Sve i ništa

Buđenje. Toliko je toga danas.

Ona je sjedila i mislila zašto se ne javi jednoj ženi?

Ta žena nije sinoć palila računalo.

Ta žena je sjedila u mraku, misleći na njegov dan.

Ta žena mu nije htjela poslati poruku ne želeći remetiti

Njegov san.

Noć je polako pritiskala njena ramena. Noć u kojoj će još jednom leći pored stranog tijela, tijela koje je izabrala.

Tijela koje je trebalo razbiti usamljenost i gurnuti samoću, negdje u kraj.

Ta žena je zaspala.

Buđenje. Kava, cigareta. Toliko je toga danas.

I prokleto vedro nebo koje vrištalo boli, ispod kojeg će koračati Ta žena.

Lijepo se uljuljkati u mekoću oprosta,
Prepustiti opijajućem zraku sigurnog pristaništa,
Uživati u zvukovima tvojih koraka
Kojima gaziš među nemirnim fantazijama
Ispisanih divljim plesom nekih davnih suza.
Jednom ćemo letjeti u nekom pijanom padu
Prema besmrtnim ulicama,
Pretvarajući zrak u tisuće drhtaja
Nekog dalekog vedrog neba…
Tisuće drhtaja, tisuće jecaja
Za stotinuijednu dugu noć
Na samrti vremena.
Pristajem biti zatočenik
Blještavila tvojih željeznih snova.
Piti ćemo vino,
igrat igru mjesečevim kartama.
Jutro će doći, a lica u ogledalu
I dalje će kroz nas gledati.
Budit ćemo se kao i uvijek
Na torzu predvečerja,
Kada počinje onaj drugi život
Iza LCD zaslona…
Da li smo sigurniji znajući
da ovo žedno more
koje nas sada jede
neće imati svoje mjesto
na parkiralištu povijesti?
Vrijeme je za laž,
Vrijeme je za bijes,
Vrijeme je da zavijamo na mjesec
Skidajući sa sebe zmijsku kožu iluzija.
Gladno me ljubiš tražeći okus smrti,
Zločesto svjetlucaju neonske oči sadašnjosti.
Vrijeme je za novu masku.
Naučit ću negdje, jednom,
kako zaboraviti.

...postoji glas,
koji postoji radi svih nas.
Prsti zgrčeni u poniznu molitvu
za svjetlom, za naš spas.
Postoje jutra gdje nas obuzima
hladan osjećaj boli i spoznaja
da ljubav postoji samo da nas hrani.
U daljini postoje neka sretnija predvečerja,
miris mora i umorna pjesma cvrčaka.
Nošeni vjetrom, zarobljeni među grudima,
struje zvuci ljubavi.
A opet, nade nema,
niti je daješ,
niti je dajem,
zauvijek ćemo lutati
noćima i morama,
sanjajući mekan zrak
sigurnog pristaništa,
tamo negdje,
u nepoznato privlačnoj daljini.

Negdje jednom, u tami, nečiji snovi
nasukali su se o moje hridi,
sive, hladne, prijeteće i negostoljubljive.
Obećanja purpurnih proljeća ostala su
samo vrisak molitve pretvorene
u otrovne kapi uzavrelog olujnog mora.
A ti si ispod mene, sve je tu,
sve one boli stopljene u ono 'ali'...
Daleko je jutro gdje ćemo krmeljivi,
šutljivi, začuđeni, opijeni, neispavani,
prisustvovati raskalašenim karminama
na svježem humku sahranjene savjesti.
Epitaf je suvišan,
prokletstvo ionako nikad ne umire,
bar ne u trenutku dok sam u tebi,
kad ne postoji ništa sem onog
osjećaja nemoći u potpunoj slobodi.
Prašina prvog sna pada na maske.
Cigareta lijeno dogorijeva.
I ne mogu kazati da mi je tako loše
u tom besmislu bezdana.
Ono sutra osvetoljubljivo nam gleda
u pospane oči.

Negdje na početku još jednog nagovještaja mraka, pokušavao sam se oprezno, da ne okrznem snoviđenja koje sam se spremao ostaviti u žrvnju limba iz kojeg sam izletio zbog nekakve inercije koja se dešavala iz nekog razloga koji mi nikada nije bio jasan, priviknuti na još jedan svečani oganj zalazećeg sunca na čijoj se lomači dan postupno presvlačio u sve tamnije i tamnije odore svježe noći koja će nas opet toplo primiti u svoje okrilje. Misli su bubnjale narušavajući posvemašnju tišinu, ti si spavala, mislio sam da i ja spavam, ali opet ta inercija…oduvijek mi je trebalo vremena da shvatim ( i prihvatim da se već budan ). Pomalo sam se ljutio na sebe, nikako nisam uspijevao podesiti vrijeme na svjetlo pravog dana, onog perioda kad ljudi rade, školuju se, jednostavno žive nekim zadatim životom, čija su pravila već odavno ispisana na nekim svicima, upustva za život direktno od Boga. Okrenuo sam se na stranu, pogledom prema njoj, gledajući ravnomjerno disanje i crte lica među čijim se onim prvim stidljivim borama toplo smjestio onaj najdublji san. Još jedan prespavani dan, a opet nikako da uhvatimo danje svjetlo kojim bi krstili nagovještaj razilaženja puteva koji je već neko vrijeme prisutan među nama.
Naravno, od toga opet ništa, još jedna noć je na pomolu, i iskreno, nisam imao ništa protiv scenarija koji je polako tinjao negdje među njenim grudima , gurajući u stranu ono njeno i ono moje pravo JA, pretvarajući ih u zlonamjere strance, uljeze u nekim našim sanjama koji nas na javi progoni kao nešto što se već odigralo, kao da smo bili u tom scenariju, i da, sve je tako prokleto poznato, predvidivo, možda dosadno? Kao i uvijek, kukavički utjehu pronalazimo u sintagmi ''prošlih života'', što moćda i ne bi zvučalo toliko loše da me ne smeta jedna činjenica, a to je ponavljanje. I plaši me činjenica da sam htio ne htio rob, rob te neke Univerzalne rutine. A ako išta ne volim, ne volim rutinu. Zapravo, još dublje ne volim taj nedostatak kraja. Ne bježim od toga, ali isto tako ne bih da sam u ciklusu ponavljanja života. Kad dođe vrijeme želim pravi KRAJ, ravnu crtu, zid, iza čega nema ničega, ništa, i to ništa nema ni okus ni boju ni miris, jednostavno nije ni zrak, nije ni vrijeme, prostor, definitivno i ultimativno ništavilo kojem bi se možda iskreno, sa osjećajem olakšanja osmijehnuo. Ne želim cikluse besmislenog ponavljanja, ne želim utjehe zagrobnih života, ne želim da me ikakve nade bezrazložno siluju tjerajući me da vjerujem u nešto što je protivno mom osjećaju i intuiciji, ne želim biti nikakav Feniks, ustajati iz pepela i sretan letjeti uokolo osjećajući obvezu zahvale, nekomu, nečemu.
I opet taj ciklus ponavljanja se smiješi i ovaj put je mirisao na LJUBAV. Što bi zapravo trebala biti ljubav? One komplicirane Shakespearove eskapade uobličene u sonete? U jednom trenutku dolaziš do određenog položaja na nekoj svojoj putanji gdje ljubav, zaljubljenost i sve ostale nuspojave istog ne svrstavaš pod neke normalne instikte. Još uvijek je odnekud dopirao miris njezinih sokova, još uvijek sam na prstima osjećao toplu, masnu tekućinu koja joj se slijevala niz bedra, još uvijek negdje na meni imam onaj osjećaj drhtaja njezina tijela koje se grčilo u tom nekom trenutku orgazmičkog pražnjenja. Večer prije, osjećajući njene sokove na sebi, zasigurno nisam mislio o ljubavi. I u trenutku dok joj jezik guraš u grlo i istresaš sjeme u nju, shvatiš da si VELIČANSTVENU IDEJU sravnio pod zajednički nazivnik fizioloških potreba poput, hranjenja, spavanja, nuždenja i ostalih onih radnji koje nesvjesno činimo da bi živjeli. Znači li to manjak savjesti ili indiferentnost? Treba li to smatrati važnim za polaganje računa jednom, nekome? Odgovor ću znati onda kad me Čuvar bude navodio zadnje metre puta. Do tada u večini stvari ne vidim nekog smisla, zapravo poprilično je besmisleno, jer od svega deklariranog nam kao dostupno, ono sto bi nam trebalo najviše biti dostupno, kao sto je sloboda, je skriveno. Ne negdje oko nas nego u nama samima. Postoji li čovjek, odnosno da li je postojao čovjek, da li će postojati čovjek koji je uspio pobijediti samog sebe, koji je u veličanstvenoj pobjedi, u maniri pravih osvajača, silovao ostatke vlastotog ega, sa euforijom koja je odavno prešla granice onoga što nazivamo ludilo? Postoji li savršena ravnoteža u ikome od nas između realiteta ( objektivnosti ) i slike koju smo sami o sebi izgradili i koju smo stvorili ne toliko zahvaljujući nama samima koliko vanjskim utjecajima, od toga da smo nečija djeca, pa preko školovanja, odgoja, nametnutih nam svjetovnoduhovnih normi...zapravo, koliko god se osjećali unutar samih sebe slobodnima, bili smo i ostat ćemo persone robovskog mentaliteta sa jasno postavljenim granicama unutar nas samih koje mi nismo postavljali jer nismo imali priliku za nešto tako. U nekom stupnjevanju svijesti više slobode ima životinja nego čovjek. Životinja nema novca, životinjinin opstanak ovisi o njenim napadačkoobrambenim sposobnostima, životinja se pari radi razmožavanja vrste, ali to svi razumijete. Ona VELIČANSTVENA IDEJA od maloprije je nestala. Ne Um vec Razum nam je dan da bi imali slobodu veću nego zivotinja. U pogledu toga, sami sebe glođemo, i što je žalosno, nikako da se pojedemo do kraja.
I zato bez problema mogu tek tako kliziti niz nečiju mokru jebovinu, odlaziti i dolaziti u nečije živote, tek tako bez puno pompe i najave, bez svećanih trublji, bez želje da me se u nekoj kasnijoj budućnosti na temelju ovih nekih zapisa detektira bolesnim luđakom ili genijem jer od posthumnog se nitko omrsio nije, a niti bi za života trebalo išta značiti, ikome. Druga stvar je što želimo idole, što želimo vođe. I tražimo idealnog koji će naći savršen omjer između mrkve i batine koje će dati stadu. Tada smo mirni jer pristajali smo, pristajemo i pristajat ćemo da netko mjesto i za nas promišlja i razmišlja. Bljesak nečije individualnosti koji ponekad gromko odjekne nije ništa drugo nego trenutačni bljesak nečije pomirenosti samog sa sobom, podjednako prihvaćanje onog dobrog i onog lošeg, konačno suočavanje sa vlastitim JA, izbacivanjem one iskonske Boli i one iskonske Radosti koju smo povukli sa sobom iz nekog prošlog Ciklusa. Da li bi trebali onda imati pravo na konačan Kraj ili bi se u tom slučaju trebala otvoriti neka nova vrata gdje bi prolaskom kroz njih trebali spoznati da nismo ništa drugo nego vječna hrana ekliptičke vaginacije omjera prostora i vremena. Spoznaje neke univerzalne o vlastitom bitku ne bi trebalo biti. Ionako je negdje jednom na početku svemira sve definirano determiniranim kaosom u kojem je samo sigurno da kraja ( svemira ) nema i po svemu sudeći ne može ga biti. I po tim nekim ''tvorničkim'' postavkama trebali bi biti svjesni ograničenja riječi SLOBODA. Ograničenje sa okusom paradoksa.
U odnosu na niže razvijena bića ne bih ruku u vatru stavio da smo naspram njih u nekoj prednosti.
Križ ili Sveti gral?
Prokletstvo ili Dar?
Svjetlo ili Tama?
Što bilo da bilo ne preostaje nam ništa drugo nego ŽIVJETI.

tako to krene, nađeš se u automobilu,
besciljno lutajući sa jednog kraja grada na drugi,
negdje zastaneš, kasni je sat, zrak obojan u mrak
i hladna kiša, večeras nam je trebalo
stidljivo svjetlucanje zvijezda, ali njih nema
ukrašavaju mrak nekih drugih, dalekih gradova,
zato imaju neka druga svjetla, sada rijetka,
povremena svjetla velikih kutija, u kojima su male kutije
male kutije još nazivaju i stanovi i u njima žive ljudi,
nevoljeni, sretni, usnuli, posvađani, netko sam, netko sa plemenom,
gledaš daleka svjetla tih kutija, svjetla koja trebaju ljudima u kutijama,
voljenima, nesretnima, sa snovima i onima koji jedino podnose takvu vrst svjetla,
i nitko od njih ne zna, niti treba znati, niti ga je briga,
da je netko maloprije izišao iz te kutije,
i vozio se besciljno sa jednog kraja grada na drugi,
zastaneš ponekad na nekom ugibalištu,
uvlačiš u sebe hladan zrak skupa sa dimom cigarete,
ponekad granice nisu ni u ekstremima,
tu i tamo projuri neki automobil,
i mjesec je pun, daleko iznad gustih oblaka,
zanijela nas je opojna svjetlost njegova srebra,
još imam vremena do zore i posljednje cigarete prije spavanja,
kroz prozor gledati sa mrazom pomiješano tinjajuće srebro
raskalašene mjesečeve zabave,
preko čijih ću ostataka
bez grižnje savjesti lako koračati.

Nije dobro kad je jezik stalno vani.

* ( ako se netko prepoznao na fotki, ježi ga :))))

A sad ćemo malo o.. jakim stvarima.


Jaka stvar - pisat blogove o ljudima koji su na ignoreu. Izravni sukobi završavaju isprikama ili odlascima ili zaključavanjem komentara ili glumatanjem žrtve.

Jaka osobnost - izmišljat priče a ni ne potrudit se saznati istinu, jer istina će biti ono što se dovoljno dugo ponavlja.

Jako mišljenje - uzimati tuđe osobne probleme s nekim pa vodit besmislene bitke.

Jaka stvar - demagogijom skupljati poklonike koji neistinite tračeve prihvaćaju kao svoje premda su u pelenama bili kad su se događali.

Jaki ljudi - koji govore oprosti kad to ne misle, već koriste kao uzmak i ulogu žrtve.

Jake emocije - proglasit svaku opoziciju zaljubljenošću, opsesivno kompulzivno ponavljati iste laži kao neki oblik diskreditacije.

Jake misli - c/p tuđe riječi iz tuđih mailova, dobivene na povjerenje, javno na blog u svoje demagoške svrhe, osobne osvete, iza kojih stoji zavist, jal, ljubomora što drugima se izmišlja kao razlog za vlastite riječi i (ne)djela.

Jaki blogovi - na koje nitko ne dolazi, pa se solo napuca stotinjak komentara, od jada što se različiti, brojni drugi zabavljaju na drugim blogovima ( uz utješnu konstataciju da svi ostali ionako škilje )

Jaki prijatelji - koji laju na gumb što god im se kaže da laju, trenirani avlijaneri.

Jaka stvar - nestati kad lete sjekire, pričekati da prestanu padati, pa lagano ušetat na poprište i urinirati po leševima. I slijedom toga, licemjerno zahtijevati od neutralnih strana definicije dobra i zla, kad je dovoljno samo napola pratiti što rade.

Jaka priča - smatrati da su svi disleksični, dementni, da se ništa neće pamtiti, pogotovo kako se umilnim riječima uvlače uvijek novi u krugove ( ili elipse ) samo da bi ih se javno diskreditiralo kad za to nastane određen stupanj pomrčine u glavi.

Jaki muškarci - koji misle da će lijepim riječima umirit divljakuše, da su dovoljno dobri da ih ukrote, da se o njima priča kao o junacima koji su smirili divlje kobile, i koji nestaju kad puknu priče.

Jake žene - koje primaju te mrtve miševe na svoj prag kao dokaz svoje nadmoći, te ih pribijaju na stupove javne rasvjete tražeći potvrdu javnosti kojoj je ionako previše sukoba pa sve sukobljene strane trpaju u isti koš.

Jake riječi - laži, objede, opsjenarstvo, sve ono za što druge optužuju, sami izvode ne mjesecima, godinama, uživajući kad netko ode, nezadovoljan i nesretan, nesretno cvileći ako nije otišao zbog njih.

Jako oružje - neprekidno insinuirajući privatne podatke, lažne podatke, tračeve i osobne netrpeljivosti, obično ne navodeći imena i nickove, bez obzira je li im itko vraća istom mjerom ili ne.

Nerazumno, tvrdoglavo, podlo, prljavo, bolesno...

BIJEDA, JAD I ČEMER - bez kraja i konca.

Dno dna.
I što da napišem za kraj - sem da se čuvate, jer ovo je NJIHOV štakorski rat do istrebljenja.
Ali isto tako, na kraju ipak je ČOVJEK taj koji će preživjeti.
I poneki žohar u ventilaciji.
Piiiipssssttt.
:))))))))))))))))))))))))))))))))

Link

not for you

Nisam ti imao što odgovoriti na tvoje pitanje čija su slova kapi kiše
Lomile na tisuće komadića odnoseći ih u nepovrat.
Uvijek to ''zašto''.
Odgovor sam znao, a slike oko nas, tebe,
Nisu bile ono što si željela.
Olakšavaš situaciju preoblikujući moju šutnju u laž.
Lijepo to sve izgleda upakirano u olako shvaćene riječi
Ispisane na odbačenim kutijama cigareta i rubovima
Stranica požutjelih dnevnih novina, grozničavo među riječima
Tražeći sebe u posljednjoj priči za koju znaš
Da će ostati neispričana, negdje duboko u meni zarobljena.
Osjećam se kao kod kuće među tvojim strahovima dok zavodljivim osmijehom
Pokušavaš prekriti nervozu koja ti divlja licem.
Negdje u pogledu, iza zjenica, srebrom mjesečine svjetlucaju makadamski putevi
U meni kojima trebaš tek zakoračiti.
Vrata su otvorena i ne treba oklijevati.
Ne treba se bojati. Padova i rana na dlanovima i stopalima.
Katarza je druga priča, smještena ispod nekog drugog prokletog neba
I izdajničkim sjajem lažnih i dalekih zvijezda.
Možda i nije toliko loše u tom svijetu konstantnog sumraka,
Bez smijeha, bez snova, bez boli, gdje ćemo okovani iščekivanjem
Teško po nepreglednom ledu koračati.
Zamrznutih sjećanja, snova i očekivanja.
U odmoru od samih sebe grijat ćemo se
Plamenom križeva koje smo uspjeli strgnuti sa sebe.
Dočekt ćemo spreni neki drugi svijet, sa nekim drugim križevima
Na leđima, lutajući i tražeći oazu
Iluzije nekog sretnijeg življenja.

Vezano, za moj blog jučer - isti je nastao kao reakcija na prozivanje i aluzije 'stada' na moje navodno siromaštvo, na to kako me raznorazni 'mameki' uzdržavaju, ( što po mojim informacijama spada u kazneno djelo iznošenja LAŽNIH podataka iz osobnog i obiteljskog života ) te na prozivanja nekih koji nemaju svoju fotografiju objavljenu, kako na profilnoj stranici Iskrice.com, tako i na blogu, pa reko' da dotičnima začepim usta. Dalje nisam htio nabrajati, ostatak svoje ZARAĐENE imovine ( ne nešto što sam stekao nasljedstvom, koji neki broje pod zarađeno ). Isto tako da se referiram na kreleca i njegovu pogođenost mojom pojavom. Što se djece tiče, nikada nisam ulazio u raspravu niti želio komentirati fotografiju istog na kojoj su mu se žvalje iskrivile od ponosa što se nalazi na istoj, skupa sa svojim djetetom u društvu narodnog heroja ( o percepciji istine istog, kao i poštenju, dalo bi se raspravljati, ali nije ni mjesto, ni vrijeme ). Isto tako, nisam komentirao ni njegovo svakodnevno, prošloljetno nabijanje na nos kako isti ima brod, pa puste slikopise njegove guzičetine koja skače u more, pa iste na sunčanju, pa pokazivanjem kako isti zna plivati i sl...čak i nama koji smo se rodili i odrasli na moru i koji imamo razumijevanja za oduševljenost pojedinaca sa morem je malo bilo previše gledati kako skače sa broda u more na stražnjicu ( ili glavu, u njegovom slučaju na isto mu dođe. Što se broda tiče, također ga imam ). Isto tako, dotični, koji i nije ništa drugo do komada sirove krelčine, komentar od dotične gdje spominje mi kćer je mogao pročitati do kraja i zaključiti,racionalno i objektivno da nije primjereno, a još manje lijepo pisati za dijete mi da će postati kurva i što je već nabrojila u daljnjim komentarima, da ne spominjemo prijašnje prijetnje ozljeđivanjem i tako dalje. A isto tako zastati i razmisliti prije nego što stane u obranu sirote božićnice koja se eto jadna isprepadala poziva ( da joj je savjest mirna i čista, odradila bi razgovor do kraja ).
Slijedom toga, vjerujem da fotografija ( koje je dežurne licemjere tako pogodila ) mojih genitalija u erekciji, skrivena gaćicama, je sasvim benigna, naspram razvlačenja njegovih prijateljica, širenja laži o pojedinim blogerima, obračuna sa istima bez ikakvog razloga i povoda i koje on smatra sprdanjem sa budalama - budala je ponositi se svojim djetetom, budala je biti i stisnuti se pored ovih bloških akrapa i napisati neku svoju misao, budala je biti pobuniti se protiv bezrazložnog napadanja od strane istih ( koje i nije toliko bitno dok se referira na blog - problem nastaje kad se izlije u stvarni život )...i mogao bih tako, u beskonačnost.
I pitam istog, kad je tako objektivan i pošten, zašto se ne zapita koliko je bilo u redu kad je njegova božićna ljude zvala usred noći. I zna li isti kako je ista tražila moje podatke, zbog samo njoj znanih razloga. Da rezimiramo - ona je prijateljica, tvoja, one ocvale spodobe koja živi u zvjerinjaku sa aromom na zoološki vrt i ostale mizerije koja vam se sa vremena na vrijeme prikrpa, pa eto može i dopušteno joj je maltretirati koga se sjeti.
U više navrata sam pisao da tko god smatra da ima problema sa mnom, neka se izvoli naći na kavi ( ako smije ) sa mnom i da riješimo probleme. Međutim, vremena poziva su prošla, a poziv se odnosio i na Vegu i na božićnu, na svakoga, bez iznimke, bez obzira na spol.
Stoga, australopiteče, k nozi i smiri doživljaj viđenog i ako već komentiraš, objektivno komentiraj i shvati jednom za svagda ( ili prenesi svom babinjaku ) da je najbolje da me prestanete stavljati i protezati mene i moj život kroz vaše pogane žvalje.
Unaprijed zahvalan.

Pokušao sam sa tobom kao sa čovjekom izgladiti nesporazume, kad već na blogu ne možemo, onda barem telefonski.
Očigledno sam se prevario.
Jer prije bih sa stokom uspio izgladiti probleme, nego sa nekim ljudima.
Nadam se samo da nećeš lagati kako sam bio nekulturan, neuljudan i slično.
I ponavljam, ako nisi razumjela, nemam problerma sa tim što ćeš mi napisati da mi je poezija za kurac, da sam idiot i slično...imam problema sa tvojim iznošenjem neistina o meni.
I stoga još jednom ti upućujem javni poziv - kloni me se ženo ubuduće, ti itvoja svita, kako na blogu, tako i ustvarnom životu.

Nije prijetnja obavijestiti te da ću zadovoljštinu potražiti na sudu.
I čuvaj snagu za sud, trebat će ti.
Vjeruj mi.

Želim da se nadovežem za blog od danas. Ostatak dana mi se nije trošio na prepucavanja, smatram da što sam imao napisati na zadanu temu, napisao sam, i samim tim temu sam smatrao završenom, za danas. Ali, očigledno jutrošnji blog je pokrenuo lavinu rasprava, blogova ljudi koji su prošli 'tretman' Vege i kompanije i koje evo čitam, kao što sam i pročitao komentare dvije osobe na koje ću se osvrnuti kasnije, tijekom ovog zapisa.
Na Iskri, odnosno blogu, boravim već par godina ( s određenim prekidima ). Ispočetka, nisam bio baš nešto što bi se moglo nazvati ugodnim sublogerom, sutipkačem i sl. Usprkos tome, ostvario sam poznanstva sa određenim ljudima, sa nekima prekinuo kontakte, sa nekima ostao u prijateljskim odnosima. I nikad, ali doslovno nikad nisam našao shodno potrebu komentirati i nabijati na nos provod koji sam imao sa blogerima, druge cijepiti, na tim druženjima 'razvijati strategiju' kako zajedničkim snagama društva koje je bilo na okupu, treba neke druge blogere razapinjati, niti smo probleme koje smo znali imati rješavali na blogu – zdravorazumski zaključiš da to nije više bloška sjedeljka nego stvar odraslih ljudi koji razgovorom rješavaju sve nedoumice i nejasnoće koje imaju. Ukoliko ih ne možeš riješiti – nikome ništa, određena doza gorčine ostaje, ali život ide dalje. Uvijek postoje prioriteti na koje se fokusiraš i jednostavno ne želiš ostavljati prostora tome što se dogodilo, ideš naprijed sa još jednom životnom lekcijom na leđima.
Bilo kako bilo, prvi nickname ( i varijacije na njegov naziv, od kojih me pojedini blogeri i dan danas nazivaju po nicknameu koji sam onda koristio, mada mi je to pomalo blesavo ) sam jednostavno ugasio ( ili sam bio baniran od strane Iskre, ne sjećam se točno ) i radim pauzu. Nakon dva ili tri mjeseca, pojavljujem se sa novim nickom, opet radim pauzu, sve do trenutka kad sam otvorio nick Berezin Matok. Već na prvom pojavljivanju na blogu ( profil je još uvijek aktivan i sve se da pogledati u komentarima blogova ) krenuo je, ničim izazvan, orkestrirani napad na Berezina od strane Vege, tada marte-marte, George_Clooney pravoga i još par njih bloške mizerije koji su smatrali ako me bezrazložno napadaju da će pridobiti naklonost gore navedene blogerice i biti dio njihova društva. Ispočetka se i nisam baš obazirao, ali sam pratio što se događa. Obrazac razapinjanja i razvlačenja pojedinih blogera je ostao isti, kako onda i tako danas. Razlog zašto je to tako može se sažeti u jednu jedinu Veginu izjavu( mada ih ima još ) :

I da, ja otvoreno kažem: povremeno mi je pravi gušt nagaziti nekoga tko me iritira i gledati kak se uvija i skviči. Baš mi jest. Paše mi uz popodnevnu kavu. Autor: vegavega8 | 03.09.2012. u 12:03 |.


Netko je čak i imao jedan blog sa antologijskim izjavama Vegine zlobe, sebičnosti, uskogrudnosti, egoizma iz kojeg počesto proizlaze izjave nad kojim se svaki normalan čovjek zapita o kakvoj se osobi zapravo radi. Isto tako obrazac ponašanja blogera koji pokušavaju zadobiti njezinu naklonost ( drugačije je očigledno ni ne mogu zadobiti – savršen odraz mizerije istih ) preko leđa mene ili drugih blogera koji su na tapeti ( savršen primjer takvog ljigavog uvlačenja pronalazimo u osobi pod nickom pasemi ). Još ljigavije je bilo uvlačenje osobe pod nicknameom ergosum koja je putem e-maila predlagala strategiju kako da nas dvojica zajedničkim snagama 'sjebemo' Vegu i martu. Danas isti sa njima redovno ispija kavice, valjda je lakše kad si ljigav među ljigavcima. Kao i još pojedini blogeri o čijem licemjerju bi se dalo raspravljati, ali ti blogeri nisu, za sada, bitni u ovoj priči. Sve što sam imao napisati o Vegi, napisao sam na zadnjem Berezinovom blogu i danas, na jutrošnjem blogu, i naravno stojim iza svake svoje riječi, ma kako grozno zvučale.
Do danas, odnosno jutros, zadnjih mjesec dana ignorirao sam aluzije i provokacije od strane Vege i božićnice ( marte ). Jednostavno, pustio sam da vidim koliko daleko mogu otići. I shvatio da granice ne postoje. Od strane božićnice granice virtualnog su odavno prešle u stvarnost ( učestalo spominjanje mene na druženjima sa ergom, styxom, krelecom, vegom i pričom o tome da svaka reakcija mene naspram nje proizlazi iz razloga jer sam zaljubljen u nju i još neke stvari ). Isto tako u tom periodu ignoriranja shvatio sam da su iste dvije osobe bolesno opsjednute sa mojom osobom. Ne prođe dan i u dan blog u kojem se ne osvrne na mene, bez obzira bio ja na blogu ili ne. Zapitam se zar su im blog i ljudi na njemu toliko bitni da ogromnu količinu vremena i energije troše na tamo nekog Hrvatskog boga sexa ili Berezina, bilo na stranicama Iskrice, bilo na druženjima uživo i raspravljaju o tome što je dotični kazao ili uradio, sa kim je u vezi i slično. A onda ti poslije priskrbljuju epitete pogrdnog i uvredljivog prizvuka koji apsolutno nemaju veze sa stvarnošću, jer svoju stvarnost ne sipam na blog, niti mi je to potreba, kao što je potreba njima dvjema.
Objema se blog i ljudi sa istog ( koje ne poznaju ) zavukao pod kožu. Toliko da im ovo mjesto ozbiljno kolidira sa stvarnim životom. Onog trenutka kad se odlogiram sa Iskre, za mene Iskra i ljudi koji su na njoj prestaju postojati. Kao i svaki čovjek imam obveze i odgovornosti koje nastojim što kvalitetnije, brže i bolje ispuniti. A u tom nastojanju mizerija sa bloga i ono što se događa na istom nemaju mjesta u mojim mislima. Razumijem potrebu budale da ima svoje veselje, ali molit ću lijepo, ne preko mojih leđa. Hvala.

''Neću gore kvariti slavlje, ali moram reć: e baš smo mi žene jadne!''

Na žalost, jadost i nesvrsihodnost vlastita života komentatorice uobličene kroz stavove lišenih empatije, suosjećanja i razumijevanja baca poveliku sjenu na ostatak ženskog roda.
---
''Zarađujemo, kuhamo, spremamo, odgajamo djecu, imamo hobije, školujemo se, dotjerujemo...''

Bogme draga, o zarađivanju bi se dalo diskutirati, domet kuhanja su ti bučkuriši koji djeluju poput napoja za stoku krupnog zuba
( i stražnjice ), o spremanju nema govora ( pospremaš samo kad ti se pseto uneredi, a počesto izgleda ni tada ),
odgajaš djecu ( dokaz da Bog postoji jer ti niej dozvolio da se brineš o ikakvoj djeci ), hobi ti je podmuklo, u maniri najogavnije hijene udarati i pisati pizdarije o drugima ( da si čovjek, razuman i inteligentan kakvim se predstavljaš, u četiri oka se pokušaju riješiti sve nedoumice i problemi, ali to nisi i teško da ćeš postati ) sa školovanjem si odavno gotova, a stavku o dotjerivanju ćemo svesti da ti se ukus u odijevanju zadržao na studentskim danima, a i tada je izgledalo kao da dolaziš iz samostana na predavanja.
---
''Još nisam vidjela da se neki ovdje na blogu pohvalio svojim umijećem iz bilo čega, osim pisanja loše poezije ili jezivim tetovažama (koje, uostalom, i nisu NJEGOVO umijeće). Ili kurčićem.''

Pisalo se ovdje o sanaciji zidova, davali su se savjeti kako olakšati posao, može se pisati o još mnogočemu ( barem ja ), ali kako je ovo site za upoznavanje partnera, a ne za dokone domaćice, pizdojalne babe i časne sestre, onda je i za očekivati da će se pisati i iznositi stavovi i mišljenja o ženskomuškim relacijama, vezama, zavođenjima, razvođenjima i slično. Svakako nije site za hranjenje vlastitog ega i pokušaja ubijanja kompleksa, frustracija, pokazivanja zlobe i velike sposobnosti izrugivanja drugima, onako na jedan kukavički ( već napisah u maniri najogavnije hijene, na koju usput, i fizički i psihički sličiš – neuredna dušom i tijelom, štonobisekazalo ) i podmukao način, vršiš obračune preko tuđih leđa sama sa sobom i svojim životom.
Bi li mi kazala face to face sve ono što si pisala o meni, lice u lice? Ne bi, naravno. A ne bi zato jer si kukavica, jer ovdje ja i još neki ( zapravo većina ) plaćamo sve one tvoje godine pognute glave, šutnje, nezadovoljstva životom kroz koji si morala prolaziti – jer da si i desetinu onoga kakvom se predstavljaš, zasigurno ne bi bila toliko na Iskri jer(bo) niti bi imala vremena za boravak na istoj, a još manje za komentiranjem i bavljenjem životom sa ljudima koji su daleko iznad tebe i tvog poimanja života.
---
''Popodne sam bila ljuta na šaponju: razderao je vreću za smeće i nažderao se pilećih kostiju. Pojeo je čak i nekoliko pljesnivih mrkvi. A ja popizdila kad sam se sjetila kak će se to odraziti na njegovu probavu, a posljedično i na moje ludovanje sa sredstvima za čišćenje.''
Pizdoliscu nešto fali. I kad smo kod njega, pišeš samo o dvije stvari. O tome kako je pizdolizac kakio ( usput, ono da ti obavlja nuždu veliku i malu u stanu, zbilja govori o tebi – kakav vlasnik, takvo pseto ) i naravno o pojedinim blogerima koje ničim izazvana razapinješ na primjer Meiju, Donu, Kokošanel, Pašemku ( fora je bilo neki dan kad si aludirala na Kristalku kako njezin rad i stvaralaštvo nigdje nije bilo priznato – a onda grom iz vedra neba, država je priznala kao umjetnika, o čemu ti, dušo draga, nisi ni smjela sanjati. To se zove, narodski kazano – sam sebi se posrati u usta. I to ti ide, itekako dobro. A tebi zbilja ne bi ništa falilo da malo više vremena ( možda nauštrb piskaranja po blogu ) odvojiš za održavanje čistoće stambenog prostora. I posvetiš više vremena održavanju kako tjelesne, tako i mentalne čistoće ( djeluješ kao osoba iz onih vremena Luja neznamkojeg, kad su mjesto pranja, obilato koristili parfeme da prekriju neugodne tjelesne mirise ).
---
''Ma znaš kaj, uz takvog cucka ti svo ovo baljezganje ovdje, to uzdisanje za bivšima, budućima, idealnima i kajtigajaznamkakvimasvene zaista bude sasvim trivijalno.''
Da, cucak je idealan. Cucak ne prigovara. A kad pokaže da je svoj, uvijek ga možeš napucati nogom u stražnjicu. Čovjeka ne možeš. I zapravo, nemaš ti problema sa ljudima, već sama sa sobom.
Jer do podne mrziti samu sebe, a od podne čitav svijet skupa sa sobom, naravno, i ne može uroditi ničim drugim nego ovim čemu svjedočimo već godinama na blogu. Ali, to si ti izabrala.
I ili si glupa ili si mazohist da možeš tvrditi da uživaš u nečem takvom.