PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Jedna od vječnih tema, nezaobilazna u bespućima Iskrice, kojoj ni ja nisam mogla odoljeti. Gdje počinje i završava jedno, a počinje i završava drugo? Teku li usporedo, preklapaju li se ili su potpuno neovisni jedno od drugog?
Ako seks počinje samozadovoljavanjem, što su i djeca u stanju otkriti dok ni ne znaju što rade, kakve onda ima veze s osjećajima? Naravno, pitanje je da li govorimo o osjećaju ljubavi ili samo osjetu ugode. I neko jelo nas može nahraniti bez da ga volimo. Bez obzira bili gladni ili ne. Jasno da ćemo odabrati ono što nam je fino ako možemo birati. Možda ćemo ipak odoljeti ako razmislimo da li je to za nas dobro i zdravo. A možda i ne. Potrudit ćemo se da dobijemo ono što želimo. Ali iskreno, tko nije ponekad poželio i posegnuo za nečim samo zato što mu je bilo na dohvat ruke ili zato što nam se nije dalo pripremati prije i prati suđe poslije. Tko uvijek može odoljeti napasti onoga što nam je ponuđeno, čime nas netko časti? Po čemu je to brzi seks različit od brze hrane? Osim što bez hrane ne možemo, bar ne u nedogled, ali bez seksa da. Svojim izborom ili ne.
Koliko igrica samo znamo igrati s drugima, ali i sa sobom. No tko nije nikad bio umoran od njih? Od igrica ili pak od obaveza, od odgovornosti? Tko nije nikad poželio seks za jednu noć, sanjao seks s neznancem? I što ljubav ima s tim?
Kad bismo zanemarili razumne razloge ili što će drugi misliti o nama ili još više, što ćemo sami misliti o sebi, da li bismo i tada trebali ljubav kao alibi za seks?
Vjerujem da je seks potreba tijela, a ljubav potreba duše i da je najveća sreća kad idu u paketu. Treba li se odreći jednoga ako nemamo i drugo? Puno pitanja, a svatko će pronaći svoje odgovore. Neki i na Iskrici.

Da li biste izašle na kavu s muškarcem koji je niži od Vas?
Ili ima rošavo lice?
Ili guzicu široku kao Vaša?
Ili je x godina stariji ili mlađi od Vas? (previše naravno)
Vjerojatno ste na sva pitanja odgovorile NE.
I ja bih isto odgovorila da me se pita. A opet, život me demantirao. Nije me ništa pitao. Pa sam tokom svog života popila kavu i s nabrojenima. I ne samo to. Jer inače to ne bi bilo toliko važno da o tome pišem.
Najgora razočaranja su ona kad otkrijemo da je lijepo pakiranje samo to i ništa više. Kad sakriva nešto što nam se ne sviđa, što niti trebamo niti želimo. Ili još gore, kad sakriva prazninu. Veličanstveno ništa.
Slika koju stvaramo o poželjnom muškarcu (ženi) je samo slika. Daleko od nečega što se može čuti, pomirisati, opipati i okusiti. Čak je i fotka u profilu samo slika. Znate što mislim. A pitanja u pretrazi profila Vas samo ograničavaju. Čini Vam se da znate što želite ako unesete potrebne parametre. Ali to je varka. Iluzija, priviđenje, tlapnja. Poput fatamorgane oaze u pustinji. Jer svi smo mi izgubljeni putnici žedni ljubavi.
Zato se nemojte ograničavati. Okusite svaku kap ljubavi koju Vam život donosi. Dopustite si biti iznenađeni. Odgovorite DA.

Obrisala sam cijelu VIP grupu. Bilo je onih koji nisu zaslužili da budu tamo, doduše i onih koji nisu zaslužili da ih brišem. Ali za njih se ne bojim, lako će opet u njoj biti. Ponekad je lakše sve srušiti do kraja, raščistiti teren pa onda graditi novo....
kad sam već (još) tu.

Prvi dani, mjeseci, godina na iskrici prošli su kao u ludilu. Nestvarno, a opet bilo je nečega i stvarnog. Utjecalo je na mene, a opet ostadoh ista. Da nije bilo bloga, otišla bih davno ranije. Ali nisam i pravo da kažem, ne znam više što ovdje radim. Zaboravih što sam htjela i kako sam dospjela ovamo. Kao rijeka što je nekad bila gorski potok, preskakala preko kamenja, uz pjev ptica brzala u dolinu, a sad mirno prema ušću teče. Sve sporije, ali neminovno bliži se kraj. Negdje na obalama život traje i dalje, ali ja sam samo nijemi promatrač u prolazu. Svoje tajne i dalje u dubini skrivam i sa sobom nosim.

Prije:
Ima svega tridesetak. To je 15 godina razlike, brzo je izračunala. Dobro, nije važno, pričati može sa svakim, zato je tu. Njegove su poruke drukčije od ostalih njegovih godina. Obično se ne susreću, kad ona radi on spava i obrnuto. Ali ostavljaju poruke jedno drugome, bezazlene, radosne, ležerne. On je taj koji joj je uljepšao hladne dane, ubrzao korak, izmamio osmijeh ispred ekrana. On je taj koji će zbog nje doći iz drugog grada, na kavu.
Poslije:
Ne, nije bila riječ samo o kavi. To nitko nije rekao, ali su oboje znali. I ne, nitko nije povrijeđen, uvrijeđen. Ponekad se čuju. Bez obaveza. Vjerojatno se više nikad neće vidjeti. Naravno da nemaju gotovo ništa zajedničkog. Ali divi se onome što radi, cijeni ga i uvijek će joj biti drag. Kad se radi o dvoje odraslih, normalnih ljudi, ostalo nije važno. Ni godine. Samo iskrenost.

Brojim otkucaje vremena
još jedne besane noći.
Izdajnička misao se rađa,
možda nikad nećeš doći.

Samo mjesec na prozoru
poput voajera ne odustaje.
Nijemi svjedok moje tuge,
samoće što predugo traje.

Neki dan je stiglo proljeće u moj grad. Točnije, u četvrtak, u 6 sati i 6 minuta, u trenutku kad je izašlo sunce. Ili možda ipak dvadesetak minuta ranije kad su ptice zacvrkutale najavljujući svitanje. Tog dana procvale su visibabe u mom dvorištu.
Nije važno što stručnjaci kažu da je proljeće započelo nekog drugog dana, u neko drugo vrijeme. Ja znam. Ja osjećam. Jer tog dana sam se ponovo zaljubila. U ptice, u sunce, u cvijeće. U jutro. U proljeće. U život.

Vidjela sam sliku Zlatnog rata. Na razglednici. Krasan prizor. Čim mi se ukazala prilika otišla sam na tu plažu. I bila razočarana. Šetnica je divna, ali smetao me stalni vjetar i prehladna voda. Onda sam jednom vidjela sliku Maldiva ili nekog sličnog mjesta. Na tv. Nikad nisam imala priliku otići tamo. Previše bi koštalo da se razočaram.
Jednom sam vidjela baš lijepu odjeću na slici. U katalogu. Naručila sam je i razočarala se. Materijal je bio loše kvalitete, kroj koji mi ne pristaje. Srećom pa sam je mogla vratiti uz povrat novca.
Vidjela sam i kavijar na slici. I tartufe. Pa sam i ja to probala. Nisam bila impresionirana. Očito nije sve za svakoga. Ili su me prevarili.
A vidjela sam i slike iskričara. I ništ. Više se ne zanosim slikama.

Je li žena čovjek?
U civilizaciji gdje su i Bog i gramatika muški, još uvijek postoji gusta mreža prepreka očovječenju žene pa ženama ne ostaje drugo nego iz tkanja naše civilizacije čupati nit po nit netolerancije, zatucanosti, muškog šovinizma i teologije i skidati olovo općeljudske gluposti.
(B. Drandić)

Bio je to sasvim običan brak. Barem je ona tako mislila. Upoznali su se pred kraj fakulteta, bili su iz istog grada, iz sličnih obitelji. Mladi, zgodni, na pragu budućnosti koja je izgledala svijetla. Dobili su posao i prije diplome, uredili stančić u roditeljskoj kući. Čak ih ni rat nije previše dotakao. Imali su sreće. Imali su djecu. Imali su jedno drugo.
On bi ponekad previše radio. Ona bi ponekad prigovarala. Ali nije brinula. Brinula je o djeci. Kažem vam, sasvim prosječan brak. A onda to njemu nije više bilo dovoljno. Našao je drugu. Kažem vam, sasvim prosječan brak. Tko zna što se odvijalo u njegovoj glavi. Kao pravi muškarac nije o tome pričao. Samo je jednog dana otišao.
Pomislila je tada da bi bolje bilo da je mrtav. Stradao u prometnoj nesreći. Ona bi jednako bila u šoku, jednako bi plakala. Ali barem bi mogla zadržati lijepe uspomene. Sjećanje na sretne trenutke. Pričati djeci sve najbolje o njemu. Mrzila ga je jer joj je to oduzeo. Odnio sa sobom. Neko je vrijeme mrzila čitav muški rod. Mislila da više nikoga neće moći voljeti. Zbog toga ga je još više mrzila.
A onda je mržnja jednako kao i ljubav umrla. I bila je ponovo slobodna. Slobodna voljeti.

Znate one ljude koji upropaste sve što taknu?
E tako se ja danas osjećam. Ili je samo takav dan? Tko bi ga znao.
Uglavnom, kad krene onda krene. Loše. Nizbrdo. Kao gruda. Ne, više kao lavina.
Ili kao poplava. Nezaustavljivo. Nema šanse da izbjegneš, da se spasiš. A ne, onda se ne bih osjećala kao ljudi koje sam spomenula na početku. Nesretnici. Od rođenja.
O da, može se to prepoznati od malih nogu. To su ona djeca kojima stalno govore neka paze.
Kako god pažljivo hodala negdje će se spotaknuti i pasti na nos. Jer se ne znaju dočekati na ruke. Ako se slučajno okrenu, negdje će nešto zakačiti i razbiti. Pa vas više nitko ne poziva u goste.
Kad krenu u školu bit će dežurni krivci za sve. Inače su to tako dobra djeca. Sve bi učinili za vas, za učiteljicu, za prijatelje. U najboljoj namjeri. Ali kao za inat, uvijek nešto pođe krivo. Pa ih zamole neka ubuduće ništa ne čine. Bit će manje štete.
Kad odrastu postaju zvijezde. Ali samo u komedijama. Život je ipak nešto drugo. Rijetki su oni koji će prepoznati dobrotu i cijeniti dobre namjere. Priznali mi to ili ne, teško je podnositi one kojima ništa ne ide kako treba. Koji se počnu sramiti sami sebe i ispričavati unaprijed. Treba imati beskrajno strpljenje i ljubav za njih. Lakše je kad i mi dignemo ruke.Odustanemo.
Danas sam i ja uspjela sve upropastiti. Ali ne mogu i ne želim odustati. I nadam se da ni oni drugi neće.

Dakle, što želim od tebe?
Kad me tako pitaš, prvi odgovor je ništa. Kako da znam kad te uopće ne poznajem. Zbog nekog razloga naša komunikacija kakva god da je bila, uspjela je opstati neko duže vrijeme, a to nije uopće lako. Zato sam ipak nešto od tebe htjela. Kao i od nekih drugih svojevremeno.
Htjela sam se dopasti nekome, opet nekome biti zanimljiva dovoljno da me sluša dok pričam, svidjeti se nekome na svaki način. Pričati s novim ljudima o novim stvarima, maknuti se iz svakodnevice za koju bi bila laž da kažem da mi je preteška, ali koja je polako ali sigurno unijela neko mrtvilo i nezadovoljstvo u mene. Htjela sam ponovo biti neobuzdana, hrabra, radosna...ponovo imati želje, planove....
Da li je to kriza nekih godina kad su djeca već dovoljno velika da se ponovo okrećem sebi, shvaćajući u čemu sam uspjela, u čemu ne, što će zauvijek ostati neostvareno, a što bih još mogla? Ne znam zasigurno. Rekao bi netko da mi je možda predobro, da sam kao razmaženo derište kojem je dosadno pa je pronašlo novu gračku.
Ali nije tako. Ni na tren se nisam u virtuali s nikim poigravala, sve što sam osjetila u nekom trenutku bilo je stvarno, bez obzira da li sam to mogla prenijeti u stvarnost ili ne.
Da se vratim konkretnom pitanju. Poželjela sam te upoznati uživo. Steći novog poznanika, prijatelja ili ljubavnika čak? Ne znam uistinu. Bilo bi mi glupo da kažem da sam imala određen cilj, više sam puštala da me nosi vrijeme, poruke...Bilo bi mi glupo reći i da je nešto od toga zasigurno nemoguće, jer sam ipak s godinama naučila da se ne treba kleti ni u što. Dakle, ništa nisam htjela, al smatrala sam da je, ako ne sve, onda puno toga moguće. Eto, nisam ništa pametnija nego prije, a vjerujem ni ti nakon ovakvog odgovora. Zašto si me to uopće pitao, što si očekivao ili pretpostavljao da bih mogla odgovoriti?
Tvoje su me poruke često zbunjivale. Jednako si me uspijevao na tren šarmirati, a već idući tren pomislila bih da lažeš čim zineš. Onda bih zaključila da je svejedno i odlučila ti vjerovati, a već idućeg trena ograđivao bi se tvrdnjom da je sve to za tebe samo zabava. Onda bih se i ja na tren zabavljala, dok me opet ne bi nečim zbunio itd...
Oprosti ako moj odgovor nema ni glavu ni rep, ako ti ništa nije jasnije nego prije ili ti je možda ipak jasnije nego meni samoj.
Lijepi pozdrav

Oko 2.680.000 rezultata (0,10 sek)
Jeste li mislili: nezaposlenost hrvatska

Rođen je na selu u obitelji s šestoro djece. Broje se samo ona koja su preživjela. Radilo se mnogo i teško. Sve što je ikad u životu postigao bilo je vlastitim rukama. Čak je i kuću gradio sam, a tek se onda oženio. U šali bi znao reći kako prvo valja sazidati štalicu pa tek onda kupiti kravicu.
Žena mu je bila mlada i zgodna. U jednoj svađi rekla je da se ne bi udala za njega ni da je zadnji muškarac na svijetu, a ipak je to učinila. Mora da je ljubav bila u pitanju.
Jedno za drugim rodili su im se kćer i sin. Sve su činili zajedno. Radili, štedili, uređivali kuću, školovali djecu. I u svemu tome su uspjeli. Samo su ljubav negdje putem izgubili.
On je bio tvrdoglav, nesiguran, ljubomoran i grub. Jedan od onih muškaraca koji vole da im je žena pametna, ali da slučajno nije u nečemu bolja od njih. Jedan od onih koji žele da im je žena zgodna, ali da drugi to ne primjećuju. Jedan od onih koji zahtijevaju pažnju, a sami je nikad ne daju.
Nitko ga nije naučio pokazati osjećaje. One dobre. Muški je prigovarati, lupiti šakom o stol, opsovati, pokazati nezadovoljstvo, ljutnju pa čak i bijes. Biti gazda u kući čija riječ mora biti zadnja. Ali pokazati nježnost, brigu i ljubav je mnogo teže. Ona je znala da on može biti dobar. Takav je bio prema njihovom psu.
Godine su prolazile. On se nije mijenjao. Ona jest. Pronašla je utjehu u hrani i mir u uređivanju vrta. Djeca su odrasla, a oni su dočekali mirovinu. Bolest i starost polako su ih sustizale.
Jednog dana njoj je pozlilo i završila je u bolnici. I možda po prvi put on se ozbiljno uplašio da bi je mogao izgubiti. Shvatio da bez nje nije sposoban ni ne želi živjeti. Možda će joj konačno reći ili barem pokazati da je cijeni i voli. Prije nego što postane prekasno.