PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Ovdje ne tražim ništa više....ni manje...

U Africi se svako jutro probudi lav.
Zna da mora trčati brže od gazele jer će inače uginuti od gladi.
U Africi se svako jutro probudi gazela.
Zna da mora trčati brže od lava jer će inače izgubiti život.

a a

Sreća je u nama, samo je ponekad duboko zakopana. Kao sjeme čeka nježan dodir, lijepu riječ. Da nabubri, da proklija, da se na površinu probije, da među korovom izbije. Da naraste, da nabuja, da u očima prolista, da u pogledu zablista. Na usnama da procvjeta i s osmijehom novo sjeme prospe širom svijeta.

Na livadi se zaigrale, u kolo se uhvatile i zapjevale. U smijehu se rastrčale, jedna drugu lovile, jedna drugoj pobjegle. U šumarku se sakrile, izgubile, nestale. Pa se sada traže, ne bi li se opet našle, ne bi li se opet sastavile. I u priču, i u pjesmu pretvorile.

Ona je kao ja. Moja je desna ruka njena lijeva. Ja njoj namignem lijevim okom, ona meni desnim vraća. Ja stojim ispred ogledala, ona iza. Ja sam pitanje, ona odgovor. Ja sam ona koja gleda, ja sam ona koju gledam, ja sam ona koja gleda mene. Nas smo dvije, ali ja sam samo ja. Tko može posvjedočiti koja sam ja, ova tu ili ona tamo? Ako odem i ona će otići. Moje srceizlato i ja.

Nekako sam uvijek ja u svojim pričama. Čak i onda kad ne znam da pričam o sebi. Čak i onda kad pričam priče koje nisu moje. Priče nečije, ničije, svačije.
Oblačim riječi ovisno o danu, vremenu, znanju, raspoloženju. Ponekad potpuno neprimjereno. Skrivam se zamotana do grla u svoje riječi, a ipak ostajem razgolićena između redova. Ionako nitko ne mari za takve stvari. Šutim da ne budem primijećena, prepoznata, raskrinkana. Ali priče su te koje govore. O meni. Htjela, ne htjela.

Teška odluka i ispravna odluka je najčešće ista stvar.

Kažu da je tvoja okolina ogledalo tvoje duše ili nešto slično. A oko mene nered kakav nikad prije nije bio. Nije ni čudo kad sam sate i sate provela ovdje. Dobro, i to je valjda imalo neki uzrok, a nered je jedna od posljedica. I tako odlučih primiti se posla. Započeti s velikim pospremanjem ne bih li napravila reda.  Nije ni ponedjeljak, ni prvi dan godišnjeg, ni pms. Gdje drugo da počnem nego opet na Iskrici. Lijepo sam očistila vipicu pa favorite na blogu. I odmah se osjećam bolje.

Na prvi pogled nemoguće je razlikovati zrnca pijeska od zrnca zlata. Tek uzastopnim ispiranjem dolazi se do taloga na kojem se jasno razabiru sjajna zrnca. Tako je i s mnogim drugim stvarima, ali i s ljudima. Mnogo vode mora proteći, mnogo se površnog isprati da bi došli do onog što vrijedi. Kao što kiša očisti zrak, kao što suza ispere oko, tako nam tuga i bol, nesreća i smrt omogućuju da spoznamo ono što je važno. Ali ne smijemo dozvoliti da nas preplave jer će zlato ostati zauvijek potopljeno, već pustiti da proteku i sa sobom pijesak odnesu.

Dođoh, vidjeh....možda bolje da nisam...
(ali budem i drugi put...dopunila me Amelie)

Sve mogućnosti koje sam imala iz godine u godinu su se smanjivale. Na kraju je ostala samo jedna. Da budem ono što jesam.

http://www.youtube.com/watch?v=9JhpSXdXNhs&feature=related