naočale/nisu senzibilizirane na njihov istančan ukus po pitanju audio-stereo-kućno-kino tehnike, ili su gadure koje su ih ostavile, ko ih šiša, nisu imale nikad vremena, objesile su im se za vrat ko udavi, gušile su ih, bile posesivne, nisu mogli disati, stalno su ih zivkale na mob, i na posao, i doma, i zvale familiju, bile su ljubomorne kaj su oni i dalje ostali na iskrici, zabogamiloga, ak su u vezi valjda ne znači da ne smiju pogledat neku drugu ili se razgovarat.

ak im se ženska baš i ne sviđa, pa nezgodno joj je u lice reći da mu ne paše, jer bu onda pitala zakaj. zakaj? pa kajaznam, naprosto mi se ne sviđa, kaj se tu ima razmišljat. onda je bolje više se ne javljat, ili se javit pa ju probat nagovorit na novi čvenk, treba ostat u dobrim odnosima, jel, ko zna kad ti bude zatrebala...

ajoooj, svačeg sam se naslušala...



sitnouvredljive dušice

meni nedavno jedan se obratio, ono, fin, pristojan, i odmah bi se on našao sa mnom. aja pokušala nešto o njemu i saznati, očekivala da ćemo najprije izmijeniti osnovne informacije, ono, klinci, hobiji, želje, navike... no on bez oklijevanja odmah predloži čvenk. bez broja moba, bez pokušaja da se ipak najprije čujemo i porazgovaramo. i tako se mi dopiskavamo, i onda mi ovi s iskrice pošalju poruku da, budući da nisam premium, imam samo određeni dozvoljeni broj postova (onih u okviriću!) s jednim istim nickom. i nastane prekid u komunikaciji! drugi dan ja dobim poruku od njega: kakvo ti je ime, takav ti je i IQ 30!

jel se tipu nekaj poremetilo u glavi?? pa do jučer je navaljivao na čvenk! no, ja pristojna, napišem mu da nije u redu, da naprosto imamo prekid u komunikaciji zbog pravila iskrice. i on se meni onda javi, posipa pepelom, da nek oprostim, da je glupan, da je njega neka kokoš sa sličnim imenom maltretirala ovdje, da je on mislio da sam ja ona, i da grozno, neka budem prava žena, i nek to shvatim, da mu je krivo što je upropastio svojom glupošću potencijalnu dobru vezu, bla,bla.
ok, ok, tješim ga ja, zabuna se svakome može dogoditi. i naravno, očekujem ja da me ponovno pozove na čvenk, kad je već tako zagrijan. niš. odonda mi se nije javil. škicnem ja na njegov profil. metnuo je sliku. katastrofa!!!!mali ćelavi debeljko s crvenim nosom, glupavog pogleda, ko kumek z brega, ma ne bi ga ni štapom! fala bogu kaj se nije više javil. kaj misliš, cijeli dan se riktat, lickat, sređivat, i onda izgubit vrijeme s tak izrazito neprivlačnim likom. koji je uz to još i cartljiv, prost i histeričan. nek si on drugima piskara uvredljive poruke o IQ 30!



sadomazo tip

meni nedavno jedan lik pošalje samo poruku s imenom i brojem moba. idem ja videt koji je taj, a kad tamo u profilu mu piše da je snažan, dominantan, da voli podložne cure, a on gazduje, i sve tako nešto u sadističkom stilu. odgovorila sam mu: zajeb, ja sam domina, crve! lanci, bičevi i da te zgazim čizmama! bajdvej, nick mu je sadozg.



samoća i osamljenost

na žalost, vidiš i sama da te takva poznanstva ne ispunjuju u potpunosti. ljudi na poslu, u susjedstvu, u slučajnim okolnostima su samo segmentalne prilike za zajedničke teme. sa svakim možeš o nečemu razgovarati, no nema onih s kojima bi mogla o većini stvari koje ti s događaju. za tako nešto potrebna je uvijek neka vrlo bliska osoba. netko kome ćeš i u dva u noći moći bez grižnje savjesti reći što te muči, veseli. u standardnim poznanstvima toga nema, uvijek se poštuju osobne obrade i vremena i prostora. dodirujemo se samo djelomično, u zajedničkim segmentima.
dugo vremena sam bila sama, iako mi je grčevito bila potrebna baš takva bliska osoba. no, takvih nije bilo. prijateljice su imale svoj život, djecu, obitelji, bez mladenačke slobode da se drže kad hoće. u vrijeme dok smo imale samo jedna drugu i zajedničke interese, školu, faks. sve ostalo je bilo manje važno, povjeravale si najveće tajne i beskonačno razglabale i diskutirale o svačemu i ničemu. to isto sam očekivala, zapravo imala pravo očekivati i od muža, partnera, roditelja, sestre. na žalost, toga nije bilo. i uzalud održavanje prijateljstva s prijateljicama i dotad bliskim ljudima, kad smo se svi odreda razišli u životnim smjerovima, promijenili navike, interese, želje. a zbog nastalih obaveza i s debelo skraćenim vremenom za mogućnost druženja. uz to ubroji i kronični umor koji te kad-tad nadvlada uslijed opterećenja poslom, djecom, egzistencijalnim problemima, svakidašnjim neodgodivim zadacima, i emotivnom prazninom koja te tišti zbog npr. lošeg braka, otuđenosti od vlastitog bića, od ljudi koji bi ti trebali biti najbliskiji.

s vremenom sam se naučila da sam sama, da zaista uvijek sama donosim odluke, provodim ih. da mogu birati u korist boljeg života i sebe i djece. i da više nitko odavno ne mari kako se zaista osjećam kad dođem s posla, kako se osjećam kad letim između domaćih zadaća, skuhanog, speglanog, popravaka u kući, organizacije dolazaka, odlazaka, financijskog rebalansa, fizički nemoguće zahtjevnih vratolomija koje inače obavlja najmanje dvoje ljudi. između svih onih "moraš, treba, daj, požuri, provjeri, dead-line, žrtvuj se, pomogni, pouči, održi autoritet i red, budi obzirna i nježna, puna razumijevanja, bla, bla...).
i onda se naprosto umoriš. prihvatiš činjenicu da si sam kaj pes, i tek onda, nakon što se isprazniš od svih tuga, razočaranja, neispunjenih očekivanja i želja, naučiš odbaciti suvišno, razlučiti stvarno bitno od onog nebitnog što te bez veze cijedilo do kraja, staneš na ono osnovno što jedino imaš: temelje svojeg vlastitog podruma, svoje biti. i tek kad se tako naučiš biti potpuno sama, onda imaš šanse bez daljnjih boli i osjećaja napuštenosti potražiti ono što ti odgovara. na žalost, izbor je sve uži. i nemoj da te u toj fazi opet preuzme čamotinja i malodušnost!!na koncu konca, zapravo, niti to ti nije potrebno da itekako kvalitetno živiš. jer očito, barem zasad, nismo naišle na dovoljno kvalitetnu osobu da bi joj se dale onako kako bi željele i od nje.
a život ide dalje, svakom sekundom gubiš dragocjeno vrijeme koje bi mogla posvetiti osobnom duhovnom rastu, obrazovanju, radostima, prirodi, i svojima ukoliko si im još potrebna. a, gledam po sebi, majka si dok dišeš, ne kad oni odu, nego doživotno. i njihovim odrastanjem mijenja se kvaliteta tog odnosa, više ne posto0ji odnos majka-dijete, nego odnos kojeg treba tek izgraditi. relacija dvoje odraslih kompetentnih ljudi koji žive svoj vlastiti život, imaju svoje misli, želje, običaje, navike i stavove. i tu više ne igra ulogu ko je majka, a ko dijete. to obično djeca kasno skuže, iako ih u pubertetu upravo ta faza odvajanja od roditelja najviše pritiska pa odu u bespotrebni bunt i kojekakve pubertetske revolucije. no, ako je zrelo odrastao, više te neće gledati kao majku, nego kao osobu vrijednu pošto0vanja. to učim i svoje, kažem im: ne špotam vas zato što sam jača, zato što sam mama ili trebam imati autoriteta, nego zato što vas volim i želim da odrastete u sretne ljude.

duboko grlo

ha, ha, meni u uspomeni ostao prvi dejt ikada preko iskrice! tip se lijepo javi, a ja nadobudna, željna muške pažnje,pristanem na čavrljanje. čovjek fin, pristojan, pismen, ma sve pet, našli puno zajedničkih interesa. i veli on meni kak sam ja fina dama, da je očaran našom konverzacijom, ali, eto, pomalo i sramežljiv, nema iskustva na iskrici, no evo smogao je snage i da bi se tako rado sa mnom upoznao.

imao je neki neobičan nick, pa ja išla malo proguglat kaj sve ima o njemu. i, između ostalog, našla taj zanimljiv nickić na jednom od otvoreno sexy-sajtova. oopaaa, miiikiii! ulogiram se ja tamo pod vrlo atraktivnim nickom, odmah mu se javim, baš da vidim kako će se ponašati. ma lik je očito bio itekako verziran u tom poslu, odmah mi, nimalo sramežljivo, počeo valjati masne ponude. a ja kao oduševljena njegovom poduzetnošću i maštom, odmah virtualno pristajem na sve, ah, tako sam želja muškog mesa! i dogovorimo mi čvenk.

s druge strane, fina dama s iskrice također ugovori čvenk, sat vremena kasnije, na mjestu na koje se može brzo doći s prethodne destinacije s onom droljom.

naravno, pohotna kuja se nije pojavila na čvenku. ali ga je zato fina dama sat vremena kasnije dočekala u punoj ratnoj spremi. bokček, došel je sav zajapuren, valjda je brzo trčao da stigne barem na taj drugi sastanak, kad ga je ona gadura tako spreveslala.

dama je ustala sa stolca u kafiću, ležerno skinula naočale, pružila ruku i rekla:
- drago mi je da smo se upoznali, ja sam "duboko grlo"!

pozelenio je, pocrvenio, ruke su mu počele drhtati i promucao: -kkkaj? pa kaj se ti ne zoveš klasa optimist??

-da, naravno. na iskrici. na sex.hr-u sam "duboko grlo". no za tebe više ni jedno ni drugo. mislim da si očito nešto krivo proračunao.

okrenula sam se i otišla, smijući se na njegovu potpuno smotanu facu i vilicu koja mu je visila do poda. isti dan se skinuo s iskrice, i više njegov nick nisam nalazila po googlu. tko zna, možda sad više nije thebest45, nego "nesretan u ljubavi"



razlika između smokvice, sličnih sexy-sajtova i iskrice

tam se javljaju ljudi koji znaju kaj trebaju i znaju kaj buju tam našli. bez suvišnog okolišanja. zato se ne moraju prenavljati, ne moraju se naprezati da glume finjaka, kad je sve jasno unaprijed. a ovdje se, ko fol, trude oko komada, mada su im namjere najčešće potpuno istovjetne. možda se nadaju da ovdje nema uspaljenih radodajki, nego možda ipak neke finije ženske, pa valjda s nama treba finije a kad opaze ds au provaljeni, ili da ne plešemo kak oni sviraju, odmah se razgoropade i pokažu pravu ćud.u virtuali si dopuštaju ono što im u životu ne bi prošlo. ili su otpočetka bezobrazni, valjda misle da ovdje nema tako žestokih cura i da im neće istom mjerom odbrusiti.
a tamo su lijepo opušteni i pokazuju pravo lice. ko je inače pristojan, i tamo će biti (osim ak nije neki perverznjak koji se hoće dočepat bilo kakvog komada, pa ga divljački iskasapit), a endogenih bezobraznika ionako ima svugdje.


osjetljivi tip

opet sam popušila. drek i ta iskrica! taman mi se javio jedan simpa tip, doduše malo stariji, cca 6 banki. i započeli krasne razgovore. tip pametan. duhovit. načitan, pristojan, zanimljiv, elokventan. pismen! baš onak kakav bi mi pasal. i onda mi, već se dogovorili za čvenk u gradu sutra, kad ono pita on mene iz čega sam ja to doktorica. i ja velim da dobivam strančirane uzorke svega i svačega, da pripremam analizu, i onda dajem stručno mišljenje o učinku po živa bića, otrove, lijekove, pesticide, sve štetno po zdravlje ljudi i tak. delala sam godinama u ambulanti, a sad se bavim biokemijskom analitikom. i on se najedamput zagrcne i veli da pada u nesvest kad mu se vadi krv, da je gadljiv, da nemre smislit tak nekaj, i da mu je jako žao, ali da veza s osobom kao ja ne bu išla, nek se ne ljutim ali on to nemre podnijet!!! koji idiot, pa ne vozim ja u tramvaju strančirane jetrice i epruvete pune krvi i pišaline, pa kaj je tim muškima, su ludi!!! jbg, splašil se, znam. prepametna sam za njega, premlada, a vjerojatno mu se ni kurac nemre više dići, pa kad vidi takvu temperamentu žensku odmah guza papa gače. aupičkumaterinu, zakaj nisam glupava plavuša, nego drugačija plavuša!

prosječna sam zaposlena žena s djecom, nisam ljepotica, ali ni neki gabor. nisam nepismena, niti mi je od literature samo ljubić iz glorije, gracije,patricije i takvih tiskovina. pa bi onda taj morao znati da sam ženska čist ok, i da znam da tu treba i tolerancije i strpljenja i svakakvih drugih zaobilaznih majstorija da bi se ostalo zajedno. i ne tješi me ona notorna: sam si je kriv, nema pojma kaj je propustio!

naprosto zato kaj, koliko poznam taj ljudski rod, puno postotaka ih je naprosto glupavo. i ne mogu uopće očekivati da će baš meni pasti po zakonu velikih brojeva neki solidan primjerak. jer si nemrem zamislit tipa koji je gluplji, nesposobniji, nepismeniji, emocionalno siromašniji i nekulturniji. jer ja nisam takva. i sad, kad hoću biti pravo, nježno, žensko, krhko biće koje traži zaštitu svog mužjaka, onda nailazim na takve zaostale primjerke, ne tražim previše, da bude bogatiji, i ne znam kakav apolon, ne. tražim nešto u rangu sa mnom. no od takvih kao ja muškarci očito brišu u širokom luku!

dopisivali smo se nekoliko dana. znaš, ako netko misli ozbiljno, neće odmah predložiti čvenk, nego ipak malo ispipati s kim ima posla. kroz dopisivanje se svašta može saznati, i onda tek kad nanjušiš sličnosti i zanimljivost, onda se poželiš i upoznati. navrat-nanos se nalaze samo oni koji hoće nabrzaka, a dopisivanje do beskraja se dešava s onima koji ne misle uopće, nego tako zajebavaju one druge. uživaju u "dopisivanju". ma nemoj, ko da smo u pučkoj školi: ja se volim dopisivati, skupljati razglednice, salvete i pjevačicu rozgu.

i stvarno mi se lik u virtuali činio malo ozbiljniji, iako sam u podsvjesti imala u vidu da je stariji, da je možda konzervativnijih shvaćanja, nefleksibilan, možda već pritisnut staračkom rezignacijom i manjkom energije. i očito sam bila u pravu.

a onda mi se ponovno javio,, veli da mu zapravo u svemu pašem, samo ga smeta moj posao, nek ne pitam više. jooj, kojih kretena na tom svijetu, ha, ha. na žalost, ima i puno mlađih koji su toliko isprazno samouvjereni u sebe, a zapravo tako ograničeni, nefleksibilni i rigidni, kao okamenjeni u svojim stavovima, svakodnevnim ritualima, sve po špagici. a takvi za mene vele da sam šućmurasta i neozbiljna! ma jebite se, drugovi i drkajte na prazno doma sami, kad ne znate živjeti punim plućima.



biblijski slučaj

onda je bil jedan isto fini gospon, samohrani otac s dječakom, koji mi je već na početku počeo slati bogobojazne linkove. našli se mi na kavi, i lik mi odmah ispričao svoju životnu štoriju od poncija pilata na dalje.

bio je veliki grešnik, krao je sovje poduzeće, varao klijente, varao ženu, zanemarivao obitelj, bio veliki hedonist, zabrazdio u zzla i grijehe paklene. a onda je izgubio sve, i lovu, i poduzeće, i jahtu, ostavila ga žena. i najedamput se preobratio, vidio kako je grozan bio, i sad je potpuno drugi čovjek. redovno ide na mise, na kojekakve duševne zajednice, no ima problem s djetettom, pa to je grozno, mali popustio u školi, ogrezo isto u grijeh, neće ga slušati, ne želi s njim vikende provodio u molitvama i pokorama, on bi htio na nekakav nogomet i svirat gitaru, fuj, grozno, malom je na pameti samo društvo njegovih pokvarenih pajdaša iz razreda, katastrofa, umjesto da mirno provodi dane u skrušenosti on bi okolo gledal cure i išel s njima u kino, a on se trudi naći mu dobru majku, naravno da je tu izbirljiv, i neće on neku tamo šušu, nego nekog solidnog. i evo, ja sam idealna za te stvari, i moram s njim ići nekud na te mise, da se i ja obratim ako imam ikakve sumnje u te stvari. a on će nam svima priskrbiti pristojan katolički život, skroman ali krepostan.

šetali smo ulicom tih par sati, ni jedamput me nije pogledao, ni jedamput dodirnuo, niti se nasmijao, samo je verglao sve te riječi, ni ne očekujući da imam bilo što komentirati. inače m je te dane bombardirao mail kojekakvim vjerskim sadržajima, ni trunke simpatije, naklonosti...da mi je još ponudio da ga pozovem u stan da mi čita psalme iz biblije, mislila bih da je ko oni jehovini svjedoci, ajmemeni ti se ne daju otjerat s praga!!!

usred te njegove tirade zazvonio mi je mobitel. spas! zvao me jedan frend iz susjedstva na kavu. naravno, lice mi se odmah ozarilo, i sekundu-dvije smo razgovarali. stvarno samo sekundu-dvije. kad sam spremila mob u džep, onaj lik se razgoropadio i počeo vikati na mene: - aaah, razočarala si me! ti, u koju sam vjerovao, pa vi sve žene ste iste, evo, sa mnom ideš na sastanak, a već razgovaraš s drugim muškarcima i dogovaraš se s njima za kavu! što ti misliš da sam ja blesav! a nene, neće tako ići. ti nisi žena za mene!

dubokouvređeno se okrenuo na peti i otišao svojim putem.



intimna atmosfera

jooj, sad se sjetila jednog nicka, počeli mi lijepo. leđero, on se očito sve više zagrijavao i stalno mi predlagao čvenkove, nabrajao mjesta gdje bi se super mogli provesti (ono tipa hotel ovaj, motel onaj, kod mene, kod njega), sve nešto mimo standardnog upoznavanja na kavi, javnom mjestu. ma on bi onako, intimno, mogli bi popit malo šampanjca, pa tiha muzika, intimna diskretna rasvjeta, mmmm. sve nešto turbo romantično i erotično. jer, kao, ne može on mene dobro upoznati među puno ljudi, ne čuje se razgovor, šetnja po gradu ili prirodi smanjuje koncentraciju, a ja sam taaaako simpatična i privlačna, ah. usprkos mom odbijanju takvog načina upoznavanja bio je vrlo uporan, blagoglagoljiv, slin, slin...

i nakon dugog nagovaranja pristanem ja, kažem mu na će mu najbolje biti da odmah dojde kod mene, bit ćemo na miru, u intimnoj atmosferi, ja ću pripremiti fino vino i dočekati ga u dekoltiranoj haljini, a ostatak odjeće će morati provjeriti sam...

hm, daaaa. pozvonio je na vrata, žureći se da što prije stigne u obećane rajske dveri. uvela sam ga u dnevni boravak, a kad tamo:
dočekalo ga je još petoro ljudi, obučeni u radne kombinezone. na sebi sam imala stvarno dekoltiranu kariranu košulju, a u rukama sanduk. okolonaokolo su bile gomile stvari, kutija, srolani tepih, stari stolci, ormarići i brdo trulih dasaka. eto, baš je uletio onda kad sam maljala stan, premještala namještaj, bacala staru kramu u kontejner, pa mi je dobro došao da malo pomogne. eto, ovdje su i moji frendovi koji će mu govoriti kud sa stvarima, neka nosi van u smeće. a ovdje ga čekaju sendviči, i, naravno, šampanjac u birtijaškim čašama od dva deci!

i tako je lijepo on imao cijelu večer posla u intimnoj atmosferi, u ldobrom društvu, a kad su mi očistili stan, moja škvadra se lijepo raskomotila i počeli tulumariti. tip me je belo gledal i promrmljal nekaj u stilu: - sori, ne mogu ostati još i na tulumu, znaš, pomalo sam se umorio, malo me bole leđa uzadnje vrijeme, sutra se rano dižem na posao, hm...

-da, naravno, zlato, ma ti si sjajan, hvala ti puno što si nam tu pomogao nositi sanduke, ma stvarno mi je žao što odlaziš, pa vidiš kakva je lijepa intimna atmosfera, ima i sendviča i pjenušca, joooj, kak mi je žal kaj nebuš ostal, mislila sam, kad oni odu, pripremiti nam toplu pjenušavu kupku, pa da mi pereš leđa, pa sve to tak...

naravno, nije nasjeo po drugi put na moja slatka obećanja. okrenuo se i otišao, i nikad se više nije javio.

bajdvej, tip je bio oženjen, profesor tehničkog, stari slinavac koji bi kruha preko pogače. ah, tko zna kako je objasnio doma svojoj hanumi onu prašinu po lijepo upeglanim hlačama, mrlje na odijelu, cipele na kojima se vidio trag od friškog fasadeksa. da ne spomenem smrad radničkog znoja kojim se bio natopio dok je s četvrtog kata nosal stare stolce u kontejner!

vjerovali ili ne, ova anegdota je stvarna, istinita, i moram zlobno priznati da me uopće nije pekla savjest što sam bila takva podla gadura! gade mi se takvi slinavi oženjenci!



a propos viagre

iskustvo jedne druge žene, čula na jednom klafežeu:
"S jednim tipom sam se dopisivala mjesecima, sve je bilo super ali on nije želio da se odmah nađemo, želio me je što bolje upoznati. Super, mislila sam, no nakon nekog vremena već je i meni dopizdilo i počela sam inzistirati da se nađemo. Dogovorili smo se da ćemo otputovati k njemu u vikendicu na moru, ebiga, nismo djeca, a i nakon toliko tipkanja i pričanja imala sam osjećaj da se poznajemo već dugo.Sve je bilo super, zeka-peka, romantična večera, pusice. Na večer smo legli zajedno u isti krevet, mazili se, ljubili...i ništa. Vidjeli smo se još nekoliko puta ali uvijek isto. Pričao je da je to njegova ženska strana i da on mora voljeti ženu da bi vodio ljubav s njom i zato me mora još bolje upoznati i da se samo želi ljubiti i maziti sa mnom.... i bla, bla, bla.....u stvari je bio impotentan!"

omg, i takve visinske i nizinske pripreme radio da bi te namamio, i usprkos svemu nije mu palo na pamet da barem za taj vikend uzme viagru??

to me podsjeća na onaj film "štefica cvek u raljama života", kad se ono bata živojinović produciral u onim tarzanskim tangama s leopard uzorkom, skakutao oko cure i vikao "saću da te karam, saću da te karam!"

a propos viagre, imala ja jednog sličnog, doduše unaprijed mi je dao do znanja da ima nekih frka s donjim dijelovima, pa je plava tabletica trebala riješit problem. no, nedugo nakon mog dolaska k njemu, još za vrijeme večere smo se nekaj spokefali, pa se onda razgovarali do beskraja, pa zaspali. niš od seksa.

drugo jutro se probudim, sva razniježena, topla i radodajna, mislim si: ma dobro, nećemo se sad duriti jedno na drugo, idem ja rađe izgladiti stvar vrućim zagrljajčićem. no, njemu nikak da se digne! bezuspješni pokušaji su trajali neko vrijeme, i onda sam odustala od takvog tipa zbližavanja. dalje smo jutro proveli u kafenisanju i nevezanim razgovorima, kadli me čovjek ozbiljno pogleda i veli: da znaš, zato kaj si jučer bila bezobrazna prema meni za kaznu nisam uzeo viagru! i nedam ti seksa!

mislim da je to ipak, prema mom skromnom znanju o muškarcima, totalna perverzija!iznad toga su još samo lanci, vrećica na glavi, usisavač u guzici i nosorozi.



neobični prohtjevi

već odavno se ne pitam zašto su još uvijek u nekim stvarima na razini majmuna!

socijalno se kontroliraju kad znaju da će im to donijeti bodove, da će ispasti alfe, lavovi, sposobni, muškarčine, bogati, pametni, spretni... no ako su emotivno neizgrađeni i siromašni, u odnosu muško-žensko nemaju ni naoružanje ni nikakve druge municije nego prezentirati ono što jedino imaju: seksualnu želju i svoj jadni pimpek.

mene jedan mjesecima zivkao i davio svojim seksualnim željicama. u jednom pp razgovoru sam neoprezno napisala da sam seksualno neopterećena i da ne smatram perverzijom ako oba partnera uživaju u nekim igricama ak im oboma tak paše. nisam se, dakako, izjašnjavala kaj od toga paše il ne paše meni. no, valjda je jedva dočekao da naiđe na tako otvorenu žensku pa me počeo bombardirati svojim maštarijama. ma mogla sam ja njemu do beskraja tumačiti da nisam zainteresirana, u slijedećih nekoliko postova bi mi pisao o svojim potajnim željama da ga malo čačkam po guzici, pa da mu gurnem prste malo dublje, pa... bljaaaak! omg, taj je valjda htio da ga onak muški razvalim s mega-dildom u šupak!



zgodni i nezgodni

ne generaliziram, ali po defaultu već na startu zgodnom muškarcu su sva vrata otvorena. ako i nije bogznakak pametan, pozdano zna da će mu vanjski izgled utabati prve pozitivne reakcije, a kasnije se onda ne mora puno dokazivati mozgom, imovinskim stanjem, statusom i takvim stvarima. pametna ženska će istraživati dalje, odbacivši ga kao kandidata ako je glup, uobražen i sirovina, bez obzira na centimetarsku obdarenost.

ak su ružnjikavi, neprestano imaju potrebu za dokazivanjem, pa se prče kroz gard samopouzdanja, samosigurnosti, imovinom, autom, statusom... i takve ćemo, naravno, eliminirati. ne trebaju mi prikriveni kompleksaši.

najgori su oni koji nemaju niš od toga, ni izgled, ni status, ni imovinu, a nisu u stanju obogatiti svoj duh, inteligenicju, znanje, smisao za humor, samopouzdanje, kulturu. od takvih možeš samo očekivati da te duhovno ili tjelesno maltretiraju i emocionalno iscrpljuju.

na žalost, često ni ženske nisu bolje. ak su zgodne, često namjerno time manipuliraju, da bi ostvarile svoje raznorazne namjere. ili misle da im to što su zgodne daje posebne privilegije da bahato biraju i olako odbacuju ljude koji se istinski trude oko njih.

najsmješnija, ali i najgroznija su mi uvjerenja da mi jadne jedva čekamo da naiđe neki s 20 cm, a onda kad vidimo da nismo dorasle situaciji (čitaj: nismo valjda ovoljno zgodne, sposobne, pametne, mlade etc.) onda sirote očajnice vapimo i hvatamo se muškima za nogavicu ne bi li nas barem malo zapazili jer, naravno, nama je, ma skužili su oni pametnjakovići već odavno, zapravo stalo samo do dobre jebačine.

zaključak: ima onih kojima je stalo samo do seksa, pa si ga zguštaju.
ima onih koji bi i nešto više, ali im se nudi samo seks, pa ga prihvaćaju.
ima onih koji bi više, nudi se samo seks, pa ga ne prihvaćaju.
ima onih koji bi samo seks, ali ga ne dobivaju.
ima onih koji bi nešto više, ali ne dobivaju.
ima onih koji bi i seks i nešto više, ali ne dobivaju ni jedno ni drugo.
i muških i ženskih, nekih više, nekih manje.



glumatanje za oscara

opuštenost i prirodno ponašanje. u prirodnoj atmosferi. nikad ne treba zaboraviti ponašati se onako kakav zaista jesi, onako kako se zaista osjećaš. neiskrenost nikad nije dovela do dobrog rezultata.

istina jest da se na početku svi nastojimo prikazati sa svojim najboljim osobinama, bilo da je to dobar izgled, smisao za ležernu konverzaciju, humoristički odmak, sposobnost za filozofsku raspravu poluteške kategorije, ali barem da u tome pokažemo ono što jesmo, a ne ono što nismo, a mislimo da bi konveniralo potencijalnom partneru ili da bi mu se ta osobina svidjela. u laži su kratke noge, ne možemo cijelim tempom veze održavati istu koncentraciju da podržavamo osobine koje nemamo, da skrivamo falinge i da budemo na istoj energetskoj razini. sigurna osoba je toga svjesna unaprijed, ali ne vodi brigu, ponaša se spontano, makar zbunjeno, makar sramežljivo, strašljivo, votever. onaj kojem je stvarno stalo da upozna nekoga do kraja, taj će shvatiti što se zbiva, i još će ga više privući prirodnost i nedostatak glume i vidljivog predumišljaja. tada će se i on osjećati sigurnije jer zna da pred sobom nema dvostruku ličnost koja će mu ići niz dlaku. znat će može li računati na iskrenost i neprijetvornost. ljudi postaju poprilično nesigurni, čak i uvrijeđeni kad opaze naznake glume. i to samo oni kojima je stalo do ozbiljne veze.

oni kojima nije stalo do ozbiljne veze neće ni prepoznati takve znakove, prihvatit će samo površno ponašanje, ne zapažajući sitne verbalne i neverbalne detalje u komunikaciji. takav će te uzet zdravo za gotovo, ali samo u onim segmentim koji su mu vidljivi, jer ga drugo niti ne zanima. a kaj onda imaš od takvog? samo taštu pomisao da si ga uspio privući? i kaj dalje???

tipovi koji se ne vole nalaziti na javnim mjestima, odugovlače s čvenkom i ne pričaju puno o sebi, a obećavaju brda i doline

ko zna kaj je takvom tipu u glavi. možda zbiljam ima nekoga, možda ima i cijeli tefterić s brojevima komada, možda je stari lukavi prefrigani iskričar koji samo skuplja recke. možda ga je privukla naša prijateljica ko izuzetan primjerak kvalitetnog komada na kojeg mu cure sline, no nema muda i zagrist. i zakaj nema muda, ni to se ne može samo tak skužit. možda je još uvijek emocionalno vezan za nekoga, ili jest u nekom obliku veze, ali ne dovoljno dobrom, pa mu paše malo bildanja muškog ega i šaranja, tek kao potvrda da nekaj vredi. možda je ljiga od muškarca, svjestan da nema sape održati dobru vezu s dobrim komadom. možda je impotentan, pa se zadovoljava pukim činom neprestanih osvajanja kao potvrdom da nekaj vredi.

ma, sad možemo nagađat do beskonačnosti i nizati "razloge" zbog kojih se ljudi tak blesavo ponašaju. uostalom, kak frendica veli, ima metoda da se otkrije pozadina koju je očito želio sakriti. normalan je tip ponosan da se susreo s tako dugo čekanom dragom, i ni slučajno je neće vodati na neka skrovita mjesta. susret na javnom mjestu podsvjesno daje neko zaleđe da zbog socijalnih protokola neće biti ekscesa ni nepredviđenih situacija, stvara okruženje koje djeluje motivacijski ak nekaj zaškripi u razgovoru i daje povratnu informaciju kako se osoba inače ponaša u uobičajenom okruženju.

prema mom dugogodišnjem iskustvu u krevet, u stan, u kola pa na "mirno" mjesto pozivaju oni koji:
1. ne žele biti viđeni u javnosti (oženjenci, u vezama - otpisat odmah!)
2. izuzetno su nesigurni pa vole "na svom" sigurnom terenu (kaj da delaš sa skompleksiranim petrom panom?)
3. tipovi koji curu ne smatraju tak atraktivnim primjerkom da bi ju prošetavali kao trofej po špici (nije taj slučaj jer je lik već otpočetka dao do znanja da želi "na mirnijem" mjestu, a to će reći što dalje od njegovog prirodnog okruženja)
4. oni koji pozovu komada isključivo u potrošne svrhe (ponekad to i nije slučaj ako se vidi da tip nije navalentan)
5. oni kojima nije ozbiljno stalo, pa preskaču sve one faze formalnog upoznavanja jer im se ne da gubit vrijeme, znaju da ionak ne namjeravaju toliko duboko ući, pa šteta truda i napora, sve je to samo igra za potrošit malo viška vremena

zaključak: tak se ponašaju tipovi kojima nije stalo!

i sad je uzaludno analizirati zašto i kako. može se i doznati pozadina takvog ponašanja, ali čemu? nije se ponašao časno, iskreno, ni slučajno onako kako je blagoglagoljio preko telefona i pp-a. prema tome se može zaključiti da je lagao. ili onda, ili na čvenku. ponašao se onako kako ne osjeća, ne misli i ne namjerava.

ako je lagao u virtuali i na mob, znači da nije imao ozbiljne namjere, nego je uživao u samom činu zavođenja, u igri, larpurlartističkom flertovanju jer ga je to zabavljalo, stvaralo konstantnu napetost među nogama i u mislima. mnogima na iskrici je to i samo to osnovni motiv što se javljaju ženskama. nemaju dovoljno stimulacije u stvarnom životu nego im treba dizat testosteron još i virtualno. ako vide da ima dovoljno kvalitetnog materijala, čitaj: ženska ga zaintrigira svojim riječima više nego sve dotadašnje žrtve, onda si poželi i uživo vidjeti kakav je to komad koju je tako uspio zaintrigirati i koja je uspjela toliko zaintrigirati njega. no, nikad sa stvarno ozbiljnim namjerama.

ako je lagao o svojim osjećajima uživo, glumeći nonšalantnog nezainteresiranog neangažiranog, može biti da mu se osoba zaista svidjela ali se ne usudi ići dalje, misleći da je osoba prejaka, prezahtjevna i da neće doseći njezine standarde, pa se povlači i bježi. ako je tak, koji će ti kurac takva kukavica? možda ga je komad i očarao, ali se sve skupa ne uklapa u njegove životne tokove, možda bi veza previše poremetila njegov ustaljeni način funkcioniranja, možda se boji da bi se njegov red i raspored pretumbao i tražio prevelika odricanja i žrtve. to ne bi bilo niš čudno, ljudi baš nisu spremni na radikalne promjene u životu jer se boje da neće biti dostojni zadatka i da bi im to stvorilo previše komplikacija. i kaj da delaš s takvim učmalim slabićem koji se ne usudi poduzeti imalo radikalniji korak u životu? u škovace, drage moje, u škovace!

eto, opcija ima bezbroj, možemo mi o tome diskutirati ovako naprazno i slijeva i s desna, okomito, vodoravno, horizontalno, dijagonalno i spiralno, no uslijed nepoznavanja svih bitnih podataka iz situacije ne može se dati neko precizno mišljenje.

jedini zaključak:
1. tip je definitivni seronja
2. nije mu istinski stalo
3. otkantat!
rizici
pa to i jest najveći rizik na ovakvim sajtovima: izgubiti vrijeme na virtuali, dok konačno reala ne pokaže pravo sr/tanje stvari.

kad se upoznaješ uživo, kardinalne pizdarije skužiš odmah, a tek ako je dobar glumac na vidjelo dolazi i ostalo. no, onda je isto bedara da si već uvučen, i to stvarnije nego na netu, u nešto što te je očito opčinilo da ne vidiš ili ne priznaješ istinu, pa se to oteže u beskonačnost. djelomično upravo zbog takve neglegencije i guranja glave u pijesak se raspadaju veze, a i brakovi. kad ti dopre z riti u glavu da previše stvari ne štima da bi se bilo sretno u vezi.

na kraju, kad prođe faza iznenađenosti, nevjerice da se tak nekaj uopće može desiti, bijesa, povrijeđenosti, preispitivnja i analize, patnje, samooptuživanja, preispitivanja vlastite vrijednosti kako pred špiglom tako i u glavi, optuživanja, kritizerstva, možda i osvetoljubivosti ili poriva za daljnjim črčkanjem po drekecu, na kraju sve to s iskrice ispadne kao anegdotalno iskustvo koje opisujemo evo, upravo na ovakvim temama.



priča o gusaku gugiju

a kaj se tiče ove naše teme, mislim da bismo je mogle nastaviti, vjerujem da je raznoraznih doživljaja bilo dovoljno da da štofa za smijeh, bar za jedan varteks.

evo još jedne male pričice, doduše ne tako napete, ali zgodne za ilustraciju vrlih muškaraca.

upoznala se ja ovdje s jednim simpatičnim likom. čovjek neposredan, vješt u vođenju konverzacije, duhovit, ko iz rukava sipa anegdote, stihove, prigodne uzrečice. imala sam podosta s njim razgovarati, nikad mi nije bilo dosadno. i, malo po malo, došlo vrijeme da se upoznamo i uživo.

ko da se poznajemo već godinama, naš prvi susret je protekao prekrasno. opušteno smo čavrljali, puni nježnosti i blagosti, zgođušan, visok, prekrasne plave oke. rastavljen, daklem spreman na nove pustolovine. ne previše navalentan, dovoljno spretan da me potakne dodirom po ruci, oduševljen mojom elokvencijom, znanjem o književnosti, izgledom. inače, pjesnik s nekoliko izdanih zbirki, ilustrator, studirao filozofiju i književnost, navodno i voli kuhati, razumije se u stolarstvo, dizajn, načitan, prošao svijeta, upućen u sve moguće događaje u ovoj našoj selendri. ma, san snova.
nalazili se mi tako više puta, sve zagrijaniji, bliskiji, prisniji, satima gugutali, slali slatke porukice i sve je nekak kretalo u najboljem smjeru.

i onda je, nekak spontano, došlo do toga da me pozvao k sebi, da vidim gdje živi, odmah je dao do znanja da će se potruditi oko fine večerice.

i tako, došao on po mene sa autom. ma onak, boemskim, prastarom krntijom koja je na sve strane puštala benzu, prdila, klockala, isparavala kojekakve sumnjive oblačiće otrovnih smrdljivih plinova, s jednim prozorom bez stakla, ma pravi propuh-rojs! no, dobro, glavno da ima kotače, volan i da vozi.

slijedeći prizor je bilo ogromno zapušteno dvorište, puno blata, bez pločnika, s gomilama šute, smeća, stare drvenarije, alata, probušenih rajngli, a usred tih nepreglednih i nebrojenih hrpa ponosno se sprešetaval jedan ogromni, sivobijeli gusak. visoko dignute glave otvarao je svoj kljun, klepetao i šištao, širio svoja kondorska krila i obrušavao se na sve što se kreće.

naravno da sam odmah fasaovala svoje. zaletio se na mene ko furija, grizao me za noge, lupao me krilima, ganjao me po cijelom dvorištu, po onom blatu, gomilama ciganskog smeća, a ja sam se špopikavala po starim ciglama i kantama, sklizala se po onom blatu punom zasranih guščjih gomila i konačno uletila u kuću i našla spas!

a u kućiiii...ajmemajkomoja!
isto ko i vani, sv eje bilo zakrčeno starudijom, od nekih porculanskih šalica iza vrata, hrpe novina, stare odjeće razasute po svim stolcima, poluraspadnuti kauč, kuhinja u koju kao da je bomba pala. suđe skoreno od sposušene hrane i kolonija zelenih plijesni u sudoperu, gomile lonaca iz kojih se pušilo nešto smrdljivo kao ona juha koju je moja baka kuhala za svinje. okolonaokolo prašnjave slike, dekrlići, na sve strane razasuti časopisi, čarape, dekice i računi, a iznad svega razašpeta špaga na kojoj se sušilo nekoliko pari iznošenih gača s rupama.

odmah me ispeljao iz te užasne prostorije i uveo u dnevni boravak. naravno, na sve strane police s knjigama, čovjek je intelektukac, nekoliko radnih stolova krcato papirima, skicama, okolo poslagane neke umjetničke slike raznih stilova i epoha, a svaki kvadratni metar zida obojan drugačijom bojom, s raznim motivima tapeta, tu i tamo neka čudna barokna štukatura, pa onda neki viseći ukras sa stropa potpuno drugačijeg stilskog smjera, neki postmodernizam, valjda. ma, pravi kreativni nered, dušu dalo da zenbudistički uroniš u sav taj cirkuski štimung i onda ti odmah iz glave frcaju najbolji stihovi dostojni nobelovca!

krevet se tu našao nasred sobetine, širok, s ogledalom pokraj, prepun kojekakvih istočnjački izvezenih jastučića i pokrivača, ma medeeeenoooo!

kreativni zamah mog dragog umjetnika pjesnika ni tu nije bio zadovoljen. brzo me zgurao na neko stubište sa štengama na parove razbrojs, hvališući se kako je on sam to radio i kako je to vrhunac funkcionalnosti i estetike. konačno me dogurao do gornjeg kata u kojem je bilo samo nekoliko poluraspadnutih ormara i rasklimanih fotelja, a svuda uokolo su skupljale prašinu gomiletine knjiga. ah, lukavac, skužil je da me se može dobiti na intelektualizam!! i dok me on htio nestrpljivo vratiti u dnevni boravak, u toplu intimu psihodeličnih jastučića na golemom krevetu, ja sam odlučno sjela nasred gornjeg kata i pregledavala književno bogatstvo.
nisam se dala otrgnuti dok nisam ispregledala sve naslove, od kojekakvih turističkih brošura po sejšelima do vrhunskih izdanja iz sociologije, filozofije, povijesti i književnosti. pohlepno sam stavila na staranu naomi klein, početke indijske filozofije, povijest afričke duhovnosti, jednu fromovu knjigu koja mi je dosad izmakla, modernu mitteleurope, taoistički či-čing i aristotelovu nikomahovu etiku. jedva sam ga namolila da mi to posudi, ak treba uz revers. ionako mu ovdje te dragocjenosti leže u prašini i grizu ih miševi.

no, dobro, kad smo se vratili dole, očekivala sam da ćemo nastaviti. mislim, ljubavno udvaranje. da, on je nastavio. ali ne ljubavno udvaranje, nego povijesne pričice o gradnji ovog divnog toplog doma, o svojem gusaku koji je njegov kućni ljubimac, o ocu koji je bio nekoć važna faca u nekom socijalističkom poduzeću, o majci njegove kćeri koja ga je, gadura, ostavila, pa o drugoj curi u koju se zaljubio, ali ga je isto ostavila. i pojma nema zašto, pa nije on njoj bio nikakav trošak, doduše, ne radi nigdje, nezaposlen je već godinama, ali tu i tamo zaradi nekom svojm zbirkom pjesama, pa tu i tamo napravi nekom nekaj u kućama, pofarba stolariju, namjesti prozor, popravi elektriku. pa to je njemu potpuno dosta da ima za platit struju i vodu, da kupi nekaj za jest, njemu više od toga ne treba, pa treba se naučit živjet jednostavno i skromno, kaj ne? osim toga, uvijek se najde neka kuna od peznije od starog! naime, evo, sad će on meni pokazati, stari leži u susjednoj sobi, gotovo nepokretan, tiho, da ga ne probudimo. i tamo, u mraku, ležao je njegov otac, brine se o njemu, kuha mu i njeguje ga, otišli smo tiho da ga ne uznemiravamo.

ah! i ono malo strasti i želje za ljubakanjem mi je splasnulo do daske. a onda mi je, kao vrhunac svega, s tugom u očima priznao: ma ti se meni jako sviđaš i sjajna si ženska, ali mislim da nisam sposoban za neku novu vezu. znaš, ovo sve s tobom je zapravo bio pokušaj da nađem neku curu, ali mi niikak ne ide. ne mogu nikako zaboraviti ovu zadnju koja me ostavila. i nikak mi nije jasno zakaj me ostavila, pa sve je bilo idealno.

omajgad, da, idealno je biti s čovjekom koji ne radi, koji ima toliku zbrku u glavi da nije u stanju ni vlastito dvorište očistiti od guščjeg dreka i starih kanti, koji u jednoj prostoriji njeguje takav eklekticizam da bi mu pozavidjeli i cigići, a svoje ljubljene dragocjene knjige pušta da pojedu štakori.
ma priče koje pišu miller, bukovski, jongova, roth su čisti plavokrvni raskošni dijamanti za razliku od ovog naturalističkog romana iz velegradskog podzemlja! tu ne znaš kaj je gore, najbjednije siromaštvo, nezaposlenost i besperspektivnost ili socijalno sljepilo vrhunskog intelektualca i emocionalnog bogataša koji se ne snalazi u običnim prozaičnim ljudskim događajima kao što je održavanje higijene, osjećaj samodiscipline i odgovornosti, sposobnost realnog sagledavanja i prihvaćanje uobičajenih postupaka da živiš koliko-toliko u skladu s okolinom, ili da je barm znadeš zamijeniti za neko bolje mjesto.
da, mali dečec koji se ne snalazi u velikom svijetu pa zbriše u poeziju, filozofiju i druženje sa svojim gusakom gugijem

no kaj se tiče senzualnosti i fizikalija, izgledalo je obećavajuće i poprilično znalački. bil je zbiljam zgodan, senzualan, jako dinamičan i zabavan. na površini. a do dubljeg grebanja ispod te slatkorječivosti i lijepe fasade se nije ni stiglo.



emocionalni retardi

joooj, već mi je dosta zbrinjavanja raznih nedozrelih dječaka, velikih faca s još većim kompleksima, malih sitnih duša s ogromnim egom, omatorjelih slinavaca, već odavno zadriglih od kojekakvih demencija i alchajmera koji još uvijek žive u onoj dimenziji prostorno-vremenskog svemira kad su i neke druge dimenzije bile adekvatnog razmjera . da ne pričam o opsesivno-kompulzivnim tipovima kojima je sve trebalo bit ko po špagici, onima koji su stalno kukali da imaju lošu karmu jer im je iz ruku zbrisala svaka ženska pa i očerupana vindija purica za nedjeljni ručak.
uopće se nije primjereno zapitati jesi li ti tu imala ikakvog udjela.
takvi tipovi su naprosto takvi, oni ne vide i naprosto ne mogu vidjeti osobine onog drugog pokraj sebe. nisu ih sposobni zamijetiti, niti ih to interesira! takvi zamjećuju a priori isključivo ono što su si unaprijed zadali kao kriterij: nesme bit gabor, mora zgledat reprezentativno, mora mi bit zabavna, neopterećujuća, s dovoljno poštovanja prema mom visokoumlju, mora znat slušat moje inteligentne pričice (o meni, naravno), mora se znati baviti mojom cijenjenom osobom, poštivati dragocjeno što joj tumačim, a sve to ću postići standardnom metodom šarmantnog osvajača na što padaju sve, sve, bez razlike. po mogućnosti, naravno, da ne bude prepametna i da me ni ne pokuša procjenjivati i reći drugačije od mog mišljenja, ne, ne, tak nekaj niti dolazi u obzir, niti bih ja dopustio da do tak nečeg dojde. pa valjda ja vladam situacijom. i ne smije, opet, biti toliko glupa da uopće ne shvaća kako sam veličanstven. jeer jaaaa toooo zaslužuujeeem!

mnogi zapravo nisu ni osvijestili tak nekaj u sebi, niti se strogo povode za planom i programom, jer su naprosto samo instinktivni emocionalni vampiri koji su emocionalno zapravo presiromašni da bi uživali u svojoj moći. ne, oni se samo prepuštaju toku događaja, bez pretjeranog angažmana, puštaju da stvari teku po inerciji, jedino kad sve to postane prezamorno, dosadno ili preopasno, onda se pasivno povlače i boli ih kuki jesu li time povrijedili onog drugog. za njih je tak nekaj samo igrica, i nije ih briga kaj si drugi misli, tko je uopće, kako se osjeća. ne udubljuju se u analize koliko si inteligentan, duhovit, jesi li zgodan ili ne, naprosto kao osoba oko koje se valja truditi ih ne zanimaš. zanima ih samo koliko će im biti ugodno u tvom društvu i zabavno, a kad osjete zamor od prevelikog angažmana, gase polako svoje reflektore, miču kulise, skidaju sad već nepotrebnu šminku, teksta i radnje već odavno nema. i ostajemo sami na toj tuđoj improviziranoj pozornici ne shvaćajući jesmo li bili lutka, sporedna rola, publika ili čistačica s metlom da pomete svu tu jalovu predstavu.



piletina

mmmm, bilo je takvih. posebno se sjećam jednog jako duhovitog i simpatičnog dečka odavde, koji je počeo čisto neformalnu komunikaciju, tek toliko, a onda smo oboje skužili da imamo sličan (žestok) smisao za humor, iste emocionalne reakcije, iako mi ni u ludilo nije padala na pamet pomisao o nekakvom upucavanju.

razvezli mi raznorazne teme, sve nekak leđero i neobavezno, pa se onda i čuli na mob, pa se satima smijali i zezali, dok mi nije predložio da se najdemo negdje, bez ikakvih pretenzija. bio je ohoho mlajši od mene i nisu nam na pamet padale nikakve konkrevetne nepodopštine.

i tak se mi našli u gradu, odmah si kliknuli ko stari frendovi, smijali se, zekali. i tako par puta. frajer poprilično zgodan, mačo, dobro razvijene muskulature, mmm, prekrasne crne oke i duugačke treptalice... smijeh u očima, pažljive kretnje, ni slučajno posesivno-zavodničke, sve tako apetitlih. i tako, malo po malo, našla se ja kod njega doma, tipični samački stan, redukcija svega preosobnog, uobičajeni momački rekviziti. nije nam bio potreban nikakav specijalni uvod. odmah smo se već na vratima pograbili ko živine. slatko i slasno, mmm. ne bih vas htjela previše dekoncentrirati detaljima, he, he.
mali se pokazal prva liga, što po uslužnosti, pažnji primjerenoj poštovanju prema gospođama u godinama, što po tehničkim i fizikalnim osnovama, da ne pričam o galantnoj posvećenosti mojim željicama, ko da mi ih je čitao iz misli.
nakon nekoliko lijepih susreta , još podosta zajedničkog smijeha, ugodnih razgovora, nisam osjetila ništa više od drage privrženosti i prijateljstva. na stranu seksualna privlačnost i itekakva upotrebljivost po tom pitanju, nije u meni probudio nikakvu želju za dalje, naprosto sam osjećala da od njega ne mogu dobiti ništa više, da mi je drag, izaziva strast i leptiriće u trbuhu, ugodno se osjećam, ali ga ne mogu zamisliti da s njim razgovaram o svom poslu, dogovaram dnevni raspored, upoznajem ga s familijom i da mi uđe u život. imao je svoje životne planove, ideje i želje koje su bile daleko od mojih, zapravo, niti mi je bilo važno da me pita o meni..
u nekim je stvarima ipak još imao premalo znanja i iskustva. nije mogao sagledati i moj način života, niti je to, očito, imao namjeru. niti ja nisam imala namjeru da on ima namjeru. slatki bombonček, bajadera koje možeš jest, ali ti nakon nekog vremena želudac postaje zasićen. jer, on nije bio lagani šlag na vrhu kolačića, nego poprilično sočna zaherica, ali koju se ne može jesti baš svaki dan. i nemreš ju imat kao energetsko-prehrambeni zdravi obrok stalno na tanjuru. imao je premalo vitamina, proteina i minerala, a previše šećera.

da sam bila više zaluđena ili zaljubljena, ili da sam previdjela njegovu nezainteresiranost za imalo ozbiljniju zajedničku budućnost, na kraju bih ispala samo nesretna žena koja je očekivala previše. doduše, nije mu baš bilo drago kad sam počela odbijati naše lijepe susrete, nije mu bilo jasno zašto kad nam je tako lijepo, tako se dobro slažemo. osjećao se ponosno i sretno što je uspio osvojiti takvu ženu kao ja, upotpunila sam njegov svijet nečim što nije dotad doživio, svi komadi su ga opterećivali pitanjima o budućnosti, vezi, čak i prstenju, a ja, evo, tako razumna i smirena i uvijek dobre volje...

a kaj da mu velim? da je medeni i dragi, ali da u njemu ne vidim sve ono što očekujem i imam pravo tražiti od zrelog muškarca, sposobnog da se orijentira i malo dalje od ugodno provedenih sati s nekom ženom.



jedna divna priča

auuuu, bio je još jedan, godinu dana smo furali. upoznala ga na sajtu samohranih roditelja, ja kao stvarno samohrana, a on kao otac koji je pokušavao ostvariti skrbništvo poslije rastave. radilo se o vrlo ozbiljnoj temi, gdje su sudionici bili vrlo iskreni, ispaćeni traumama, tješili smo jedni druge, davali savjete... nekak smo si odmah kliknuli, počeli se dopisivati na pp, i onda skužili da smo si susjedi, da kupujemo pecivo u istoj pekarni, sjedimo na pivi u istom bircu! naravno da smo se odmah našli i nastavili diskusije započete na netu.

malo po malo, sve smo bili bliskiji, uživala sam u druženju s njim, u razgovorima, bio je jako pažljiv, širikog spektra znanja, izuzetno emotivan, ranjen svim onim što je doživljavao poslije razvoda. o svemu smo mogli pričati, razumjeli se, i nije čudno da smo se zbližili do krajnjih granica. ne samo da smo jedno drugom davali sve ono što nam je nedostajalo, nego je postao dio mog života. budući da je bil susjed, bez problema je dolazio k meni (naravno, nekih nježnosti smo se itekako čuvali pred mojim klincima). ka d mi je trebala bilo kakva pomoć, savjet, podrška, bio je uz mene. jednom prilikom imala sam godišnjicu mature, i naravno da mi je trebalo osigurati čuvanje djece, on je bez problema pristao. vratila sam se u sitne jutarnje sate, on je sjedio na dvosjedu i čekao. klinci su blaženo spavali, cijelu večer ih je animirao, spremio večeru, natjerao ih prati zube, čak im uz krevet sjedio dok nisu zaspali.
kod njega sam mogla doći bez ikakve najave, uvijek je bio tu za mene, priprenmio nešto za klopu, zajedno gledali tv, čitali knjige, ma samo ležali jedno uz drugo zagrljeni i šaputali si nježno.

jednom mi je rekao, da je ljeto, posuo bi laticama ruža put kojim hodam do njegove sobe. onda smo se oboje sjetili ondaatjea i njegovog engleskog pacijenta, kad je onaj sikh palio svjećice u puževim kućicama cijelim putem do svojeg kreveta.

jedne je večeri zahtijevao da zatvorim oči, da se opustim i mirno dišem. prvo mi je pala na pamet nekakva bedasta dječačka nepodopština i pitala sam se što mi to hoće namjestiti. a onda su ispred mog lica počeli polako prolaziti razni mirisi. od neobične mješavine pačulija i sandalovine, narančinog cvijeta, egzotičnih cedrovih i vanilijastih aroma, žestok, taman miris jasmina, ambre do lepršavih limuna i svježe djeteline. zatvorenih očiju udisala sam profinjeni kardamon, lavandu i metvicu, uživala u čarobnoj mješavini mirisa njegovog tijela, njegovih ruku koje su donosile sve zamamnije i čulnije čarolije. -odaberi onaj koji ti je najbolji...
jedva sam uspjela iz tog neobičnog niza odabrati onaj koji me najviše privukao. tek onda sam smjela otvoriti oči, i ugledala sam hrpu lijepo umotanih paketića. - evo, odabrala si sapun koji ti se najviše svidio, i sad ću te u njemu okupati...

i stvarno, odnio me do kupaonice, nasapunao me od pete do glave, prošao prstima po svakom centimetru tijela,bila sam potpuno omamljena dok me, onako umotanu u mekani ručnik, opranu, namirisanu i svježu donio natrag u krevet...

uskoro mi je bio rođendan, i na dar sam dobila golemu kutiju punu znalački odabranih lushevih sapunčića.

nikad, s ni jednim čovjekom se nisam osjećala tako spokojna, smirena, sigurna, a toliko puna strasti i ljubavne napetosti.

i danas smo prijatelji. on je osjetio moju sve veću privrženost, spremnost da stvorimo i nešto više od toga. no, njegovi su planovi bili drugačiji. ne, nije imao ni jednu drugu, mlađu u planu, nego je imao vlastite životne smjernice zacrtane jače od rizične veze s puuuno starijom ženom. htio je novu obitelj, djecu koju mu ja nisam mogla dati. čak se nije ni uplašio da ću ga udaviti, nego je naprosto htio izbjeći bilo kakvu zabunu s moje strane. da ne patimo oboje. dok traje, traje. bila sam svega toga svjesna, mislili smo zapravo isto, i nije bilo nikavog bola kad sam mirno rekla: znam, pa jasno je i tebi i meni. ne očekujem ništa više. dovoljno smo dali jedno drugom i ne moramo si posebno objašnjavati.

i to nije bio nikakav striktni određeni razgovor u jednom trenutku, o tome smo svako malo razgovarali i na taj način kao da smo se pripremali da će doći dan kad više nećemo odlaziti jedno drugom, dočekivati se na vratima i pitati kako je bilo danas na poslu.

nedugo poslije se odselio iz kvarta, naprosto nismo više bili fizički blizu, i nismo insistirali na susretima.

nikad nisam požalila što je baš tako završilo. nikad nisam poželjela da se to isto vrati. ostao je u meni kao najljepša doživljena priča. naučio me mnogo toga, pokazao da se može biti i sretan, a da tu sreću ne moraš uvijek imati kao stvar, gledati je pred sobom, strepiti za njezinu budućnost i strahovati da je ne izgubiš.
ono što smo sposobni osjećati neizbrisivo je. no, tako nešto u nama može pobuditi samo muškarac koji je to sposoban zapaziti, kojem je to važno, koji je i sam takav. ne zaboravi, zabluda je da se samo suprostnosti privlače. ne, tek zbog sličnosti poželiš ostati zajedno. bajdvej, ovaj zadnji je imao 32 godine, a ja 47 kad se to zbivalo.

i, ne smatram se pohotnom nerazumnom obezglavljelom babetinom koja se poželjela mladog mesa i kojeg čvrstog centimetra! zato što sam svjesna da je takvih ljudi malo, ne zato što on možda posebno nešto vrijedi, općenito, iako i tu ima istine, nego zato što sam uopće imala sreću u životu sresti i biti s čovjekom koji mi toliko odgovara. ne uspoređujem svoje bivše ljubavne partnere, ali nepogrešivo osjećam s kojim sam se osjećala najsretnije.



o internet-manipulatorima

kad smo već kod manipulatora, ovdje imam jedan osvrt na internet-manipulatore. bolje rečeno, na jednu od pod-sorti istih

Aj da malo sistematiziramo situaciju.

Čovjek je društvena životinja. Biće čopora. Prema Maslowu, osim zadovoljenja osnovnih životnih potreba ( disanje, hrana, voda, odmor, ekskrecija, prokreacija) u čovjeku se tokom odrastanja stvaraju i druge potrebe. Koje se pojavljuju i ostvaruju ovisno o zrelosti osobe, situaciji i mogućnostima.

Naše presumptivno djetešce ima potrebu da ga se zna, da nađe svoju ulogu u čoporu. Da bude uvažen, poštovan, dio cjeline. A opet, da se i istakne u gomili. To mu daje osjećaj smisla, sigurnosti i ostvarenja svojih sposobnosti (jer je duboko uvjeren da ih ima, siroče, jer da si prizna drugačije, ličnost bi mu se uzdrmala do kocena).

Analizom slučaja (osobna i obiteljska anamneza, heteroanamneza) utvrdilo se da ih njihove sposobnosti nisu daleko dovele:

- seks: slabo ili ništa
- karijera: perzistiraju
- ugled i poštovanje: zahtijevaju od drugih, ali ne djeluju da bi ih zaista zaslužili
- prijatelji, potpora obitelji: kajgot, svi se razbježe od užasa ili su u svađi
- brak, veze: čista inercija
- lova, ljepota, šarm, imovina: sumnjive kvalitete

I što onda činiti kad nemaš ono čemu težiš? Pokušaš u RL uletit u neku škvadru. Rezultat: neprilagođenost tolikog stupnja da te izbjegavaju kao kugu.

A tako ti silno treba da svima pokažeš koliko vrijediš. Da, u dubokom uvjerenju da si netko i nešto, jer si duboko svjestan da si nitko i ništa, stvore se obrambeni mehanizmi da ne skršiš ono malo svog imena. Pa onda postaješ direktno ili indirektno pasivno-agresivan, nastojiš imati kontrolu nad svakim detaljem događaja, nad mislima i ponašanjem drugih, pokušavaš manipulirati ljudima. A možeš samo onima koji su još gori od tebe ili ti bezgranično vjeruju. Rulja koja u vlastitoj pasivnosti upravo čeka svog egomanijaka- velikog Vođu.

Takav pomno proučava pozadinu svojih žrtava, opsesivno bilježi svaki detalj i to kasnije koristi u manipulaciji. Dakle, ovisnik o vlastitom kompleksu inferiornosti skuplja takve koji će postati ovisnici o njemu i njegovim idejama.

U našem podneblju takve situacije u RL se odnose na našu balkansku krčmu, malograđansko susjedstvo, lokalni birc, radni okoliš, konformistički mentalitet sitnih ljudi koji isto tako traže čopor koji će ih prigrliti kao sebi ravnima.

Ali, ako u lokalnom bircu staneš nekom na žulj, znaš da će te taj dočekat itza flanjke i mlatnut pajserom, ukoliko na licu mjesta ne dobiš gadnu jezikovu juhu ili šus u guz. Na poslu ćeš popušit takvu hajku da se možeš komotno pozdravit s karijerom.

Kaj se tiče ljubavničke karijere, nijedan komad ne bi štel ima posla s takvim, nego slijedi ekspresni otpust.

Dakle, lik traži adekvatne žrtve da oformi vlastiti čopor da bi konačno postao alfa. Jer – misli da to zaslužuje! Premda činjenice govore čisto drugačije.

A gdje da najde žrtve koje ga neće odmah prokužiti? Na internetu. Dovoljno je da ima imalo razvijen verbalizam i poneki talent ili znanje. Nema mogućnosti provjere. Nema govora tijela. Nema praćenja tonaliteta u govoru. Stigne se googlati i pravit pametan. Stigne se razmisliti i složiti rečenicu za odgovor. Idealno. Sakriti nepoželjne osobine (ah, ja sam gazda, ja nemam grešaka, ja vladam situacijom, ja kužim što drugi ne kuže, ja sam Mr. Big!) i potencirati one koje želi implantirati u mozak svoje žrtve. I uglavnom koristi emotivni put uz kićene hvalospjeve intelektu, ubada u srce i ego. Manipulacija.

Sve ostalo je logični slijed događaja. Ako ide po njegovom.

ovo je tip manipulatora koji je zapravo u stvarnom životu i osnovnim gabaritima egzistencije zapravo luzer. nije uspio u nekim svojim nakanama, to si ne smije priznati, pa traži druge putove ispoljavanja svojim "sposobnosti".



klinci koji se upucavaju gospođama u godinama

realno gledajući oni imaju svoje velike životne planove koje tek trebaju ostvariti, a mi smo im ovdje da ih razonodimo, poučimo, da imaju oazu mira jer smo pune razumijevanja i strpljenja, ha, ha, ha. a ak slučajno dojde do nekih naših preemotivnih i prazhtijevnih događaja, same smo si krive jer smo previše očekivale, pa nitko od njih nam nije ništa obećao, zar ne?

doduše, ne mogu se požaliti da mi tih par veza s mlajšima nije pasalo, no moraš računati s tim da je kraj kad-tad neminovan. na koncu konca, niti imamo pravo očekivati da budu odgovorni, misle daleko unaprijed i da se brinu o nama. osim u okvirima trenutne situacije.

ni u ludilu mi ne pada na pamet biti u vezi s takvima samo zato kaj su obdareni, zgodni i izdržljivi. ak nema šlifa, ak nije zanimljiv, pametan, duhovit, siguran u sebe, ne namjeravam si natovarit na savjest nekog mladca koji u meni vidi seksualnu učiteljicu, onu koja je u stanju uvijek platiti pićence ili da mu budem utješni zgoditak kad popuši kod neke mlajše. ne podnosim žigole.

imam jednog frenda, mojih godina, koji nikad niš pošteno nije delal, potepal se po raznim poslovima, na koncu se, kad se naludirao s preko 4 banke, udomio kod 11 g. starije ženske, advokatice, lova do krova, karijera, kuće, vikse, stanovi. upoznali su se kad je ona imala već preko 50 , dobrostojeća udovica s advokatskom kancelarijom u centru grada. trebal joj je tajnik koji zna vodit papire, koji bi ju vozikal na rasprave, donosil joj špeceraj i glumil batlera kad dojdu stranke. imal je sve te sposobnosti, osim toga bil je i zgodan, izdržljiv, poprilično obrazovan, sa smislom za humor. i tako se on kod nje udomio, primao plaću tajnika/vozača/administratora/nosača/etc. s vremenom su se i zavoljeli, koliko je to moguće u takvim najamničkim odnosima. ona je gledala kroz prste njegove povremene izlete s mladim komadima, jer je znala da mu o njoj i njezinih hirovima ovisi egzistencija i da je nikad neće napustiti. i dan-danas je tako, svi sretni i zadovoljni.

nefleksibilni, picajzle, životni kukavice, rigidni pedanti i slični primjerci
mnogima fali onaj sitni adrenalinski šub da se odluče na nešto ozbiljnije. točno! prilagodba, ako je netko na to sposoban. a ako nije, ako se nije spreman pustiti životu, pa kud god ga to odnijelo, samo znači da voli onu "sigurnost" koju je tako mučno stjecao. ne računa na niš više, ne da mu se prtljat dalje u odnose, i ne treba mu neko "za po doma" kak obično treba ženama. i ista je stvar jesu li bili već oženjeni, ili su do doglednih godina još uvijek samci.
svako voli svoj komoditet, običaje, navike, teško im se prilagođavati, jer uvijek u pozadini misli imaju one "traume" koje su doživjeli u prethodnoj vezi.

draga prijateljice, onaj tvoj tip je barem bil otvoren otpočetka, i imal je muda reći da nije spreman na nešto više. to je s jedne strane vrlo fer, zamisli da se, kao mnogi drugi, prenemagao, samo da bi s tobom ostvario upravo što mu trenutno treba, povremenu vezu bez naročitih obaveza, ili ozbiljniju vezu, ali svako na svojoj strani, a viđanje prema dogovoru. i da te držao u lažnom uvjerenju da imaš šanse na brak i djecu. na žalost, ima i takvih, a kad im dosadi onda beskrupulozno iniciraju i konstruiraju neku svađu, najdu drugu, i pasivno puštaju da se stvari događaju ili da partnerica toliko popizdi da ga znogira.

druga je stvar je li to baš ok da je takav ziheraš i nesposoban da život vodi dalje. zapravo kukavica kojem je bolji status quo nego da se zamara svim onim što je već prošao (duboko uvjeren da ni u drugoj vezi ne može biti bolje). i dovoljno glup da se upušta u vezu, a još nije odbolovao i apsolvirao prethodnu, i još bezobrazan da ti to kaže (ta činjenica da još pati zbog presvježeg raskida s tobom ne treba imati baš apsolutno nikakve veze!!)

ne, draga, zaslužila si nešto daleko kvalitetnije: čovjeka koji se ne boji života, prihvaća ga usprkos nedaćama o preprekama i zna da je sposoban ostvariti nešto novo. da, ima više vrsta ljudi u tim godinama: jedni su se sposobni oporaviti i kreću dalje, drugi odustaju. no, oni koji odustaju nisu prerazočarani i pate zbog loših iskustava! ccc, ne, ni govora! takvi nikad nisu ni bili potpuno spremni na potpuno davanje u nekoj vezi. nisu ni sad, a bome nebuju nikad ni nafčili



mi smo krive!

i da sad ovo neko muški sa strane pročita, kakav bi dojam dobio? obično su na mene nalijetali komentari tipa: pa ti nisi normalna, ti si pravi muškomrzac, nisam još sreo žensku koja tako mrzi muškarce, eto, rekao sam ja da su sve žene gadure, ma vi to glumite, kakva ljubav, kakvi bakrači, pimpek vam iz očiju viri samo nemate hrabrosti priznati, lažete i sebi i drugima, ma vidi nju, ona bi mlađe zbog seksa, da, da, rekao sam ja...

eto. zamjena teza. mi smo krive.

kaj se tiče onih starijih, bez brige da nisu svjesni kakvi su. znam ih dosta koji itekako znaju da ženskoj nemreju ponuditi bogznakaj. tu i tamo neki još i može peljat na večere, kupovat poklončiće, vodit na izlete, no ovdje ih nema ni zgodnih, ni toliko spretnih. oni koji stvarno imaju, imaju i krug ljudi, kreću se svuda, komunikacija im je daleko šira, i ne trebaju neku tam iskricu ili frenda provodadžiju, nego su naprosto genuini dikani koji će uvijek naći neku slatku dolores. ovi prosječni andropauzalni tipovi i ne pikiraju na mlađe jer znaju da je to čisto spozorstvo. nego se drže starijih, prokušanih, koje imaju vlastitu egzistenciju osiguranu, ili barem nisu zahtjevne. često sam čula komentare da su što siromašnije, to manje zahtjevne i da su zahvalne i na mrvicama. a intelektualke bi i ofce i nofce, traže da se oko njih pleše, takvoj nemreš prodat muda pod bubrege, niti je zadovoljna kokicama u kinu.

eto, opet smo mi krive.



joie de vivre

joie de vivre, radost života je unutarnje stanje, sposobnost da uopće doživljavamo i sebe i druge, i događaje. to je ono što vidimo svaki dan, u nekom trenutku, i za to smo uopće sposobni!

neko je takav valjda od rođenja, nekoga životne tegobe toliko pritisnu da zaboravi tu genijalnu sposobnost, neko se kasnije ponovno prisjeti i dalje ju razvija. neko to tek nauči kasnije, i to se dade naučiti, spoznati, kao i svaka druga vještina. jer razne sposobnosti imamo svi, neko više ili manje genetski determinirane, ali mi nitko ne može tvrditi da se ne može. to ne mogu samo oni koji su poprilično otišli u patologiju, ili su se već rodili s nekom takvom falingom.

no, dobro, malo sam skrenula s teme.
ljubav nije događaj, ona je proces. nastaje, razvija se, ili gasne, ovisno o tome koliko ju njegujemo.
jedno je sposobnost za voljenje, za ljubav, a drugo je postojanje same ljubavi. ona sveprisutna agape je uopće polazište za sve druge ljubavi. no ne možemo reći da ljubav postoji (govorim ovdje o partnerskoj ljubavi9 ako je prisutna samo u jednoj osobi. ljubav je zajedništvo, znači kad dva bića teže istome. jedino je tako mogu njegovati i održavati. možeš ti voljeti neku osobu, brinuti o njoj, to se npr. dešava kad jedno od partnera oboli, ili se brineš o roditelju. i tada ti ne pada na pamet da zauzvrat očekuješ isto, svjestan si da je to nemoguće. tu se radi o čistoj ljubavi, kao što se radi o ljubavi prema djetetu. apsolutnoj.
no, u partnerskoj ljubavi to nije tako. jer, ljubav se tu ne može ni razvijati, a nema se niti što održavati. takvu ljubav se može stvoriti samo zajedno. ako jedno od dvoje ne ide istim putem, ljubavi tu nema, ma koliko mi prema njemu osjećali. možemo mu željeti sve dobro, brinuti, žestoko osjećati, ali ako nije uzvraćena, ne postoji, osim u našim mislima.



treba čuti i drugu stranu, ali većina ih samo šuti…

da, baš je zgodan prijedlog da se malo i dečki aktiviraju i pišu o svojim iskustvima. bilo bi zanimljivo vidjeti što ih smeta, što im se sviđa. i na koji način razmišljaju.

doduše, nama koje imamo svakakvih iskustava kao da je jasno o čemu misle i na koji način. ko zna, možda smo zbiljam pehistice. no onda se taj zloćudni priljepčivi dinosaurokok pehizma očito već odavno proširio po svijetu. većina iskustava koje čujem od drugih žena su istovjetna, uz male nijanse. eh, sad se postavlja pitanje statistike, gausove krivulje. ili je možda u pitanju neka svemirska kataklizma koja je totalno poremetila ravnotežu. ili smo mi žene brže evoluirale, pa nas muški teško dostižu? ili 70% meni poznatih žena ima krive predodžbe o vezama, možda osobnu falingu, lošu karmu, možda su nesposobne za život pa nalijetaju baš na kretene, odabiru ih pa se poslije žale? interesantno da su te nezadovoljnice uglavnom curke koje nisu sponzoruše, obrazovane su, emotivne, sposobne, inteligentne, drage, misaone, ni malo nalik na površne fritule opsjednute krpicama i markom cipela. niti su flojse kojima je dosta u se, na se, poda se i komad muškarca koji dobro zgleda, ima para i dovoljno centimetri u hlačama. niti su sirotice koje jedva čekaju da ščepaju nekog tipa da ih hrani, oblači i napravi im klince, a one će sretno blagodariti jer su stekle status udate gospođe, žene u vezi, daklem ispunile su svoj životni cilj. i onda su sposobne trpiti i pijanduru, i kurviša i emocionalnog gnjavatora ili sadista. jer im neki prokleti crv govori iznutra da nisu niko i ništa ako ne zadovolje društvene norme i tako pokažu urbi et orbi da vrijede. ma, na žalost, nismo svi mi prosječno pametni, nego prosječno glupi.
meni se ove priče našeg muškog prijatelja čine vrlo profinjene, intelektualno i verbalno nadjebavajuće ( što je posebni užitak, jer nisu svi sposobni pružiti i tako nešto), no sve u svemu ima tu namjerne emocionalne distance + nenamjerno ponašanje , vjerojatno adekvatno emocionalnoj neangažiranosti.

bez obzira na privlačnost takve komunikacije moram priznati da su me eksplicitni dogovori i brze odluke uvijek odbijali, vjerojatno zato što sam si mislila: nisam zainteresirana za brzopotezni seks, ma kako bio obećavajući pa bolje da prekinem tu igrariju, a drugi faktor je bio da sam nastojala na vrijeme skužit jel tip uopće pogodan materijal za vezu, ozbiljniju vezu. doduše, već je rečeno tu da je najbolje prepustiti se, pa kak ide, uvijek se može na kraju balade vidjeti jel veza ičemu ili ničemu. ponekad ulazimo u vezu naprosto zato što nam se lik dopao, ali onda je bolje to prihvatiti kao lijepi dar s nebesa, nego odmah ukalupiti u svoje želje i željice. s nekima sam tako počela, i bez obzira što nije išlo u smjeru ozbiljne veze, provela sam divne trenutke, ne samo u sportsko-rekreativne svrhe i lijepu zanimaciju u dokolici, nego su mi ti ljudi dali i nešto više: dio svoje osobe, svoje vrijeme, svoje emocije. no ako bih se žestoko zatelebala, a sve u namjeri da ostvarim ozbiljnu vezu koja bi trajala do staračkog doma i duže, odmah su se tu pojavljivali kojekakvi strahovi, sumnje, nesigurnost u sebe, u onog drugog, prekomjerna očekivanja. nikad se nisam posjećala opušteno, radosno, nego uvijek s nekim neodređenim strahom. i to zato što nisam mogla, nisam znala skužiti ili sam zanemarila fine znakove koji su davali do znanja da se čovjeku ne žuri, nego naprosto uživa u trenutku i ne brine što će biti dalje.

vjerojatno su me zato i smetale eksplicitne brzopotezne ponude s jasnom naznakom što mu je prioritet. bez obzira na šlif i finoću. bilo mi je važnije susresti se s osobom, razgovarati, a tek onda ići na eventualno praskanje ak nam se poklopi kemija. nikad mi se nije poklopila s nekim iskričanom. znala mi se poklopit kad bih npr. upoznala nekog iz svoje okoline, i to se odmah osjetilo, i bome nisam nimalo razmišljala jel pogodan za po doma ili nije.
hm, situacija iz Izgubljenih u prijevodu slična je onoj Mostovi okruga madison, Engleski pacijent ili šaptač konjima. naprosto povezanost ljudi koji zbog nekih razloga ne mogu ostati zajedno ( kod ovih naših priča se može raditi o nespremnosti i nezainteresiranosti jedne strane za dugotrajnu vezu koja podrazumijeva život pod istim krovom, potencijalnu ženidbu i sl.). ne znači da nije spreman za dugotrajnost, ali vjerojatno u nekoj slobodnijoj varijanti, s povremenim strasnim viđenjem, bez dijeljenja zajedničkih obaveza koje se neminovno javljaju ako se živi zajedno.

ne mogu pobjeći od svoje biologije.

kažu da se u našem mozgu sve što smo ikada čuli, vidjeli, doživjeli, promišljali, osjetili, na neki način pohrani u tamo neke mračne nevidljive zakutke. na tavan, u podrum, u zemunicu, u trap, kutijice i bačve.

nemam pojma, ali ne vjerujem da je baš tako. jer vrlo brzo bi iz nas počele frcati kojekakve uspomene, stare karte, komadi igračaka, ruke koje nam se pružaju u lice, nekakve suze i padovi s drveta, razbijena koljena i prva lutka s haljinom od tila.

više vjerujem onima koji kažu da je naš mozak tako sređen da pohranjuje uspomene i događaje, sjećanja i misli i nekakve privremene arhive, a onda, ako se to ne rabi često, onda ih naprosto stavi na neku sitnu vatricu i fajl po fajl zdilita do kraja. do kraja, tako da ne preostane ni jedan jedini neuron s nijednom jedinom molekulom pohranjenog sjećanja.

falabogu, ne moram raditi velika spremanja svakih nekoliko godina. onako nisam neki pedant i opsesivna picajzla koja voli sve po špagici. znam da su mi neke stvarčice spremljene u neke tamo kutije, u nekoj velikoj sobi, gdje mirišu snopovi kamilice i bosiljka, vlati omotane špagicom, gdje cvjetovi vise okrenutih glavica naopačke. moja je baka na tavanu u škrinji držala svoju dotu, lanene plahte, ručnike, a okolo su mirisale ljekovite trave.

ne moram raditi nekakve revolucionarne preraspodjele.

naprosto ne mislim na ono što je pohranjeno negdje tamo u mom osobnom polumraku. ako mi zatreba, znam da ću naći. a ono što mi trenutno ili dugoročno treba (joj, sad bi me lingvisti zašpotali za nepravilnu upotrebu glagola) volim imati što više pred očima. ili barem da mogu nanjušiti svojom zagorskom nosinom.

nema se vremena preslagivati i razmještati. sve stane tamo gdje je najlakše dohvatiti.

ponekad si dozvolim vremenski i prostorni luksus (ne, ne umišljam da imam tako veliki mozak da baš sve stane što bih željela ) i onda dekoriram sa slatkim stvarima koje me osobito vesele (lutanje krkom, onaj velebni uron u zdjelu sa škampima u vinu, nezaboravni miris drvenine u gutljaju žlahtine, prašina srebrne mjesečine i zagrljaj mojeg poluodraslog obradatilog mlađeg sina koji se nedavno prvi put obrijao) .

imam samo jednostavni čvrsti namještaj na koji se mogu udobno zavaliti, mekani tapecirung vlastitog razmaženog samozadovoljstva, i gomilu udobnih mekih foteljica za dobrodošle goste. za one koji su samo oficijelni posjetitelji spremljeni su radni stolci ( da se ne zadrže predugo, he, he). i, naravno, pri ruci neophodne stvarčice kao što je partfiš, domestos i raid. za prljavštinu koja hoćeš-nećeš uletava kroz otvorene prozore i gura se ispod praga.

sori, jesam možda šlampava, ali nisam zmazana!

poslušajte glas ove žene.

duboki čvrsti glas uz poneki vibrato. tek toliko da pokaže da je žena. praznina prostora oko nje, izdvojene sekvence njezinih intima, tako daleko od onoga što se vidi kroz prozor, van zidova, iza naslonjača...

http://www.youtube.com/watch?v=zw82E...eature=related

V kaže : maria dolores me podsjeti na moju baku, jaku i sposobnu zenu, koja je cesto znala reci da kad god se rodi zensko da mozes samo plakat ..



na svu sreću, u ovim našim krajevima polako se mijenjaju stavovi. pristalica sam teze: misli globalno, djeluj lokalno. ak niš drugo, ponašaj se kako misliš i osjećaš i morti utječeš na nekog još nesvrstanog oko sebe. makar na sovje klince. ja svojima velim: pazi si na curku i čuvaj je kao nježnu biljku. i ne čudi se ako te ogrebe trnom ako budeš grub i nesmotren.

moja muterica se čudi kako ležerno prihvaćam nered. hja, na koncu konca, zmazani tanjuri nebuju pobegli, a mojim klincima je važnije da ih saslušam (kad kao ludi pubertetlije uopće požele čuti mamin glas i mišljenje, ha, ha).

točno, mama si dok si živa.

i, da! bake! sretan je onaj koji je imao baku.

V kaže : Ima neki novi trend u Americi. Isprazniti stan od ama baš SVEGA.
Samo najminimalnije stvari za život i rad/studij.
Zvuči mi cool.
Potkapa temelje konzumerističke neduhovnosti.
A i razni "dekorateri" ostaju bez posla.
Koliko prostora i vremena da se desi nešto novo!


hm, praktično i gotovo po feng shui.
stvara se slobodan prostor za novo, svježe.

no nisam sigurna da je baš kul imati takav propuh ko na kolodvoru.

bit tog "pokreta" je zaista usmjeren na život u potrošačkoj neovisnosti. lijepo. ionako ne nosiš deset cipela najedamput. ponekad mi se desi da kupim časopis i čitam o ljudima za koje pojma nemam što znače u našem kotaru i okolici, gledam slike stvari koje nikad neću kupiti, saznajem o "događajima" sezone koji imaju utjecaja samo na povećanu tiražu. i onda hitim u reciklažu. dekorateri, stilisti i raznorazni prodavači zbiljam ostaju bez posla.

ali usprkos toj lagodnosti ne vođenja računa o zapravo nebitnim stvarima ne bih mogla živjeti bez osobne unutarnje dekoracije. bez vlastitog gotovo baroknog razmještanja svijetlih boja, mirisa i dodira u mojoj glavi.

ne mogu imati mozak minimalistički ispražnjen. živim sada i ovdje. naravno. za drugo se nema vremena i prostora. i treba znati načiniti redoslijed i odrediti prioritete. to sam naučila birati (ah, konačno, nakon mladenačkih zabluda, neznanja, ideala i povremenog totalnog kaosa). no znam da iza tog trenutnog poretka stoji i ono što ću u satima mentalne dokolice ponovo razgledavati, opipavati, nalaziti neku novu svrhu, ljepotu, možda i shvatiti da treba hititi natrag u kutiju, da bi bilo razoreno vremenom.

daleko sam od isposničkih mudrovanja i duševnog asketizma. uostalom, i buda je shvatio nakon dugotrajnog meditiranja pod svojim fikusom gdje mu je mjesto. imao je poprilično veliku trbušinu. samo je u glavi naučio staviti stvari skladno, na mjesto koje je najzgodnije za postojanje.

a vjeruj, imao je itekako prostora u svom mozgu, i imao je u njemu toliko "stvari" koliko mi nećemo skupiti dok smo živi.

V kaže: Naime, prostor treba osjetiti, stopiti se s njim. Tek tada možemo osjetiti što nam on govori da je dobro za nas.
Možda će trebati neki komad namještaja (nikako kauč) staviti na Hartmanovu liniju ili čak čvor da se izbjeglo da čovjek boravi u njemu http://www.radiestezija-bioenergija.hr/simptomio_.html
Možda će negdje trebati staviti ili izbjeći postavljanje ogledala da bi se preusmjerio tok energije.
I tko zna što još


zove li se to odrastanje? sazrijevanje. sakupljanje iskustava. učenje života. prihvaćanje vlastitosti, bez obzira na okrutni imperativ odgoja, okoline, sugestija kako treba živjeti i što imati u sebi. i življenje u spokojnoj prožimajućoj harmoniji sa samim sobom i onim okolo sebe?

čitala sam...
________________________________________
...pismo čovjeka koji mi je pričao o neuspješno završenoj vezi sa ženom koju je volio. ponekad je nije razumio, a, sudeći po svemu, ona se još manje trudila da razumije njega, zarobljena u svom malom uplašenom egu. nesretan je, shvatio je da su toliko različiti da njegove jednostrane dobre namjere nisu doprle do njezinog srca. pisao je riječi koje ona nije mogla više razumjeti. zapravo, nikad ih ni nije razumjela.

zato je njihova veza neuspješno okončana, a on je svoje osjećaje sada rasprostro pred sebe, u potpunoj iskrenosti, odbacivši suvišni otpad želja, bojazni, nesigurnosti, očekivanja, ideala, potreba za ljubavlju, bijega od osamljenosti.

sam sa sobom, u svom velikom praznom stanu, konačno je počeo pospremati razbacane još uvijek drage drage predmete koji su u oluji očaja ostali na podu. kao prazne flaše piva i razbacani opušci, ostaci jegera na daščici poslije tuluma.mislio je da vrijede više...

koliko sam puta poželjela da dobijem neko takvo slično pismo. da zaokružim priču, da vidim jasno što to pripada meni, što njima, što je za zaborav, što odmah za crnu vreću, da usput pokupim i tuđe smeće, ili vratim ono što mi ne pripada. da pošteno podijelim sve misli i zablude. kao igračke u zajedničkoj igri, a onda se klinci posvade i bijesno pokupe i ono što pripada tebi. eh, daj ti onda traži natrag, ili budi velikodušan pa mu ostavi za uspomenu i dugo sjećanje!...

kao da nismo iz sebe ispraznili sve što smo htjeli reći, pokazati, napraviti. neizrečeno, a osjećano počinje gušiti i oduzimati dragocjeni prostor kao suvišna stvar na polici. gledamo je svakog dana, vidimo da je prašnjava, prljava, nekorisna, kao celofan od razmotanog poklona, a ipak je uporno držimo na vidiku. nekorisnost u ovom slučaju podrazumijeva pritiskajuću tromu bol, koju ne možemo izraziti riječima, jer ih nismo izgovorili kad je bio trenutak da održimo mirnu staloženost i urednost vlastitog spokojstva...

http://www.youtube.com/watch?v=UxOZ6...eature=relatedhttp://www.julieblackm
on.com/Image.cfm?nK=6953&i=129895


V kaže:
Smatram da se čovjek treba osloboditi svega onoga što mu odvlači pažnju sa stvarnosti, sada i ovdje.
Stvarnost jeste za čovjeka nepredvidiva, ali je vidljivo što ona od njega očekuje:
ili se uključi ili se makni
Nešto poput plesa. Ako se svira valcer, ne kukaj što nije tango. Ili pleši valcer pa makar ga tek učio i uživaj u tome ili se makni sa podija.


hmmm....

dobro smatraš, ali to treba naučiti provesti u djelo. ili si bogomdan takvim životnim spoznajama.

stvarnost od tebe ne očekuje baš ništa. ne moraš se ni uključiti, niti micati. naprosto jesi u tome ili nisi (vice versa). očekuju oni drugi. ili samo misliš da očekuju. samo nečinjenje ne znači da nisi nečim prožet.

a sve je dobro naučiti. makar i loše. ak niš drugo, naučiš da ti to paše ili ne.

V kaže:
Ma pustimo Boga po strani, on je samo opravdanje za nečinjenje.
Najbitnije za čovjeka je da se ne prestane pitati - A.Enstein

na žalost, Bog je najčešće opravdanje za činjenje. i to jaaaako ružnih stvari.

svaka čast Einsteinu, ali zašto bi se čovjek morao nešto pitati? neko možda voli učmalost odgovora koje je stvorio sam u svojoj glavi ili automatikom preuzeo od drugih, ne pitajući se.

znaš, ovaj naš mali dijalog me podsjeća na logičko-filozofsko-psihološki uradak za domaću zadaću.

V kaže: Za mene je stvarno promatrač i promatrano isto

nisam stručnjak ni za kvantnu fiziku ni zen

u moj unutarnji prostor rijetko zaviruje onaj koji to stvarno ne želi, zbog nekih razloga. prozori su gotovo uvijek otvoreni, no to ne znači da možeš slobodno kroz njih ulijetati ko radoznala svraka. postoje, naime, i vrata. makar se moralo kucnuti po štoku.

rijetki su oni koji su smogli snage i duha da žive na otvorenoj livadi, lebde iznad šuma, prolaze kroz oblake i kao argus mogu vidjeti i unutra i van, jer je za njih to sve isto.

zahvaljujem vam što ste se rado odazvali na poziv svoje intrigama sklone savjesti koja vas je uputila da dostavljate redovna dnevna izviješće svojoj dragoj prijateljici ****ovički koja ih s osobitim veseljem čeka i analizira. naime, dotična me je ne samo iskklljučila iz "prijatelja" nego i potpuno blokirala. no meni to ne znači ništa.

ne skrivam svoje ppostove od nikoga jer u njima nema ništa inkriminirajuće za bilo koga. osim za one kojima vlada parnoja i opsesivni strah. na profilu imam svoje istinite podatke i ne treba mi da lažem drugima o sebi. ne pišem kojekakve budalaštine da imam plave oči i crnu kosu i 45 godina, jer nemam. i ne pišem da mi je najdraža aktivnost (između obaavezne umjetnosti i glazbe, naravno) u zatvorenom prostoru seks. bili bismo licemjeri kad bismo negirali da većina nas nije zainteresirana za seks. no inače, na ovakvim portalima to za muškarce ne znači ništa drugo nego poruku: dojdi, dragi, raspoloživa sam.

budući da me dotična očito ne podnosi onda mi je barem mogla to napisati i obrazložiti na pvt. naime, osvjedočeno konfliktna osoba kojoj ne paše naše društvo u klubu, izbrisala je još neke članove, a neki su se upravo zbog njezinog histeriziranja ovdje sami isključili. ona se nije isključila, ne sudjeluje u ničemu, nije zainteresirana niti za izlete niti za družnja, stoga je razložno zaključiti da joj je stalo samo do praćenja što tko piše. osobito prati što se piše o njoj. ne, ne zbog taštine nego neodoljive potrebe da ima uvid i potvrdu da njena kontrola pisanog ima itekakvog rezona. a ako joj ne pše naše društvo zašto se onda potpuno iz svega ne isklljuči. jer, oni koji u s njom toliko bliski, bit će to i dalje. pljeskati i diviti se, dižući njezin ugroženi ego do nelućenih visina likovanja.

još dan-danas ne znam pravi razlog mojeg isključenja iz njenog kruga bližnjih (što ni u kojem slučaju ne znači da nisam u domeni njenog vidokruga, ha, ha), naime očito nema muda da mi to obrazloži. nekima je obrazložila i to na prilično neukusan, nesuvisli i pomalo prostački način. koji su tomu razlozi, možda samo ona zna. bolje rečeno, njena uznemirena psiha. bila je vrlo neugodna prema nekima od nas, prikazujući se kao jadna žrtva, tražeći od svojih prijatelja da je javno "zaštite" i predočavajući im lažnu i iskrivljenu sliku događaja. to inače rade manipulatori. vješto pikirajući na sentimente, "pravednost" i emotivni senzibilitet drugih smandrljati i navesti na željeni stav nije uopće teško. a svatko vjeruje u ono u što želi vjerovati. prikazati se kao jadna žrtva intriga i glumeći osjetljivi ranjeni cvjetić ne samo da je bijedno nego i osobna legitimacija karakternih crta. najgluplje i najpokvarenije je u tome napadati drugu osobu, cviliti kako je povrijeđena i tražiti od nje da nešto poduzme.

priča, naravno, ima svoju realnu podlogu u događajima gdje se kokoš osjetila ugrožena u vezi s jednim likom, jer nije mogla naprosto prihvatiti određeni vid moje prisnosti s njim. i to je bio samo jedan od razloga njihovih sukoba, gdje su kao mala djeca do tančina i sitnica išli "dokazivati" svoju vjernost, opravdavati se, pomno analizirajući "dokaze", pretresajući prošle događaje i listajući po internet-prepisci. nesvjesni da je takva metoda zapravo pokazatelj njihovog međusobnog nepovjerenja. što znači da im je veza zakurac.

zašto ne mogu pisati na blogu???

ovakvi likovi mi zbiljam nisu jasni! pošalje dvaput istu poruku. polupismenu, stilistički poprilično nesuvislu. i onda , bez da uopće dočeka odgovor, stavi me na ignore. pa kaj si ljudi misle da visimo na iskri po cijele dane i jedva čekamo odgovarati na poruke? i gospon je tak nestrpljiv da me isti tren strpao pod nepoželjne. bit će da je poprilično tanak sa žifčekima. ili ima maniju stavljanja na ignore. ili misli da je to fora i da time stvara oko sebe auru zanimljivosti, intrigantnosti i poželjnosti. moš mislit facu, koja je to hrabrost ne dočekati odgovor nego pritisnut znakić....

"Pošiljatelj: mmmmmmmm86

Muškarac, 58, Zagreb i zagrebačka županija, Hrvatska. Član od 11.05.2009.

up
Hi!
Poslije duge i naporne komunikacije opet se
neoubuzdano javljam. .................. počtka nastave
preživjeti. (ovo je bilo, odatno tumačenje,
samoironija - to je zdravo).Ovo je pokušaj
uspostave komunikacije.
hhhhhh"

eee, poštovani g. Ivane, mislite li vi i na mogućnost da je netko otišao s neta ne stigavši pročitati _Vašu poruku? naravno, to Vam nije palo na pamet, ali se zato usuđujete dijeliti kojekakve kartone i savjetovati o stvarima u koje se ne razumijete nimalo. razlikujete li fikciju, priču od realiteta, ili živite virtualno? žao mi je da osoba u godinama nije naučila osnovna pravila pristojnosti, nego odmah diže kuku i motiku kao neka uvrijeđena veličina. bajdvej, tek sad sam došla na net i čitam dvije poruke. i zgražam se zbog brzopletosti i taštine.

Link

Link

jel mi zna netko objasniti zašto mi blog nije vidljiv na zajedničkom blogu? nego samo onda kad se otvori moj profil? pitala sam administratore, nisam dobila odgovor.