PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Kad se jedna vrata sreće zatvore, druga se otvore. Ali često tako dugo zurimo u zatvorena vrata, da otvorena ni ne primjećujemo.

Jedan je učitelj imao problema s klincem. Reci A, kaže njemu učitelj, a mali samo digne nos i stisne usta. Ti si jedan divan dečko, ajde reci A, bio je uporan učitelj. Mali ništa. Pozove učitelj roditelje u školu. Svi zajedno počnu maloga moliti da kaže A. Na kraju on popusti i kaže A. Krasno, obradova se učitelj, hajde sada reci B.
Na to mali vikne. E sad mi je dosta, sad moram reći B, onda ćete tražiti da kažem i ostatak abecede. A poslije ću morati naučiti i čitati i pisati i računati. Znao sam ja što me čeka ako kažem A.

Svaki put kad netko ode odavde želim vjerovati da je otišao malo sretniji i malo mirniji jer mu ovo mjesto više nije potrebno. Kao da ste u bolnici pa konačno idete kući, s olakšanjem zatvorite vrata za sobom, udahnete svježi zrak i pogledate u nebo.
Želim vjerovati da je svatko u ovoj bolnici dobio ono što mu je trebalo. Ne želim misliti da je netko otišao, a da nije bilo lijeka za njega ili da ga je netko otjerao jer nema važeću policu osiguranja. Ovo je bolnica za oporavak srca i duše, malo utjehe, malo ohrabrenja, malo zabave i radosti, malo prijateljstva i razumijevanja, malo nade i malo ljubavi.
I zato ne želim žaliti ni za kim tko je otišao. Neka im je sa srećom .

Hrabri vole, a kukavice čekaju da budu voljene...

Ako moram birati između dva grijeha, uvijek izaberem onaj koji još nisam počinila.

Ima dana kada se osjećam onako…koma. Blijedim sve više, samo što ne postanem prozirna. Kao da svi gledaju kroz mene. Bojim se da ću postati nevidljiva i pomalo nestati. A da to nitko neće primijetiti.
Ugasit ću se poput žarulje. Hoće li netko biti dovoljno blizu da čuje kad pukne žarna nit?
Na nebu je toliko puno zvijezda. Da li netko primijeti kad se jedna ugasi? Možda samo onaj koji tog trena gleda pravo u nju. Gleda li tko u mene? Hoće li tko primijetiti? Da li će to uopće biti važno?

Dođe mi da opsujem, onako sočno, najgadniju psovku koju znam…a ja samo stisnem zube i prešutim.
Dođe mi da zaplačem, onako glasno da zaridam dok mi se cijelo tijelo trese…a ja samo progutam knedlu i pustim suzu da presahne u oku.
Dođe mi da se napijem, onako da mi sve postane svejedno i noge mi otkažu poslušnost…a ja samo dignem glavu i krenem dalje.

Moji su zapisi poput kapljica rose što nestaju na proljetnom suncu ili poput bijelih oblaka što ih rastjeruje vjetar na ljetnom nebu. Moji su zapisi poput suhog lišća ujesen što se mrvi u prah. Ili poput otisaka u snijegu koje u zimskoj noći prekriju nove pahulje.
Ali najviše od svega moji su zapisi poput tragova u pijesku na morskoj obali. Ako prođem u krivo vrijeme plima će ih ubrzo izbrisati i možda ih nitko neće primijetiti. A ja samo želim ostaviti trag. Da bi me netko mogao slijediti, da bi me netko mogao naći. Da netko zna da sam bila tu.

Bila je večer, neuobičajeno topla za ovo doba godine, poput ljetne. Ispred glazbene škole čekala sam djecu da završe s probom. Izašla sam iz auta, osjetila milujući dah vjetrića na koži dok je gotovo pun mjesec davao mistične sjene stvarima.
Kroz otvorene prozore valovi glazbe preplavili su okolinu, zapljuskujući me ritmički umirujuće. I u trenutku postala sam sretna, od one vrste ljepote koja mami osmijeh i suze istovremeno. Baš to mi je trebalo nakon napornog dana da se osjetim živom. I po ne znam koji put bila sam zahvalna svojoj djeci što su mi i nehotice darovala taj trenutak.

Odgajana sam relativno konzervativno i strogo. Naučila sam biti poslušna. I pregristi jezik kad bih poželjela reći NEĆU. Nisam smjela reći da neću pojesti pun tanjur špinata, da neću pospremiti sobu ili da neću u trgovinu baš sad kad čitam.
I zato imam problem. Kupila sam servis za jelo za 12 osoba koji će valjda dočekati unuke. Posudila sam prijateljici novac i preuzela posao koji me ubija. Samo zato što nisam znala, nisam mogla, nisam se usudila reći neću.
Moja djeca danas smiju reći neću. Smiju reći što misle i onda kad se ne slažem s njima. Zato što ih volim i zato što znam da nisam uvijek u pravu.

Mogli smo se mimoići u prostoru i vremenu. Kao mnogi drugi što ništa zajedničkog nemaju. Možda se primijete u prolazu, osvrnu čak za onim drugim, ali se ne prepoznaju.
Mogli smo se sresti u jednom trenutku na jednom mjestu. Poput ukrštenih pravaca što na svom putu imali su jednu zajedničku točku. A mnogo toga prije i poslije. I nastavljaju svaki na svoju stranu, svaki svojim putem.
Ali ja te želim kraj sebe. Da naši putevi teku paralelno. Svaki za sebe, a opet jedan uz drugi. Tako različiti, ali vezani s nebrojeno spona. Koje poput prečki na ljestvama ili pragova na pruzi paralele drže razdvojenima i spajaju ih istovremeno. Samo jedno od nas ne bi imalo smisla ni svrhe.Samo zajedno možemo se penjati ljestvama ili poput tračnica spojiti negdje u daljini. Makar prividno se dodirnuti i biti jedno.

Muškarci se razlikuju kao nebo i zemlja, a žene kao nebo i pakao.

U početku bijaše riječ. Dostatna sama sebi. Tako sam i ja pisala pisanja radi i same sebe. Koga sam ja to zavaravala? Čim sam stavila prvi zapis na blog bilo je to zbog društva. Radi komentara, čavrljanja, zezanja... Da bih svima dala na znanje što imam za reći jer nisam od onih koji šute. Volim da me se čuje, volim se glasno smijati, a ni suza se ne stidim. Kao kad se nađete u gomili pa potražite svoje društvo. Tako sada i ja otvaram blog, potražim one koje prepoznajem, koje razumijem, one s kojima ću podijeliti svoje misli, svoje osjećaje i svoje vrijeme. One koji mogu bez mene, ali će im biti drago kad me vide.

Dječak je gledao zvijezdu i počeo jecati. Zvijezda mu reče. Dječače, zašto plačeš? A dječak joj odgovori: Toliko si daleko, nikada te neću dotaknuti. Zvijezda mu na to: Dječače, da već nisam u tvome srcu, ti me ne bi niti vidio.

Ne vjerujem nikome, a ispadnem nepopravljivo naivna. Kritična i sumnjičava, a uvijek nasjednem. Ne vjerujem ni u šta, a opet mislim da u svemu ima nešto. Volim jednostavno, a uvijek sve zakompliciram.
Htjela sam nešto drugo reći, ali sam zaboravila što.