PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Gledam predstavu svog života. Iz mraka posljednjeg reda da si ne bih stvarala tremu. Nije loše, mislim, ali moglo je i bolje. Mala je imala potencijala, a vidi je sad. Davno joj je učiteljica rekla da je kao nebrušeni dijamant. Ona je jedina to vidjela,  nitko to kasnije nije prepoznao. Na momente joj sasvim dobro krene, odlično čak. Zaplješćem samoj sebi. A onda zabrlja. Prava naivka. Nema ona snage za scenu, nije ona za reflektore. Ali snalazi se, improvizira. Izvukla se i ovaj put. Duboko uzdahnem od olakšanja. Idemo dalje. Hajde, ja vjerujem u tebe. Tko li je samo pisao scenarij? Ne mogu ti pomoći. Ne mogu si pomoći. Tek kad padne zastor vidjet će se da li te publika voljela. Ali tada već biti će kasno.

Život je tragedija za one koji osjećaju, a komedija za one koji misle. (H.Walpole)

Probudila sam se rano i lako. Doručkovala, imala sam vremena. Sunce me čekalo.
Spremila sam se u kupovinu. Kroz ogradu pozdravila sam susjedovog psa i nastavila laganim korakom. Neki zidar s usputnog gradilišta zazviždao je za mnom. Okrenula sam se i mahnula mu. Odnekud me sustigao miris plave izabele. Automobil je stao pred zebrom kad sam htjela prijeći cestu. Uzvratila sam osmijeh vozaču. Na tržnici sam kupila sve što sam trebala i ono što nisam. Stručak cvijeća od jedne bake čije sam ruke zapazila. Na povratku sam popričala s prodavačicom u pekari u kojoj uvijek kupujem. Vratila sam se kući zadovoljna, a dan je još uvijek bio preda mnom.
To su bila vremena…kad nisam imala auto, kad sam kupovala na tržnici, kad su zidari još zviždali za mnom…Kad li su samo prošla, kud li su samo nestala?

Sve je dobro! Samo ne uvijek, samo ne svuda, samo ne za sve...

Nekada sam željela mnogo toga. Mora da je bilo tako nekad, kad sam bila dijete. Jer sva djeca su prepuna želja, zar ne? Kako god bilo, ne sjećam se više. Sjećam se samo želja koje su ostale neispunjene, neostvarene, neodželjene. Pa sam prestala željeti. Jednostavnije je. Lakše. Točnije, moje želje postale su ono što žele drugi. Valjda sam mislila da će se prije ispuniti ako ne budu samo moje. I tako sam tuđe želje počela ostvarivati uspješnije nego svoje. Sve dok na kraju nisam zaboravila što sam ja to u stvari željela. Nekad.
Da me sada netko upita što želim ostala bih zatečena, nespremna, nijema. Moje želje ostale su izgubljene među novčićima na dnu zdenca, među krhotinama zvijezda padalica u svemiru.
Ostali su samo snovi.

Netko mi je rekao da se smiješim i dok spavam. Valjda onda nešto lijepo sanjam...

Nestvarno mjesto i vrijeme lažno,
ovdje i sada valjda je kraj.
Ništa mi više nije važno.
ni da li ću stići u pakao il raj.
Nema nade i ničeg nema,
sve sam izgubio u životnoj borbi.
Ne znam ni što mi se sprema,
oduvijek nosim glavu u torbi.
Osjećam olakšanje i nije me briga,
ovdje gdje nebo sa zemljom se spaja.
Život je za me ostao nepročitana knjiga,
rođenje bijaše samo početak kraja.

NEK VAM JE DOBAR DAN...SVAKI DAN!

Nedovoljno je nekog voljeti, ako u njega ne vjeruješ.

Koliko puta u životu sam izrekla, napisala ili samo pomislila da će nešto biti jednog dana. Jednog dana ću imati kućicu u cvijeću, jednog dana ću vidjeti Pariz, jednog dana ću sresti ljubav svog života… Kojeg li zavaravanja, neostvarenih želja, promašenih planova i uzaludnih nadanja. Jer taj jedan dan nikad nije osvanuo. Jednog dana uglavnom znači nikada.
Ali dijete u meni još uvijek vjeruje da je sve moguće, da se čuda događaju i da ću se jednog dana probuditi s osmijehom u očima znajući da je to taj dan.

Tvoj dah miluje moj vrat kao lahor ljetni, kao šal svileni. Tvoji poljupci padaju po mojoj koži kao kapi kišne, kao latice cvjetne. Pod prstima čuješ otkucaje srca moga, osjećaš drhtaj ptice ranjene. Kad nam se pogledi dodirnu, znaš da nema sumnje, nema kajanja. Predajem se potpuno, uzimam sve i isto tebi dajem. Dok tonem u vrtlogu strasti, moj posljednji krik tvoje je ime.

"Ne mogu" su najžalosnije riječi na svakom jeziku...

Oduvijek sam voljela ljuljačke. Dati potreban zamah, pokrenuti se iz mrtve točke, ljuljati se sve jače i jače, sve više i više…nebu pod oblake. Da, baš zbog tog pogleda u bijele oblake na plavom nebu. I zbog osjećaja da ćeš poletjeti, slobodan…Ali onda zastaneš na trenutak i lagani trzaj vrati te unatrag i jednakom silinom letiš ka zemlji. Nadaš se da će ljuljačka izdržati i da nećeš pasti. Daješ novi zamah ne bi li ponovio onaj pogled u visine. I tako u nedogled dokle god ima snage u tebi, znajući da je taj trenutak toga vrijedan. I jednako ostaješ bez daha od ljepote i od straha.
Pričalo se da su neki uspjeli napraviti puni krug, ali nisam se usudila provjeriti da li je to moguće.