PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Ljubav je čarobna.
Ona je jezik koji gluhi mogu čuti,
pjesma uz koju hromi mogu plesati
i zalazak sunca kojeg slijepi mogu vidjeti.

Sreća je rijetka. Valjda je zato tako dragocjena. Najradije bi je zgrabili, čvrsto zavezali, zadržali za sebe. Ali ne ide to tako. Ona je poput sunca. Ako želimo da nas miluje i grije moramo širom otvoriti prozore i pustiti je da uđe. A kad kroz te iste prozore nestane, mi tu ne možemo ništa.
Trenuci sreće uvijek prekratko traju. Nije čudno što ih ne želimo potrošiti pišući o njima. Samo ih želimo proživjeti što više. Oni su tako jednostavni. Jedni drugima nalik. Netko je rekao jednobojni. Crveni, žuti, narančasti ili ružičasti. Što se o njima još može reći? Ili napisati?

Tuga nas čeka u zasjedi. I nikad ne dolazi sama. Prate je nesreća, bol, gubitak. Oni su poput nezvanih i neželjenih gostiju. Ne možemo ih se riješiti, a svaka sekunda s njima traje predugo. Najveća greška je ako ih hranimo. Onda tek neće otići. Zato u trenucima tuge pišemo. Tako ih nastojimo izbaciti i zalupiti za njima vrata da bismo mogli odahnuti.
Sivo ima bezbroj nijansi. Svaka je tuga i nesreća drugačija. Bol i gubitak neusporedivi.

Sreća je uvijek naša, a tuga samo moja.
Uskoro će proljeće.

Ovo je zapis za sve nevidljive. Za one kojima ne posvećujem dovoljno pažnje. Za one za koje rijetko imam dovoljno vremena. Za one koji su uvijek tu kad ih trebam. Za one čija su ramena stvorena za odmoriti glavu, čije su ruke uvijek spremne za utješni zagrljaj, a usne za ohrabrujući osmijeh. Bez suvišnih pitanja. U tišini.
Ovo je zapis za sve bezimene. Za one koji me razumiju kad to od nikog ne očekujem. Za one koji me vole kad ja nikog ne volim.
Ovo je zapis za sve zaboravljene. Za sve one koji me daruju kad mislim da ništa nemam. Jer oni mene nisu zaboravili, jer imam njih.

Ne možeš poricati da pakao postoji ako živiš u njemu.
Pakao je mjesto bez ljubavi. Pakao je dan bez ljubavi.

Neki će odmah pomisliti na centimetre. Ili minute. Drugi će pomisliti na novac. Ili nešto slično. Ali mjera za ljubav jesu stvari. Stvari koje smo spremni učiniti jedno za drugo. I onda kad nam je teško.

Zato od njega očekujem da bude spreman:
- otići sa mnom u kino gledati romantičnu komediju i ponuditi mi maramicu ili rame za plakanje
- strpljivo čekati da isprobam deset stvari u trgovini i suosjećati sa mnom kad konstatiram da mi nijedna ne odgovara
- propustiti najvažniju utakmicu da bi meni skuhao čaj kad sam bolesna
- ...

I na kraju, ono što je najbolje, dovoljno je da znam da je sve to i još mnogo više spreman učiniti za mene. Tada većinu toga neću ni tražiti. A da ne pričam što sam onda ja sve spremna učiniti za njega :-).

Te je noći snijeg dobrano napadao. I po običaju iznenadio zimske službe. Glavnom prometnicom prošla je ralica, ali u sedam ujutro pješačka zona je još bila neočišćena.
Kako su trgovci pristizali na posao tako su uzimali lopate u ruke. I nitko se nije bunio. Tako rano ionako nema mušterija. Snijeg je škripao pod nogama, prsti ozebli, ali obrazi se zdravo rumenjeli.
Suseda, vam malo pomognem? – on se želio iskazati iako se već uspuhao.
Sused, budete čaj? – ona je zahvalno uzvratila.
Kad su njih dvoje posljednji put razgovarali? Možda prošle zime?
Djeca su se smijala idući u školu.
A ja sam bila sretna što nas je zatrpao snijeg.

Raširila je oči od iznenađenja. Otvorila usta. Ali ništa nije rekla. Nije znala što bi trebala reći. Što se tu uopće ima reći. Primakla je ruku licu jedva dodirujući obraz što je bridio. Prstima ispitujući da li je čitav. Ne vjerujući da se to događa njoj. Više od šamara boljela ju je spoznaja da je to kraj.
Otac ju je udario dva puta u životu. Dva puta previše. Već tada se zarekla da nikad više nijedan muškarac neće dići ruku na nju. A sad se to opet dogodilo. Još nije znala kako i kada, ali znala je da mora otići.

Samo ga je bijesno ošinula pogledom. Ali on to nije primijetio. Nije se usudio jer bi se mogao zakleti da je u njenom pogledu bljesnula mržnja. Nije to želio vidjeti, kao ni prezir u kutovima njenih usana. Tada bi morao priznati da je ljubav odavno nestala, a nije se imao snage s time suočiti. Ne još.
Zato je radije upalio televizor. Napetost je ispunjavala zrak između njih poput elektriciteta pred oluju. Ali ništa se nije dogodilo. Trenutak opasnosti je prošao. Ni ona nije ništa rekla. Bila je umorna od prigovaranja, davno je odustala. Od njega, od njih. Pridružila mu se pred televizorom. Bili su dvoje što žive jedno kraj drugoga. Dvoje glumaca pred ekranom.

Još nije svanulo. Zvuk koji ju je probudio je nestao. Više nije bila sigurna nije li ga samo sanjala. Nije važno. Više ionako neće moći zaspati. Polako je ustala, u mraku nogama pronašla papuče. To ju je umirilo. Poznate stvari na mjestu na kojem očekuješ da budu.
U kupaonici je ipak upalila svjetlo. Osmjehnula se vlastitom odrazu u ogledalu. Oprezno i bojažljivo kao da ispituje kako je to kad se osmjehuješ, nisu li mišići njenog lica zaboravili kako se to radi. Kao da osmijeh može boljeti. Zamijetila je blijedu kožu na upalim obrazima, prstima dotakla beživotnu kosu. Još uvijek je izgledala grozničavo sa sjajem u očima i ispucalim usnama. Ali sada se osjećala bolje. Mogla bi se okupati. Možda kasnije prošetati dvorištem ako bude imala dovoljno snage. Pojesti nešto. Ne sjeća se kad je posljednji put bila gladna.
Osmjehnula se još jednom. Ovaj put prepoznala je nekadašnju sebe. Kao ljudi što izlaze iz zatvora, znala je da je danas prvi dan ostatka njezinog života.

Iz osvete na Facebooku nudio seks sa svojim prijateljicama
Mladić (26) se naljutio zbog ogovaranja pa je na više društvenih mreža otvorio lažne profile prijateljicama (22 i 23). Dobio je prijavu za nedozvoljenu upotrebu podataka
Srijeda, 02. 2. 2011. Piše: Rozeta Bogeljić

Zadranin (26) naljutio se na svoje dvije nekoliko godina mlađe prijateljice. Ni sa jednom od njih nije bio u vezi, ali je navodno čuo da su ga ogovarale. Smislio je osvetu.

Otvorio im je lažne profile na društvenim mrežama Facebook i Iskrica u siječnju. Objavio je njihove fotografije i prave brojeve mobitela. Napisao je da traže seks i stavio još seksualnih aluzija. Otvoreni poziv na seks usijao je telefone djevojaka koje se nisu mogle obraniti od silnih poziva zainteresiranih. No kako je prave podatke objavio protiv njihove volje i zloupotrebio njihove osobne podatke, obje su ga prijavile policiji. Nakon krim istrage, u ponedjeljak je mladić dobio kaznenu prijavu za nedozvoljenu upotrebu osobnih podataka. Predviđena kazna je 150 dnevnih dohodaka ili zatvorska kazna do šest mjeseci.

Kako neslužbeno saznajemo, optuženi je sve već priznao. Zadarska policija poslala je obavijest administratorima stranica Iskrice i Facebooka da je riječ o kaznenom djelu jer su profili lažni. Administratori tih društvenih mreža profile su uklonili sa stranica.

Toliko puta sam maštala o tebi nepostojećem
da sam se uvjerila kako me negdje čekaš.

Toliko puta sam o tebi bezimenom sanjala
da si mogao čuti kako te dozivam.

Toliko puta sam te željela voljeti
da se predviđanje pretvorilo u uspomenu.

Bilo je tmurno i hladno, baš kao danas. Kad je ona ušla, poput magneta privukla je pažnju svih u prostoriji. Zanijemili su. Ne, nije bila osobito lijepa. Ne, nije bilo ničeg neobičnog na njoj. Jednostavno je zračila.
Obrazi su joj se rumenjeli, a iz pogleda virila radost. Sramežljivo se osmjehnula kao da joj je pomalo neugodno što je sretna, a ostali možda nisu. A opet, ispravila je ramena i žustrim korakom došla do svog mjesta, ponosna na svoju sreću i zahvalna istovremeno.
Pitali su je što se dogodilo. Ali nitko se ne sjeća odgovora jer bila je sretna zbog nečeg što je samo njoj bilo važno. Ono čega se svi sjećaju jest da je donijela sunce sa sobom. I barem na trenutak svima je bilo toplije oko srca.

Ima ljudi koji uistinu znaju popravljati stvari. Nisu to znali oduvijek. Vjerojatno su mnogo toga razbili, uništili, rastavili, a nikad sastavili, prije nego su naučili kako stvari funkcioniraju da bi ih mogli popraviti.
Nekad sam i ja, kao i drugi, popravljala stvari. Jer mi je bilo stalo, jer su mi bile važne. Ili mojoj djeci. Valjalo je popraviti omiljenu igračku. Prišiti gumb na omiljenoj košulji.
Onda je došlo vrijeme kad su nam stvari prestale biti tako važne jer smo ih mogli lako zamijeniti novima. Tko još popravlja kišobrane za sunčanih dana? Kad su čak i stvari poput tv-a i vešmašina napravljene tako da je često lakše i isplativije kupiti novo nego popravljati staro. Stvari su postale privremene, kratkotrajne ili u najgorem slučaju, za jednokratnu upotrebu.
Kada rupa postaje prevelika da se krpanje više ne isplati ili smo samo lijeni? Kada to boja postane suviše blijeda da omiljenu majicu pretvori u krpu za prašinu? Zašto zajedno s krhotinama šalice bacimo i tanjurić pa nakar bili iz bakinog servisa? Kada su to popravljene stvari prestale biti dovoljno dobre?
I ne bi bilo u tome ništa loše jer ne treba robovati stvarima, da nismo počeli proizvoditi suviše smeća. I da nismo taj odnos prema stvarima prenijeli i na ljude.
Tko još popravlja pokvarene poslovne odnose, krpa prijateljstva, lijepi razbijene brakove? Zašto ne ulovimo pobjeglu očicu u tkanju života prije nego što ode predaleko, pojedemo duhovnu hranu prije nego što se pokvari? Zar smo toliko razmaženi i imamo toliko puno prijateljstva i ljubavi da ćemo ih olako baciti? Zar tako malo vrijede da ih se ne iplati popravljati? Kada su to ljudi postali za jednokratnu upotrebu? Kada su nam odnosi s njima prestali biti dragocjeni? Kada ćemo ponovo čuvati, popravljati, ulagati više truda od onog što ga zahtijeva promjena baterije?
Kada ćemo ponovo naučiti da stvari ne moraju biti savršene da bi bile vrijedne?

Neki ljudi uzrokuju da se stvari događaju.
Drugi gledaju kako se stvari događaju.
Ostali se čude što se dogodilo.