Neman

U zimsko doba mrak pada rano, no taman u vrijeme kad mi posustane metabolička mašinica, obično opterećena nekim kasnijim ručkom. Nema šanse onda išta da radim. Teško mi je i radio slušati. I telefonirati. A u stanu toplo, toplo, i treba tako biti koliki je račun toplane.
Nego, raditi se ne može, dangubiti u sjedećem položaju isto. A krevet je mek, mek, i treba koliko je koštao. I velik, onaj kraljevski, američki. A sve za jednoga, jednu, pardon.
Iskreno, i nije mi baš neki izbor. I ne muči me previše savijest kad se odvučem do perina, damasta, ovčica, a sve to ugrijano i milo hipervrućim radijatorom. Bitno je to, naime. Jer ujutro, ujutro je hladno, grijanje prestaje oko ponoći i budim se u hladniji zrak. Nije to planinska kućica, s procijepima između oblica koje nisu začepili nekim blatom. Nije hladno, ali nije ni toplo, nije za ležati u pidžami, jer sam dekicu tijekom noći šutnula na pod. Bilo mi je prevruće. Od onih sam tjelesnih tipova čija normalna, zdrava temperatura nikad ne prelazi 36. Patim na vrućini. Zapravo ne ja, već moja termoregulacija. Kad dosegnem 36,3, već haluciniram, oblivena znojem drhtim. A kad spavam, gušterski se ohladim valjda na 20, i svaki mi je pokrivač pretopli.
No, poslijepodne je. Toplo je. Fjaka. Zaspim bez trunke insomnije koju ponekad proklinjem iza ponoći a prije jutra. I sad dolazi najbolji dio.
Sanjam.
Sanjam čudno, lucidno, polubudno. Procesiram sve i svašta u simbole, filmove, upozorenja i analize. Često se toga i sjećam. Uglavnom. Ali, to nije to.
No, onaj trenutak, onaj nenaplativi, jedinstveni, bezvremenski trenutak kad u polumraku zimske noći, osvijetljene refleksijama žutih uličnih svjetiljki sa snijega kojeg još nisu raščistili, odvezli, utabali, kad otvaram oči i prepoznajem namještaj crnji od zimskog neba, ali ne prepoznajem vrijeme, jer usnula sam s mrakom i u istom se probudila, kad su sva vremena tog poslijepodneva moguća, kad su sve sadašnjosti istovremeno moguće i vjerojatne, svi ljudi i bliski i daleki, svaki san moguća prošlost ili budućnost, kad za mene radi svemir i ispunjava mi želje bez pitanja i cijene, onaj trenutak kad su sva obećanja moje realno iskustvo, kad volim čitav svijet i sebe, ugrijanu, snenu, zanesenu, raznesenu kroz eone, pustinje i prašume, kad je ljubav meka, bliska i opipljiva poput meke deke što mi omata trup i kad volim najviše na svijetu jer sam zaboravila na suze uskladištene u jastuku, jer me ne zanima ni ružno, ni hladno, niti zlo, kad više ne opraštam silom nikome, jer oprostiti više nemam što i ne sjećam se tuge i žaljenja za propuštenim prilikama i vremenu koje se cijedi kroz nemilosrdno sito prevelikih rupa i kad ne znam jesam li spavala deset minuta ili tri sata, jesam li prespavala Dnevnik ili me vremensko čulo prevarilo i probudilo prije nego je umor spao s uma - e, to je to što najviše volim.
Zimi.