PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Ne, nije riječ o mogućoj ili nemogućoj ljubavi žene i muškarca na daljinu, tako čestom kamenu spoticanja na iskričarskom putu. Riječ je o drugoj vrsti ljubavi, onoj očinskoj. I udaljenosti koja često nastaje između očeva i djece nakon razvoda, a ne broji se samo u kilometrima. Ta udaljenost broji se satima provedenim s djecom, brojem upamćenih imena prijatelja svoje djece, kilogramima kupljenih banana umjesto kutija cigareta.
Ne, nije lako pamtiti broj cipela koje nosi vaše dijete ako ih nikad niste kupovali, datum kad idući put mora na cijepljenje ako ga nikad niste hrabrili prije i tješili poslije. Nije lako pamtiti raspored aktivnosti u školi i izvan nje i pomoći oko domaće zadaće iz predmeta koji ste odavno zaboravili. Nije lako naučiti svoje dijete kako se nositi s nesretnom ljubavi kad sami niste uspjeli.
I ne, nemojte kriviti svoje bivše, vi koji ste se prepoznali. Ako su vam djeca daleko od očiju vi ste ti koji ne smijete dozvoliti da vam budu daleko i od srca.

Tiho, na prstima,
prošetala sam noćas tvojim snovima.
Znaš da sam bila tu.
Cijeli dan nosiš osmijeh
što sam ti ga ostavila u snu.

Samo ti možeš vidjeti
Cijeli svemir
U očima mojim.
Samo ti možeš osvojiti
Vrhunce strasti
Dodirom svojim.
Samo ti možeš otkriti
Dubinu oceana
U mojim grudima.
Samo ti možeš prepoznati
Mene
Među drugim ljudima.

Drage iskričarke i dragi iskričari, naslov ne odražava moje mišljenje. Tu je zbog sasvim drugih razloga. Iako mislim o muškarcima svašta , da su ovakvi i onakvi, kao i žene uostalom, ipak ne mislim onako kako piše u naslovu. A mogla bih, vrlo lako. Toliko sam puta ovdje i ne samo ovdje bila razočarana i povrijeđena, čak i prevarena, da sam lako mogla postati ogorčena, ogrnuti se predrasudama i time zaštititi od budućih grešaka.
Svaki put kad sam iznenađena količinom negativnog u nečijim komentarima, zapisima ili porukama pitam se zašto je osoba takva kakva jest. I mogu je lako razumjeti. Jer bih joj lako uzvratila na isti način. Jer nisam nikakva dobrica, jer i ja reagiram emocionalno, a ne razumno. Jedini razlog zašto to ne činim je vrlo sebičan. Jer ne želim suditi o drugima u čijim cipelama nisam hodala, želim biti bolja no što jesam, ne želim biti ista kao oni. Ako dozvolim sebi da ostanem ispunjena negativnim emocijama, onda pristajem biti žrtva jer neće biti mjesta za ono dobro i lijepo.
Koliko se sjećam, do sad mi je uvijek uspjelo suzdržati se. Na uvrede ne odgovaram uvredama, nikog ne ignoriram. Možda je nekome lakše ako svoje negativne emocije istrese ovdje. Neka, ako se tako osjeća bolje ja mu opraštam.
Važnije mi je nešto drugo. Svaki put se iznova pitam što to govori o meni. Zašto me nešto dotaklo, koju žicu u meni pogodilo? Kakva je to moja potreba da se zaljubim u nekog nepoznatog, da povjerujem nečijim riječima na neviđeno? Ili da nekog uvjerim u nešto ili pak razuvjerim? Kome ja to želim nešto pokazati? Što želim samoj sebi dokazati?
Ovdje sam jer sam sama tako odabrala, jer trenutno to želim i trebam. Pritom upoznajem druge, pritom upoznajem sebe.

Ja ne znam tko si ti.
Da li si onaj koji će me povrijediti
ili si dio koji nedostaje,
onaj s kojim uspoređujem ostale.

Ti ne znaš tko sam ja.
Da li sam samo još jedna pogreška
ili sam ona koju si čekao,
san koji se ostvario.

Ja ne znam tko si ti,
ali zvat ću te svojom ljubavi.

Ti ne znaš tko sam ja,
ali zoveš me majkom svog djeteta.



Link

Još samo jedna kap
čašu će preliti,
težina još jedne pahulje
granu će slomiti,
još samo jedna riječ
postat će suvišna,
još jedan dan čekanja
biti će previše
ljubavi moja.

Link

...sjediti na jajima...

Neki dan donijela mi mama dvije kutije.
Kao da kolače nosi, ali nisu bili kolači.
U jednoj četvrtastoj, smeđoj, plastičnoj kutiji
otkrih dva para pletenica vlastite kose.
Uzeh ih u ruke i pod prstima osjetih njihovu mekoću,
zamijetih svilenkasti sjaj, nijansu smeđe koju sam odavno zaboravila.
Probudi se sjećanje na djetinjstvo...
Jer točno znam otkad su te pletenice, a vi računajte sami.
Prvi par pletenica označio je polazak u školu. Dotad bi mi mama plela pletenice svakog jutra prije vrtića jer tada djevojčice nisu nosile raspuštenu kosu. I tako sam se ošišala. Bilo je to vrijeme kad je djece bilo puno, toliko da me nisu primili u prvi razred jer sam rođena baš u proljeće. Bila sam osuđena na još jednu godinu vrtića, viša od svojih vršnjaka, ozbiljnija od njih, a sad još i ošišana. Koje li nesreće.
Drugi par pletenica označio je polazak u peti razred. Kosa je u proteklih pet godina opet narasla do struka, a više nisam htjela izgledati kao djevojčica. Ah, pubertet. Opet sam puštala kosu da raste, ali sam je sad nosila raspuštenu. Znak ženskog dok sam sve drugo prikrivala tatinim košuljama. Koje li sreće.
Nisam se šišala sve do faksa. A onda mi je jednog dana to palo na pamet. Kao da ću tako postati drugačija, posebna, samouvjerena. I bila sam. S novom frizurom i beretkom na glavi. Godine su prolazile i nikad više nisam imala dugu kosu.
Ali svi ključni trenuci bili su označeni novom frizurom. Svaka nova ljubav, prekid, udaja, razvod. Jednom sam imala gotovo dječački kratku kosu, drugi put se obojala u crveno, treći put stavila pramenove. Danas takve stvari nitko i ne primjećuje.
Ali kad žena promijeni frizuru obično znači da se zaljubila ili prekinula vezu ili se izvukla iz depresije ili....
Ima neka tajna veza između žene i njene kose.

Mama i tata su gledali TV u trenutku kada je mama rekla

" Umorna sam, kasno je, idem spavati !"

Otišla je do kuhinje napraviti sendviče za sutrašnji ručak.
Napunila je zdjelu s kokicama, ispekla meso, provjerila kakvo je
stanje s kornfleksom, stavila žličice, šećer i šalice za kavu za
naredno jutro.
Zatim je još malo spremala po kuhinji, vratila bežični telefon na
njegovo mjesto i imenik u ladicu u kojoj stoji. Zalila je biljke,ispraznila kantu za smeće i okačila veš da se suši.

Malo se istezala, pa je zatim krenula ka spavaćoj sobi. Zaustavila se
pored stola, napisala poruku učiteljici, ostavila nešto novca za izlet
i podigla knjigu koja je zapala iza stola.

Napisala je rođendansku čestitku prijatelju, upakirala je u
kovertu i na nju napisala poruku za cvjećara koji će nositi tu čestitku.
Zatim je stavila pored torbe.
Mama je potom oprala lice, stavila razne kozmetičke preparate,
oprala zube i nalakirala nokte...

Tata joj se obratio : "Učinilo mi se da sam čuo da ideš u krevet?"
"Krenula sam."
Zatim je nasula vodu u zdjelu za psa, istjerala mačku napolje,
uvjerila se da su sva vrata zaključana i da su svjetla pogašena.
Ušuškala je djecu, odnijela njihov prljav veš do mašine i popričala
malo s njima.
Konačno je ušla u svoju sobu, uključila alarm za buđenje,
izvadila odjeću koju će obuci sutra. Dodala je još 3 obaveze na listu
od 6 najbitnijih obaveza za sutrašnji dan. Pomolila se, postavila
ciljeve za sutrašnji dan.

Tata je za to vrijeme ugasio televizor i u sebi izgovorio
"idem u krevet !"
I bez razmišljanja je otišao u krevet ..
Da li primjećujete nešto neobično ovdje? Pitate se zašto žene žive
duže..?
Živimo duže zato što uvijek imamo još obaveza koje treba
završiti !

Voljela bih s tobom samo biti
voljela bih s tobom samo ......
voljela bih s tobom .................
voljela bih .................................

Voljela bih s tobom samo biti
................... s tobom samo biti
................................... samo biti
............................................... biti

Ljubav ne traži, ljubav se ne trudi,
ona ide svijetom i ponizno se čudi
ljepoti i dobroti svake od svih stvari,
čak i kad se kriju iza mrkih lica,
čak i kad se kriju ispod trica,
i pod krinkom rugla, i lude ćudi -
ljubav ide svijetom i smjerno se čudi.
(V. Krmpotić)

Evo tak, palo mi je na pamet opet nekaj, u stvari lažem, već mi se par dana po glavi mota, kak mi je kuhinja omiljena prostorija u kući, stanu ili gdje već kuhinje postoje. A zakaj, pitam se i tražim odgovor prije nego zaspim i kad se ujutro probudim. Hodnici i ini prolazi su ionak bezveze, sami sebi svrha, u njima se ne živi, njima se samo prolazi, ne? Osim što u njima ostavljamo kapute, cipele, ključeve da se ne zaborave, imam sat na zidu da uvijek u prolazu znam kolko je sati jer volim to znati. Onda kupaonica, možda je nekom omiljena, možda se netko obožava kupati u kadi, tuširati do besvijesti, lickati, mazati kremicama, šminkati, gledati u ogledalo ili nekaj slično, ali nisam ja taj tip. Molim lepo, perem se zato kaj se to mora, ali tko još uživa u pranju zubi? Jedino mi je važno da mi je za guzicu toplo ujutro kad sjednem na wc. Ne volim hladne pločice u kupaoni i bok. I ne zasjedam na wc-u i ne čitam u toj nekima omiljenoj prigodi. Tak da kupaonica s wc-om ili odvojeno svakak otpada. Onda dnevna soba, dobro, tu se već živi, gleda se tv, spava pred tv pokriven s dekicom, čita se knjiga ili sluša muzika i tak svašta. Ali kad mi dojdu gosti nikad ih ne posjednem u dnevnoj sobi jer mi nikak nije ugodno piti kavu za tim malim stolićem, mislim, on je dobar samo za noge na njemu držati ak se već ne leži pred tv za promjenu. Spavaća soba je spavaća, u njoj spavam i nije da ne cijenim svoj miran san u toplom krevetu, s godinama sve više. Ali to je sve. No dobro, ne baš sve, u njoj se odvijaju i neke druge vrlo važne aktivnosti, ali to se može i na bilo kom drugom mjestu kad smo već kod toga, a i nije mi to najvažnija stvar u životu. I tak, ostala je kuhinja. Nisam neka kuharica da ne bi bilo zabune, ali kaj je, je. Volim kuhinje i velike stolove u njima. I kad miriši ručak ili kolači. I kad s gostima pijem kavu ko čovjek za stolom. I kad klinci koji to više i nisu dođu u kuhinju pisati zadaću pa usput ispričaju sve što su htjeli i ono što nisu. I pitaju što ne znaju, mamu naravno. I oni nju nekaj nauče. I svi skupa komentiramo pročitano, viđeno, stvari koje imamo u malom prstu i one o kojima pojma nemamo. I tak ja obožavam kuhinje, ne one super moderne i pune sjajnih površina laganih za održavanje, a sterilne ko da u njima nikad nitko i ne kuha. Nego one koje nikad nisu do kraja pospremljene, gdje uvijek ima nešto negdje na tanjuru i cvijet u vazi ili na prozoru i ljude koji se u njoj motaju i žive. I tak, to sam htjela reći. A podrumi i tavani su druga priča.

Baš da probam iako sam već odlučila.