PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Žene vole ušima, a muškarci očima.

Link

Jednom ko nijednom. Dvaput je dvaput. Treća sreća.
Jedna za probu. Jedna za pamćenje. Još jedna za put.
Na prvi pogled. Drugi kut gledanja.
Prvo mjesto. Druga strana medalje.
Prva bračna noć. Drugo jutro. Posljednja večera.
Prvi izbor. Druga prilika. Zadnja šansa.
Ljubavni par. Bračni trokut. Krug prijatelja.
Moj sretan broj. To se ne broji. Sve se računa.
Jednom zauvijek. Jednom i više nikad. Da mi je samo još jednom...
Bezbroj mogućnosti.
Nula bodova.

Imam sina srednjoškolca. Nedavno je završio treći razred i kako to običaj jest, spremao se na maturalno putovanje. Kao svaka dobra mama, oprala sam i opeglala sve što mu treba, kupila kremu za sunčanje koju neće koristiti i utrpala neku kabanicu zlu ne trebalo jer znam da nema šanse da ponese kišobran. Spremila sam mu sendviče i vodu, upozorila ga da čuva putovnicu i novac.
Nisam od majki koje posjednu djecu i održe im govor, ali neke prilike to zahtijevaju. U stvari, mislim da je do tih godina odgoj uglavnom završen. Da im je nadalje potrebno samo moje razumijevanje i podrška i naravno novac. Tako da se naš razgovor sveo otprilike na ovo:
- Molim te pazi na sebe i druge, nemoj kasniti, ne pretjeruj s.... –započela sam.
- Mama, sve znam – prekinuo me.
- Dobro, onda ti neću ponavljati – shvatila sam da ga ne trebam daviti.
Jer stvarno je dobro dijete, dobar u školi, sretna sam što ga imam takvog kakav jest.
- Kupi neku sitnicu bratu, teti... – podsjetila sam ga.
- A što ti hoćeš da ti kupim? – uzvratio je.
- Meni ne treba ništa –odgovorila sam.
Putovanje je prošlo, sve je bilo u najboljem redu, moj sin je čak nešto uštedio od džeparca koji je ponio. I nije mi kupio ništa.
- Pa rekla si da ti ništa ne treba.
- Da, jesam, ali to ne znači da ne bi bilo lijepo da si mi nešto kupio. Ja sam ti mama pa ti neću zamjeriti, nisam htjela da se opterećuješ time ako ne budeš imao vremena ili novaca ili ideju što da mi kupiš. I bila bih sretna s bilo čime. Nije ni važno, ja sam sretna što si se vratio živ i zdrav, ali kad budeš jednog dana imao djevojku nemoj je slušati ako bude slična meni. Ako ti kaže da ne treba ništa, to ne znači da ništa ne želi – objasnila sam mu s osmijehom.
Shvatila sam tada kako neke lekcije moj sin još nije naučio. Kako pojma nema o ženama pa čak ni o vlastitoj majci. Ali dobar je on, već će naučiti. Nadam se na lakši način.

Nakon mnogo godina nedavno sam putovala vlakom. Desilo se da sam uhvatila onaj stari, putnički. S mrljama na sjedalima koje odolijevaju vremenu i svim kemijskim sredstvima. Prvi odjeljak bio je zauzet pa sam se smjestila u drugi. Ovaj put nije mi bilo do priče s neznancima. Ubrzo mi se pridružio neki mladić s knjigom u ruci i slušalicama na ušima. Očito ni njemu nije bilo do priče. Ne, nije riječ o njemu.
Malo prije polaska ušla je ona. Ušla je u prvi odjeljak pa je nisam vidjela. Ali sam je čula jer su sva vrata zbog vrućine bila otvorena. Ne imajući drugog posla i protiv svoje volje slušala sam kako počinje priča. Gdje je tko bio, koga posjetio, kamo se putuje, da li se odlazi ili vraća, iz kojeg je tko sela i tko koga poznaje.
Tada se ona prodornim, jasnim i sigurnim glasom predstavila kao „ja sam vam stara cura“. Kao da govori o godini rođenja ili nekoj drugoj nepobitnoj i nepromjenjivoj činjenici. Kao da govori o nečemu što je određuje kao osobu. Kao što druge žene govore „znate, ja sam majka“ ili „ ja sam profesorica“. I zapitah se tada, kako se to postaje stara cura.
Razgovor se nastavio o koječemu i pomislih kako je sreća što sam odabrala drugi odjeljak i kako nije čudo što je ona ostala sama kad je tako naporna. Čini se da svojim sugovornicima nije bila. I dalje su veselo pričali, a onda je i meni postala draga. Njezine su opaske bile pametne i zanimljive, a glas vedar i neumoran. Jednostavno je nije bilo moguće ignorirati. Više to nisam ni željela.
Moj umor je ipak nadvladao znatiželju i uz kloparajući ritam kotača utonula sam u san. Kad bi vlak stao otvorila bih oči tek toliko da kroz prljava stakla pročitam naziv stanice, u strahu da ne propustim svoju. I svaki put bih čula njen glas i znala bih da je sve u redu i da mogu još drijemati jer ona putuje dalje od mene.
Kad je napokon došao red na moje odredište, nisam mogla odoljeti da izlazeći ne bacim pogled na nevidljivu suputnicu. Bila je slična meni. Ili ja njoj. Ona stara cura, ja majka i profesorica. Moglo je biti i obrnuto.

Ima već dosta godina otkad sam prvi put čula vlastiti glas snimljen na kazeti. I zgrozila se nad tim glasićem. Isprva ne prepoznajući uopće da je moj. Srećom, znala sam što sam govorila pa nisam mogla to poreći. Shvatila sam tada po prvi put da me drugi ljudi čuju drugačije nego ja samu sebe. Neovisno o izgovorenim riječima. Da me čuju izvana i nemaju pojma kako zvučim iznutra.
Jednom sam jednako tako bila iznenađena svojim likom na fotografiji. Ovaj put mi se svidio pogled izvana. Bila je snimljena pod kutem pod kojim se nikako ne mogu vidjeti ni u kakvom ogledalu. Tako me može vidjeti samo netko drugi. Vidi ono što ja ne vidim, a opet ne vidi ono što ja vidim. Kave to veze ima i s čime?
Potrebni su mi drugi ljudi. Kao ogledala. Nastojim uhvatiti svoj odraz u njima. Vidjeti sebe onako kako me oni vide. Upotpuniti sliku. Uskladiti ono iznutra s onim izvana.
Ponekad zrcalo reflektirajući svjetlost otkrije davno zaboravljeni ili nikad otkriveni mračni kutak . Zapali iskru u meni. Neko drugo iskrivi sliku, ali to je greška u zrcalu, zar ne? Neko mi zrcalo posluži kao vrata kroz koja ću zakoračiti u čudesan svijet poput Alise. Ako postanem ohola naći će se zrcalo koje će me kao zlu maćehu u Snjeguljici podsjetiti da ima netko bolji i ljepši. Neko će se zrcalo razbiti i donijeti mi sedam godina nesreće. Šalim se, znam da neće.
Ali sva će mi ta ogledala u drugim ljudima pomoći da vidim sebe. I ne mogu tada reći da to nisam ja. Sviđalo se to meni ili ne.

Najgore se svađati s budalama. Prvo te spuste na njihov nivo, a onda te dotuku iskustvom.

…a možda mi samo ponestaje žara.



Jer nekad sam i ja bila tvrdoglava. I olako sipala drvlje i kamenje na svakog tko drugačije misli. Na riječima, srećom. Ako sam voljela nekog očekivala sam da dijelimo želje, snove, ciljeve, stavove , uvjerenja… Ako nismo, voljela sam žestokom raspravom postići da moje postane naše. Naravno da to ne ide tako.
Ovdje su mnogi na riječima jaki. Izazov da i ja kažem svoje. Ne, nisam neutralna. Samo sam pristojna. I nemam dovoljno vremena. I bolje je tako.
Netko vam se učini kao zbilja simpa lik. A onda iznese stav o nečemu preko kojeg ne možete ili ne želite prijeći. Netko drugi vam nije nimalo drag, a ono ispadne da se oko nečeg važnog slažete.
I bi mi drago što ne zauzimam strane kad su ljudi u pitanju. I što su mi prsti sporiji od jezika. Možda postajem stara. Ali sa čvrstim korijenjem i savitljivim granama odolijevam vremenu. Više mu ne prkosim.

Stari pas ovčar jurio je zečeve po šumi dok nije zabasao
duboko u nju i shvatio da se izgubio...
Našao se pored gomile nekih kostiju kada je začuo korake
divlje životinje...
Bio je to leopard koji mu se polako približavao...
- Šta ću sad - mislio je u sebi... i onda je brzo
dohvatio one kosti koje su stajale kraj njega i trenutak
prije nego što ga je leopard opazio reče naglas:
- Baš je ukusan ovaj leopard, da mi je da nađem još
jednog.
Čuvši to, leopard je ustuknuo i povukao se preplašen u
šumu.
Međutim, sve je to gledao jedan majmun sa grane, koji
odmah krene cinkati starog psa leopardu...
Skoči sa drveta i požuri do leoparda da mu kaze za
prevaru...
Vidjevši kako majmun žuri nekamo
stari pas posumnja u njegove namjere i počne ga pratiti...
Vidio je kako majmun objašnjava leopardu o čemu je riječ
dok je leopard ljuto režao zbog načina na koji je nasamaren...
I naravno, krene u osvetu...
Stari pas, vidjevši da leopard opet kreće u njegovom
pravcu, samo se okrene i mirno sjedne
osluškujući svaki leopardov korak...
Kada mu se već dovoljno primakao da ga može čuti, stari
pas, leđima okrenut leopardu, više za sebe reče:
- Ama gdje li je taj majmun već jednom, poslao sam ga još
prije sat vremena da mi nabavi leoparda i još ga nema...

Naravoučenije I:
Ne kvači se sa starim psima, znanje i mudrost se stiču
godinama...
Naravoučenije II:
Što god napravili, uvijek će se naći neki majmun u
okolini koji cinka...

Link

Želim izbrisati otiske tvojih dodira,
ugasiti plamen što poput otrova teče venama.
Želim isprati okus laži i miris prevare,
zaboraviti boju tvojih očiju i zvuk tvoga imena.
Želim sakriti tragove tvog postojanja
kao da je zločin što sam te željela.
Znam, samo će vrijeme uništiti
sve dokaze da sam te jednom voljela.

Nemoj ništa reći.
Mogle bi me zaboljeti
tvoje riječi.
Nekad je istina
poput zvijeri
puštene iz kaveza.
A laž poput vrtloga
u kojem sve nestaje.
Nemoj ništa reći.
Zagrli me i pusti
trenutak neka traje.

Ne sramim se priznati, nedostaje mi nešto...ili netko... Pa isprobavam razne dijelove jer nisam imala tu sreću da od prve pronađem onaj koji će upotpuniti moj život. Ali nisam nesretna. Jer znam da taj dio postoji. I da ću ga naći. Možda tek tada kad ga prestanem tražiti. Ali hoću.

Tko kaže da nema ovdje ljubavi? Ili seksa. Prijateljstva. Prevara. Ljudi koje obožavamo. I onih koje ne podnosimo. Ma mogla bih nabrajati do sutra. Ima ovdje svega. I to na entu. Jer ovdje sve ide brže i multiplicirano. Oš seks? Zašto da to odmah ne utvrdimo? Oš upm? Ništa lakše. S maskom ili bez, svatko pleše na svoj način. Netko na žici, netko na rubu živaca, a netko na rubu života…
Samo neka nitko ne kaže da nečeg nema. Jer na kraju svi dobivamo ono što tražimo ili ono što smo zaslužili. Ako pritom potiho u sebi ne molimo da to ne nađemo.

Nekad sam pisala ovdje svaki dan. Očito mi je to trebalo. Kad bi mi ponestale riječi, posudila bih tuđe. Ili stavila sličicu. Onda sam se zaljubila ovdje. I to mi je trebalo. Trebalo mi je i da otkrijem kako zaljubiti se u nečije riječi nije ništa pametnije nego zaljubiti se u nečiju sliku. Ali zaljubljivanje ionako nema veze s pameti. Pa sam se zaljubila opet. Ljubavi radi. Sviđalo mi se opet biti zaljubljena.
No nisam vam htjela o tome pisati. Ne znam više što da vam pišem. Dođem pa čitam. Onako u tišini. Kao kad u knjižnici prolazim između polica i zavirujem povremeno u knjige. Bez namjere i bez cilja. Čekajući da me neka knjiga nađe jednako kao što ona čeka da ja otkrijem nju.
I zaboli me... Zaboli me ponekad uistinu, stegne oko srca iako kažu da srce ne boli. Zabole me riječi... A nekad, nekad me zaboli ona stvar koju nemam. I jednako sam zahvalna za sve one koje sam upoznala kao i za one koje nikad neću upoznati.