PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Svečano obećajem da ću 10000.-og posjetitelja mog profila odvesti na večeru... i još ponešto :)

Bila sam rastrgana između straha i žudnje.
Straha pred nepoznatim i žudnje za nepoznatim…

Na HRT 2 je odličan film "Šalji dalje"...

Htjela sam ubrati mjesec umjesto naranče,
pokloniti ga tebi u noći bez sna.
Nahraniti glad tvoga tijela,
utažiti žeđ moje duše.

Kad malo promislim, a to baš i ne radim često, barem ne o tome, ja sam uvijek za lijevo. Ujutro se obično dignem na lijevu nogu, ako ne već na obadvije, ali na desnu nikako. U ogledalu uvijek pogledam lijevi profil, znam namignuti samo lijevim okom, a bome i mrdati lijevim uhom. Volim skretati i parkirati ulijevo, doduše tako je sigurnije za mene i za druge. Ima toga još, ali tko bi se svega sjetio, morala bih malo bolje promisliti. U svakom slučaju ispada da sam sva lijeva ili lijevo nasađena ili kako se to već kaže. Ima to neke veze s mozgom i muškim i ženskim polovicama.
U toj svojoj lijevosti imam jednu manu. Nisam ljevak.

http://www.youtube.com/watch?v=y6Sn-7U8m7Y
 

Samoljublje je prva stvar u srcu čovjeka. Nebo je stvorilo tu ljubav na prvo mjesto, zato da bi čovjek želio živjeti, ma kakvi ga jadi sustizali.   (Pearl Buck)

Svaki gubitak ostavlja prazninu. Kao trag na zidu kad skinemo sliku. U početku nas praznina bode u oči svaki put kad uđemo u prostoriju. A onda je prestanemo zamjećivati sve dok nam pogled slučajno opet ne zapne za nju. Za nešto čega nema. Pa je odlučimo obojati. Ne samo nju nego čitav zid. Da nas više ništa ne podsjeća na sliku koja je tu bila. Možda stavimo novu. Možda uspije prikriti prazninu.
Ali neke praznine ne nastaju gubitkom. Već nedobitkom nečega što ih je trebalo ispuniti. Neostvarenjem istinske ljubavi, nerođenjem željenog djeteta, neispunjenjem samoga sebe. Takve praznine ne nestaju. Niti ih želimo prikriti, niti zaboraviti. Samo ne želimo misliti na njih svaki dan.
I u mom srcu ima jedna praznina. Koju može ispuniti samo ON. On koji nije došao. Možda nikada ni neće. Ali ja mu čuvam mjesto.

Odluka je donijeta. Iako teška, nije bilo teško. Iako je postojao izbor, nije bilo dvoumljenja. Nije postojala ni treća mogućnost. U stvari jest, ali nije bilo potrebe da se uopće uzme u obzir. Jer kad je došao trenutak odluke, bila sam spremna. Znala sam odgovor i prije nego što je postavljeno pitanje. I nikada nisam požalila. Nije bilo premišljanja, kalkuliranja, sumnji i neprospavanih noći. Nije bilo vaganja između za i protiv, tablica sa svim plusevima i minusima. Rezultat je bio unaprijed poznat. Samo ponekad, vrlo rijetko, sjetim se toga. I ne mogu da se ne zapitam kako bi moj život danas izgledao da sam donijela drugačiju odluku. Iako sam sigurna da bih odlučila jednako.
Odluka je donijeta, a ja sam krenula dalje. I nije bilo teško jer je to put bez povratka. Samo ponekad, vrlo rijetko, osvrnem se. Vrata su zatvorena, onako kako sam ih ostavila.

Pada kiša. Jedna od onih koje ne prestaju i ne zna se kad će. Jedna od onih koje svim bojama oduzmu sjaj, a stvarima toplinu. I ljudima. Sivilo nam obuzme misli, a vlaga se probije do kosti. I imamo dobar razlog istresti svu nervozu, ogorčenost, nezadovoljstvo i bol na nekog drugog. Ili prvog koji naiđe. Jer smo stali u najveću lokvu pa su nam promočile cipele ili nas je zalio automobil u prolazu ili vjetar slomio kišobran ili nam kiša naprosto ide na živce. Zar to nije dovoljno dobar razlog da se izvičemo danas na nekoga da nam bude lakše. Ali neće biti. Nije kiša kriva.
Zato ću se danas pokriti dekicom pred televizorom ili s knjigom u ruci, skuhati čaj, ispeći kolače, smijati se s djecom. Naslikat ću u glavi sliku bojama koje želim, ostaviti kišu s druge strane prozora.

Prognoza vremena za danas...

Baš mi se je*e nešto slatko.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Kad se svi drugi mogu zezati, valjda mogu i ja. Pa nisam ja ništa gora...niti bolja :)

Kad je navršio dvadeset godina, Aleksandru Velikom njegov je otac, kralj Filip poklonio konja kojeg nitko nije uspio pripitomiti: Bukefala, prekrasnog, ali čudnog i divljeg. Aleksandar se trudio pripitomiti ga preko tri mjeseca i svi su mu već savjetovali da odustane prije nego mu konj učini kakvo zlo. No Aleksandar nije odustajao sve dok jednog dana oko podneva nije primijetio kako Bukefal drži pognutu glavu i sine mu da se konj možda boji sunca. Aleksandar je skočio pred konja, zgrabio mu glavu i svim snagama je podigao uvis. Konj je prvi put bio prisiljen pogledati u sunce, ali više nije plašljivo treptao. Aleksandar mu je skočio u sedlo i pojurio galopom.Bukefal je pobijedio strah od gledanja u sunce. Tada se ni ljudi nije više plašio.