Gotovo.

...a ne moci se niti zeljeti zamisliti u njenoj blizini.

Link


Jos uvijek, ponekad, emocija probuđenih alkoholom dok se u gluho doba noći vozim gradom i naletim na kontrolu prometa sa uzitkom stisnem gas i ne zaustavim se na njihovu ''naredbu''.

Logike u toj odluci nema...osim jednostavne kalkulacije da se bjezanje sankcionira kaznom od 2000 kuna (ako te ulove i to dokazu) a samo alkoskopiranje (+ sve ostalo sta ti nađu kada odmjere plateznu sposobnost po autu, odjeci ili mobitelu kojeg imas) uvijek premasuje i petaardu...

Samo emocije...

Adrenalin.

Ego i snaga auta.

Dokazivanje vozackih sposobnosti.


Nikada me nisu ulovili.

Vjerojatno ni nece.


Vec dobro upoznati i s vozacem i sa tablicom...


To je posebno stanje uma u kojem razmisljas samo o cesti i brzinama prijenosa.

Timing-u kocenja i dodavanja gasa.


Zjenica rasirenih kao kod nocnog lovca procesuiras svaku sjenu ulicne lampe i svaki listic na cesti...krajickom oka zalijepljen za retrovizor...sve dok plava prijeteca svijetla ne nestanu iz vidokruga...


Veliki krug...

I nikada direktno u dvoriste...


A onda nastupa PTSP.


Kojeg se dugo ispire toplim tusiranjem...dok se on hladi zasticen pravom privatnog posjeda...i Benom koji cita mirise pokupljene putem...


Da...uzitak...koji nema veze s zdravim razumom i ponasanjem odrasle osobe...

No ima li ijedan?

Link

Da, sprema se.
Gadna nevera...

Nos mu je visoko u zraku i upija mirise koje ja nikada necu moci...prica mu...i on ga razumije...

Osjeca i promjenu koja dolazi...osluskujuci prirodu a ne DHMZ...gledajuci nebo a ne ekran monitora...

Volim ovaj grad i njegovu klimatsku nepredvidljivost.

''U velikom dijelu Hrvatske prevladavati ce suncano i toplo...osim na rijeckom podrucju gdje je moguca prolazna naoblaka...ponegdje kisa a mozda i tuca...''

Nocna mora smo svih meteorologa...

Ali taj miris naelektriziranog zraka...uhhhhhh...

Puni me bolje od ikakvog hedonistickog uzivanja...


Ubrzano se sprema rublje koje se susilo...zatvaraju se prozori...sklanjaju auti ispod nadstresnica...

Jer nase oluje su bas ono sta je i stvorilo navijacku parolu ''nevera sa Kvarnera''...


I s uzitkom je cekam...

Tu promjenu...demonstraciju moci prirode...


Dok njegov nos i dalje cita novosti...meni nepoznate...nerazumljive...


Let the game begin...

Imam lijenog psa...
Ali doslovno lijenog...
I to do mjere da ga bez srama predstavljam Crnogorskim Mastifom...
Poslusnost mu je u istoj razini...dok se ne izderes pokusava te ignorirati...
Jbg, luksuz koji si dopusta s obzirom da me 30 kila tezi...
Ne, nije nekontroliran sto covjeku padne prvo na pamet kada procita gornje recenice...vec je jednostavno hmmm svojeglav...
Iz tog razloga mu je tesko i odrediti inteligenciju...

Digao se maloprije i pustim ga van (radio nocnu - pozvali me da obucim novu djelatnicu... :-) )

Super je sto se bez problema privikne na moj rezim i blento trpi i ne njurga dok ne vidi da sam ''na nogama''...

Vratio se natrag i odmah mu vidim u ocima pitanje ''a sta je za klopu?''

Malo mozganja i odluka je pala - ostaci jucerasnjeg rucka (njoki s gulasom) + skuhat cu mu jos i pastu...

Ok...ajmo u trgovinu...

No...sumnjiv mi je bio u tom pracenju u stopu i nekom blesavom pogledu dok sam vadio gore spomenuti jucerasnji rucak da se ugrije na sobnoj temperaturi...pa rekoh sam sebi Hrvoje makni ti to van dohvata...

Jbg...ne bi mu bilo prvi put...

A gdje?

Tele je...i kad se protegne doseze preko metar i osamdeset...

Polica iznad kade...

Ma nema sanse...em je duboko a em bi trebao stati i na kadu te se jos malo protegnuti unutra da bi uopce teoretski to bilo izvedivo...

I ok...

Pracen cijelo vrijeme operacije ''skrivanja'' odlazim u nabavku...

Auto, trgovina, laganini natrag...

Parkiravam i ocekujem da cu ga vidjeti na balkonu kako strpljivo ceka...

Aha...

Samo ti ocekuj Hrvoje...

Mrtav hladan frajer lezi sa zdjelom između nogu i brsti...

''Rucak gazda, sta me blesavo gledas?''

Nevjerica.

Pa KAKO???

Kako je dohvatio?
Kako je uzeo metalnu zdjelu u usta i bez da prospe ista od sadrzaja odnio je van?

Stotine KAKO?

I jedan Mastif koji smireno bez ikakve griznje savjesti ruca na terasi...

Ok...

Glup?
Neinteligentan?

Ili?

Pas uvijek lici na gazdu...
I smijem se sada toj recenici prisjecajuci se mnostva situacija u kojima sam ljude znao pitati potpuno blesava i nepotrebna pitanja za vrijeme nekih ozbiljnih razgovora...

Testirajuci njih i njihovo strpljenje te odnos prema nekome tko mozda ne kuzi...

Proucavao osobnosti i mozda si nakon tog prvog ''loseg utiska'' stvarajuci priliku da se iskažem ''mrvicu vise'', iznenadim...

I eto ga - backfire...od vlastitog psa.

Tupavog, Crnogorskog mastifa...

Ma ipak je smijesno...

Barem ce biti...

Posto ce sada za kaznu jesti pastu bez icega...''na suho''

Dok ja razmisljam - KAKO???

Upoznao sam je ovdje.
Ne tako davno.

Zenu tuzne proslosti i tada jos tuznije, nesretne sadasnjosti.

Znala je sta ne valja ali nije imala hrabrosti to mijenjati.
I samo smo pricali...
Danima...

Bez sufliranja pustao sam je da osvijesti i vidi sve lose u svom zivotu...

A znala je vise nego dobro.

Znali su i svi iz njenog kruga prijatelja.

Hrabrost za promjene je dosla iznenada...te ih je i pokrenula...

Mirno sam je promatrao i slusao...ponekad i savjetovao...

I eto, mislim da se izvukla...te opet dise slobodno.

No...pojavila se ona ocekivana greska...

Paznju je pomijesala s ljubavlju.


Ali dio krivice tu lezi i na meni...unatoc svim upozorenjima koja sam joj davao...


Odgurnuo sam je od sebe prije nekoliko dana...da hoda malo sama...i tako izbjegne gresku koju sam ja napravio izasavsi iz veze s S.

Jer...treba vremena...i malo mira...da se covjek poslozi i preslozi...objektivnije promotri samoga sebe...

Iz nekih veza naucimo sta trazimo...no vrijednije su one iz kojih shvatimo sta vise ne zelimo...

Bit ce dobro...znam to.

I ovo je njen blog...u kojem joj ponavljam da ona to moze...i da iako smo se malo razdvojili nitko nije prestao postojati...nitko nije umro...

Sresti cemo se opet.
Siguran sam u to.

Dvoje novih ljudi...

Ljudi koji su pokupili svojih 2000 komada rasutih puzli i bez slike te znanja jesu li sve na broju ih slozili do kraja...ali ne ocima vec zmirecki...na opip...

Trajati ce znam...

No tek tada cemo biti sigurni u odgovor vrijedi li ista zapocinjati ili je vrijednije njegovati pravo prijateljstvo...cisto i jednostavno...bez ''beneficija'' i slicnih novosklepanih termina kojima se trazi opravdanje za zivljenje zivota teenager-a u godinama koje ipak traze odgovornost i ozbiljnost...

Jednom sam pogrijesio u tom odabiru...i ne zelim vise ikada...podlegao tjelesnim porivima i unistio nesto sta je bilo puno dublje...upropastivsi tako obje osobnosti...

Izgubivsi sve.

Ne racunajuci na nulu...

Nulu...broj kojim kuca dobiva.


Link


Link

Rekviziti savrseno usklađeni s osobnoscu slikanoga...

Nemam puno pravih prijatelja...
Ali pod prijatelja mislim bas ono - PRIJATELJA.

I ti koji su jos uvijek uz mene imaju sada vec dugogodisnji ''dosije''...minimalno 10+...

S njima sam dijelio i dobro i zlo...izlazio van i lovio komade a i sjedio u pritvoru nakon pijane noci koja je otisla malo dalje nego li je smjela...

Jer bili smo takvi...jedni drugima preslicni...i zato smo se postivali a i voljeli...ponekad do mjere da bi ''nove cure'' bile ljubomorne i znale ispaljivati recenice tipa ''uzmi si njega u krevet veceras'' ako bi se osjetile ignorirane u razgovorima, zajednickim vecerama i slicno...

Jedan sam od malobrojnih koji je ostao solo u ovim vec poodmaklim godinama...i kao takav jako sam im zanimljiv sada...i njima i njihovim zenama...
Oni valjda kroz mene i moje dogodovstine zive ono sta im nedostaje dok one...hmmm...one vjerojatno samo pazljivo slusaju i sklapaju sliku toga kakav im je ''odabranik'' bio u mladosti...

Na spomen izlazaka njihovih muzeva samnom im se vjerojatno i dize kosa na glavi...ali ustvari sve se svodi na opijanja...i tu i tamo poneki bezazleni flert u vidu kratkih razgovora na sanku...(osim ako se i od mene nisu dobro naucili skrivati :-))

No primjetio sam da smo se i prilicno odvojili...
Neki su prosirili svoja drustva dok sam ja, ''onaj koji je slobodan'' svoje smanjio...
I vecinu vremena ako ne radim provodim u miru i tisini...bilo na netu ili uz knjigu...

Jedan od njih radi vani.
I dugo ga nema doma.

A kad se vrati, hmmm sve vise i vise ga ne prepoznajem...

Znam da je lijepo vidjeti svijeta.
Znam i da je bitno steci sto bolje financijske temelje za starost...

Ali...preuzelo ga je to sve...mrvicu prevse...

I sada se nalazi u velikim problemima.

Svađe sa zenom...povecana nervoza...ma jednostavno - postaje osoba s kojom mi nije vise tako ugodno...

Mislim da i on shvaca kako se nesto desilo.
Kad je tu cesto skupa radimo ali i tisine su sve duze...

Kao neki jaz...

Ja valjda otisao u duhovno...a on u financijsko...i sad me naziva ''malo posebnim''...

Jedna vrlo draga osoba s ovog bloga mi je ne tako davno rekla kako cu vjerojatno jos neko vrijeme otpustati ljude iz svog zivota penjuci se prema necemu sto mnogi ne razumiju...mozda i na kraju ostati sam...tamo gore...

Mir je danas jako veliki luksuz.
I mislim da je potrebno jako puno stvaranja i rada da bi se steklo pravo na isti...
Idem li precicom?

Ili to cine oni?

Jer...u biti su to sve vrlo dobri i kvalitetni ljudi...ali kao da su skrenuli malo...odmoriti negdje drugdje...

U novcu...ljubavnicama...pijankama...

Dok moja moralna nacela postaju sve cvrsca...

Huh...

What say U?

Jeste prosli kroz takvo razdoblje?

- Ne, ja učim na greškama drugih...

Savrsen odgovor na totalno bezazleno pitanje starih prijatelja/poznanika koje opet sretnem nakon dugo vremena...
Pomalo sarkastican i uvijek izmami osmijehe...te odmah u startu stvori zid oko teme o kojoj ne zelim pricati...

Nisu ljudi zli...ne, daleko od toga...cak s tim pitanjem sasvim nesvjesno daju kompliment odmah u startu...pokazujuci da me vide u svojim ocima potpuno ravnopravnim i ''velikim''...''normalnim'' :-)

No...ima nesto sta samo ja znam...


Svi sanjamo pronalazak idealnog partnera zar ne?
Obitelj, djecu, mirni kutak i lijepu starost...

Drustveno a i genetski nam je to ukodirano...

Sanjam i ja.

No.
Poput zivotinje rođene u zoloskom vrtu neznam za drugacije...i navikao sam na ovo tijelo.
Navikao sam i ljude na ''sebe'' tjs svoju pojavu.

Godine su bile potrebne za to...godine rada na sebi a i na svima ostalima...filtriranja drustva, stvaranja back-up planova za neugodne situacije s ljudima nizeg intelektualnog razvoja, gomilanja strpljenja za objasnjavanja...

I onda shvatis koliko je to vremena.
Truda.
Snage.

No ajde...vrijedilo je...valjda...sudeci po misljenjima drugih o meni.


Ali...
Hmmm...this is touchy subject...i bas trazim nacin za zagrebati ovu temu...

Imam prijatelja u Puli koji je iste visine kao i ja.
Godinu stariji.
Proveli smo kao klinci 4 godine u djecjoj bolnici Kantrida zajedno.

Ozenio se (''normalnom'' curom'') i dobio curicu.
Lijepu malu slatkicu...no malenu kao i on...kao i ja...mi.

Je li znao da su sanse za to i prije nego su planirali dijete 50%?

Da, 50 %.

I je, prihvacen je u svom gradu...znaju i njega i njegovu zenu...dobri, vrijedni ljudi...voljeni od okoline...

Ali...



...mozda sam kukavica...mozda sam i realan...no znam ono sta samo ''mi'' drugaciji znamo...


Znam kako je bilo tako odrastati.


I nisam spreman radi svojih zelja riskirati da netko prolazi kroz vecinu onoga kroz sta sam ja prolazio.

Zanesem se ponekad...i zaljubim...osvojim te sam sebi i ''njoj'' pokazem tko sam i kakav sam...

No onda opet stanem.

Nakon femme fatale s kojom sam otisao cak i puno dalje nego li sam mislio sada cak i puno prije.
Puno, puno prije...

U strahu od cega pitam se?

Puno toga.
Jako puno toga.

Ovo je balkan.
Ne Europa.
Balkan.

Da zivim u Belgiji, Nizozemskoj ili bilo kojoj zemlji vece razvijenosti mozda ne bih ni dvojio posto je i socijalna osvjescenost tamo na visoj razini...
Ali mi granicimo s Bosnom i Srbijom...
Enough said...

Ostaje mogucnost i trazenja partnerice koja vec ima svoju vlastitu kako bi zatomio tu potrebu sudjelovanja u odgoju i stvaranju jedne nove osobnosti?
Da, da...hipotetski...

No...i ta djeca ce se naci u okruzju druge djece koja ce mozda iz najobicnije znatizelje postavljati pitanja...

Huh...
Kukavica...

No neka...jos uvijek je zelja manja od hrabrosti.
A strah od buducnosti i samoce se uspjeva zatomiti iako se vecina prijatelja odavno ''usidrila''.

Muzika.
Pisanje.
Pas.

I poneki izlazak...



Hebeno ce biti odluciti kako i sta dalje kada dođe do tog trenutka...iako osjecam kako mu se opasno priblizavam...tjs dotakao sam mu se margina...posto je pitanje iz naslova sve cesce i cesce...

Ne razumiju...ne vide...jer ni ne razmisljaju...sigurni u svom svijetu mirnih ostvarivanja ocekivanja...

A ja polako shvacam da i moji starci imaju jos jedan cvor za pregristi...i da nista nije zavrsilo s pustanjem u svijet...posto je na meni odluka hoce li ikada biti djed/baka...

Jbt...

Teret okoline.

A opet krociti sam je također ponekad jako tesko...i fali taj netko...pa makar da ti digne zivce ujutro :-)

Link

...stepenica.

Stube Petra Kružića ili u Rijeci poznate kao Trsatske stube.

Pracene urbanom legendom kako ih je nemoguce prebrojati jer se svake noci pojavljuju nove i nestaju stare.

Ali wikipedija ne vjeruje u mitove i price...samo egzaktne podatke...otuda i broj iz naslova...

Prosao sam ih samo jednom u zivotu.
Na rođendan prosle godine...4.11...

Nizbrdo. Jako pijan. S jos pijanijim najboljim prijateljem.

I...jos je gore nego uzbrdo...pogotovo u tom stanju.

Lijepe su.

Harry Potter-ovski misticne...pogotovo u 2 ujutro...polumracne...dok s burom za leđima trazite svaku slijedecu stepenicu...nastojeci ne postati dio jos jednog prokletstva vezanog uz njih...

Jucer me ujutro s buđenjem na mobitelu osim poruke nove prijateljice za lijepsi pocetak dana docekala i obavijest Viber-a kako se bivsa ljubav pridruzila njihovoj usluzi.

Rijeci za opisati grop u grlu nema.
A ni za ono sta sam napravio kada je od iste stigla poruka da je dodam u kontakte.

Vjerujem tjs siguran sam u to da je i njoj kao i meni nakon procitanog teksta koji sam odaslao kao odgovor prisjeo dan...tjedan...a mozda i mjesec...

Ostatak sam nekako prezivio...cekajuci noc...smirenje...snove...trazeci okupacije u promatranju ljudi...

Pukla je i neka cijev pred kucom...

Za razliku od sljakera koji su to dosli popraviti Ben je bio odusevljen svim tim kosmarom i rupom punom blatne vode...

Karma.

Kad je zavrsila sva gungula vratio sam auto u dvoriste...i potegao klizna dvorisna vrata...izgubljen u mislima...ne pazeci na detalje...

I mozda bih na vrijeme skuzio vodilicu zatrpanu kamenjem.

Mozda bih stigao i reagirati na prvi udar...

No nisam...

I poskocila su...izletila iz svih mogucih granicnika...te me poklopila...djelomicno...zahvaljujuci cinjenici da se i hauba auta nasla na putu.

Nasao sam se u sekundi u sjedecem polozaju sa 4 metra ograde u krilu...

Pogledao auto te stetu na njemu...i shvativsi da sam potpuno neozlijeđen legao na leđa...

Pogleda uperenog u nebo...

Prazan...

Zatupljen svim sranjima proteklih godina...

Mozda minutu...mozda 15...glas susjeda me prenuo...

''Hrvoje sta radis?''

''Drkam'' - pomislih i presutih...

Obozavam ljude koji su malo sporiji u shvacanju. NE! (sarkazam)

Vratili smo sve na svoje mjesto...namjestili...rezimirali stetu...

Rano sam legao...umoran od dana...

23:00.

I digao se jutros u 5.
Skupa s zorom...

Izbacio hrkavca u njegov jutarnji đir po susjednim vrtovima (fini gospodin nikada ne zalijeva nase dvoriste)...i vratio se u krevet.

A nisam smio.

Jer uvijek tada sanjam.

I tako je i ovog puta bilo.

Sanjao sam nju.

Nekoliko nas...dva tri auta...poslovno putovanje ili nesto slicno...svi sluzbeni i fini...
Pravili smo se da se neznamo...do pred kraj dana...kada su se sreli pogledi...i vratio se osmijeh koji je rekao sve...
Ali...kao da je sve bilo popravljeno...rijeseno...

I onda neki aquapark...
Sami na vrhu biramo u koji tubus cemo uskociti...s ponekom njeznoscu...goli...
No ona deset godina mlađa...

Cudni osjecaji po buđenju.

Tuga. Ljutnja. Nevjerica.

Podsvijest.
Tako jebeni neprijatelj.

A taman tu i tamo nadođem sebi.


Otkud stube u cijeloj ovoj prici?

Mislim da sam se poceo zbilja penjati njima...

I tu i tamo zastanem na pokojem portunu da odmorim...i vratim snagu...pitam casu vode...

Sta je na vrhu?

Koliko ih je posto je ocigledno da se broj mijenja stalno?

I hoce li me ti udari bure cesto vracati unatrag?

Neznam...

Treba li mi nova zena da u potpunosti zaboravim prijasnju?

Ili povratak na Helex da zaboravim osjecaje?

Neznam...ali ''pomaknut'' jesam.

Link

...je novi bloger ili novi zapis na koji se svi jednostavno nadovezu...


I sad bi jedna zdrava i kompletna osoba pomislila ''pa sta tu ima lose'' zar ne?

Ima.

Ovo je Iskrica.

I umjesto hrpe lijepih blogova koji se u sarenilu ideja poput kapljice ulja u lokvi kiše rasprostiru u svim smjerovima ovdje to više sliči na šetnju psa kroz livadu prepunu krpelja...

A frontline-a za ovo nema...

POZIVAM SVE KOJI SE NAMJERAVAJU UKLJUČITI U AKCIJE SPAŠAVANJA ŽIVOTINJA ODVOJE TRENUTAK I PROČITAJU OVAJ TEKST TE GA SHARE-AJU KAKO NE BI DOLAZILO DO NEUGODNIH IZNENAĐENJA KOJA SMO MI IMALI.

U dva dana smo uz pomoć Riječkog društva za zaštitu životinja te mnogih donatora (od običnih ljudi pa do firmi - no neću ih ovdje nabrajati pošto oni znaju tko su i sama činjenica da pomažu im je bila najveća hvala, a nenamjerno bi mogao i ispustiti neke) organizirali ekipu od desetero dobrovoljaca (što profesionalnih ronilaca, što ronilaca amatera) koja je trebala zamjeniti naše dečke na terenu (njih ovim putem posebno pozdravljam).
Informacije koje smo dobivali odozgora prije samog kretanja su bile oprečne.
Ljudi iz raznih udruga su govorili ''krenite, krenite'', vijesti su javljale o karanteni a naša ekipa je rekla - nemojte dolaziti, pristupa vodi jednostavno više nema.
Do jučer navečer su bila otvorena još dva sela koliko smo upućeni...ali isto tako je najavljeno i njihovo zatvaranje (što se i desilo jutros)
No ne brinite. U njima je niska voda i prečešljana su prethodno... (ponavljam - ovo su informacije iz prve ruke od ljudi koji se nalaze gore)

No i dalje smo održavali kontakt s Nenadom Hervatinom koji je opetovano ponavljao ''samo vi dođite''.
Dok jednostavno nismo shvatili o čemu se tu radi.

Bivša medijska ''zvijezda'' je trebala plusiće za reportažu - ''pogledajte, doveo sam i ljude iz Rijeke'' - pretpostavljam da bi bio uvod u reportazu...
A to šta bi 5 sati vozili gore 10ero ljudi koji su u Rijeci potrebniji u pomoći za skupljanje i organizaciju slanja pošiljki njega ne bi nimalo brinulo.
Jer njemu su bitne samo minute u eteru i svjetla reflektora.
U isto se mozete uvjerito posjetom na stranicu koju je oformio na kojoj se pojavljuju statusi ''iskljucili nam vodu'' ili ''tjeraju nas na kišu''.

Na poplavljenim područjima djeluje puno dobro organiziranih društva za zaštitu životinja koji predivno obavljaju svoj posao u tišini i svi su unatoč boli zbog nepravde o karanteni i svjesni razloga za istu.

Ne galame i ne dižu prašinu. Jednostavno koriste tu i tamo iskazanu dobru volju gospode na punktovima i odu po još koju pronađenu životinju te je spase od trenutacnog usmrćivanja.

Javite se njima. Oni će Vam dati najbolje upute.

I zaustavite ovog budalaša sa dramaturgijom koju stvara.

Reportaže u kojima dijeli High five nekim mulicama uz povike ''organizirali smo pomoć za Gunju!'' i slicno nikome od nas ne trebaju...

Dakle - javite se u svoja društva za zaštitu životinja i u DUZZS Županja.
I s njima se koordinirajte...ne sa raznim samoprozvanim voditeljima ili osobama koje ja potpuno shvacam u njihovoj želji da pomognu svim tim jadnim nesretnicima koji su ostali zarobljeni po tavanima, kućama i štalama...no gospodo moja, ponekad se jednostavno nemože protiv sistema.
I provokacije te stvaranja medijskog pritiska nisu pomoć već postaju kontraproduktivni za ljude na mjestu događaja.

Hvala na Vasem vremenu utrošenom na čitanje ovog teksta...kojim sam nadam se pomogao budućim timovima koji se spremaju na put.

Molim share-ajte i slobodno mi se obratite s pitanjima za neke od kontakata na području Primorsko goranske županije.

LP

Hrvoje

Pogled u kojem je receno sve.



Dolaze po mene, zar ne?



Bit cu dobro...samo me pustite da malo odmorim...



Oprostite, jeste vidjeli mozda moje ljude?



Bez komentara.

...vidimo se sutra navecer...opet nakon dugo vremena...

Uspio sam sloziti lijepu malu mjesanu ekipicu od petero ronilaca i u organizaciji drustva za zastitu zivotinja i uz pomoc Nenada Hervatina stizemo na podrucje Zupanje (tocnu lokaciju neznamo jos uvijek) na zamjenu rijeckoj ronilackoj ekipi koja je bila angazirana na spasavanju kucnih ljubimaca i blaga (gruba rijec mi je stoke).

Tako da me nema do Nedjelje tjs vjerojatno Ponedjeljka...

Predlažem da u međuvremenu oni koji su se razbacivali samo rijecima razmisle o tome kako da to pretvore u nesto konkretnije...jer vrlo je lako...kad se hoce.

LP

Kolektivno je upili preko medija ili?
Sta je niste sirili među sobom proteklih mjeseci a ne sada odjednom?

Pola vas sjedi u zagrebackim stanovima, nikada nije gumene cizme imalo na nogama i 95% vremena ste velestovane dame...a ostalih 5% kurve...sto u krevetu, a sto ponasanjem ovdje na blogu.

Pamelin zapis je potpuno normalan i razumljiv svakome iole inteligentnijem covjeku.
No kako je do sada tu vec dobro poznato da se ceka samo iskra za neku raspravu - dobili ste je.

Ali ajde...da cujem sada argumente protiv.

Logicke ne emotivne.

L O G I C K E.

Bapci...sve do jedne...grizete se i koljete tu, kvarite tuđe blogove, pljujete ljude a niste prsta pomakli s tipkovnice da nesto uistinu i ucinite...
Jeste li barem na fejsu serale neki link ili je i to bilo too much?
Mozda i pozvale telefon za donacije?

Ne bih rekao...jer samo osvanjuju blogovi pljuvanja po pdv-u (koji su ukinuli na sve vrste donacija) i moraliziranja o ispravnosti ove drzave.

DA.
Ove poplave ce biti izuzetna prilika za cijelu Slavoniju i sve Slavonce da isisaju sto vise novca iz europskih fondova i vrate mozda opet svoje gospodarstvo na noge.
I da, sada treba poceti razmisljati i dugorocno...jer gladan nitko nece ostati posto se cijela Hrvatska digla na noge da im pomogne.

Sta tu nije jasno?

Ha?

Lajave, tupave slape.
Bez inteligencije (ili razvijene u krivom smjeru) i bez logike.

Elokventne samo za jedno - medjusobna podjebavanja.

Gadite mi se sve danas.

I to pod svim nickovima kojima se skrivate.

Mrsssssssssssssssssssssssssssssssss...

Lažem.
Vjerujem.

Dijete.
Dvije bakice.
Nepokretan starac u nosilima.
I pas koji lize ruku tog nepokretnog starca.

Druga amfibija puna malih prascica i obicnih seljaka prolazi kraj njih. Kratko zabiljezena u objektivu kamere...

U sta ja to vjerujem?

Vratimo se na prvu amfibiju...
U njoj je osim tih cetvero ubogih ljudi jos i nas premijer sa cijelom vojnom svitom...i nekom napirlitanom glupacom koja se cijelo vrijeme cerekala dok jadni starcici prozivljavaju agoniju zivota...
A Zoki poput kapetana Noine arke stoji i ozbiljno gleda naprijed.

Došao u posjetu poplavljenim područjima?
U zadnji tren izvukli nemocne ljude sa svojom amfibijom?

I onda nakon svega odlucne izjave o nalaženjima krivaca za puknuce nasipa?

Slika vec tisucu puta viđena...deja vu...samo s drugim akterima i drugim mjestima...

Nemocni starci, dijete...i pas.

Koja jeftina propaganda.
Koje prozirno skupljanje bodova za predstojece izbore...

Zasto se nije uhvatio lopate i punjenja vreca s pjeskom?

Sramota?
Ili njegov ego?

Samo cu pretpostavljati no zakleo bih se da je to troje starcadi moralo cekati pravi trenutak da bi bili spaseni...
Pas je dosao u tu umjetno stvaranu sliku poput crvene ruze na Nedjeljnom obiteljskom stolu...

I svi aspekti pokriveni...

A mozda, mozda moje oko previse vidi...mozda sam i presumnjicav...da...pravdam se cinjenicom da zivim u Hrvatskoj vi koji skrgucete zubima na ovaj tekst...

Ali iritira me kliseizirana politika.
Iritiraju me jos vise nasi mediji.

Drzi mi se Slavonijo.
Drzite mi se Slavonci.

Zavolio sam Vas jos prije skoro pet godina kada sam zbog ljubavi putovao Vasim krajevima.

Veliki ste ljudi.
Ni prije svega ovoga niste imali puno ali ste uvijek bili spremni dati sve.

Sada, i dalje ponosno dopustite da Vam cijela Hrvatska vrati za to...

A ti Milanovicu...i cijela njegova svito...ma sta vam reci...ni s prascicima niste zasluzili da se vozite...

"Ne volim humanost koja se sastoji u Promatranju patnje." (Friedrich Nietzsche)