PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Imala sam sreću. „Sve što treba da znam naučila sam još u vrtiću.“ Tada sam se prvi put zaljubila, nesretno. Vjerovali ili ne, dobro se sjećam toga iako inače imam slabo pamćenje. Mogla bih tog dječaka pokazati na slici. I otada se ništa nije puno promijenilo. Točno znam u koga sam bila zaljubljena u prvom osnovne pa u trećem, i petom… Sjećam se prvog „pravog“ poljupca i svega što je slijedilo, nešto prije, nešto kasnije… Ali ono što je uvijek uslijedilo, bio je nesretan kraj svake moje zaljubljenosti, bez obzira je li početak bio sretan ili gotovo da ga nije ni bilo. I svaki put sam duboko patila, ponekad gotovo nepodnošljivo. Oporavljala se kao što se oporavlja nakon duge i teške bolesti. A onda se opet zaljubljivala, s novom nadom i novim razočaranjem. Koliko god puta se priča ponovila, svaki put bih podlegla nekom novom izvoru zaraze, zaljubljivala se u nečije oči, glas, osmijeh, duhovitost, ruke… I nikako da steknem otpornost, a cjepivo ne postoji. Ali ne žalim se. Jer, kao što rekoh, sve sam naučila još u vrtiću. Da je biti zaljubljen nešto bolno i teško, ali i najljepše što mi se može dogoditi.

Jutro svima, znanima i neznanima...nek vam je dan sunčan i radostan!

Sretan je brak slijepe žene i gluhog muža.

Jedan i jedan su sve, a dva manje jedan nula.

Osmjehni se, to je druga najbolja stvar koju možeš učiniti usnama...

 

Ribe se love za udicu, a ljudi za riječ.

Usredotočite se na sretne misli poput Petra Pana, ta on je s njima letio, znači možemo i mi…

Prijatelj je onaj koji poznaje pjesmu tvoga srca i može ti ju otpjevati kada zaboraviš riječi...

Nakon 45 godina došao je red na mene. Vrijeme da ja zauzmem prvo mjesto u vlastitom životu. Zašto do sada nisam? Mnogo je razloga. Rasla sam odgajana tako da prije svega poštujem starije, naučila sam ih slušati i onda kad nisu u pravu. Kao dijete sigurno nisam bila na prvom mjestu. S prvom ljubavi počela sam svoje partnere stavljati na prvo mjesto, prilagođavati se njima, ne zato što su to tražili, nego iz vlastite želje da im budem bliža i da im udovoljim, zavaravajući se da će me zbog toga više cijeniti i voljeti. Kad sam postala majka, djeca su naravno preuzela prvo mjesto u mom životu. Ne znači da sam ih razmazila. Ali sam mnogo toga podredila njima. I opet ne zato što je to bilo nužno, nego iz vlastitog osjećaja da je potrebno nešto žrtvovati i da je to jedino ispravno. Sve drugo za mene je predstavljalo neodgovornost i sebičnost.
Tek sada sam svjesna da sam dobrim dijelom bila u krivu. Da sam zbog toga negdje putem izgubila sebe. Da sam, dopustivši da se to dogodi, možda bila lošija supruga i majka, a ne bolja. Jer negdje u mojoj utrobi je tinjalo nezadovoljstvo. I poput vulkana sad izbilo na površinu. Veličanstveno, ali i zastrašujuće. I tako je došlo vrijeme da ja preuzmem prvo mjesto. Da preuzmem odgovornost za ostvarenje vlastitih želja, ciljeva i snova. Da budem vjerna i dosljedna sebi. Da volim sebe pa tek onda druge. Da prihvatim sebe kako bih mogla prihvatiti druge i da bi drugi mogli prihvatiti mene onakvu kakva jesam.

Svatko od nas zauzima svoj prostor. I ne mislim pritom na volumen, nego na onaj prostor van granica našeg tijela. I ovisno o tome koliko nam je netko blizak puštamo ga u taj svoj prostor. Neke ljude zaobilazimo u širokom luku i obratno,ne dozvoljavamo da nam se približe. Jer su odbojne sile prejake. S poznanicima se samo rukujemo i održavamo potreban razmak. Prijatelje puštamo bliže, dozvoljen je poljubac i blag zagrljaj. Djecu privlačimo još bliže, pogotovo dok su još mala. Grlimo ih čvrsto i obasipamo poljupcima. A kad smo zaljubljeni? Brišemo sve granice, upijamo pogledom, žudimo za dodirom cijelim tijelom od glave do pete. Sve u želji da se naši prostori spoje u jedan, doslovno ulazeći jedan u drugog.
Taj govor tijela koji nepogrešivo pokazuje u kakvom smo odnosu s nekim ili to želimo biti, to je ono što nedostaje na iskrici. Kad odemo na kavu sve postaje jasno. Da li će sve ostati na rukovanju prilikom upoznavanja ili ćemo ponovo poželjeti blizinu druge osobe. Dozvoliti joj da uđe u naš prostor i nastojati prodrijeti u njen.

U kom vremenu živimo? Neki su okrenuti prošlosti, stalno se osvrću, žale za nečim što nisu imali, ili još gore, imali pa izgubili. Žale za prošlim vremenima, prošlim sustavom, prošlom ljubavi ili mladosti ili već nečim što je ionako prošlo i izgubljeno. Mnogi su okrenuti budućnosti. Žive ludim tempom trčeći za nečim, želeći doseći nešto u sutrašnjici. Uspjeh, imovinu ili bilo što drugo za što se nadaju da ih u budućnosti čeka. Najmanje je onih koji žive u sadašnjosti. Ne u smislu da treba danas platiti račune ili što će se danas kuhati za ručak. Nego na način da uistinu žive današnji dan, iskoriste svaku mogućnost izbora koja im se danas pruža, zahvalni za danas, a ne za jučer ili sutra.
Ne želim plakati za jučer i bivšom ljubavi, ne želim trčati za sutra i budućom ljubavi koje možda neće ni biti, želim uživati danas i voljeti danas. Izabrala sam danas biti tu i biti s vama. I radujem se tome.

Dogode se ponekad sitnice koje poput znakova ukažu na daljnje događaje. Ili se to meni samo čini. Nedavno sam izgubila nešto. Sitan predmet, ništa tako važno, a još manje vrijedno, ali bila sam zbog toga ljuta na samu sebe. I kao da je to pokrenulo lavinu loših događaja. Kao lokomotiva koja izleti s tračnica pa za sobom povuče sve vagone. Ne, nisam praznovjerna, ali kao da postoje znakovi koji ukazuju na nešto što još nismo u stanju vidjeti i prepoznati, a kamoli razumjeti.
Prošli su dani i tjedni,odustala sam od potrage za izgubljenim. I, kako to obično biva, kad sam se najmanje nadala, stvar za koju sam mislila da je zauvijek izgubljena stvorila se niotkuda, našla sam je sasvim slučajno tamo gdje je i bila cijelo vrijeme. I nije to razlog mom veselju, nego činjenica da sam to doživjela kao znak.  Da će sada i ostalo krenuti na bolje. Da nije sve izgubljeno. Da ne treba uvijek forsirati, da ljudima kao i stvarima ponekad treba vremena da se nađu. Da nije uvijek važno koliko nešto želimo, koliko se ljutimo, koliko tražimo… Da se ponekad trebamo truditi manje, ali otvoriti oči, um, srce i dušu da bismo bili spremni vidjeti znakove. Što god pokazivali…

Što se zbilo dok me nije bilo? (proteklih tjedan dana) Izvještaje molim ostaviti na pvt do 24.00 da imam što čitati kad se naspavam :)