PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Oduvijek volim tišinu. Nije da ne volim slušati glazbu ili pjev ptica u svitanje ili zvukove grada noću ili šum valova i cvrčke u ljetnoj žezi ili smijeh djece u igri...Volim i ja pričati, puno, previše čak. Možda onda zvuči neobično što volim tišinu. I ovdje, na blogu, volim kad je živo i veselo, kad je dobra zezancija, ali jednako tako volim mir i tišinu. U rane jutarnje sate, kasnonoćne ili ....volim biti s vama, a opet sa samom sobom. Nijemo pričati s vama, a opet slušati vlastite misli. Vikati kao s vrha planine da me cijeli svijet čuje, a da me opet nitko ne čuje. Pustiti suze da teku niz lice da svi znaju, a da me opet nitko ne vidi. Za tipkovnicom, ispred ekrana....hoćemo li se ikada razumjeti?

Gledala sam nedavno film u kojem se spominje kako svakom gradu odgovara neka riječ koja ga opisuje. A tako i čovjeku. Ne riječi tipa majka, sportaš i slične, niti one tipa glupan, kokoš i slične. Ne riječi koje govore što si, nego one koje otkrivaju tko si i kakav si.
Na kraju filma glavna junakinja otkrije svoju riječ. Pa se zapitah koja je moja. Igre radi.

Ispirem san iz očiju
Raščešljavam pramenove
Zapetljanih sjećanja
Razgrćem razočaranje
Umjesto zavjesa

Stavljam miris želje
Oblačim osmijeh
Puštam sunce u stan
I novom danu
Želim dobar dan

U snovima te ljubim,
nikako ne prestajem,
u nezvanom sjećanju
gubim se i nestajem.

Dok zaborav očekujem
što ne želi doći,
živim po navici
i trajem u samoći.

Voljela sam ga točno onoliko koliko i on mene.
On mene nedovoljno da bi ostao,
ja njega nedovoljno da bih išla za njim .

Pokazat ću ti svoje more
i u mnoštvu školjki
onu koja biser krije.
Pokazat ću ti svemir u meni
i tamnu stranu mjeseca
koju nitko još vidio nije.

Otvorit ću ti dušu,
ispovijediti snove,
ništa pred tobom neću kriti.
Pokazat ću ti sve što jesam,
sve što sam bila
i što bih mogla biti.

ANYTHING YOU WANT, YOU GOT IT...
Link

Uistinu bogat čovjek je onaj kojemu djeca trče ususret i kad ima prazne ruke.

Andrija, 3 godine:
Pričaj mi priču o zločestom vuku.
Sara, 10 godina:
Ne, ne postoje zločesti vukovi, postoje samo nesretni vukovi.

....I SNIJEG OČISTITI I KAVU SKUHATI !?
Ajde, snijeg sam već očistila, nije valjda da se lopate bojite :)
I kava je skuhana.....
Dobro vam jutro !

Kad tako ne znam kud bih sa samom sobom iz samo meni znanih razloga, dođem na Iskricu i čitam. Novine sam odavno prestala čitati, knjige su moja vječna ljubav, ali Iskrica već više od godinu dana zauzima posebno mjesto. Nađe se tu svega. Lijepih priča i stihova, zezancije i budalaština. Nekad me razdraga upravo ono lijepo što nađem, ali nekad me razvedri baš ono suprotno. Pa pomislim - ako su neki uistinu takvi kakav dojam ovdje ostavljaju, namjerno ili nenamjerno, onda sam ja uistinu premium :). I hvala ovaj put svima takvima, ako mi u nekom trenutku ponestane samopouzdanja, oni će mi ga sigurno vratiti. Jer mogu biti i jesam bar malo bolja od njih :).

Naše je dvorište uvijek bilo pomalo divlje. Trava se nije redovito kosila, u njoj je bilo i korova i maslačaka i tratinčica. Uvijek se nešto radilo, mijenjalo. Kad bi trebalo zazeleniti neki novi dio dvorišta, moj bi otac zasijao djetelinu. Vrtlari će znati zašto, ja još uvijek pojma nemam. A ja bih kao svaka djevojčica tražila u njoj onu s četiri lista. Za sreću. Što sam se više trudila moj naum je bivao teži, a ja nesretnija. Zelenilo mi se pred očima, ali nikako da nađem tu četverolisnu djetelinu srećonošu. A onda bi mi jednog dana, onako u prolazu, iskočila pred noge i bila bih sretna kao da moja sreća uistinu o njoj ovisi. Osušila bih je između listova novina i spremila, ne bih li nekako tu sreću sačuvala. Za dane kad djetelinu zamijeni trava, a travu korov.
Ovdje imam osjećaj da sam ponovo u dvorištu mog djetinjstva u potrazi za djetelinom s četiri lista. Ali sad sam naučila da je ne mogu tražiti po nekom redu i pravilu u nadi da ću je uočiti i prepoznati. Više vjerujem da ću je jednog dana, onako u prolazu, uhvatiti krajičkom oka, da će ona odlučiti kad će mi se pokazati, da će ona naći mene prije nego ja nju.

U početku je netko otkrio vrijedan grumen. Pa se i drugi poveseliše da bi i oni mogli nešto za sebe naći. Stanu kopati na sve strane i svako malo zasja gdjegdje poneko zrnce. Neki su imali sreće i uistinu pronašli blago i nadam se da ga nisu uludo potrošili ili izgubili i da i dandanas negdje sretno žive. Ali većina nje uspjela. Neki su odustali dok neki ustraju u svojoj potrazi kopajući nove pvt-hodnike, sve dublje ispod površine, sve dalje od ulaza. Oči im se privikle na nedostatak danjeg svjetla, sati provedeni u rovu postali im navika, ako ne i opsesija.
A onda, s dolaskom zime, dogodi se nesreća. I ostadoše rudari zarobljeni u dvorani zvanoj Blog. Ne imajući izbora, jednako oni iskusni s mnogo godina staža kao i novopridošlice. Prilika da pokažu svoje pravo lice. Tko je taj koji će društvu kratiti vrijeme pričajući zanimljive priče, tko će zadržati vedar duh, ostati uvijek spreman za šalu? Tko će tišinu ispuniti pjesmom, a tko se povući u kut i zagledati u sebe? Tko će tješiti ostale i širiti nadu i vjeru, a tko unositi sumnju, razdor i svađu?
33 rudara izdržala su u Čileu 69 dana. Srećom nisam bila s njima.

Dal to je bijelo perje oblaka,
mekih nebeskih jastuka
na kojima je moj počivao san,
il su to zvjezdice male
noćas na zemlju s neba pale,
kad jutros je bijel osvanuo dan.

Nit je to bijelo perje oblaka,
mekih nebeskih jastuka,
nit su to zvjezdice male
noćas na zemlju s neba pale
već su to lepršave, nježne,
prekrile tlo pahuljice snježne.

Noć. Tišina. Grad spava.
Svjetlo na uglu ulice
Obasjava snježne pahuljice.

Odlazim u mrak.
Nitko me neće naći.
Nitko me neće ni tražiti.

Snijeg će prekriti moje tragove.
Nitko neće ni znati
Da sam postojao.