PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Zahvaljujući riječima, uzdigli smo se iznad zvijeri. Zahvaljujući riječima, često tonemo na razinu demona.
(A. Huxley)

Baš me zanima hoće li ti momčići od 30- platiti da mi ne opusti pvt uzduž i poprijeko.

Prije:
Zamijetila je njegove komentare na svom blogu. Svidjeli su joj se. Navikla se na njih. Ali poruku joj nije poslao. Zato je ona poslala poruku njemu. Pa što ako je prekršila vlastito pravilo da se neće nikom prva javiti. I tako su povremeno znali popričati. I dalje bi ostavio komentar na njenom blogu. Bio joj je sve draži. Čak je u jednom trenutku pomislila…ma ne, ništa od toga, predaleko su, svatko u svojoj vezi, nema veze.
Poslije:
Tražila je njegov komentar. Nije ga bilo. Pogledala je u vipicu da li je bio tu. Nije ga bilo.Uopće. Otišla je na pretragu profila. Nije ga našla. Otišao je. Bez riječi. Nije on njoj ništa dužan. Nisu se nikad čuli, a kamoli vidjeli. Ali ipak nije očekivala da bi joj to učinio. Otišao bez pozdrava. Nadala se da mu nešto znači jer je on njoj nešto značio.

Do svoje dvadesetpete nisam morala puno birati. Odabrala sam školu i studij i ponekog dečka usput. Birala sam srcem ono što volim. Uživala u mladosti, ljubavi i učenju. Kad je došlo vrijeme drugih izbora nisam mnogo razmišljala. I opet sam poslušala srce. I osjećaj za pravdu, moral, poštenje… Za razliku od nekih koji su se vodili mržnjom, pohlepom i drugim interesima. Nisu svi moji izbori bili najpametniji, ali ne žalim ni zbog jednog. I danas, dvadeset godina poslije biram na isti način. I u politici i u ljubavi, u stvarnom i virtualnom životu.

Bilo da pristanu ili odbiju, žene veseli što ih se pita.
(Ovidije)

Prije:
Dan je bio tmuran. Hladan i kišovit. Oduvijek je mrzila takvo vrijeme. Dovoljno je bilo prijeći onih par metara od parkirališta do posla i natrag. A i na poslu se smrzla. Štedi se pa čim prođe jutro ugase grijanje. Samo joj još treba da završi na bolovanju. Doduše nikad nije bila na bolovanju, radila je ona i bolesna, ali nije više mlada i puna energije kao nekad. Pogotovo ne po ovakvom vremenu. Baš bi se najradije zavukla pod dekicu kad dođe doma. On bi joj mogao skuhati čaj pa bi mogli zajedno gledati tv. Njegov čaj je najbolji. Uvijek pogodi pravi omjer šećera, meda i limuna. Večeras i sin ima trening. Mogli bi se malo maziti i …
Poslije:
Skinula je jaknu i izula cipele. Pitala sina kako je bilo u školi. Dobro, kaže, barem je to u redu. Hvala bogu jer danas ne bi imala snage još se i s tim boriti. On ju je pozdravio veselo. Vidiš da sam oprao suđe? Naravno da je vidjela. I što sad? Očekuje da mu kažem hvala? Kao da i on nije jeo iz tih tanjura, a tava uvijek ostane masna kad je on pere. Zar on njoj kaže hvala na finom ručku ili ispeglanoj košulji? Nije je ni pitao kako joj je bilo na poslu. A poslije će sigurno htjeti…Taman posla. Neka gleda tv, a ona će ranije na spavanje.

Dok su djeca mala podari im duboko korijenje,
a kad budu starija podari im krila.

Odletješe ptice bez pozdrava,
znaju da opet mi ćemo se sresti.
Zatreperi sunce i posljednji list
poleti u zagrljaj cesti.

...se osjećam kao pod staklenim zvonom.
Vidim svijet oko sebe, ali ga ne dodirujem....
Kao da nigdje ni nikome ne pripadam....

Lako možemo oprostiti djetetu koje se boji mraka.
Prava tragedija života je kad se čovjek boji svjetla.
(Platon)

Vidim da se stvari pomiču. Vrijeme komentara štima, na dnu je dodana opcija za dodavanje komentara, kao i prelazak na novu stranicu, dodana je oznaka spola i godine....Ne znam samo zašto se mnogima žuri otići, a tu su mjesecima, ako ne i godinama. Još desetak dana da se vrijeme smiri, a onda tek treba odlučiti u kom smjeru zaploviti...

MORAMO VJEROVATI U SLOBODNU VOLJU. NEMAMO IZBORA.
(I.B.Singer)

OBDUKCIJOM ĆE SE UTVRDITI OD ČEGA JE UOPĆE I ŽIVIO....
Shvatite to kako vam drago...

Često privirim na blog i kad sam offline samo da vidim da li ima nešto novo, zanimljivo. Ili se prijavim pa uz kavu komentiram, popričam. Kako god bilo, obavezno pročitam sve zapise od zadnjeg logiranja da ne bih slučajno nešto propustila. Onda dođe nedjelja, sasvim obična, jedna nakon dugo vremena kad nisam ni pomirisala Iskricu. Nije da nisam htjela, ali su me okolnosti spriječile. I taman kad sam htjela gledati pozitivnu stranu, nešto u stilu "Pa nisam tako veliki ovisnik, mogu lako i bez toga", danas imam što vidjeti. Iskrica u novom ruhu. A ja opet imam osjećaj da sam propustila nešto važno i da se sve događa kad mene nema. I vidim da će sad svatko moći staviti sliku, ali ne vidim mogućnost slova u boji.....