PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Nisam samo srceizlato. Iako bi bilo lijepo da jesam. Pukla sam, definitivno. Imam svoje žute minute. I ne daj bože da mi je netko blizu. Jer nadrapat će ni kriv ni dužan.
Poput psa cvilit ću i zavijati jedva čujno, zavući se u svoju kućicu i lizati svoje rane dok ne zacijele. Neću jesti, neću piti…neću ništa. I nek to nikog ne zavara, nek mi se nitko ne približava jer ću režati i gristi. Nek nitko ne pokušava utvrditi da li su moje oči staklene od bjesnoće i ludila ili boli i suza. Nek me samo svi puste na miru, proći će to i ovaj put, kao i uvijek. Koga briga.

U svojim zapisima otkrivam dio sebe. Koji dio, koliki dio…nevažno. Bitno je da je to dio mene. Možda je taj dio bio skriven, možda i ne, ali postojao je i ranije. Možda je samo izašao na svjetlo dana kao kad zraka sunca u određeno doba godine, u određeni sat osvijetli zaboravljeni kutak sobe.
Ali primjećivali ga ili ne, uvijek je tu. Koliko god se trudili, koliko god se uvjeravali u suprotno, koliko god to željeli, ne mijenjamo se tako lako. Možda se samo okolnosti promijene pa malo presložimo neke dijelove sebe. One s dna postavimo na vrh i obrnuto, u nadi da se ovaj put neće srušiti. Da smo konačno pronašli dobitnu kombinaciju.

Kad bih nešto skrivila moj otac bi zašutio. Znala sam da smišlja kaznu i kad bi konačno uslijedila,bilo bi to olakšanje. Nekad je vikao, nekad i nije bilo kazne, ali ta šutnja je bila najgora. Kao zatišje pred buru. Kad iščekujete nešto strašno što znate da će se desiti, a što ne možete izbjeći.
Moj bivši je šutio na drugi način. Nikad se nije svađao sa mnom. Ali njegova šutnja me jednako pogađala. Jer nikad nisam znala što misli, što osjeća, što ga muči. Ili nisam bila dovoljno pronicljiva i senzibilna. Šutke me prevario i šutke je otišao.
Ima i onih koji šute danima, a da ne znaš zašto. Što ih je naljutilo ili što ih je povrijedilo. Ne razumijem da li šutnjom kontroliraju sebe ili kažnjavaju onog drugog.
Uglavnom, ne volim kad muškarac šuti. I ne želim navečer kraj nekog leći, a da nije rečeno sve što treba reći.

Sporo mislim, još sporije tipkam. Dok ja napišem komentar…ode vlak. Jedino mi jezik radi sto na sat. Zna biti sladak, ma što sladak, meden. Zna biti opor, jedak, pravi otrov. Zna biti nježan,milujući, pravi melem. Zna biti oštar, opak, strah i trepet.Ali moja šutnja je ta koja govori više od riječi. Ona znači da sam ozbiljno povrijeđena. Ili da mi je svejedno i da sam ravnodušna. A to znači kraj. I zato volim pričati…

Tko neće kad može, ne može kad hoće.

http://fcmx.net/vec/get.swf?i=003702

Pričati mogu sa svima, ali šutjeti...samo s odabranima...

Traži najbolje, očekuj najlošije, uzmi što dobiješ...

U zapisima sam prepričala dosta tuđih priča. Pitam se kad ću ispričati svoju. Još ne. Vjerojatno na kraju, kad budem odlazila. Jer mojoj priči neće biti potrebni komentari. Ako uopće odlučim ispričati je ovdje gdje je preporučeno skrivati se.
Treba sakriti svoju Ahilovu petu da nas ne pogodi slučajno pogrešna strelica. Ili još bolje, naći štit dovoljno velik da nas ne pogodi ništa. Jer tko zna da li bismo podnijeli još jedno ranjavanje.
Treba sakriti prave misli i želje kao zmija noge. Duboko u sebi.Tako da i sami zaboravimo da su tu negdje. Da nam je možda bilo suđeno hodati, ako već ne i letjeti. Pa nastavimo puzati.
Treba zaključati srce i zakopati snove. I reći svima da je to samo igra i da se samo dobro zabavljamo. Da li uistinu?

Uvijek sam željela popeti se na vrh i viknuti iz svega glasa. Narušiti tišinu planina. Uvijek sam željela baciti kamen u vodu i promatrati valove. Narušiti mirnoću jezera. Uvijek sam željela izuti cipele i gaziti po travi, pjevati i plesati na kiši. Plivati uzvodno poput lososa na posljednjem putovanju. Biti crni pijun s perspektivom da postanem crna kraljica. Riješiti zagonetku i pronaći izlaz iz labirinta. Zaviriti na posljednju stranicu…
Eh, svašta.