PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Nap: potakao me jedan zapis Cococh_Anel, ali i nešto drugo
Jeste li ikad imali osjećaj da vas netko čuva? Kao da zapnete u prometu, psujete Boga i sve po popisu, zakasnite na avion, a taj se sruši (ok, malo pretjerano)…i onda zahvaljujete tom istom Bogu što vas je čuvao i protiv vaše volje. Kažu da Bog doduše čuva djecu, bedake i pijance, a ja se ne ubrajam ni u jednu od tih kategorija. Ali imam osjećaj da me netko čuva. Kad zapnem u pokušaju da učinim nešto nepromišljeno, nešto iskrsne, netko me spriječi. Ako već i napravim glupost, obično dobro završi, kao da mi je nešto drugo namijenjeno. Kao da me netko čuva i od sebe same. Netko, u koga nisam vjerovala. Nešto, što nisam spoznala. Ali sam imala sreće da ponekad osjetim, duboko u srcu.

Usijana glava je klonula,
svjetlost je u bezdan potonula.
Mrak se spuštati stao,
dan je umirao.

Borba umara. Trenutak pobjede je prekratak da bismo živjeli za njega. A opet, što je drugo život nego borba? I najteže je pobijediti samoga sebe. Ali tada smo istovremeno i poraženi, a samo iz poraza se uči.
No ponekad se treba znati prestati boriti. Kad se radi o nepremostivim preprekama, kad je borba uzaludna i besmislena, predaja nije poraz nego pobjeda. I tek kad pomislimo da je sve gotovo, može nas prožeti osjećaj neopisivog mira.

Drvo će pružiti hlad čak i onom tko ga dođe posjeći.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Tako i ovdje konačište nađoše i oni što se došli samo posrati. A mi ostali, kao pristojni domaćini, čekamo da gosti sami odu.

Prije će se spotaknuti onaj koji nosi svjetiljku, nego onaj koji ide za njim.

...za 30 godina....

Prisiljavam se da se svemu smijem, jer se bojim da bih inače morala nad svime plakati.

Nisi vidio sjaj u mojim očima,
za tebe je nepoznat ostao moj lik.
Nisi osjetio dodir u mojim rukama,
za tebe ja sam samo jedan nick.
Nisi čuo glas u mojim riječima,
za tebe ostala sam nijema.
Nisi se prepoznao u mojim snovima,
za tebe sam tu, a kao da me nema.

Dok sanjam otvorenih očiju
što dugo u noć bdiju,
sve nemoguće postaje moguće,
sve prošlo postaje buduće.
Sve riječi postaju djela,
sve što nisam mogla, ali sam htjela.

Iz ponora tmine začu se glas.
Prijatelja zove što davno je otišao,
sestru po shvaćanju, a ne po krvi.
Još tinja posljednja nada u spas.
Ali ne vraća se ništa od onog što si dao,
sve jednako već nagrizaju crvi.
Hrpe mesa, kostiju i kože,
svi su ludi, potpuno ludi.
Svijet je nervozan, bijesan pas.
I ti možda postojiš bože,
al pitam se gdje su ljudi.
Nebo plače umjesto nas.

Uhvati žena zlatnu ribicu. I, kao u svim pričama, obeća ribica ženi da će joj ispuniti tri želje ako je oslobodi. Žena se nije dvoumila i oslobodi ribicu. Hvala ti, reče ribica, ali zaboravila sam ti reći da će sve što poželiš tvoj muž dobiti  deset puta više ili bolje. Nema problema, reče žena i poželi da bude najljepša na svijetu. Ali, jesi li svjesna da će i tvoj muž postati najljepši na svijetu i sve će ga žene proganjati, upozori je ribica. Nema problema, ja ću biti najljepša i on će vidjeti samo mene, odgovori žena i zaželi da postane i najbogatija. Ali tvoj će muž biti deset puta bogatiji, na to će ribica. Ni to me ne smeta, ta što je njegovo je i moje, odvrati žena.
A što je tvoja zadnja želja, radoznalo će ribica. Želim dobiti lagani srčani udar, mirno će žena.