PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Blog je za mene poput dnevnika. Samo što taj dnevnik ne držim pod ključem, sakriven straga u nekoj ladici, nego ga pišem javno. Ono što me trenutno zaokuplja, što trenutno osjećam, što me trenutno muči ili pak zabavlja...sve ono što mi je trenutno važno. Prepišem nešto, napišem nešto, zalijepim koju sličicu, sačuvam koju pjesmicu...
Za mene je blog uspješan kad uspijem pretočiti u riječi svoje misli i osjećaje. I na taj način ih podijeliti s drugima. Ne pišem zato što bi mi bilo dosadno na poslu, ne pišem zato da mi prođe vrijeme, ne pišem zato što sam nabrušena pa mi se svađa s nekim, ne pišem zbog zezancije ili pametnih rasprava. To je dobrodošlo u komentarima, ali nije nužno i ne pišem zbog toga.
Pišem jer me to uistinu raduje čak i kad sam tužna. Pa ako još raduje i nekog tko čita, nitko sretniji od mene.
P.S. Oduševila me Perina rečenica „Moji klinci vole valove, zato ja volim ljuljati brod.“

...nekima vrućina udarila u glavu....

Večeras ću malo cmoljiti. Pa što? Uzimam si to pravo da malo sažalijevam samu sebe, da pustim koju suzu, da se malo smilim samoj sebi. Uzimam si pravo da pustim pjesmu koja će mi razdirati srce, pravo da čeznem i budem sjetna. Bit ću večeras malo razmažena, dopustiti svima da me tješe, da me malo paze i maze...Jednom, večeras...

Katkad sama sebi dam odličan savjet koji nisam u stanju poslušati.

Jutro već odavno svanulo je. Danas je dan za avanturu...

Iskreno, bol je davno otupjela, ni gorčine više nema, samo praznina na mjestu gdje nekad bijaše ljubav. I čuđenje, kako je on kojeg sam nekada voljela sada potpuni stranac. Kako sam ga mogla ljubiti, dijeliti postelju s njime, kuda je sve nestalo. Kakva je to crna rupa progutala sve što je bilo kao da nikada nije ni postojalo. Čak su i djeca u mislima mojim samo moja, a ne naša. Jer odakle mu prava da bude otac kad se toga tako lako odrekao. Odakle mu prava ako uz njih nema obaveza, a on ih nikad nije imao. Ne želim ga pokušati razumjeti jer pitanja su davno ostala bez odgovora. Ne želim ni pogledati u njegove oči. U njima odavno nemam što tražiti . Jer to su oči stranca.

Ako smo sretni svaka je travka cvijet, ako smo tužni i cvijet je samo trava.

Mama je 21 godinu starija od kćeri. Za 6 godina će mama biti 5x starija od kćeri. Gdje je otac?
 
 
 
 
 
S malo matematike doći ćete do odgovora ;-)
 kćer ima X godina
 mama ima Y godina
 X+21=Y
 za 6. godina: 5(X+6)=Y+6
------------------------------------------------
5X+30 = X+21+6
4X = -3
X = -3/4
Dakle, kći danas ima -3/4 godine, što će reći -9 mjeseci,
Dakle, otac je upravo na mami!!!

Bog je rekao svoje. Sad je red na matematičare ( i one u epsilon okolini njih ):
1. Ja sam adicijska formula tvoja, nemaj drugih adicijskih formula uz mene;
2. Ne izusti "pi" uzalud;
3. Spomeni se da svetkuješ Pitagorin poučak;
4. Poštuj brojnik i nazivnik da se pokrate i dobiješ cijeli broj;
5. Ne kvadriraj nejednadžbu;
6. Ne korjenuj negativni broj;
7. Ne ukradi konstantu iz integrala;
8. Ne izusti da kvadratna jednadžba nema rješenja;
9. Ne poželi tuđi teorem za sebe;
10. Ne poželi doktora fizike za bračnog druga.
 

Ima stvari, ljudi i događaja koji nas povrijede. Nekada slučajno, nekada namjerno. Nekad nas zaboli samo na tren, kao kad se ubodemo na ružin trn. Stoički podnesemo kap krvi i kasnije zaboravimo na to. Nekada krvi i nema, povredu i ne vidimo, ali osjećamo kako nas peče, kao kad se porežemo na papir. Prođe i to.
A ponekad su povrede uistinu bolne i teške. Zahtijevaju pravo liječenje i vrijeme da prođu, ali ožiljci ostanu. Neki put mali, jedva vidljivi, tek toliko da nas podsjete što je bilo. Neki put veliki i ružni, najradije bi ih sakrili od svijeta i zaboravili na njih. Ali većina nije ni jedno ni drugo. Većina nas samo podsjeća na to koliko smo životnih bitaka prebrodili, koliko smo bili jaki i hrabri ili pak koliko smo nesreća nadvladali, koliko smo bili slabi i ranjivi.
I navikli smo na te svoje ožiljke jednako kao na bore na čelu, oko očiju ili usana. Kao da čitamo dnevnik što ga je život ispisao na nama, čuvajući uspomene, brige i smijeh od zaborava. Ponekad samo zagledamo se u ogledalo, vidimo sebe i svoj život, ponekad samo zasvrbe nas ožiljci kad vrijeme se mijenja.

Neki ljudi bi rado doživjeli sve u jednom danu, zato im se ostali dani čine pusti i prazni.

http://www.youtube.com/watch?v=rRKkHpkjwas
Ak sem te ikada fkanil,
Ak sem i prešel vu kvar
Ak sem ti srčeko ranil
Pozabil te nebum nigdar
Ak sem i druge gledal
Ak sem i kušlec koj dal
O tem ti nisem povedal
Da pokle ti ne bude žal
Ak sem s pajdašima ostal
Ak sem te v noći zbudil
Popevke te semu su krive
I vince kaj srcu godi
Ak ti i nisem došel
Ak sem pozabil te zvat
Ja ti se znova kunem
Zatajil te nebum nigdar