Sve i ništa

Tišina se uvija oko neizrečenog. Besciljnom vožnjom po usnulom proljeću na asfaltu pokušavam ostaviti to iza leđa. Čini mi se, malo prekasno. Perceptori poprimaju oblik osamljenih, ogoljenih jablanova na kojem se lede nova sjećanja. Pogled je prikovan na cestu gdje svjetla automobila razmiču drevne upute za sadašnjost utisnute u zrak koji nagovještava dolazak još jednog sparnog jutra.

Jedno vrijeme nisam mogao spavati. Zapravo, zaspao bih, ali ono u što sam ulazio ne bi se moglo nazvati snom. U trenutku kad bih zaklopio oči počeo bih živjeti neki drugi život, neki drugi svijet. Daleko suroviji, beznadniji, otrovniji, sa vječno sivom bojom, sivim ljudima, sivim očima, njihovim olovnim dušama, sivim gradovima i bezlično sivim ulicama… Sve lakše bih odlazio na takvo mjesto i sve teže se vraćao ovozemaljskim jutrima kad je trebalo probuditi se, otići na posao, raditi, trošiti se na trivijalnosti, svijet u kojem jednostavnost je krivac za sve. U tom svijetu, tada, lažna silueta boga rođenog u plamenim jezicima patnje nekih drugih, paralelnih, svjetova razapinjao me na oltar indiferentne kontradiktornosti, vezanih usijanim lancima nedorečenosti.

Ne spavam. Gledam te na krevetu, usnulu i golu, razbaštinjenu od stvarnosti. Uskoro, pohlepno ćemo jedno drugom lizati izvor nekog budućeg života, tjerajući sebe u odmak od stvarnosti. Ona lažna silueta boga jednostavnom, gotovo usputnom, jednostavnošću posipa zaleđene ceste. Ceste čiju sredinu označavamo punom, krvavom linijom. Tamo negdje, na nekom kraju, postoji vodopad satkan od završne uvertire, velikog finala, svečano blještavog…na kraju, povlači nas i raslojava u kristalne note. Ponovno se rađamo u cjelinu na plodnom kamenu oprosta. Glas suca je dostojanstven. Presuda se izriče u obećavajućim bojama. Kazna i nije toliko strašna – zar je ikome od nas problem gaziti kroz vlastito postojanje tuđim očima? Sudbina je samo iluzija neumoljive i okrutne nevinosti vatre koju usnama razvlačim među tvojim, kapljicama znoja, orošenim grudima. Krotim podivljalu rijeku koja razara savršen sklad tvojih čistih ulica, opasanih zidovima straha iza kojih se nalazi početak, kad ti nemoćnom, pluća reže prvi udisaj zraka.

Ovaj put vrata vlastite sudnice ću zatvoriti. Prije izlaska, u ljuske pretvoriti odoru odgovornosti potrebnu za o(p)stanak na ovome svijetu. U pogledu, led namjerno zamrznutih emocija prepustit će mjesto purpuru sramežljivog umora. Na izlizana, nekad sjajna, masivna vrata od mahagonija, stajat će od vremena požutjela obavijest o preuređenju.
Proljeće i dalje bezbrižno spava na asfaltu. San opet ne ide na oči. Stvarnost je tiha glazba na radio postaji, ruke na volanu, cigareta među prstima. Sramežljivi nagovještaj zore nježno budi usnulo proljeće. Uskoro ću se okrenuti i vratiti na nedorečeni, u korov zaborava zarastao, početak. Ili kraj.

Iako naizgled sasvim obična, bezlična, uobičajena, podrazumijevana, svakodnevna, bijela boja ispod svoje površine jednostavnosti krije kompleksan svijet, ili više njih. Kako je tema novog Round Robina upravo bijela boja, nastojat ću u ovom zapisu iznijeti svoje viđenje bijele boje. Napominjem, da je ovo isključivo moj doživljaj bijele boje. Dakle, daljnji tekst se može iščitavati kao subjektivan dojam autora.

Sama simbolika bijele boje razlikuje se od područja do područja planeta Zemlje. Tako na području Zapadne Europe, te na večini američkog kontinenta bijela boja simbolizira čistoću i vrlinu. Sa druge strane, u Kini, bijela boja simbolizira žaljenje i poniznost, dok u Japanu predstavlja žaljenje i smrt. Na srednjem istoku, bijela boja znak je čistoće, ali i žaljenja. Dakle, od područja do područja, bijela boja se tumači na raznorazne načine. Uzroke u tome treba tražiti u kulturnom naslijeđu stanovnika tih prostora, odnosno njihovom tumačenju i poimanju vremena i prostora, kako onoga oko njih, tako i onoga unutar njih samih.

Meni osobno, bijela boja simbolizira čistoću, nevinost, svjetlo, dobrotu. Bijela boja u mom poimanju je polazišna točka iz kojeg se razvija sve ono, za naša shvaćanja, pozitivno. Isto tako, predstavlja mi ništavilo, prostor gdje je sve vidljivo i gdje nema mjesta iznenađenjima. Naravno, kao sve što smo u stanju doživjeti, ipak je relativno.

Da bi bolje razumjeli sam značaj bijele boje, krenuti ću na kraći obilazak, prvo u smjeru svemira, a potom unutar nas samih. Neosporna činjenica je da ljudski rod pati od kompleksa veličine. Tome zasigurno pridonosi nešto što se zove ego i koji je zapravo najveća kočnica, kako u razumijevanju nas samih ( uvjeren sam, glavni krivac zašto su nam moždani resursi nedovoljno iskorišteni ). Kao što sam maloprije napomenuo, krenut ću u svojevrsnu usporedbu, odnose stvarne veličine čovjeka naspram svemira. Put započinjem na Zemlji. Ako postavimo čovjeka prosječne visine pored stabla sekvoje, vidjeti ćemo ogroman nesrazmjer u veličini. Kad gledamo dalje, ta ista sekvoja izgleda minijaturno naspram Burj Khalife. Dalje, Burj Khalifa je naravno u odnosu na veličinu Zemlje samo par kamenčića vješto posloženih u toranj. Odlazimo li sa Zemlje, vidjeti ćemo da je Zemlja manja od Saturna, Jupitera, Sunca…dio smo galaksije zvane Mliječni put i naspram njene veličine, prosječna veličina čovjeka je zapravo beznačajna. Traženje početka svemira, pogotovo u Big Bang teoriji i Božjoj čestici je uzaludan posao. Jednostavno kazano, od većeg postoji veće, od manjeg postoji manje. Kada bi krenuli na put unutar sebe, naišli bi na sličnu prepreku na putu. Ono što nas razlikuje od ostalih živih bića je naša svjesnost, um i svi slojevi istog. Još uvijek nismo uspjeli pronaći mjesto gdje se naš tijek misli materijalizira u naše postupke i odluke. Sklon sam vjerovanju da smo poput svemira, interferencija raznih frekvencija nastalih u sudaru nama nepoznatih dimenzija iz kojeg izlazi nepojmljiva količina energije koja se spletom, zbog još uvijek nepoznatih okolnosti, materijalizira, kako u nežive tvari ( planeti i sl.) tako i u žive ( od jednostaničnih organizama, do u konačnici, nas ljudi ). Uzeti ću za pravo, kao boju sudara tih dimenzija, odabrati bijelu. Kao i sve, tako i ta energija, ispočetka divlja u kaosu. Udaljavajući se od središta sudara, ona postaje sve slabija. Zapravo, da li je slabija? Krenemo li do srži pojma te bijele svjetlosti, do onog prvog fotona, njega možemo smatrati kolovođom ostatka istih fotona koji tvore svjetlost. On je taj koji predvodi ostatak u smjeru u kojem je izbačen, tvoreći tako svjetlo za koje smatram da je izvorno bijele boje, ali zbog visokih temperatura koje se oslobađaju pri takvim sudarima i toplini ga vidimo kao žute boje. Da bi jasnije pojasnili cijelu stvar, za primjer ću uzeti zvijezdu, odnosno sam nastanak istih. Ako bi gledali početak stvaranja zvijezde ( znači ne već postojeće koje su nastale kao rezultat Bing Bang teorije ), one nastaju kad se osnovni plinovi poput helija i vodika, odnosno oblaci istih, koji su nastali kao, na primjer, posljedica super nova, zgušnjavaju zbog određenih razloga
( gravitacija crne rupe, obližnjih zvijezda ili planeta ). Isto tako njihova rotacija je uvjetovana rotacijom putanje galaksije u kojoj se nalaze ( naša galaksija ima spiralnu putanju ). U određenom trenutku, ti plinovi, kao posljedica prethodnih razloga, prelaze u sve gušću formu, sve do točke dok ne počnu tvoriti materiju. Prilikom formiranja tih plinova u materiju, oslobađa se ogromna količina energije. Između ostalog, kao dio te energije, nastaju fotoni, koje daju sjaj zvijezdi. Za naše poimanje protoka vremena, to je dugotrajan proces koji se mjeri u milijunima zemaljskih godina. U poimanju vremena svemira, cijela stvar se odvija strahovito brzo. No, vratit ćemo se na fotone, odnosno čestice koje tvore svjetlost.

Udaljenost nebeskih tijela, zvijezda i planeta, mjerimo svjetlosnim godinama. Tako je naše Sunce od Zemlje udaljeno osam svjetlosnih minuta – dakle,u slučaju eksplozije istog, za osam zemaljskih minuta bi posljedice iste se sručile na zemlju. Radi se o strahovito velikim brzinama čestica svjetlosti koje su sposobne na svojoj putanji ( u ovom slučaju prema Zemlji ) iskriviti tijek vremena. Savršen primjer pronalazimo u promatranju zvijezda teleskopom. Ako usmjerimo isti na neku zvijezdu, to ne znači da je njezin položaj u prostoru ( svemiru ) upravo na tom mjestu koje promatramo. Podatak o udaljenosti u svjetlosnim godinama te zvijezde ( ukoliko ga posjedujemo, ako je primjerice udaljena od nas desetak svjetlosnih godina ) daje nam informaciju da se prije deset zemaljskih godina zvijezda nalazila na tom mjestu. Svjetlo koje vidimo nije indikator položaja promatrane zvijezde. Matematičkim izračunima, poznajemo li prethodni položaj zvijezde, možemo izračunati njezin trenutačni položaj uz određena odstupanja. Isto tako, slijedom prethodnih izračuna i podataka, možemo ustanoviti položaj u kojem će se nalaziti recimo za pet zemaljskih godina. Ukoliko smo na aparaturu kojom pratimo položaj promatrane zvijezde, spojili uređaj koji bilježi ( zahvaljujući česticama svjetlosti ) energiju koju ista isijava, dolazimo do nečega što intrigira – uređaj će bilježiti energetske oscilacije istim intezitetom kad usmjerimo teleskop na mjesto odakle dopire svjetlost koju vidimo, kao i kad namjestimo teleskop na položaj koji predstavlja stvaran položaj zvijezde. Ono što je posebno zanimljivo, približna očitanja energetskih oscilacija, uređaj će vršiti i na položaju u kojem će se promatrana zvijezda nalaziti u budućnosti ( u ovom slučaju položaj na kojem treba biti, po matematičkim izračunima, za pet zemaljskih godina ). Fascinantno je da smo sa jedne točke na Zemlji, uspjeli očitati prošlost, sadašnjost i budućnost, a što nam daje nepobitni dokaz da je dovoljno velika brzina u stanju oblikovati vrijeme i dati nam na uvid, sa jedne točke gledišta u isto vrijeme, podatke o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. A tu smo blizu i teoriji o uparivanju čestica ( o tome jednom drugom prigodom, kad bude fokus na dimenzijama ). Sada je vrijeme, da se iz svemirskih prostranstava vratimo na Zemlju, odnosno čovjeka.

Vratit ću se na svjetlost, odnosno fotone koji tvore istu i koji se kreću za naše prilike nepojmljivom brzinom. Poznato je da magnetna polja zemlje odbijaju večinu kozmičkih zračenja, ali ne i svjetlost. Bazično, svjetlost je u jednoj boji ( bijeloj ). Lomi se u boje u trenutku odbijanja od neke površine. To odbijanje mijenja osnovnu frekvenciju svjetlosti, koja na novim frekvencijama čine snop zraka ( čestica ili valova ili oboje istovremeno što čini dualnu prirodu svjetlosti ) koje mozak, preko oka, percipira kao boje. Znači, ona osnovna, temeljna boja je bijela. Od davnina je poznato da čovjek ima u sebi energetske otvore – takozvane čakre. Jedna od njih je treće oko, koje se nalazi na sredini, malo poviše čeone kosti. Svaki čovjek posjeduje sposobnost otvaranja trećeg oka. Postoje raznorazne tehnike kojima uvježbavamo otvaranje istog jer preko njega ostvarujemo dovoljno jaku koncetraciju potrebnu za kanaliziranje snopa iskonske svjetlosti, one koja je bijele boje. Energijom te svjetlosti, pročišćavamo sebe, svoj um, svijest, razum i podsvijest. Koliko vas je razmišljalo o tome što vidite kad zatvorite oči? Probajte minutu držati oči sklopljene i koncetrirati se na ono što vidite. Ne vidite samo tamu, vidite fragmente svjetlosti, valovite, isprekidane, u raznoraznim oblicima i bojama. Ono što bi zapravo trebali vidjeti kad zatvorimo kapke je svjetlost. Preko trećeg oka, raznoraznim tehnikama, poput meditacije, određenim načinima disanja i sličnim, kanaliziramo bijelo svjetlo kroz svoje tijelo, uspostavljajući na taj način što savršeniju ravnotežu između našeg tijela ( materijalnog ) i onoga ''nečega'' što pogoni naše tijelo ( nematerijalno ). Dalje je nadogradnja i održavanje postojećeg stanja, a ujedno i početak spoznaje samog sebe.

Ovaj zapis polako ću privesti kraju. Podvlačeći crtu ispod ovog teksta, bez obzira na moje mišljenje o bijeloj boji na početku ove kratke opservacije,zaključit ću izjavom da je bijela boja između ostalog i simbol kako spoznaje ( osvjetlava tamu neznanja ) tako i kontradiktornosti ( a naoko je tako jednostavna ).

Također, prije samog završetka, želim naglasiti da sam posebno za ovaj blog otvoren za sve kritike, ispravke, sugestije, produktivne i kontraproduktivne komentare i razmjenu mišljenja.

Do slijedećeg čitanja, šaljem vam pozdrav. ;)

Odlazak na spavanje je kao i obično bio bezperspektivan, kakav već može biti odlazak na spavanje. Ritual je uvijek isti, uz povremene određene pomake, nekad s lijeva na desno, nekad od par nijansi crvene prema tamnosivoj. Crno je već priča za sebe. Boja na koju su se snovi, za sada, trajno pretplatili. Dosta kasnije ću saznati od jednog, blago kazano, osebujnog tipa, da podsvijest izabire način spavanja, a ne mi sami. Još jedno zrnce pijeska zvano sloboda odlučivanja je kliznulo kroz usko grlo pješćanog sata. Sjetio sam se Yeeun, studentice iz Koreje, one demokratske i napredne, koja je jedno vrijeme boravila u gradu u kome sam obitavao. U trenutcima zajedničkog druženja mi je na nekom mandarinskom engleskom objašnjavala da je cijela stvar sa životom u rukama Viših zakonitosti. Flautu je grozno svirala, ali je zato savršeno razumijevala Zen, ma što god da je to u tom nekom određenom trenutku predstavljao. I tu nisam mogao ništa, tada. Još jedno zrnce nečega je kroz usko grlo vremena kliznulo na siguran put prema dnu.
U duhu ( bez oca i sina ) toga, bezperspektivno sam zauzeo omiljeni položaj ''pokojnika'' ( spavanje bez jastuka, na leđima, ruku preklopljenih na stomaku ), čekajući da umor zada konačni udarac i da otplovim na par sati, do dnevnog svjetla ili jednostavno do prvog buđenja. Tijelo do moga odavno je utopljeno u vlastitu kaljužu sna. Nisam želio razmišljati o još jednoj uludo potrošenoj večeri. O velikim, toplim i zavodljivim riječima koje smo mogli izgovoriti, a nismo. O gradovima u kojima su živjele polivalentne bajke genetski modificiranih emocija. Dan, za danom. U ponoć ciklus završava i prethodni dan se briše, skupa sa sjećanjima. Možda je tako najbolje. Bolno, ali pravedno ( pravne znanosti imaju jednu jedinu svrhu, a to je da su analgetik koji ublažava bol one istinske, univerzalne pravde sa kojom se svi, kadtad susretnemo ). Nema ništa zanimljivo u promatranju noći čiji se slojevi tupo lijepe za prozorska stakla. Okrećem glavu, prema tijelu do moga. Zapravo, sve je na mjestu, koliko se god bunio protiv toga. Volim osluškivati ritam koraka kroz kontradiktornost. Volim da je sve posloženo, čisto i u redu. A opet, živcira me takav opsesivnokompulzivni poredak stvari. Trebao bih posegnuti za Zenom, kao utjehom, kao opravdanjem? Nije bitno znati. Svi mi želimo, trebamo, sanjamo, očekujemo Istinu. Kad nam zakuca na vrata obično ne znamo što bi sa njom. I obično se osjetimo uvrijeđenima, nenajavljenim dolaskom iste. Hm…zvuk ovog zrnca nečega sada je jednostavno protutnjao kroz usko grlo onog pješćanog sata i značajno poremetio opsesivnokompulzivni poredak ostalih zrnaca nečega na dnu. Veselim se tome. Osjetiš se živim. A opet se nađeš opet uvrijeđen i iznerviran. Taman si se privikao i u mislima ambiciozno razvijao konstantu perspektive, a već si u trenutku kad se trudiš pohvatati novonastali poredak stvari. A tijelo pored moga…tako mirno spava.
Okrećem glavu, opet na prozorska stakla. Noć blijedi, sloj po sloj ljušti se i ustupa mjesto stidljivoj zori. Vonj novog dana probija zidove kojima sam okružen. Ne želim ni to gledati. Rastežem se i napuštam položaj ''pokojnika''. Sad sam na boku, u položaju ''pokajnika''.
Primaknuo sam usne poluukrućenoj dojci i započeo igru. Još uvijek mogu dan započeti na način koji želim…na vrhuncu igre, u jednom trenutku, zrnca nečega u onom satu odumiru.
Zen je zauzeo položaj ''pokojnika''.

Jutro i nije baš obećavalo. Zaspao jutros oko tri, probudio se oko šest i pol. Doručak, standardno - litra kave, pola kutije cigareta i domaća, pelješka, travarica, za sreću i zdravlje i mir u svijetu. Kupatilo, nužda, higijena...
Oko osam sam bio na putu. Vozio se, vozio, vozio...magla, kiša, malo sunca, blato na šoferšajbi, benzinska, opet kava, cigarete. U jednom trenutku samse sjetio da treba nešto pojesti. Jeo sam sendvič, dobar bio, vidio sam i bolje, jeo sam i gore. A onda je u jednom trenutku bilo gotovo.
Sjedio sam za stolom, na terasi hotela Bosna, Banja Luka, u društvu dvije predivne dame. KAva, cigarete, razgovor, podsjećanje na neka vremena, malo smijeha, malo suza, dogovor za poslovnu suradnju, šetnja do automobila, jedna sa jedne strane, druga sa druge, podvukle su svoje ruke nasuprot mog lakta, dolazak, oproštaj, zagrljaj, mahanje, osmijeh i obećanje susreta što prije.
Poslije, malo smo prošetali po gradu, predivan je dan bio, došli smo kod Muje i naručili po srednju porciju banjalučkog ćevapa. Zalio Knjaz Milošem - nema cuge dok se vozi...povratak, glazba, automobil je brzo gutao bijelu traku...
Danas je bio dobar dan. Dobar za sreću.
Sretan sam.
A Banja Luka je ostala jednako lijepa.

Postanak, ostanak, nestanak...
Tiho koračamo po zgarištima
onoga što nekad smo bili.
Ispod svog kutka crvenog neba
U samrtnom hropcu, grči se Istina.
Tvoja, moja, njegova, njezina,
voljena, prezrena, osakaćena,
degradirana, iskrivljena,
razlomljena na tisuće komada,
razbijenog života, postojanja,
nastojanja i odstojanja...
Na triptihu ponosno se kočoperi
nemoć uljepšana pastelnim bojama.
Mrtva priroda, mrtva istina,
možda je vrijeme da prihvatim
da mi je srce samo gola stijena.
I tako i tako, pijesak vremena
isprat će obrise nekih davnih snova.
U tišini hijene vremena goste se
lešinom jednog nemira...
Ispod crvenog neba, u limbu,
između postanka, ostanka, nestanka,
iscrpljena nada traži svog krvnika.


...zainteresirani ukrasila je kratko sa upitnikom, meni se spavalo, tek sam pogled pustio u stvarnost koju je nagrdila odmah onako natašte prodorna zvonjava kućnog zvonca za kojeg se kletem da ću ga svaki put promijenit. Nudila je neke svoje mazarije na prodaju,veli mi da je na zadnjoj godini slikarstva,gledao sam to za kuhinjskim stolom, podne je odavno pregazilo jutro, pio sam kavu, kao i obično dugo mi je trebalo da se razbudim i ništa nisam shvaćao, a najmanje ove mazarije buduće akademske slikarice, ona je iščekivala moj smisao za umjetnost, zapravo kurac, ona je kune iščekivala, a ja nisam imao kod sebe kuna, zapravo, u minusu sam, ostao dužan sinoć nešto ceha u kafani, sva sreća što sam tamo uvršten kao stavka inventara umaterijalnom knjigovodstvu pa znaju da ću vratit, u biti išao sam do bankomata, ali me doćekala poruka da je bankomat van funkcije, tako nešto, nema veze, vratio sam se i nastavio pit, svi smo tu bili, zdravi, pijani, veseli, eto to je taj minus taj dug u kafani, ali to ću vratiti, valjda su napravili bankomat, nisam joj imao dati kuna, mozgao sam, imao sam neke krumpire u špajzi, malo maslinova ulja, nešto riže, i još nečega, rekao sam joj da nemam novaca ali da joj u kutiju za cipele mogu spremiti malo graha i šećera, lunch paket, kuna zbilja nisam imao, objasnio sam, ali se ona uvrijedila, što mi je bilo svejedno, nalazio sam se na kritičnoj točci kad je zbilja trebalo poći na wc i otrove prethodnog dana izbaciti iz sebe, ona je otišla a ja sam mislio o tome gdje se sve zakompliciralo?
Obavio sam bankomat, zvao sam ga ujak Fitzgerald, bio je velikodušan, pljunuo je lovu, naklonio sam se kazao HVALA već je bilo kasno poslije podne, sjedio sam iza pulta kladionice kod Sanje, ona je bila moja prijateljica, spavala je kod mene kad bi se posvađala sa zaručnikom, u tom je statusu otkako je znam a to je već par godina, imao sam samo taj jedan krevet pa bi spavali skupa, ispočetka bi samo spavali, ali baš spavali, poslije bi se jebali, ja iz užitka ona iz ljutnje, ko jebe tog njenog zaručnika otkidao sam mu od kurca njegov pomirbeni seks, i ona je odlazila sa mojim mirisima k njemu, voljeli bi se neko vrijeme, a onda bi opet došla, a sad je bila nasmijana, veli mi da će se skoro udati, ja sam još uvijek na istoj adresi nasmijao sam se, nasmijala se i ona, predao sam joj listić, kladio sam se na beseball, japanska liga, i neki azijski kup u nogometu, zapravo htio sam vidjeti Sanju, onako, možda sam je i volio, tko zna.
Pio sam kavu, duplu, običnu, ne volim produžena sranja, i nije bilo loše usprkos vijestima u novinama, bunama po svijetu, revolucijama, povećanim cijenama nafte, pravednom borbom protiv terorizma, prirodnim katastrofana i nukelarnim programima..za svaki slučaj pogledao sam bioprognozu, bilo je dobro, znači i ja mogu biti dobro i biti ću večeras dobar, neću puno psovati, neću se puno kreveljiti, neću puno zajebavati konobaricu i neću pišati u ženski wc, dosta toga neću, večeras, jer mi se jedino bioprognoza taj dan nasmiješila, a učili su me da treba biti zahvalan, eto ja sam bio zahvalan, preplavio me lijep osjećaj, pa sam odmah poslije kave naručio standardno, dupli konjak i pivo, a poslije bih naručio pivo i dupli konjak, nije dobro biti u konstanti jednom sam čuo glas nekog korejskog mudraca, činilo mi se da je dolazio iz vodokotlića wc-a gdje sam povraćao navodno neko domaće vino koje ne bi ni kao ocat za salatu poslužilo..još se nih par mudraca poredalo pored mene za šankom, kao i uvijek pričali smo, smijali se, netko je zbog nečega i zaplakao, u neko doba smo pjevali, onda je došla policija, zar je već kasno, zar već, kako vrijeme brzo prolazi, svi smo to pomislili, bili smo ozbiljni pred redarstvenim snagama, platio sam sve, nisam ništa ostao dužan. Prohladna i vedra noć, kevtala su neka pseta u daljini, ali nije bitno, prošao sam pored ujaka Fitzgeralda i naklonio mu se i krenuo doma.
A doma sam potražio neka kliješta, popeo sam se na stolicu, skinuo poklopac sa zvonca i nekako presjekao žice, eto tako, sve za miran san i sigurnost graha moga u špajzi, legao sam u krevet, Sanje nije bilo, nema veze, pokrio sam se preko glave i sakrio od pogleda nadolazećeg dana.

Te turbulentne, četrdesetitreće godine, Nenad je sjedio naslonjen na palmu. Krošnja mu je stvarala hlad, a on je gledao azurno more kako oplakuje zlatni pijesak plaže na kojoj je ljenčario u anonimnosti. Znao je da u svijetu nisu baš dobra vremena i bio se odlučio povući iz svih zbivanja dok se političke prilike malo ne stabiliziraju. Odlučio se skloniti kod bratovog punca, poglavice jednog ljudožderskog plemena na Papui Novoj Gvineji. Bratoljub, Nenadov brat, jednom prilikom se zatekao ( zapravo posada njegovog parobroda koji je vozio na relaciji Žigljen - Hong Kong, doživio je kvar pa su se morali usidriti tu negdje gdje je Nenad momentalno bio ) u plemenu čiji je Neno bio sada gost. Bratoljub je onda bio ekspeditivniji, pa je demižon od deset litara domaćeg octa koje se nazivalo vino, mijenjao za poglavičinu kćerku. Poslije se Bratoljub razveo, jer se draga jako brzo adaptirala u mondeni život austrougarske monarhije, a naročito porocima poput alkohola i bluda. Naravno, to je bio podatak koji poglavica nije trebao znati,a ruku na srce, poglavica ništa nije ni pitao.
Meditira tako naš Neno, meditira i čeka vrijeme ručka. Pošto je ljudoždersko pleme prihvatilo katoličku vjeru kao jedinu ispravnu vjeru tog podneblja ( poznato je da se Isus rodio u Papui Novoj Gvineji, a da je razapet na Uskršnjim otocima ), tako je prihvatilo i prehrambena pravila iste, ali ne odstupajući od svog načina života. Bio je petak i spremao se posni ručak. Prekjučer su njegovi domaćini, prilikom ribolova, uhvatili tri ronioca, koje je poslao u misiju istraživanja podmorja Papue Nove Gvineje, osobno ujak Ted, američki predsjednik. Sada su se sva trojica nalazila u velikom loncu i svojim stražnjicama ispitivali toplinu dna lonca. Dakle, petak je i ljudožderi katolici imaju ronioce za ručak. Vjerska i svjetovna prehrambena pitanja su bila zadovoljena, što je poglavica obilato proslavljao brljom od kokosa - kokosovačom. Vidjeli su Ameri Nenada, slali mu signale i migove da im pomogne u bijegu, ali Neno je ignorirao njihove zahtjeve, iz više razloga. Prvo, nije želio na vrat natovariti Roosevelta, jer bi morao raditi za njega, a rad za Amerikance bi doveo do zamjeranja japanskom caru, a druga stvar, daleko važnija je to da se Neno sjetio kako će za deset godina, jedan od te trojice imperijalista ga zajebati u Koreji, za karte za koncert neke američke pevaljke u Tokiu. Odvagnuo je situaciju i samo pomisli - tko vas jebe dečki. Došao je i ručak. Neno je jeo neko kuhano povrće jer je poglavici objasnio da njemu njegova vjera brani da jede meso. Poglavica je razvukao usne u osmijeh koji je podsjećao na klavijaturu za djecu. Ručak je prošao i Neno se vratio svojim mentalnim aktivnostima - promatranjem azurnog mora kako oplakuje zlaćan pijesak. Polako, uz jednoličan šum valova, Nenad je otplovio u snove.
Diži se, ma diži se bre - osjetio je tvrd predmet na ramenu koji ga je gurao.
Otvorio je oči i ugledao njih par kako su ga okružili. Imali su neke kape i na njima crvene petokrake. Na rukavima im je bila prišivena oznaka OTPISANI. Pomislio je da je upao u noćnu moru.
Drug Nenad - zarežao je službeno pitanjem, onaj koji je valjda bio glavni.
D-d-da - zamucnio je Nenad.
Diži se i pođi sa nama - nisu sačekali Nenu da se digne već su dvojica najplećatijih Otpisanih uhvatili svaki sa svoje strane ispod pazuha i odvukli ga do mora. Sve se brzo odigralo - utrpali su ga u podmornicu pod nazivom Crvena munja i nabili mu vreću na glavu. Činilo se da su prošli mjeseci bez da je okusio hranu i vodu, zatvoren u nekom spremištu sa vrećom na glavi.
Nakon podužeg putovanja, vrata su se otvorila i Neno je uskoro bio van podmornice. Kroz vreću je osjećao svjež zrak. Ni sam nije znao gdje je stajao. Osjećao je ljude oko sebe, ali svi su šutjeli, samo su njihovi koraci odzvanjali. Uskoro su mu nešto natovarili na leđa. Netko ga je opalio nogom u stražnjicu i kazao mu da ide naprijed. Hodali su tako pola sata. Netko ga je prihvatio ispod ruke i uspeo u nešto, po nekakvim stepenicama. Neno je uskoro shvatio da se nalazi u zrakoplovu. Motori su se upalili, i već slijedeći trenutak bili su u zraku.
Čuj ti - osjetio je oštar i dubok glas na svom lijevom uhu.
Kad te gurnemo iz avijona, i kad krene da padaš, broji do petnaest i onda povuci ovu ručku - rekao je glas uzimajući njegovu ruku i stavljajući mu je na naki komad konopa.
Povući ćeš ili ima bre da se rastepeš o zemlju ko šampita koja je izletela sa ringišpila - a onda smijeh. Smijao se glas, smijali su se piloti, smijali su se još neki, čak su se izgleda i stjuardese smijale. Nenada je već pomalo živcirala vreća na glavi.
Vreme je - uskoro je kazao glas, odvukao ga do nekih vrata.
Leeettttiiiiii - opet je dobio nogom u stražnjicu.
Instiktivno, u svrhu očuvanja svog fizičkog integriteta Neno je počeo brojati do petnaest. Ali unatrag - Neno je uvijek bio svoj.
Padobran se otvorio i Neno se opustio. Gdje ga odnese da odnese, prvo što će napraviti je skinuti ovu vreću sa glave. Uskoro je pao na zemlju. Odjednom čuo je neke glasove.
Evo ga, pao je jebomajkusvoju, brže dok nisu zapucali na nas - glasovi su se približavali. Opet ga je netko pridigao i uskoro su trčali. Sapleo se par puta, ali glasovi su stalno ponavljali da ide što brže. Uskoro su prestali trčati, te su nastavili hodati. Nakon par sati hoda zastali su.
Stigli smo - netko je rekao. Neno je kroz vreću osjećao dim, osjećao je ljude. Odveli su ga u neku prostoriju, posjeli na stolac i svezali.
Čekaj - opet je netko kazao i uskoro izašao. Čuo je ključ kako zaključava vrata.
Što sada - mislio je Nenad, a onda je zaključio da je najbolje malo odspavati. Uskoro će se to pokazati kao pametna odluka.
Spavao je Nenad tako, kad je osjetio kako mu voda se slijeva niz vrat. Sa vrećom na glavi i vodom na njoj imao je osjećaj kao da se guši ( autorska prava za ovu metodu mučenja će UDBA kasnije prodati CIA-i ). Razbudio se.
Dakle druže, konačno si sa nama - začuo je prijazan i dobroćudan glas - ajde, raskomotite čovjeka, sigurno je umoran od puta - sada je glas bio oštriji.
Uskoro je bio odvezan, i bez vreće na glavi. Dok je trljao zapešća pokušavajući vratiti u normalan tok cirkulaciju ogledao se po prostoriji. Danima je imao vreću na glavi i trebalo je vremena da razazna prostor oko sebe. Uskoro je ugledao jednog čovjeka kako sjedi za stolom, u jednostavnoj uniformi.
Oprostit ćeš nam na ovakvim metodama, ali vremena su takva - prepoznao je u tom čovjeku glas od maloprije.
I, što mislite - pitala je uniforma.
Tko ste vi - pitao je sada Nenad.
Ja? Pa zar me ne prepoznaješ - pitao je čovjek začuđeno.
Iskreno, ne - odgovorio je Nenad i počešao se po omladincu.
Ufffff - uzdahnuo je čovjek u uniformi.
Neno je slegnuo ramenima, kao da se ispričava što ne poznaje tog čovjeka kojeg je trebao poznavati.
U redu, ja sam Josip Broz. Za prijatelje drug Stari, za ostale, drug Tito.
Drago mi je - kazao je Nenad. Nije mogao vjerovati. Mislio se izvući od ovakvih likova, ali eto, prevario se. No što je tu je, vjerovao je Neno da će i ovaj put svojom domišljatošću spasiti svoju glavu, bez obzira na cijenu.
No, zašto smo te doveli - počeo je JB - mi smo sad blizu Neretve. Njemci su ispred nas. Zima je.
Neno je opet uzdahnuo i sa sjetom se sjetio šuma valova na zlaćanoj plaži Papue Nove Gvineje.
Uglavnom - nastavio je Tito - u govnima smo. E sad. ti si pozvan da smisliš nešto. I ima da smisliš nešto kako da se izvučemo ili....- drug Stari je podigao kažiprst, prešao preko svog vrata, a onda kažiprst uperio u pod i kazao - pravac jama.
Na par trenutaka je nastala tišina.
U redu - kaza Neno - dajte mi tri sata vremena, nešto za pojesti, te neke vaše vojne karte, šalicu kave, cgarete i dvije cure za ispomoć - šeretski je namignuo Josipu Neno.
Bit će tako - nasmija se Tito i namignu Nenadu - samo požuri, imam još posla i kasnim na neke stvari, a zapeo ovdje sa ovim Švabama.
Uskoro je Neno dobio sve što je tražio. Nakon što je zadovoljio libido i nahranio se, pijuckao je kavu, pušio cigarete i na kartama promatrao trenutačni položaj snaga. Tito je imao pravo, situacija je bila bezizlazna. Ali ne za Nenada, dok starog, vještog lisca, doktora strategije i vojne taktike. Uskoro je pozvao Tita i izložio mu plan.
Ovako - započe Nenad - ima taj most. preko mosta su neprijatelji. Minirat ćemo most, a onda ga preko noći popraviti i prenijeti te ranjenike i sa raspoloživim snagama udariti na neprijatelja kojeg će biti malo jer će mislit da nećemo na ovu stranu - obrazložio je Neno.
Tito je zapljeskao i divio se Nenadovom umu. A onda, odjednom mu se lice smrklo.
Ima problem - kaza Tito.
Koji - pita Neno.
Nemamo eksploziva - slegao je Stari ramenima.
E jebovasnikakve - promrljao je Nenad. Tišina. Zrak se mogao rezati nožem. Zrak se mogao rezati nožem....pa da, jebemu - pomislio je Neno, to je to...
Slušaj - javi se Neno - nema veze ako nema eksploziva, ionako to stvara buku, jebo to. Nego, ajde ovako - ima da svaka žena izvadi svoju turpijicu za nokte ipravac most, neka turpijaju konstrukciju dok se ne sruši.
Tito je ostao bez riječi na ove izljeve genijalnosti.
Već za sat vremena, drugarice su turpijale most na Neretvi i zviždukale tiho melodiju iz filma Most na rijeci Kwai. ZA dva sata most se skršio u parampačad. Onda su drugi počeli slagati daske nekakve preko mosta, da bi pred zoru krenuli prebacivati ranjenike. I sam Nenad je dao obola toj akciji. Nosio je ruksak sa osobnim stvarima, dok su ga dva tifusara nosili na ramenima.
Uskoro su svi prešli na drugu stranu.
A malo nakon toga, tarapana je započela. Nijemci, Talijani, nedićevci, ustaše, ljotičevci, četnici, belogardejci, kvislinzi i ostali domaći izdajnici i narodni neprijatelji su redom padali kao pokošeni. nenad je sam stajao na jednoj uzvisini. Imao je crnu najicu bez rukava, ocrtavali su mu se mišići, crna traka oko glave mu je krotila kosu, a on je neumorno rešetao sa svojim puškomitraljezom. U jednom trenutku, okrenuo se ulijevo i ugledao je Ljubišu i Batu, kako taracaju šarcima Švabe. NAmignuli su jedan drugome.
Sve je brzo završilo.
Hvala ti - stajao je Tio ispred Nenada - završit će ovaj rat, pa se javi, trebat će nam ljudi poput tebe.
Hm - uzdahnuo je Nenad misleći na Papuu Novu Gvineju - otom po tom.
Evo račun - izvadio je Nenad fiskalnu blagajnu i uručio Titu fiskalni račun.
U jebote, nisi baš jeftin - kazao je Tito.
To ti je radi one vreće na glavi - kazao je Nenad.
Zadrži ostatak - velikodušan je bio Tito.
Hvala, svako dobro vam želim - rekao je Neno i okrenuo se.
Uskoro je bio na cesti Jablanica - Mostar, sa dignutim palcem.
Želio je od svega odmoriti u kampu u Zaostrogu i uskoro se nalazio u kasetašu doma invalida, na putu prema moru.

Nisam ti imao što odgovoriti na tvoje pitanje čija su slova kapi kiše
Lomile na tisuće komadića odnoseći ih u nepovrat.
Uvijek to ''zašto''.
Odgovor sam znao, a slike oko nas, tebe,
Nisu bile ono što si željela.
Olakšavaš situaciju preoblikujući moju šutnju u laž.
Lijepo to sve izgleda upakirano u olako shvaćene riječi
Ispisane na odbačenim kutijama cigareta i rubovima
Stranica požutjelih dnevnih novina, grozničavo među riječima
Tražeći sebe u posljednjoj priči za koju znaš
Da će ostati neispričana, negdje duboko u meni zarobljena.
Osjećam se kao kod kuće među tvojim strahovima dok zavodljivim osmijehom
Pokušavaš prekriti nervozu koja ti divlja licem.
Negdje u pogledu, iza zjenica, srebrom mjesečine svjetlucaju makadamski putevi
U meni kojima trebaš tek zakoračiti.
Vrata su otvorena i ne treba oklijevati.
Ne treba se bojati. Padova i rana na dlanovima i stopalima.
Katarza je druga priča, smještena ispod nekog drugog prokletog neba
I izdajničkim sjajem lažnih i dalekih zvijezda.
Možda i nije toliko loše u tom svijetu konstantnog sumraka,
Bez smijeha, bez snova, bez boli, gdje ćemo okovani iščekivanjem
Teško po nepreglednom ledu koračati.
Zamrznutih sjećanja, snova i očekivanja.
U odmoru od samih sebe grijat ćemo se
Plamenom križeva koje smo uspjeli strgnuti sa sebe.
Dočekt ćemo spreni neki drugi svijet, sa nekim drugim križevima
Na leđima, lutajući i tražeći oazu
Iluzije nekog sretnijeg življenja.




...sjedila je nasuprot mene, kažiprstom i pomalo neodlučno miješajući kockice leda u whiskeyu. Možda se tu moglo i govoriti o nekoj povezanosti. Naciljao sam fotoaparatom pokušavajući ovjekovječiti trenutak u kojem je pogledom bila negdje iza prozorskih stakala, na pola puta između podivljalog proljeća i snova na umoru.
Sanjao sam more, usidrene brodice, vrijeme u slobodnom hodu. Ostavljamo tragove na mokrim pločnicima, u laganom i šutljivom hodu poslije završetka neke kinoprojekcije filma za kojeg je tvrdila da ćemo se prepoznati u njima. Nisam se prepoznao. Kao ni što se već dugo vremena nisam prepoznavao svoj iskrivljeni odraz u njenom pogledu zamagljenom svejednošću i umorom od očekivanja.
Treba krenuti dalje?
Vjerojatno.
Razmišljam kako bi bilo najbolje iskočiti iz vlaka, negdje na pola puta, u nepoznato.
Nešto veliko me tamo čeka.

Negdje tijekom popodneva boravio sam na blogu kod ženske osobe koja se na ovim prostorima odaziva na Bell13. Malo u šali, malo u zbilji kazala mi je da joj nije drago kad se svađam po blogu. I....
Ne želim se svađati više sa nikim.
Bio sam nedavno na Velebitu. Odlučio sam po naputku starih indijanskih vračeva provesti mjesec dana sam sa sobom. Sa sobom sam ponio knjigu Nives Celzijus, pola glavice luka srebrenca, ključ dvanaestku i zastavu Europske unije. Na reveru sam nosio bedž sa likom Mislava Bage, da se zli dusi njega prepadnu. Sa sobom sam još imao 36 komada baterija AA 1.5V za walkman marke Yamahondosaki i kazetu od devedest minuta sa A i B strane na kojoj su bili najveći hitovi Siniše Vuce, Elia Piska, Mile Hrnića, Višnje Pevec, Luke Katalenića, Nevena Ciganovića i još mnogih drugih po kojima je naša Hrvatska poznata u svijetu. Hranio sam se runolišćem i jadnim medvjedima otkidao plijen od usta, ispred njuške im.
Doživio sam prosvjetljenje.
Prosvjetljenje mi je donio legendarni i misteriozni velebitski zec, dug šest metara, visok tri i metar i pol širok. Zove se Drago.
Izvrsno priča hrvatski i upućen je u zbivanja na blogu i u stanje crnog fonda HDZ-a. On čak zna koju će fotku Vrbica ujutro staviti.
Tko zna, zeko zna.
Zec ima dah na Orbit blueberry i uredno podšišane nokte. Kaže mi da ga zbog toga u plemenu zovu Mel Gibson. Ima ogromne uši koje mu omogućavaju brzi let na mahove u svrhu prikrivanja na tučcima rijetkog velebitskog cvijeća. Nisam shvatio da li mu je to drago ili ne. Uglavnom, Drago je imao sivu dlaku i zbog toga mu je bilo drago.
Zašto sam baš od svih planina otišao na Velebit, to ne bih znao nikome objasniti, a najmanje samome sebi.
Bio je zadnji dan stare godine i to baš petak trinaesti, dok sam po pasjoj vrućini čistio snijeg, neka moćna sila mi je izbila bacač plamena iz ruku ( naime, sa tim čistim snijeg ). Moja nježna i plaha dječačka psiha je doživjela šok, nevjericu i strah. Koljena su mi klecnula, onako kao kad susretneš ljubav svog života, samo bez leptirića, vrabaca i komaraca u trbušnoj šupljini.
A onda je bijelo svjetlo bljesnulo i na šoferšajbi ljubičastog Yuga 45 koji je bio tik do moje desne strane, ugledao sam lik Drage.
Dođi - začuo sam glas.
G-g-g-gdje - počeo sam mucati od šoka jer mi se smrzlo govno od užasa.
Odjednom Drage je nestalo, a na šoferšajbi je osvanula poruka da će mi se javiti na e-mail.
Pospremio sam bacač plamena u podrum i otišao kući. Sjedio sam ispred računala i svako dvije minute, bez odlaska na WC, kažiprstom lijeve ruke pritiskao funkcijsku tipku F5 na tipkovnici.
A onda je došao. E-mail, ne Drago. U e-mailu su bile detaljne upute kako doći do određenog mjesta na Velebitu. Imao sam ga tamo čekati mjesec dana. I imao sam tamo biti za dva i pol sata. Činilo se nemoguća misija, iz Kardeljeva, doći do mjesta sastanka za dva i pol sata. Nisam se brinuo za to. Moj Trabant nikad me nije iznevjerio. Sjeo sam u Trabanta i na izlasku iz grada upalio sam nitro pogon. Za 45 minuta bio sam na Velebitu.
Mjesec dana je sporo prolazilo. Izgubio sam pojam o vremenu. A onda, jedne noći, taman dok sam se ušuškao u zastavu Europske unije, nešto je počelo zavijati. Mislio sam da su to vukovi, ali jok, nisu bili oni. Odjednom, otvorila se velika svjetlosna rupa na nebu i iz nje zraka koja je završavala par desetaka metara dalje od mene.
Gotov sam - pomislio sam da su po mene došli vanzemaljci koje je poslao Elvis Presley, njihov vrhovni komadant.
Zatvorio sam oči čekao. Čuo sam neke pokrete oko sebe i osjetio miris Orbit blueberry. Zar tako mirišu, pitao sam se?
Otvorio sam oči i ugledao nešto golemo. Bio je to Drago.
Ja sam Drago - zatreptao je ušesima i tako još više po zraku raspršio miris Orbit blueberry Chewing Gum.
Ja sam HaBeEs. Vrlo mi je drago Drago što smo se konačno upoznali - kazao sam.
A onda smo sjeli. Prvo sam ga morao počeškati po stomaku, a onda je izvadio odnekud vreću koja je u sebi imala dvijestotine kilograma mrkve i kupusa.
Hoćeš bombon - zatutnjala je vreća ispred mene.
Hvala, poslije ću - a mislio sam u sebi da nije valjda da sam čamio na Velebitu mjesec dana da bih sad se tovio napojem za zečeve.
Sad ćemo pjevati - obavijestio je sivi zec.
Pa pjevajmo - složio sam se.
Prvo smo pjevali All You Need is Love. Nakon toga smo pjevali Mercedes Benz i poslije još mnoštvo miroljubivih pjesama.
Sa svakom narednom pjesmom mene je sve više prožimao osjećaj nevjerojatne sreće, mira, ljubavi, topline. Naprosto, sve ono loše, sve ono negativno izlazilo je iz mene i pretvaralo se u ogromni, tmasti i olujni oblak iznad moje glave.
Nazirala se zora na istoku, na horizontu. Oblak iznad moje glave je bio ogroman. Bojao sam se da mi se ne skrši o glavu.
Sada moram ići - rekao je Drago promuklim glasom. Pjevanje je uradilo svoje.
Šutio sam.
Idi sada, idi i ne svađaj se više, ljubi sve oko sebe, kao zjenicu oka svoga, kako u stvarnosti, tako i na Iskrica WebLogu.
Drago se okrenuo da će otići, a onda je zastao, namjestio svoje zečje usne kao da će zviždati i otpuhnuo onaj oblak iznad moje glave. Od tog oblaka sedam dana je divljala mećava od Gospića do Karlovca. Osjetio sam olakšanje i suze su mi potekle niz lice.
Zbogom - Drage, tog velikog i simpatičnog zeca više nije bilo, ali njegov glas je još uvijek odjekivao Velebitom.
Sjeo sam u Trabant. Htio sam kresnuti nitro pogon, ali sam odmakao prst sa prekidača. Snagom ljepote ljubavi, za petnaest minuta sa došao do Kardeljeva.
I evo, tu sam među vama.
Sa poslanjem da širim ljubav, mir, toleranciju i sreću.
Ah....



Ovo je sivi velebitski zec Drago u mjerilu jedan naprama petstotina. K'o Boga me moli da se više ne svađam po blogu i van bloga. Naravno, poslušao sam ga.
;)

Vijesti iz svijeta - pukla bomba u Bostonu.
Potres u Iranu.
Američki senator dobio otrovno pismo.
Između dvije Koreje mjestimično do pretežito.
Vijesti iz zemlje - Kerum uvjeren u dobivanje novog mandata.
Hrvatska na pragu primarnog suficita.
Bez ulaganja u Hrvatsku u zadnja tri mjeseca.
Sport - Golijada Bayerna, Mandžukić strijelac.
Dinamo upleten u namještanje utakmica Serie A.
Vrijeme- Dobro.

Hitovi za dobar dan: Link
Link
Link

Do slušanja!

U daljini su se nazirali obrisi planine do koje je trebao doći. U podnožju iste, smjestio se Little Bigville. Ne silazeći sa konja, Nenad je ispljunuo sa strane gvalu duhana koju je žvakao već sat vremena, a nakon toga iz sinusa nategao sekret i još jednom ispljunuo, tik do duhanske izlučevine hračak. Za par sekundi su nestali. Vjetar, koji je nanosio pijesak i koji mu se danima poput užarenih iglica zabijao u lice, uradili su svoje. Po njegovoj procjeni ostalo mu je još oko pola dana jahanja. Pola dana do poštenog jela, hladnog piva, korita gdje će se okupati i mekane postelje. Odmor mu je trebao, nakon što je danima gonio stoku iz Meksika do Austina. Rio Grande je oduvijek bio zajeban.
Bilo je kasno poslijepodne kad se Nenad zaustavio ispred tabele, koja je zapravo bila komad nekakve trule daske na kojoj je bilo ispisano Little Bigville. Na slovu ''i'' u onome Little je nedostajala točka. U maniri preciznog strijelca, ispljunuo je duhan na tabelu i tako stavio točku na ''i''. Mamuznuo je konja i krenuo dalje, niz glavnu ulicu. Rijetki prolaznici te kaubojske čaršije su ga pogledavali ispod oka. Konačno je ugledao natpis Saloon. Sjahao je, svezao konja, potapšao ga po vratu i zahvalio. Konj mu je i više nego bio dobar. Za sanduk lošeg viskija i dvije polovne puške ''winchester'' dobio je od poglavice Mlohavih čarapa konja i kobilu, koje je vrač plemena nazvao Barbie i Ken. Barbie je ubrzo prodao na stočnom sajmu u Zadvarju, a onda se kroz Rusiju, pa preko Aljaske, jašući na Kenu vratio na američki zapad. Osjećao se kao svoj na svome. Otresao je prašinu sa mantila, palcem desne ruke podignuo šešir, lijevom prešao preko petodnevne brade, pljunio još jednom na drveni pod trijema saloona, a onda ušao u isti. Zastao je na ulazu. Četvorica kartaša koji su se gradili kao da ga ne vide, a zapravo su ga gledali i par stolova dalje neka usnula trbušina na čijoj košulji se zlatila šerifova zvijezda. Za šankom oniži i odeblji vlasnik saloona brisao je neke čaše.
Neno je prišao šanku.
Stranče - pozdravio ga je barmen.
Imaš li te dobro ohlađene pišaline od piva - procijedio je Neno kroz zube i dalje promatrajući ona četiri kartaša.
Bez riječi mu je barmen lupio kriglu o šank. Pjena se prelijevala preko čaše, a Nenad je iskapio u trenu. Osjetio je olakšanje.
Još jednu - podrignuo je tako jako da se usnuli šerif trznuo i razbudio. Pogled mu se zaustavio na Nenadovoj prilici za šankom.
Drugo pivo je polako pio.
Može li se nešto pojesti ovdje - kresnuo je šibicu o šank i pripalio cigaretu.
Naravno - kazao je šanker - imamo najbolji odrezak sa ove strane Rio Grandea.
Ne pretjeruj - promrsio je Nenad - donesi mi taj odrezak, debeo dva prsta, hrpu prženih krumpirića i još jednu kriglu piva - izdiktirao je nakon što je iskapio i drugu kriglu, a onda se zaputio do stola. Skinuo je šešir, prošao rukom kroz masnu kosu i promotrio trbušastog šerifa. Šerif mu je kimnuo glavom, Neno je uzvratio kimanjem. Šerif je uskoro sjedio za njegovim stolom.
Ja sam šerif Horseson ( Konjević ) - predstavio se čuvar reda i zakona.
Neno - izustio je Nenad gledajući šerifa pravo u oči.
Nadam se da razumijete da je ovo miran grad - započeo je šerif.
Razumijem - otpovrnuo je Nenad, a onda na brzinu objasnio da je samo u prolazu. Uskoro, šerif ga je pozdravio i udaljio se od stola. Valjalo je svratiti do zatvora i Ludom Joeu dati njegovu večeru, još napraviti krug po gradu, a onda u saloon na viski dva prije spavanja. Težak je život šerifov.
Mrak se polako spuštao na Little Bigville, a barmen je kupio tanjure ispred Nenada.
Bilo je ukusno - pitao je vlasnik.
Jeo sam i bolje, klao sam i gore - recenzirao je Neno najbolji odrezak sa ove strane Rio Grandea, a onda nastavio - nego, ima li ovdje kakva soba, za prespavati, sa koritom, toplom vodom i sapunom - zastao je Neno na trenutak, a onda značajno pogledao barmena - i naravno, neka dama da mi opere leđa.
Naravno - samo imamo trenutno samo jednu raspoloživu damu - obavijestio je Patrick, vlasnik saloona - a ona je posebna. Pri tom je namignu oNenadu.
Kako posebna - pitao je Neno.
Pa znate - nećkao se Patrick - ona je nadaleko poznata.
Po čemu?
Paaaa - otegnuo je barmen - ona pjeva pjesme dok vas, khm, khmm....oralno zadovoljava.
Prodato - nasmijao se Neno, prvi put nakon što je sunce dvadesetitri puta zašlo i izašlo.
Nenad je uskoro bio u sobi. I jako skoro se začulo slabašno kucanje na vratima.
Naprijed - zdernjao se Neno.
Pred njim je stajala dama u tridesetim godinama, plave kovrčaste kose, lijepo odjevena. Jedino što je neobićno bil ona njoj je to da je imala crne, okrugle naočale.
Ja sam Hildegard - predstavila se.
Dobro Habiba, možeš skinuti te, te - nije Neno znao kako se naočale kažu, pa je prstom pokazao na njih.
Ali ako skinem, boljet će me onda glava - procvrkutala je Hilde.
Ma briga me - kazao je Neno skidajući odjeću sa sebe.
Operi mi leđa.
Nježne rukice Hilde klizile su Nenadovim leđima. Koliko je prošlo od kada je zadnji put bio sa ženom? Nije se mogao sjetiti, a tom nesjećanju je pridonijela i činjenica da mu se uskoro počeo muškoljiti. Izašao je iz korita. Ona ga je brisala.
Dosta sa tim - njegov kauboj bio je već ispred njezinih napućenih usnica - da ja čujem kako ti to pjevaš.
Molim te, ugasi petrolejke - zamolila je Hilde.
Jebemumater i petrolejkama - pomisli oje Neno, ali ipak ih je ugasio.
Bio je mrak i uskoro je oko kauboj Džimija osjetio toplinu. A uskoro se i začula pjesma, o veseloj čobanici iz Montane.
Vidi stvarno - misli Neno - puši i pjeva. I taman je u tom trenutku svršio. Odmakao se i krenuo da će upaliti petrolejku, onda se začuo njezin glas.
Čekaj molim te, samo da vratim stakleno oko na mjesto - užurbano je kazala.
Trebalo mu je par trenutaka da shvati, a još manje da se oporavi od šoka kad je shvatio gdje ga je gurao.
Ma koga je jebe, kad je bal, nek je bal - konstatirao je naš junak Nenad.
Do zore se čula pjesma iz Nenadove sobe.
A petrolejka se upalila nije.

Zvao se Nenad. Visok, poduže crne kose, koja je djelovala neukrotivo, lica ukrašenog vječnom peterodnevnom bradom, uvućen u zelena vojničku jaketu, tkz. ''vijetnamku'', izlizane traperice, naravno Levis 501, ispod jakete crni džemper sa okovratnikom, pogrbljen je, u crnim, izraubanim martensicama gazio kroz prostor, kao i kroz vrijeme. Vraćao se od tetke Ravijojle, umirovljene srednjoškolske profesorice, kojoj je trebao izmasirati bolna križa. Odradio je nekako to i pri tome se zapitao gdje su nestala uzbudljiva vremena, kao onda kad mu je u gluho doba noći zazvonio telefon, tamo negdje sredinom osamdesetih. Bio je to osobno Stane Dolanc.

'ko je - probulazino je naš Neno.
Lanc je - odgovori Stane.
Jebo tebe i rudno bogatstvo naše zemlje, znaš li da spavam - bunio se, sad već razbuđeni Neno, pokušavajući iz lijeve nozdrve otfikariti dvije dlake, sad već poduže, koje su mu draškale nosnice pri svakom jačem udahu zraka. A gdje ćeš bolje prigode nego uz kasnonoćni razgovor sa Lancom.
Slušaj, stvar je delikatna - još ozbiljnije je prozborio Dolanc.
Koliko delikatna - pitao je još ozbiljnije Nenad, a zapravo je nastojao ostati miran, jer je u tom trenutku konačno vrhom noktiju palca i kažiprsta uspio uhvatiti one dvije dlake iz nozdrve i pripremit se na nagli trzaj, gdje će obje istrgnuti, zadržavajući ih pri tom između prstiju da bi poslije obaveznog kihanja mogao promatrati njihovu veličinu i naslađivati se kako je riješio problem škakljanja nozdrve pri udisaju.
Nazdravlje - jer Lanc nije bio samo drug, nego je bio i gospodin.
Za dvadeset minuta će te čekati taksi. Sutra u deset da si u Predsjedništvu - izdiktirao je u maniri pravog partizana gospodin Stanko i spustio telefonsku slušalicu.
Pasmaterinjemuiosvimaaostalima - mrmljao je Nenad pokušavajući se sjetiti gdje mu je odletjela lijeva čarapa kojom je gađao kuglu na lusteru u spavaćoj sobi, vjerujući da će mu taj ritual omogućiti miran san.
Spustio se u taksi.
Dalje se odvijalo sve brzo. Predsjedništvo, dolazak helikoptera na zgradu Predsjedništva, ulazak u isti, aerodrom i sprema zrakoplov, a onda dug i beskonačan let do Filipina.
Bilo je oko pet sati popodne po lokalnom vremenu kad se ukrcao u crnu limuzinu koja ga je dočekala na aerodromu Manile. Nasuprot njega je sjedio kulturni ataše ambasade njegove države i specijalni izaslanik Imele Marcos.
Stvar je bila toliko ozbiljna da mu prijazan, ali strog izaslanik, nije dopustio odlazak u hotelsku sobu nego su sada već jurili uz pratnju dva policijska motokotača i sa dva vozila puna specijalnih policajaca, prema predsjedničkoj rezidenciji.
Nenad se zamišljeno češkao po bradi i meškoljio na kožnom sjedalu limuzine, istražujući koji mu položaj najmanje bolan za uraslu dlaku, koja se opet aktivirala zbog dugotrajnog sjedenja u interkontinentalnom, specijalnom letu Beograd-Manila. Atmosfera je bila napeta. Ataše i izaslanik su gledali u Nenada. Čak je i vozač limuzine krišom pogledavao u smjeru Nenada. Specijalci u pratnji su svi odreda imali pognute glave, a usne su im mrmorile samo jednu molitvu, molitvu da se stvar razriješi. I nadali su se da će taj Titov pionir Nenad, razriješiti stvar i vratiti osmijeh na lice napaćenom i bratskom narodu Filipina.
Konačno su stigli. Koračali su užurbano prema odajama Imele. Ušli su.
Nenad se zapanjio. Na sredini ogromne prostorije je stajao stol, a na njemu, potrbuške okrenuta gledala ga je bolnih očiju Imelda Marcos.
Š-š-što je ovo - zamuckivao je Nenad.
Dozvoli da ti objasnim Nenade - ponudio je urkatko objasniti ataše.
Dakle ovako - nastavio je ataše dok su se Imelda i Nenad gledali - drugarica Imelda jako voli nositi cipele sa visokim petama. Ali to ima cijenu. Stradala joj je kičma i sve što trebamo od tebe da joj svojom nadaleko poznatom i čudotvornom masažom, istom onom kojom si kao engleski plaćenik masirao Napoleona u bitci kod Waterloa i njemu je bilo tolik odobro ilijepo da je zaboravi izc+vesti već isplanirano razmještanje trupa koje bi Francuskoj donijele pobjedu, a Napoleonu moralnu zadovoljštinu što je uspio pobijediti tog arogantnog, hladnokrvnog, uštogljenog i bahatog druga Nelsona i nakon kojeg ti je engleska kruna dodijelila plemičku titulu, sa tom masažom ti moraš da pomogneš drugarici Marcos da opet prohoda sa osmijehom na licu u svojim štiklama - žučno je objašnjavao taše, a onda se utišao.
Neno - sada već tiho, sa zamagljenim pogledom, ataše mu je spusti ruke na ramena - Neno, molimo te, uradi čudo. Vrati ovoj napaćenoj drugarici osmijeh na lice.
Nenad je u tom trenutku zašmrcao. Ipak je napravio ranicu na mjestu one dvije dlake.
Tišina. Pogledi uprti u Nenada.
U redu - iznenada Nenad glasno kaza.
Prišao je Imeli. Opkoračio je sjeo na nju, malo ispod stražnjice. Namazao je ruke sa uljem od ekstrata alpskog lotosa i ptičjeg mlijeka i krenuo masirati bolna leđa drugarice Imelde. Cijelim svojim bićem naš Neno se unio u taj proces olakšanja koji će donijeti izlječenje i sreću na lice drugarice Imelde.
Masira Neno tako, masira, na sav glas pjeva Marseljezu, i kad se spustio na početak koščate stražnjice Imelde i malo pritisnuo, začuo se zvuk puštanja vjetra.
Ukratko, drugarica Imelda je prdnula.
Ne vjerujući što se događa, Nenad je u nevjerici zastao i uspravio se. Ništa se nije čulo nego samo pjesma Una paloma blanca, na prvom programu Filipinskog radija - Radio Manila.
Ubrzo Nenad su se oči opet ispunile suzama, kao kad je čupao one dvije dlake iz nosnice. Ovaj put nije bilo zbog dlaka, nego zbog poprilično neugodne arome koja je uskoro zapljusnula cijelu prostoriju.
Neno je skočio.
Ovo ja ne moram trpjeti, ovo mi nije bil opotrebno, idem ja odavdje, svi ste vi bagra nezahvalan - galamio je Neno.
Specijalni izaslanik se crvenio, ataše je nešto pokušavao kazati, ali Neno se nije dao smesti.
Neno molim te - kumio je i preklinjao ataše - Neno i Reagan te čak moli da joj pomogneš.
Ma boli me kurac za njega - odbrusio je Neno.
Konačno je bio u avionu. Dugotrajan let, a onda konačno dom.

Iz sjećanja ga je vratio jedan zvuk koji mu se omakao straga. A uskoro ga je i osjetio. Sve se desilo iznenada.
Hm, kakvo je da je, moje je. Iz Nenada - osmijehnuo se, a onda krenuo dalje niz ulicu zviždukajući melodiju Severinine Moje štikle.

Svima je poznata istina da je situiranom neženji supruga neophodno potrebna...sjedeći na zahodskoj školjci, Tamara je zaklopila Jane Austen i njen Ponos i predrasude. Pomalo već pohabanu knjigu koju joj je Višnja utrpala, par dana nakon što se vratila sa medenog mjeseca. Višnja se udala, a Tamara je prečula opasku koju joj je uputila.
Tridesetisedam godina ti je, vrijeme je da požuriš...
Istina, Tamara je sa vremenom gubila interes. Izliku je pronalazila u tome da nema vremena, a konačno kad je uspjela srediti privatni i poslovni život i kad je mogla nešto vremena odvojiti za sebe shvatila je da ono što joj se nudi i nije nekakva premija. Zapravo o nekome kao premiji, nije razmišljala. Dobar posao, vlastiti stan, uvijek s mjerom i ukusno odjevena, sa usnama čiji su kutevi odavali da bi svakog trenutka mogla se, ničim ili nečim izazvana, nasmijati. Toplih smeđih očiju koje su uvijek bile fokusirane na ono što je ocijenila da je u tom trenutku najvažnije, privlačila je pažnju večine muškaraca, čije je ponude za izlaske, sastanke, neobavezna druženja i svime što su ista nosila sa takvom jednostavnošću odbijala da joj nitko nikada nije zamjerio ništa.
Svima je poznata istina da je situiranom neženji supruga neophodno potrebna - opet joj se Jane javila u mislima, dok je žurila na dogovoreni sastanak sa klijentom koji je predstavljao jedan uspješan proizvodni pogon i koji je tražio povoljnije uvjete osiguranja. Nakon par sastanaka prihvatio je suradnju sa Tamarinom osiguravajućom kućom i konačno je došlo vrijeme za potpisivanje ugovora. Ugovora sa kojim ide stepenicu naprijed u karijeri, koji će joj donijeti neke dodatne beneficije koje će znati uložiti u daljnji napredak u karijeri. Ništa nije nedostajalo. Ili je barem tako mislila.
Negdje malo prije deset navečer izašla je iz automobila. Bila je umorna i sve misli su joj bile usmjerene prema kadi punoj tople vode u kojoj se nekako i našla, dvadesetak minuta kasnije.
Svima je poznata istina da je situiranom neženji supruga neophodno potrebna - pridružila joj se u kadi ta misao. I zaprepastila se kad je shvatila da zapravo nema idealnog muškarca, princa na bijelom konju. Nekad davno je postojao. Odrastajući, on je bio sve dalje i dalje, a Tamara se sad sa mukom pokušala prisjetiti kako je trebaop izgledati, kako je trebao mirisati, kakvu boju očiju je trebao imati. Jednostavno, zaboravila je. I zato je nitko nije privlačio, od situiranih do onih manje situiranih.
Tuširajući se, shvatila je da je danas istina malo drugačija.
Situiranoj ženi suprug nije prijeko neophodan. Nekako je zadovoljno zaspala.
Desetak godina nakon te noći, nakon jednog sasvim slučajnog poznanstva i nakon kojeg se odigralo sve tako brzo...dvoje djece, još uspješniji posao i netko pored nje, tko je živio za nju, djecu, obitelj, zaboravila je da je jednom pomislila da situiranoj ženi suprug nije prijeko neophodan. Kao što je tada zaboravila kakav Princ treba biti i o kojem je Višnja pričala na svakom ispijanju kave, nakon tirade o njenom propalom braku.
Što trebam uraditi, što - očajavala je Višnja.
Zgazi u sebi ponos i predrasude - odgovorila je Tamara i nježno pomislila na to kako je voljela gledati užitak na licu njenog slijepog supruga dok mu je naglas čitala, navečer, kad bi djeca pozaspala.

Neću te više pitati
Sa kim sada plešeš, ionako se svodi na ples sa samim sobom.
Ona karirana fotelja, sad je nekom dekom prekrivena
I zauvijek isključena uspomena.
Kao i obično, istina, tvoja i moja,
Jednom će se naći na pola puta, bez nas, kao pouka, za neku drugu priču,
Za nečije druge ukradene noći,
Za bijeg, za snove, za sve ono što me nekad davno činilo čovjekom na okupu.
I što je obećavalo ono malo traženo – svaku noć i dan samo za nas.
Ovo nije ljubavna pjesma.
Znaš li kako je kad ti ožiljci nabubre i puknu?
Kad ti bol liže tijelo licemjernim osmijehom…
Kad ti ostane samo nada da će Svemir čuti tihu molitvu
I sa dobrim osjećajem u grudima čekati leden i smiren Glas čuvara
I njegov poziv da ga slijedimo, koračamo dok se ne pretvorimo u nesvjesno
I utisnemo u beskonačan tok vremena.
Povijest pišu pobjednici.
A vrijeme uvijek pobjeđuje.
Stopljeni u beznačaj istog, cirkuliramo u njegovoj putanji
Između zadanih okvira snova.
Očekujući buđenje, za nas, u nesvjesnom Početku, možda socijalnog momenta poput rođenja,
Gdje će nam se na ovaj ili onaj način, misli nanovo savršeno spojiti, ispunjući onaj osjećaj praznine i nedostatnosti sa kojim odrastamo.
I nema tu zbogom – priča smo koja se ponavlja, svaki put u novom ruhu.
U novim tijelima i novom početku, prepoznat ćemo se…

Mnogo vremena proveli smo
Lutajući kroz beznadne noći.
Mogao bih ti sada pisati o beznađu.
Mogao bih ti pričati o tuzi
I gubitku.
Otvori oči i otresi ljepljive snove sa sebe.
Čekam da vratimo se bezbrižnom umu djetinjstva.
Nema veze što slomljeni smo jer ćemo i dalje
Plesati, dok nas negdje iz prikrajka
Smaragdnim očima promatra voštana figura umorne Valkire.
Ohrabruje nas da ispitujemo granice stvarnosti.
Ne gledamo u stare fotografije.
Možda se bojimo onoga što bi nas ondje zateklo.
Jutrima ti pogled odavno više nije blag.
U očima ti stanuje mješavina mirisa krvi i znoja
Rimskih gladijatora.
Hladan osmijeh moj u prostor urezuje palac dolje.
Jednom ću ljudima, stotinama njih, ispričati
Ovu priču, u crvenoj sobi plavog svjetla,
Sa zlatnom čašom u ruci punog njenog toplog
I slatkastog grimiza.
U crno su se obojila moja mora.
Ustuknuo je tihi vjetar sa mojih obala.
Zatišje pred oluju?
Izazivaš me ciničnim nevoljenjem u očima.
Prije no što zamahneš odati ću ti tajnu.
Oni zbilja misle da pričam o ljubavi.
O usamljenim i bolno vrištećim nepomičnim
Relikvijama prekrivenih prašinom.
Primičem čašu ustima.
Zatvaram oči jer ne želim gledati kako bolno
Grimiz umire ponižen pred satenskim sjajem tvojih snova.
Umirujućim stiskom želje bodež ti je u rukama.
Ne čekaj, ne oklijevaj.
Prilika je tu, osjećaš plamen sa njenih grudi kako potpaljuje
Križ na tvojim leđima.
Oslobodi Ga!
Čuješ li, jednostavno je, oslobodi ga...
Ne dopusti da te nedoumica odvede u ledeni zagrljaj
Topline nekih davnih obećanja....
Uradi to tiho i pogledaj me, kristalnim pogledom,
Koji nas je vozio tihim mjesečevim obalama, u jednoj,
Punoj obećanja, noći.
Bit ću ti zahvalan.
Puno je krhotina molitvi u mom tijelu zarobljeno.
Znaš da se nikada nisam bojao boli.
Kao i ti, znam da nije kraj, nego nedostatak ljubavi
Ono je što razdvaja.
Želim se probuditi u staklenom potkrovlju.
U crno si obučena. Stojim pored tebe.
Odlučni ženski glas zauzdava vrijeme
Oko nas.
...po ravnoj crti i vijugavoj crti,
Zovem vas i pozivam.
Drvo, kamen, vjetar, vatra, zemlja, voda.
Dovode vas.
Klanjamo se drevnim silama.
Velikoj majci, trostrukoj božici.
( Iz posjekotine sa zapešća krv nam se u zlatnu čašu slijeva )
I rogatom bogu lova.
Smrt ne rastavlja, samo nedostatak ljubavi.
Zavjet je uvijek božici pred očima...
Žedno prinosim čašu drhtavim usnama.
Ispijajući gutljaj, u smaragdu tvog pogleda u kip se pretvaram.
Zavjeti su vječni, najdraža.
Oni hrane vrijeme.
Bez obzira na nas.