Neman

Ljubomoran je, nema druge.
Odbija suradnju, mrzovoljan je, okreće mi leđa.
I zna da sam imala drugoga. Mlađeg, naravno.

Istina, nije me bilo dugo, pa sam ga odložila u šturcl.
Ne može sve biti idealno.
Svima nam treba odmora

Ono, zgripaj se, stari. Bilo nam je dobro i prije.
Sad kad smo se oboje odmorili, bit će još bolje.
Mani sad priče s ljetovanja i slične gluposti.
Moji će te prstići odsad s ljubavlju dirkati.


Ajde, lijepo, popusti sad i ne zafrkavaj me više.
Te instaliraj ovaj apdejt, te printeri su oflajn. Ma nemoj!
Te zastajkuješ, te procesor na sto posto bez ikakva povoda.

Oladi, mili, ti si veći i jači i ljepši od laptopa, ali njega vodim na more.
Tvoji su ostali mjeseci u godini.
Nemaš nikakva razloga za kaprice i ispade.
Ma, da, da, tvoja sam.

Tijelom mi vatra divlja bolom što te volim.
Bol mi tijelom luduje uz plamen što te volim.
Bolni čir što briznut' prijeti jer te volim.
Oganj proždire me jer te volim.
Sjećam se tvojih riječi.
Zamišljam tu tvoju ljubavi za me.
Razdire me tvoja ljubav za me.
Bol i još bola.
Kamo ideš s mojom ljubavi?
Kažu da ćeš odavde otići.
Kažu da ćeš me ostaviti.
Od tuge mi tijelo trne.
Sjeti se mojih riječi, ljubavi.
Zbogom, ljubavi, zbogom.



(prev. ja)



Pjesmu je anoniman Kwakiutl Indijanac 1896. ispričao misionaru na Aljasci.

Ljubav izvire duboko iz nas. Dublje u mozgu nego kognicija, dublje od reptilskog mozga. Ondje gdje su autonomne funkcije tijela.

Pogledajte predavanje antropologinje Helen Fisher: The Brain in Love.

Možda će vam znanje sljedeći put ublažiti bol kojeg je opjevao Kwakiutl.


Link

Ne volim oluje. Ništa manje od svađa i sukoba, jer oluje baš to jesu: posvađaju se nebo i zemlja, pa zemlja prkosi, a nebo trusi munje i gromove poput preglasno izgovorenih riječi i psovki. A zrak i kiša između njih kao sirotani koji se zavuku u kut dok se roditelji svađaju.

Ne volim oluje danju zato jer su podmukle i sijede. Poput bezubog starca pljuckaju žuč po obećanim sunčanim danima. I kad bi se s prozora trebali čuti automobili i ptičurine što se svakog proljeća gnijezde na platanama i prljaju sve pod sobom, oluja sve prekrije. Samoživo i egocentrično preuzme dan.

Ne volim oluje ni noću ako sam vani. Unutra, iza debelih vrata i dvostrukih prozora okupam se nekim drugim zvukovima i ne čujem, ne vidim, ne znam da se tamo negdje bori noć s munjama. I osjećam se sigurno. Osim kad treba zaspati, jer vjetar mi kroz prozor nad glavom ne da mira. Urliče i zavija i privlači mi pažnju. Uznemirava. Svađa se sa mnom.

Oluje i ja ne prijateljujemo. One su jače, poštujem to i uzmičem, čekam. I ne prijetim se sad, no jednog ću dana jednu od njih dočekati spremna. I ne sama.

Ne volim oluje. Osim oslobodlačkih.
:)

na engleskom ... ne želite to ...

evo za početak:

"steel plates and round steel - the materials shall be summarized in a “material allocation list” according to LV 601DE"

Otišli su Bakugani.

Otišli su legići. U koferima se gužvaju živopisni dinosauri, lažni šmklji, gumene loptice sa svjetlucavim trunčicama, Angry Birds zvrkovi, časopisi, stripovi, milijun autića, knjiga, CDa, detektivski i antropološki pribor za igru, kosturi izumrlih životinja, ping-pong reketi, Transformeri i Trainsformeri, muzičke igračke, Hello Kitty tatui i papirnati zmaj.

Plastične formule 1, lopte, luftići u obliku zmajeva, koluti, daske za plivanje i tube, peraje, maske, disalice, kroksice - sve to leži tužno i samo po čitavom dvorištu i čeka da se s njih spere sol, da ih se ispuše i spremi.
Bez protesta, jer utihli su krikovi i rasprave. Natezanja i tužakanja.

Ručnici i frotirne plahte, jastuci i dekice čekaju red što pred perilicom, što pred sušilom u pustom vrtu.

Utihlo je i ono dvoje zrikavaca koji su se čitavo ljeto nadmetali s Axl Roseom i gitarom Angusa Younga. I pobjeđivali. Sad praznim sobama i pustim terasama neometano odjekuje "Hammer to Fall".

Današnji klinci preferiraju manje melodije, više ritma i tamburanje na plaži do pola šest ujutro nemjerljivom količinom decibela. Pitam se je li noćas bilo zadnji put ove sezone.

Kažu da je ljeto gotovo oko Gospe. Da kreću kiše. Kamo sreće. Najavili su još tjedan dana do četrdeset stupnjeva. A meni se ne ide na plažu sama. Mislim da ću instalirati onaj vrtni tuš što čeka od lipnja.
I završiti posao.

Pusto.
"Bohemian Rapsody".
Još malo zatišja.
A onda ...
... i još uzbudljivija jesen u metropoli.
Moguće je, da.

"Who Wants to Live Forever".
Prvi hajlender. Sean Connery, Lambert.
There can be only one.

... dok oružje zvecka, brodovi se povlače po pločama, lašte se epolete, prebrajaju meci ...


PRIJE ZORE


Crna kazaljka kruži bijelim poljem. Još jedan, peti put. Ružičasto proljetno svitanje zatiče me čudno zgrčenu, nepomičnu, hipnotiziranu. Sanjivi ljudi posrću preko livada, a moj je san daleko, predaleko u danu.

Ne spava mi se. Ali, potrčati sada ne bih mogla. Vežu me vruće lisice znatiželje, jer se riječi ne troše i ne stišavaju. Još pola kruga. Krevet je sad davno sjećanje na meko i toplo. Na zaborav. Na mrko buđenje u kasno popodne. Na san u stihu.

Želim ostati ovdje. Zauzdati kazaljku, razvući vrijeme-prostor. Ostati, dok svijet putuje nadsvjetlosno brzo, moje bi se vrijeme u beskraj produžilo. Zastajkivalo. Moje bi natekle misli tekle sporo. Moji bi titraji narasli do orkana. Slobodni od temporalne užadi.

Panta, pa rei. Znam. Šesti je sat.

Djevojke, za samo 200 kn godišnje u kuću, ili gdje god se nalazite, dolaze vam zgodni, visoki, snažni i spretni dečki.

Za manje od 10 nakon poziva. U bilo koje doba dana i noći.

I sve rade s osmijehom na licu.
Na početku će se pristojno predstaviti i pružiti ruku. Bljesnut će zubići bijeli. Osmijeh titra ispod kapka, jer njemu, tamnoputom, ne trebaju naočale.

A kad rasprostre pomagala i pribor, oduzet će vam se dah.
I svi vaši problemi bit će riješeni, brzo, lako i uz prijateljsko brbljanje.
Ne treba ga ni sikterušom tjerat. Sam ode.

I još poželi da se nikad više ne sretnete. Na cesti, dodaje šeretski.

Tako da, ako vam sestra ne ostavi svjetla na autu preko noći, uvijek to možete same podmetnuti.

IGNORIRANJE NA BLOGU ZNAK JE KRAJNJE SLABOSTI.

I TO JE TO.

OK, prvo je bilo jedna odrasla i jedan klinac (i božepomozi da je čovjek odmoran).
Pa dvije odrasle i jedan i pol klinac (druga polovica je visjela na kablovskoj kod dide).
Onda dva odrasla i dva klinca (roštilj i pokloni su odradili stvar).
Pa dvije odrasle i tri klinca (neloše, ali ovisi tko su odrasle).
Slijede druge dvije odrasle i dva klinca (tu se već dalo disati, jedna odrasla je mama).

A onda je svemir uredio stvari tako da je za vikend situacija sljedeća:
Tri odrasle i petero klinaca od 4 do 18 godina. U 40 kvadrata i, srećom, nešto vrta.

Mislim, odmor?
Posao na terasi?
Spavanje? Kupanje?
Izlazak? Jutarnja kavica?
Tamburaši s konobarom?
Išta osim pospremanja igračaka, kuhanja, pranja i naređivanja?

Ma, nemam ja pojma o tome, ne?
Al' su mileni kad spavaju.

Nisam još nikad napisala blog s receptom. Za kuhanje, mislim.
Što ne znači da ne znam kuhati. Ali znači da ne volim recepte.
Nisam kriva za to.
Kriv je Stefanovski.

Link

Hladna puretina iz ovog bloga odnosi se na skidanje.
S ovisnosti. Na suho.

Ono drugo, skidanje s jedne ovisnosti zamijenjujući je drugom je valjda pečeni odojak.
(Suckling) pig on a spit.
Pušiona, ukratko.
Kao na otrov serumom. Koji je isto otrov.

Link

Dakle, hladna puretina i pečeni odojak idu zajedno samo uz pivo.

A može i na slami.
Kumovoj.

Link

Savršeno prijepodne.
Želim vam.

Kroz otvoreni prozor provirio je vjetar.
Samo jednim dahom unio je nemir, zatresao grančicu oleandra i pognuo je prema okviru prozora. Svjetlost svijeće osvijetlila je krhak cvijet. Učinilo mi se, znam, kao da netko ulazi u sobu. A znam i da pripiti i glasni Talijani preko puta nisu preskakali dva zida do mog prozora.
Bemtimator je preglasan. Na dva je. Jedan ne radi.
A popodne sam sanjala čudan ples. Ja sa ženom. Visokom, duge plave kose, jake šminke, u uskom kožnom kostimu i vrtoglavim petama. I bilo je super, samo je onda pogriješila, odala se. Istjerala sam je iz sobe.
Kad sam shvatila da nakon mnogo vremena ponovo mogu sanjati, nisam baš mislila na ovakve snove.
No, s druge strane, prošli je tjedan bio savršen.
Dvije normalne blogerice mogu sasvim pristojno preživjeti s tri klinca, ma kako hiperaktivni i predpubertetski bili.
Hvala ti, milena, za sve.
Stigli su i računi. Dovraga.
I klinci još ne spavaju. Pjevaju iz kreveta. Jutarnje je kupanje out.
Inače, tip od dva metra me zvao na tamburaše.
A drugi s pločicama tražio da ga polijem šlaufom da u podne preživi put do "one" plaže.
I to me podsjetilo: noćas ću sanjati onog koji nije tu, a on zna koji je.

A sad nek' utihnu frule i lude pognu glave.

Želim ti mir, Dr.

... zašto me nije bilo ovih dana na blogu. Jer, dnevni su izvještaji totalno out i predmet ružnih komentara. Koga briga kako se tko provodi, posebno ako je provod dobar. Da dobar, fantastičan.

Niti što sam jela na večeri podno olujnih oblaka, obasjana munjama i dalmoškim nazivima za vrste nevera, vjetrova i valova od kojih je baš ova prijetila smočiti moju brižno osmišljenu toaletu, koju vam ne smijem opisati, jer će se naći netko tko će zamjeriti što sliku nisam stavila.

Nakit isto neću spominjati. Kao ni poklone.

Neću vam ispričati kako sam se osjećala, niti što sad mislim, jer to bi otvorilo previše pitanja na koja ne smijem odgovarati jer mnogo je tankoćutnih osoba koje bih možda izbacila iz takta.

A da vam kažem što se radilo danju i noću, na plaži i klupicama, na terasi i pod budnim uhom susjeda, nalijepili biste mi etikete, a već ih imam dovoljno.

I sad ćete me pitati zašto uopće spominjem išta od tog. No, ima onih koji žele znati, znam.

Tako je jednostavno.
Moguće je.
Nikad ne odustajte.

Darwinova nagrada dodjeljuje uglavnom konjinama i glupsonima koji su svojim "djelovanjem" čovječanstvo oslobodili svojeg genetskog nasljeđa.

Ovaj je, međutim, preživio, te je osiguravajućem društvu ponudio sljedeće detaljnije objašnjenje svoje nesreće na radu, ušavši u kategoriju urbane legende:


"Pišem vam jer ste zatražili detaljnije informacije o mojoj nesreći koju sam u rubrici 3, pod razlog nesreće, nazvao 'lošim planiranjem'. Napisali ste mi u pismu da vam trebaju detalji pa se nadam da će ovo biti dovoljno. Ja sam radio amater i na dan nesreće radio sam na vrhu svog novog tornja, visokog 25 metara. Kad sam završio s radom, otkrio sam da sam tijekom nekoliko penjanja na vrh tornja, gore prenio oko 120 kg raznog alata i rezervnih dijelova. Pošto nisam htio taj nepotrebni alat i materijal nositi dolje ručno i pojedinačno, odlučio sam ih spustiti u maloj bačvi koristeći vitlo koje sam zakačio na vrh tornja. Pri zemlji sam zavezao uže i popeo se na vrh kako bi alate i materijal utovario u bačvu. Onda sam se vratio na zemlju i odvezao uže, držeći ga čvrsto kako bih usporio spuštanje 120 kg alata.

U rubrici 11 u izvještaju o nesreći napisao sam da imam samo 75 kg i zato sam se iznenadio što me je uže na kojem je bačva bila privezana, tako naglo povuklo i podiglo sa tla. Smotao sam se i zaboravio ispustiti uže. Ne moram vam reći da sam se velikom brzinom uspinjao uz toranj, pošto me je uže vuklo. Na otprilike deset metara visine sreo sam bačvu na putu prema dolje. To objašnjava napuklu lubanju i slomljenu ključnu kost. Malo sporije, doduše, nastavio sam brz uspon sve dok mi se prsti desne ruke nisu zaglavili duboko u kotaču vitla. Na sreću, do sad sam već došao k sebi pa sam čvrsto držao uže bez obzira na bol. Otprilike istovremeno je bačva puna alata pala na tlo pri čemu joj je otpalo dno.

Bez težine alata, bačva je sad težila otprilike deset kg. Podsjećam vas na moju težinu iz rubrike 11. Jasno vam je da sam počeo brzo padati niz toranj. Na otprilike deset metara od tla ponovo sam sreo bačvu. To objašnjava dva slomljena skočna zgloba i razderotine po nogama i donjem dijelu tijela. Susret s bačvom me je dovoljno usporio da se ne ozlijedim previše kad sam pao na hrpu alata i, na sreću, pukla su mi samo tri rebra. Žao mi je što moram priznati, međutim, da dok sam tako ležao ranjen na alatima, trpeći jaku bol, nisam mogao ustati, ali sam promatrao praznu bačvu nekih dvadeset i pet metara iznad sebe. I ponovo sam se smotao. I pustio uže …"

Večeras sjedim u crvenom.

Čim zamre dan u narančastu crtu ispod sivog, sve tamnijeg neba, skinut ću si dvije najsjajnije zvjezdice da mi blistaju na dlanu.

Ležaljka već od jutros čeka spremna da utonem u noć i sjenu čempresa, tek nekoliko koraka od ulice kojom u noćni provod prolazi mladost.

Imam i onu Krv koja tako lako klizi niz jezik i usne kad pobjegne kap.

Čekam toplu noć.

Mnogo ih je ljetos. Vrijeme se vuče kao da ne otkucava kraj i dana i ljeta i ...

Zašto me nitko ne shvaća ozbiljno kad kažem da me se ne smije ostaviti samu?