Neman

Kad gledam svoje fotke iz djetinjstva, na nekima nosim repiće.

Znate, one kikice s obje strane, iznad ušiju. S gumicama, ali ne običnim, već su na njima bile prikačene, obično s dvije strane, neke crvene, žute ili zelene plastične jagodice, trešnjice, srčeka, kaj već.

Sjećam se da smo ih zvali bombice. Ne znam čija je to bistra ideja bila, ali sam sigurna da nisam znala odakle ta riječ u mom vokabularu, već sam je prihvatila na isti način na koji danas djeca prihvaćaju Bakugane, Nano-Tyranno ili Juriće.

I sad kad razmišljam o tome što se o sebi sjećam iz djetinjstva prije nego što sam navršila nekih jedanaest godina i "odrasla", shvaćam da se uglavnom sjećam sebe s fotografija, nekih, vrlo rijetkih igračaka (par legića, mikro servis za čaj, lutaka od kartona), ali i nekih posebnih mjesta.

Na primjer, velike lese od kovanog željeza na ulazu u dvorište na kojoj sam se vozila amo-tamo, tatine Olimpije sa zadnjeg sjedišta, bakinog podruma sa starim šankom od uglačanog čelika u šturclu po kojem sam se pentrala i zamišljala da točim gemište gostima, golemog jorgovana u kojem sam se skrivala kad nisam htjela da me nađu i vrta u dvorištu druge bake gdje smo od kartona i starih zavjesa između grmlja i kruške vilijamovke razapeli Enterprise u kojem smo prijateljice i ja putovale kao "žene od Kirka, Spoka i Doktora" - jer, ono, tko je tad čuo za Janeway?

I bombica. Sjećam se bombica i maminih ruku dok mi ih je stavljala na repiće. I zatezala da ne skliznu.

Ruke moje majke odavno nisu taknule moju kosu. I nikad više neće.

A večeras ... ja bih bombice.

dani vrući
dani tuđi
a moji bi
trebali
se zvati
kotač se
ponovo
zaustavio
naopako
opterećen
iz suze
soli
a unutra
vrište
pocupkuju
malici
besposleni
u kolo
vi
domaći
pa prizvati
vilu
od
ljubavi
do kraja
da me
otpleše


Link
tnx Cohen

JA SAM ŽUTA.
JA SAM PREGRŠT ŠARENIH BOMBONA.
JA SAM BEZDAN DŽUNGLE PUNE SNOVA.
JA SAM DUOCENTRIČNA DIJAGNOZA.
JA SAM SKRIVENI IZVOR I STIJENA.
JA SAM MUTNA I ŠIROKA INDIJSKA RIJEKA.
JA SAM TOSKANSKA CRKVICA OD ALABASTERA.
JA SAM HLADNA, PLAVA ZVIJEZDA.
JA SAM SREBRNA SRDELA ODBJEGLA IZ JATA.
JA SAM SVILENI VEO ŠTO GA JE ODBACILA BAJADERA.
JA SAM U ZEMLJU UGAŽENA PJESKARENA PIKULA.
JA SAM NAD MOREM SINJIM PAHULJA.
JA SAM PREVIŠE PUTA JA, SAM I SAMA.
JA SAM JUČER I SUTRA.
JA SAM SIVA.

Kroz otvorene vrata drvene kolibice ulazi vjetar i razmiče prozirne razigrane zavjese. Donosi tek prolazno osvježenje preplanuloj koži posutoj kapljicama znoja, na tijelu ispruženom dijagonalno preko velikog, u bijelo platno presvučenog, kreveta.
Ventilator stoji nepomično u kutu sobe, struje nema već pet dana. Netko od hotela trebao je instalirati solarne ćelije za ovakve sate, kad je sunce u zenitu, opako i bljestavo i kad se osvježenje ne nalazi ni u smaragdnoj uvali, jer je prozirna voda suviše topla.
Tvoj pogled osjećam svaki puta kad se zavjesa pomakne. Stojiš izvana, na bijelom pijesku, u sjeni prastare palme i pod stopalima ti šuškaju otpali i osušeni, smežurani, šiljati listići.
Čekam, možda uđeš, možda zakovitlaš zrak, možda doneseš hladnu vodu s izvora, možda doneseš tako željenu promjenu.
Čekam ...


(ma, može i Adriatic, šta sad?)

Jest da ne volim prehladno more, ali ovo je previše. Definitivno.

Nikad se ne tuširam hladnom vodom, ali sad moram, jer u moru osvježenja nema. Al' ima masa klinaca kojima ne plave usnice pa ni ne izlaze iz vode. Ni kad ih se miti, niti kad im se prijeti. A zapravo imaju pravo, vani je još gore.

No, nisam htjela o tome. Riješit ću to tako da ostanem u hladu i idem svako malo pod hladni tuš. Doma. Plaže su precijenjene.

Nego, imam oglas: dajem smještaj i hranu na moru onome tko mi u dva, tri dana složi u vrtu tuš.
Takoc.

(Možda upali.)

ajd, podržimo kreativnost mladih, klikajmo, gledajmo:

http://www.youtube.com/watch?v=xbBXNPdvdso

Eto, upravo CERN konačno potvrđuje da su uspjeli detektirati tu famoznu Božju česticu, ali je i potvrditi, tako da ovaj puta to nije lažna uzbuna. A nije se ni crna rupa otvorila usred švicarske provincije, odmah ispod kravica sa zvonima.

Koga zanima, sve ima posvuda po netu, uključujući i animacije i popularno znanstvena objašnjenja. Međutim, poanta je da su konačno dokazali jednu od teorija koja ima najveće šanse objasniti ono što nismo znali o svemiru i životu.

Da, da, to je tek početak. Ne bumo se sutra ukrcavali u warp driven svemirski brod pa na odmor oko Proxime Centauri. Premda, šteta.

ALI, LJUDI, PA TO JE REVOLUCIJA :))))

I kako sad naši mali životi, naše male čarke, ljubavi, laži i poluistine, veselja i tuge, natezanja po blogovima ... idu tako maleni ispod zvijezda!

Čitam, a trnci mi divljaju po leđima, oči mi se pune, i znam da je važno i da idu promjene.
Ali si ne mogu pomoći da mi nije smiješno.

Zašto, zaboga, nisu izmislili neko ozbiljnije ime za tog lučonošu budućnosti od varijante na BOZO THE CLOWN?

:DD

Majkemi, ne lažem.

Kupila u nekom malom dućanu. Jučer. Bunt od 6. Nisam odoljela.

I ne zbog veličine, nego zato što su mirisale kao prave banane. Kao domaće jagode iz vrta.

A sram bilo i mene i vas što smo pomislili.

:D

čudno postavljenih
polomljenih udova
leži sapeta
pramenovima
izblijedjele
rasute
raščupane kose

oči što se ne sklapaju
modrilom sijeku
nebo iznad nje
pijesak je žar
i cvrči joj koža
plastično sjajna
od rigora
zapeta

ručice meke
već odavno negdje
lijepu novu
nju
miluju
stežu

milosrdno prazna
bez osjeta
i misli
trunut će
eonima

ne spominji joj ime

Pitaš se ponekad ima li fer igra ikakvog smisla na igralištu gdje su pravila skrivena. Gdje nema propisan broj igrača i nema crta koje omeđuju teren. Nema lopte, sudac se poneki i nađe, ali bez autoriteta. Semafori su ugašeni, komentatori mrmljaju svoje tračeve iz sjene.
A rekli su ti da vrijede ona pravila koja doneseš sam sa sobom. Čini onako kao što bi volio da tebi rade. Zamisliš svu tu igru u svojoj glavi, odrediš što želiš, a što ne. Držiš se toga. Igra je uvijek fer, misliš. Dobri filmovi završavaju pravdom.
Dobro, negdje usput naučiš da ne valja previše očekivati. Napuhivati nade, fantazirati. Naučiš držati želju negdje tik iznad crte ravnodušnosti. Naučiš čekati bez ispada, bez crvenih kartona.
I uživiš se, naravno. I uživaš.
A onda, bez upozorenja, teren prazan, tribine utihle. Trava je mlada i uredno podšišana, neizgažena. Nejasna slika publike blijedi ti na očigled. Ostaješ sam. S blagim osjećajem propuštene zabave. I s vrlo jasnim osjećajem propadanja i besmisla. Igrao si fer. Ali, igre više nema.
I pitaš se, jesi li uopće igrao?
Kad prođe vrijeme, uvjeriš se da nisi. Da su lica na terenu bila tek sjene davno zamišljenih suigrača i protivnika. Prođeš još jednom sve unutarnje dijaloge, pospremiš ih u ladice i tajne pretince, za jednom, u penziji, možda.
A onda ti svemir pošalje znak. Nenajavljeno. I shvatiš.
Ipak si igrao, ali od početka nisi imao šanse s tim fanatičnim fair playom.
Pravila ne vrijede.
Garancija nema.
Scenarist nije opsjednut pravdom.
Život nije fer.
Ljubav nije nagrada.

usne joj žedne snivaju dodir drugih,
mekih, na vjetru ohlađenih.
jagodice gore ritmom riječi mnogih
pobjeglih s orgulja vjetrenih.

a ona bi ga sanjala.

kako vijori zastave, samo njihove,
nad uskim kamenim ulicama,
cezarski prosipa narančaste cvjetove
po veseloj gomili u ritama.

a ona bi ga voljela.

s ruba oceana, preko pustinja i prašuma,
do početka kraja svemira,
kao odbjegla kometa s punim njedrima
lepetavih kvantnih leptira.

I pun je zvijezda, da.
Ali, zapravo je više prazan. I svakom nanosekundom sve širi i sve prazniji.
Pjesnici bi rekli da čeka da ga ispunimo ljubavlju. Barem ondje gdje nema ni tamne tvari.
Horor vacui?
Bojimo li se praznine svemira? Je li to razlog zašto većina ljudi po svijetu hoda spuštene glave, pogleda uprtog u prizemne, gravitacijom zarobljene živote? I ispuhe traže u crnoj kronici, tračevima o susjedima, selebritijima i kukanju onima kojima je možda gore?
Ne, nije ovo društvena kritika, premda stvarno ne razumijem zašto na našim vijestima, pa čak i u novinama gdje ima mjesta za duže članke, nema više vijesti o ISS.
To je, znate, ono gore negdje, u orbiti, što se već godinama gradi s međunarodnim dijelovima i modulima, ono na čemu boravi već 27. misija astronauta, gdje opremu i namirnice i vodu i zrak donose i američki i ruski i kineski i tko zna još čiji šatlovi i rakete. Ondje gore gdje se surađuje.
Astronauti sad borave u orbiti na Međunarodnoj svemirskoj stanici i do šest mjeseci. Šalju fotografije, filmove, pišu blogove, informacije su posvuda. A mi pojma nemamo. Valjda zato jer je važnije tko s čijom ženom pije kavu u kojem kafiću. I koji je samozvani lider što odrapio nekom drugom sličnom pseudolideru na zlonamjernu rečenicu. I koliko koštaju nogometaši.
Provela sam neki dan nekoliko sati gledajući filmove s ISS. Kako žive, što rade, kako jedu, kako spavaju, kako plutaju u sad već prilično konfornom prostoru.
Nisam se začudila što me oduševilo, što sam poželjela i ja malko gore. A i dalje.
Nije me ni deprimiralo što je ta želja vrlo nerealna. Neću imati te pare da si platim turistički boravak od tjedan dana.
Ali znam, znam da bih to vrijeme provela u stanju šoka.
Ne od straha.
Od ljubavi.

Listovi oleandara spaljeni burom i mrazom ovog lažnog proljeća iscijedili su dovoljno soka iz škrte zemlje i sramnog sunca da na vrhu starog grma ponosno niknu tri bijela, krhka cvijeta. Otvoren prozor uokviruje prizor lelujavih grana na pozadini od presvijetlo plavog. Mačori kmeče iz susjednog vrta. Sporo je ljeto ljetos.

Zemlja sad je pijesak. I trava kasni, a možda i neće, jer trebalo je valjda zalijevati, dohranjivati, zasijati. A nisam.

Bar zidovi stoje, bijeli i blistavi, sigurnost usred čudnog. Mojeg. I premda su se prozorske šarke osule solju, još drže poput prerano osijedjelih, nekad ponosno crnih kovrča. Opet me vrijeme zaskače iz busije, iz prošlosti.

Još dan ili dva. Izdrži, kao uvijek. Proći će, kao uvijek.

Neobično mirno koračam u krug.
Tišina već čudno dugo traje.
A osjećam nit.
Esenciju, čistu, jer tijela nema.
Dihotomija.

... take your protein pills and put your helmet on ...

Problem s onom "tajnom" nije povjerovati u taj trik.
Što duže živimo, učvršćuje nam se vjera da pozitivno razmišljanje, vizualizacija i slične, kao, novotarije, zaista funkcioniraju.
I, ono, ne morate, ako baš nećete. Ima tko hoće.
Problem je, međutim, znati što se hoće. Znati to lijepo definirati, ograničiti vremenom, ljudima, čuti, zapravo, što nam srce šapće, ako ćemo pjesnički.
I zanimljivo je da sam čitav život ponosila što sam to znala. Ponosila, da. "Ja znam" je mom znaku inherentno stanje. Čini nas mirnima, pomirenim sa svijetom, ponosnima.
Do pred neko vrijeme. Kad je utihnuo šapat. Vjerojatno zbog buke izvan samo ga nisam čula. Moguće, ali nebitno.
Poanta je da sam ga danas u podne ponovo čula. I kao što to obično bude, iz čista mira, dok sam raspremala putne torbe. A ne mogu se sjetiti broja sati i dana u kojima sam pokušavala smisliti baš tu, jednu, pravu, rečenicu koja bi opisala što želim.
No, ok, dogodilo se. Sad visi u zraku i ne namjerava otići, da se baš jako trudim. Blista i pulsira na pozadini duginih boja.
Sad znam.
I svijet je opet parada.

Munje su sijevale i grmljavina zaglušivala Doorse s kompjutera.
Iz crveno-zelenog polumraka promatrali smo prijetnju kiše koju će samo žedna zemlja dočekati s radošću.
Preslagivali smo zadimljene misli poput sušenih kobasica, premjeravali ih, razvrstavali, odbacivali u koševe s natpisima nekih drugih imena.
Nemilosrdno smo šutjeli.
I nikad bliskije postojali.
Prikupljali smo razderane krhotine, lijepili ih u tužne osmijehe.
I nismo smišljali brze recepte za nahraniti zvijeri; ništa ih tad ne bi nahranilo.
U sumraku nad srcima razjedali smo se poput marioneta čije strune povlače monstrumi u nama.
Zmajevi ponekad ratuju.
A iza njih tad ostaju samo crni, spaljeni tragovi, spržene krljušti i pokoji zub.
Orkestar bez publike svirao je The End u beskonačnoj iteraciji cviljeće fraze, a mi smo, konačno, ostarjeli bajku.