PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Jesam li ja kada pisala o seksu?

a

Bila sam željna…nečega. Kao okorjeli pušač koji ima punu kutiju cigareta, ali ko za vraga, nema čime zapaliti. I tako sam došla na iskricu. Svidjelo mi se ime i mislila sam kako je to netko baš pametno smislio. I da je to baš ona iskrica koja će zapaliti vatru u meni. Početak nečega, početak svega. Zaljubljenost, strast, ljubav…
Moglo je tako biti, ali nije. Umjesto vatre dobila sam tečaj odvikavanja. I dobro mi ide. Mrvim cigarete u džepu i duhan se uzalud prosipa. Još malo pa ću zaboraviti zašto sam došla. Samo će moj duh lutati izgubljen grobljem nepopijenih kava, nekonzumiranog seksa i nedoživljene ljubavi.

Muškarci su ljubomorni na svoje prethodnike, a žene na svoje nasljednice.

Ima nešto u psima, mačkama, ribicama i pticama i svim ostalim životinjama koje ljudi vole. Neki čak vole zmije i ostale čudne ljubimce, dok recimo nitko ne voli komarce.
Ali ima nešto posebno u konjima. Mogu biti dobri i poslušni, oni koji se daju upregnuti i koji nikad neće iznevjeriti. Jednako su vrijedni oni za jahanje, odmalena sam željela jednog. Ali zapravo su me uvijek fascinirali divlji konji. Ponosni i nekako usamljeni u svojoj slobodi, neuhvatljivi, ali najljepši, najbrži, najsjajniji…
Čemu ova priča? Čini mi se da objašnjava moje pogrešne izbore muškaraca. I želju da budem „žena koja je šaptala konjima“ i konačno uspjela pripitomiti onog pravog.

Svatko ima svoje mjesto. Samo ga treba pronaći.Tako je i ovdje. Neki su zauzeli mjesta u prvom redu, jedni da bolje vide, drugi da budu viđeni. Neki se smjeste na prvo slobodno mjesto, neki tako da ne smetaju nikom. Neki se žele progurati kao da neko mjesto baš njih čeka, a neki se šutke i zadovoljno smjeste u zadnjim redovima. Neki žele biti kraj prolaza, blizu izlaza, da mogu neprimjetno doći i otići, neki se osjećaju sigurno samo sa zidom za leđima.
I sve je dobro dok se netko ne osjeti ugroženim. Dok misli da mjesta više nema ili dok mu drugi ne daju mjesto. A mjesta uvijek ima. Jer uvijek ima onih koji dođu i odu. Kao i onih koji su stalno tu ili se uvijek iznova vraćaju. Sa godišnjom kartom u džepu.

Nekad sam nemirna i brza,
nezaustavljiva kao rijeka.
A nekad sam kao more,
beskrajna, nepredvidljiva i daleka.
Nekad sam kao jezero hladno
što te ostavlja bez daha.
Ali ne boj se dubina mojih,
zaroni u mene bez straha.
Jer toliko života u sebi nosim,
toliku moć skrivam u sebi.
Suncu i kamenu prkosim,
a opet mijenjam oblik prema tebi.

Ima ljudi koji umjesto šećera kavu zaslade natreenom. Ili piju bezkofeinsku kavu umjesto one s kofeinom. I zadovoljni su. Ima onih koji nesretan brak zamjenjuju uspjehom na poslu. I dobro funkcioniraju. Ali ja jednostavno nisam takva.
Ako sam sretna širit ću pozitivnu energiju svugdje i imat ću je dovoljno za sve i svakoga. No ako sam nesretna na jednom polju, ne mogu na drugom glumiti da je sve u redu. Pa sam sklona upropastiti i to drugo. Jednostavno nisam naučila na zamjene.
Nema te virtualne ljubavi koja će zamijeniti pravu. Niti novca koji će zamijeniti ljubav. Ni psa ni mačke koji će zamijeniti dijete…
Ne mogu se ovdje smijati kad u srcu plačem. Ne znam se zezati ako me nešto boli. Zašto sam onda tu i u takvim trenucima? Jer sam zahvalna za svaku pruženu ruku, svaki osmijeh i svaku pusu, za svaki happy puzzle (kako bi Meija rekla) koji će poput kocke šećera zasladiti moju životnu kavu onda kad ne pristajem na natreen.

Govornik, kome nedostaje dubine, ide u širinu.

Ima dana kad se osjećam onako…baš super. Kiša prestane baš kad odlučim izaći. Kad želim prijeći cestu vozač me propusti, a ja mu uzvratim osmijeh. Svi poslovi mi idu od ruke i čudim se kako ih danima nisam uspjela završiti. Problemi se rješavaju sami od sebe kao da ih nije ni bilo. Da čovjek ne povjeruje. Kao da se svemir uroti da baš taj dan bude fantastičan.
Eh, da mi je više takvih dana. I da je kraj mene onaj s kojim ih želim podijeliti.

Jesmo li uistinu glupavi? Možda. Neki više, neki manje. Neki namjerno, a neki i ne. Ali suditi nekog prema zapisima ovdje je uistinu promašeno. Otkrivaju li nas oni uistinu? Djelomično. Kao što škola nikad nije bila jedino mjerilo nečije inteligencije, darovitosti, talentiranosti, tako ni verbalno i to isključivo pisano izražavanje nikad nije bilo jedini pokazatelj istog. A još manje nečije dobrote i ostalih ljudskih osobina koje su meni važnije. Kao što je npr. sposobnost da se razumije drugoga, da mu se pomogne, da ga se voli.
Otkad su to pravopis i gramatika mjerilo stvari? Otkad je dobro i pametno napisani tekst vredniji od dobro sagrađene kuće? Da li su srčeka manje vrijedna od životinjica? A crna slova manje od zelenih? Otkad to pokazuje kakvi smo prijatelji ili roditelji, kakvi smo ljudi?
Uzimam si pravo da smatram da me u stvari ne poznajete. Da nemate pojma o mojoj darovitosti ako je imam. Jer o njoj nisam govorila, pisala niti je ovdje mogu ili želim pokazati. Zato se klonim suditi o drugima. Ima ovdje onih koje razumijem, s kojima suosjećam, onih koji su mi dragi i voljela bi ih upoznati, ali i onih koje ne bih.
Nisam imuna na vlastite krive prosudbe, vlastite predrasude. Imam svoje žute minute i ranjive točke i tipke koje ne valja pritiskati, ali ne vrijeđam nikog. Iako je ponekad teško odoljeti.

Riječi iz srca dopiru do srca, a one s jezika samo do ušiju.