PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Dogodi nam se ponekad u životu nevrijeme. Bura i oluja. I ako nas zadesi na otvorenom moru, nema nam pomoći. Nema te brodice i nema tih jedara koja će nas spasiti. Pitamo se zašto nismo znali. Zašto nismo slušali prognozu, zašto nismo vidjeli znakove na horizontu, zašto nismo čuli savjete iskusnijih, zašto… I na koncu, zašto nismo naučili ništa od prošli put, jer nije nam prvi put. Zato što smo htjeli jedriti kako nam je volja, biti slobodni. A to ima svoju cijenu. I sad možemo samo rastvoriti košulju i prkositi vjetru. Uzalud. I onda, kad se osvijestimo izbačeni na nekom žalu, ugledat ćemo nebo koje nikad nije bilo plavije i udahnuti zrak koji nikad nije bio čišći. Čut ćemo vlastito srce kako još uvijek kuca i spoznati kako smo još uvijek živi. I kad nam potonu sve lađe, novu ćemo graditi da bismo plovili opet. Jer smo tako izabrali.

Jedan je vrlo pametan učenik slučajno razbio skupocjenu šalicu svog učitelja. Čuvši korake učitelja, sakrio je komade šalice iza leđa. Kad se učitelj pojavio, upitao ga je: Zašto ljudi moraju umrijeti? To je prirodno, objasnio mu je učitelj, sve ima svoj vijek i sve mora umrijeti. Nato učenik, pokazujući šalicu, reče učitelju: Bilo je vrijeme za tvoju šalicu da umre.

Ljudi si često žlicom kopaju grob.

Vratiti mi snove treba,
dio sunca, dio neba,
jednu loptu, jednu pticu,
tek procvjetalu tratinčicu
i šarenu jednu dugu
da otjera ovu tugu,
da nestane tihe sjete
pa da opet budem
sretna kao dijete.

Ako želiš čuti svoju dušu kako pjeva,okruži se tišinom.

http://www.youtube.com/watch?v=2xjJXT0C0X4

Zamoli Stvoritelja ono što želiš i on će ti odgovoriti, govorili su joj roditelji od malih nogu. Jednog je jutra, kad je imala gotovo 7 godina, veselo rekla: Zamolila sam nešto, da padne snijeg na moj rođendan! Roditelji su se zabrinuli jer njen je rođendan bio usred ljeta. Tjedan kasnije rekla je: Želim da na proslavu dođu svi moji prijatelji. Roditelji su organizirali proslavu i uistinu su došli svi prijatelji, zabavili se i otišli. Nije bilo snijega, ali djevojčica nije bila tužna. Jesi li razočarana što ti Stvoritelj nije odgovorio, pažljivo su je upitali roditelji. Pa odgovorio mi je, kazala je. Rekao je Ne.

Mali val kotrljao se oceanom i divno provodio. Uživao je u vjetru sve dok nije opazio da se valovi ispred njega razbijaju o stjenovitu obalu. Vidjevši što će mu se dogoditi postao je potišten. Uto naiđe drugi val i upita ga što mu je. Kako ništa ne razumiješ, svi ćemo se razbiti, odgovori on. A drugi će na to: Ti si taj koji ne razumije, ti nisi val, ti si dio oceana.

Eh, da. Ja sam prosječna u svemu. Prosječne visine, težine, izgleda. S prosječnih dvoje djece, prosječnom plaćom, prosječnim brojem popijenih kava dnevno i svršavanja tjedno. Prosječno sretna i prosječno nezadovoljna. Prosječne pameti i prosječnih zapisa. I dobro mi je.

Došla sam na ovaj svijet (čitaj Iskricu) nakon nekoliko mjeseci krize u stvarnosti. Za divno čudo, bilo je brzo i bezbolno, iako potpuno neplanirano. I kao kod svih novorođenih, jedini cilj mi je bio zadovoljiti svoje potrebe. Pohlepno sam gutala, hvatala se za svaku ponuđenu ruku, zagrljaj. Kako je vrijeme prolazilo, uvidjela sam da to nije dovoljno. Naučila sam sjediti, vidici se proširili, a time i potrebe. I evo me na blogu. Progovorila sam. Ali i naučila da ne mogu uvijek i odmah dobiti sve što želim. Rastem. Pužem. Pokazujem zube. Smijem se i plačem. S radošću stajem na nesigurne noge, padam i dižem se. Pokušavam ponovo. Teže je nego što sam očekivala. Ali evo me, slavim prvi rođendan i svjesna sam da je preda mnom čitav svijet. A moja nada i znatiželja dovoljno veliki da ga upoznam. I uzmem što mi nudi.

http://www.youtube.com/watch?v=AbndgwfG22k

Molitva je svaka dobra misao.

Ponekad se desi da zagrizemo nešto, a ispostavi se da je preljuto ili prevruće ili nešto drugo pre… I što tada činimo? Najčešće ispljunemo. Najbrže i najjednostavnije rješenje. Ponekad pregrizemo i pretrpimo, ako je moguće. Pa nas još neko vrijeme peče. A ponekad, tko zna iz kojih razloga, progutamo taj zalogaj pa nas boli utroba još satima, danima.
Tako je i s razočaranjima. Najbolje ih je odmah ispljunuti, opsovati, isplakati i zaboraviti. Malo je teže pregristi, otrpjeti i krenuti dalje. Ali najteže je progutati, osjećati bol u sebi još dugo. Postati ogorčen, ispunjen lošim sjećanjem, onemogućiti sebi da ponovo hrabro zagrizemo s nadom da će ovaj put biti fino i da ćemo uživati.