PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Žena i muž (liječnik) svađaju se za doručkom. Na kraju muž, sav bijesan, ustane od stola, ispali zadnju uvredu: „A niti u krevetu nisi nizašto!“ i izjuri iz kuće. Na poslu, kad se malo smirio, sjeti se da je bio bezobrazan pa nazove ženu. Žena se javi nakon duge zvonjave. „Pa gdje si, koliko ti treba da se javiš?“ on će ponovo iznerviran. „Bila sam u krevetu“ odgovori ona. „U ovo doba, što ti je, što radiš?“ opet će on. „Pribavljam drugo mišljenje“ odgovori mu žena.

Moji su se dečki vratili s mora. Nisu mi jako nedostajali. Odgovaralo mi je malo mira, što nisam morala kuhati svaki dan, a i kompjuter je bio samo moj. Nisam ih stalno zivkala, ta odavno su viši od mene. Ponekad i nemamo o čemu pričati.
A sada se raspričali, smješkam se samo i gledam ih s nevjericom, pitajući se kada su moja djeca uspjela odrasti, a da ja to nisam primijetila. Komentiraju stanje u državi i svijetu, puni ideala kakva već mladost jest. Slušam njihova razmišljanja i nedostatne argumente i dalje se smješkam. Kažu: „Mama, imamo za tebe jedan film, to moraš gledati, sigurno će ti se svidjeti.“ Smješkam se i dalje, vjerujem im. Zvone mobiteli, dogovara se nogomet, kava, izlazak.  Kratka prepirka oko nečeg nevažnog. Moram malo podviknuti da prestanu. Ali smješkam se i dalje. Život se vratio u normalu, sve je po starom. I moje je srce na mjestu.

Vraćajući se jednom s posla kući, sretoh jednog stranca. Pristupi mi i upita me za neku ulicu. Objasnih mu neka krene pravo i potom skrene u prvu ulicu lijevo. Uvjerena kako me dobro razumio, produžih prema svojoj kući. No spazih da je stranac odšetao u posve drugom smjeru od onog kojeg sam mu pokazala. Gospodine, viknuh za njim, idete na krivu stranu. Znam, odgovori on, ali još nisam sasvim spreman.

Onomu tko ima dobru ženu, ne treba raj; onomu tko ima lošu,ne treba pakao.

Onaj tko se sam sebe boji, ne treba se bojati ničega drugoga.

Jednom su neki studenti imali zadatak da 100 puta zaredom bace igraću kocku i zapišu rezultat. Kako mnogi nisu previše marili za domaće zadaće, rezultate su napisali bez pokusa. Profesor je brzo otkrio lažne zadaće. Kako? Studenti su previše „šarali“ misleći kako je mala vjerojatnost da npr. dobiju niz od 5 šestica. Naravno da je vjerojatnost mala, ali sve je moguće i na kraju češće nego što mislimo. Život nas uvijek iznenadi. Čuda se događaju.

Imam okvir. Imam sve dijelove. Pa ih slažem. Onako kako pristaju jedan uz drugi. I sviđaju mi se, svaki za sebe. Intrigiraju me, zaokupljaju moju pažnju, privlače me, ne mogu odoljeti. Imam neku predodžbu kako bi slika trebala izgledati. Što me tjera dalje, u strpljivom slaganju i nestrpljivom očekivanju.
A onda, u jednom trenutku, pokažu se obrisi, nazire motiv. I postajem svjesna da to uopće nije ono što sam mislila da jest. Unatoč blistavim dijelovima slika mi se ne sviđa. A toliko sam vremena i truda uložila.

Jedan je čovjek sanjao da s Bogom hoda plažom. Nebom su se izmjenjivale slike iz njegovog života, a na pijesku se ocrtavali tragovi stopa. Kad bi se čovjek osvrnuo, vidio je ponekad dva traga, a ponekad samo jedan. Uvidio je da se jedan trag u pijesku poklapa s vremenom velikih kušnji i tuge pa je upitao Boga : „Obećao si da ćeš uvijek biti uz mene, zašto si me ostavio samog kad sam te najviše trebao?“ A Gospodin mu je odgovorio: “Ljubim te i nikada te ne bih napustio. Onih dana kad si me najviše trebao i ondje gdje vidiš samo jedan trag, ondje sam te nosio.“

Nikad mi baš nisu išle društvene igre. Naravno, nisam podnosila gubiti. Ali ni u pobjeđivanju nisam uživala kao drugi. Jer bi mi tada bilo žao onih koji gube, što je neminovno umanjivalo moje veselje. Osim toga nisam voljela one igre u kojima ishod većim dijelom ovisi o faktoru sreće, a ne o mojoj pameti. Uzalud sam se tješila onom narodnom „tko nema sreće u kartama, ima u ljubavi“ jer sam bila uvjerena da nemam sreće ni u čemu. U nekim igrama je dodatna otežavajuća okolnost bila moje slabo pamćenje što nisam mogla nadoknaditi nikakvom kombinatorikom i logikom.
Ni igrice udvoje mi ne idu od ruke. Jer muškarci vole postavljati pravila, biti lovci, voditi u plesu, biti osvajači i pobjednici. I meni tako odgovara. Pa ne vidim čemu glumiti i komplicirati. Ali jao, čim pustim da budem ulovljena, vođena, osvojena, pobijeđena, oni više nisu zadovoljni. Ja postajem lak plijen i nedostojan protivnik jer igra je bila nezanimljiva i prebrzo je završila. Pa će radije igrati s nekom drugom. Koja se zna igrati i primijeniti pravila u vlastitu korist. Makar i varala pritom.

Prije pet godina dobila sam mobitel za rođendan. I nije bio nešto posebno, neko najnovije čudo tehnike. Ali imao je sve što meni treba i, što je najvažnije, svidio mi se. Po obliku, boji... I nitko nije imao takav. Sve u svemu, zaljubila sam se u njega. Bio je moj i uživala sam svaki put kad bih ga uzela u ruke, a to je naravno bilo često. No s godinama se stvar polako mijenjala. Počela sam puniti bateriju sve češće, a onda su i neke funkcije otkazivale sasvim nenadano. Još uvijek mi je bio drag i bila sam vezana za njega i nisam ga htjela zamijeniti za novi. Jednostavno sam čekala da crkne. Da umiranje završi kako bih imala dobar razlog za nabavku novog.
Nedavno se i to dogodilo. Definitivan kraj. Čak sam pomalo bila ljuta što je otkazao kad mi je još uvijek trebao. A onda sam kupila novi. Sličan starom, a opet drugačiji. I brzo se okupirala i zabavila novim mogućnostima. Pustila da budem osvojena. I ponovo zaljubljena. Ali ponekad, dok pišem poruke, prsti još automatski pritišću tipke s očekivanim funkcijama na mjestu na kojem su nekada bile. Uz sve prednosti novog, i protiv svoje volje uočavam i neke nedostatke. Nije da žalim za starim, ali, eto, još ga nisam bacila.
P.S. Ovo je priča o mobitelu, ali i nije. Ili kako je Azurna jučer napisala „Kad već pričamo o ljubavi...“

Prijatelj je onaj koji dođe kad svi drugi odu...