Sve i ništa

Spavali smo u istom krevetu
Nikad ne dodirujući se..
Nepomično ležeći jako smo se voljeli.
Ona, on, ja, bijesno bez dodira,
Uzima tko stigne koga…
Tako si pričala, odsutno, uz šalicu čaja,
Između dvije kiše i glazbu sa radija.
Ima li slobode, ljepše od one u okovima,
Pitaš se, onako nekako, više za sebe…
Po zraku pratim tragove dima cigarete,
Moja porcija dnevnih iznenađenja je pri kraju.
Što mi to novog pričaš dušo?
Zauvijek smo utopljeni u paradoksu jednadžbe.
Tamo gdje nema nepoznanica,
A opet, tako lako stopimo se
U predvidivosti nepoznatih lica.
Na onoj drugoj strani snova
Započinje korijen nemira.
Spoznaj sebe, spoznao si smisao svemira.
Prsti mi se gube među pramenovima tvoje kose.
Negdje na tijelu osjećam ti hladne noge…
Vrijeme je, za odlazak, u postelju,
Tamo nas ona čeka.
Neukaljana vremenom i snovima.
Tamo gdje jednostavno JESMO.

Hodao sam jednom stazama
Drugi put je to bio do pakla
Tko kaže da je ta cesta
Popločana dobrim namjerama?
Ovo neće biti lijep zapis
O, na primjer mostovima
Bilo kojeg okruga,
Mostovi kojima sam koračao
Sad su samo tužne ruševine,
U nepoznatim maglama
Odricao sam sebi pravo na snove,
Boce i boce otrova istresao sam u moja mora.
Ovo nije lijepa priča, ne dao Bog nikome
Osjećaja kada ti je svejedno, kada je nebitno…
Jedino što je boljelo su sjećanja
Na mirise snenih jutara, nestala su,
Isjeckana na komadiće nečijih suza.
Znaš, mogu ja voljeti, barem pokazati
Ljubav, suosjećanje, razumijevanje,
Biti sposoban za dati podršku, ali…
Čemu to sve, kad sam rob nemira
Njegova ruka mi je na guši pleksusa.
Isto tako, mogu tek tako zgaziti,
Tek tako okrenuti se,
Tek tako nestati, lako je,
Jer nisi sebi obećao, nisi sebi slagao,
A za istinu ti je svejedno.
Na kraju, ovako ili onako,
Dođeš na cilj, izrauban, olinjao,
Umoran, i znaš da samo ono konačno
Može sprati sa tebe prašinu života.
Do tada, vrtjet ću zemljinu loptu
Svojim koracima,
Neprimjetno pogledavajući prema zvijezdama.

Pička bez osmijeha.
Na kuruzi kleči Božić.
Sinj nikad neće biti Senj.
Račun za struju nam se smiješi.
Volim kad me smak svijeta razveseli.
I kad sve šljastato svijetli...
počujmo novogodišnju poslanicu
cara Zdravka Veličanstvenog
tko je jamio jamio je
besplatnu kartu
s istočne tribine
pogled k Zapadu, go west
pjevali su pederi
sa zdjelama za pse na glavi,
uostalom evo link Link
lako je bilo onda kad su samo pjevali
dok su drugi Zid rušili
danas ne pjevaju u rikverc guraju nas naprijed
prema planeti Evropi,
a ja sam Indijanac, konzerviraj me u rezervatu,
ne diraj mi običaje i šaljite mi para
jer mi volimo da koljemo, pogotovo da koljemo sve mlado,
janjad na primjer i nije da nismo pomalo klaustrofobični
od tih širina jugoslavenskih evropa
i bi i ne bi jebo a i da nas je jebo
nek nas jebe onako ko što nas je jebo
car Franjo Josip nadvojvoda nečiji
e pa bre skonto ga Gavrilo(vić)
skonto pa ga kokno iz tog nekog
valjda klaustrofobičnog principa,
ma jebeš sve ako stvarno zagusti
uvijek ima Njemačka i neki tamo šogor
od svastikina stričevića, pomoćni radnik
kalfinog stolarskog pomoćnika
ovo se zove struja nesvjesti.
I zato m ije najbolje kad vidim babu
spomene ona meni neku martu
spominje nekakav blog i mislim se
kako mu nekad zbilja treba blogovski kolac
baba pije pelinkovac ja ločem pan ločem pan
pan pan za dobar dan, uskoro sa okusom normabella
po promotivnoj cijeni, taman mislim o higijeni
kako ipak operem ruke prije pišanja
lijepo je kad mi kurac oplahne miris jasmina.
iz mojih dlanova teče sunčeva energija
božanski glas dostupan putem plavog oglasnika
ruf mich an!!! ajncnul nojn nojn nojn uvijek tamo vidim
neku staru Seku ko đusi mama vazda spremna na zeku peku.
Ipak mi je žao što je pozlilo bivšem premijeru
što ga je ženka odjebala
što su ga kćeri odjebale
o jadan li je on nevoljan, sjeća li se one svoje pjesme
i stiha u kojem moli da ga se uzme muški?
štono bi se reklo u miru istražnog
zatvora u Remetincu, razmišlja o riječima svoga sad
već starog punca, ma on je pizdun!!!
pizdun pizdun, i tada je zora svanula iznad guste magle
grada Zagreba, kao da itko pamti gdje smo stali
preko jutarnjeg lista prodaju se gustafi a oni su veliju
renomirani istarski band, nema veze šta su neki šerpe po Londonu prali.
Stanoviti Oliver C. je bio u određeno vrijeme upravo onoliko stamenito vodstvo
koliko su podanici kraljevine zahtijevali, malo je nezgodno savršen balans
nazivati diktaturom, uostalom ne vidim razloga zašto bi netko poput američkog predsjednika
morao biti dobar ne ševiti normalno kao čovjek ne pušiti travu
da smanji malo tu analnu agresiju, to je fobija američkog šupka od kineskog kurca.
zato je najbolje ne misliti, nađeš negdje na netu bioprognozu
i po tom se formiraš za taj dan, bioprognoza, bioenergija,
molim vas pozovite mi onog sa pizdoliscem dijeĆka
koji lošu SF prozu piše, i odsvirajte mai sarai
posljednji sevdah na peščenici
u svilenom ritmu multiplih orgazama
hehe jako dobro sam se ovo izrazio
marta, stvarno i iskreno žalim što ne mogu da te volim
ti obijesna jahačice deva...
nekako se mislim da ona što vodi prognozu
znaš ona crna sa sisama da je i ona na
iskrici.com polako nekima iskrica postaje dom,
za nezbrinute starce, uvijek fali nešto toj vremenskoj prognozi
vjerovat ću škripavim kostima prvoborkinje NOB-a.
Netko je gromko viknuo, sjednica je gotova!!!!

drvo obrađeno kiselom kišom sa propupalim lampicama ( najosnovniji model, rade na par-nepar ), za 13.99 kuna, samo u Lidla na Selskoj.
Jadan pokušaj da budeš ''svoj'' i ''cool'' na račun tradicije. U tim godinama, kako se netko tako moe zaboraviti?

Inače vepar sa tri noge se zove nepar.
Mislim, kurac se zove, on ti sam naleti ako si u šumi tamo gdje nisi.
Zato u šumi pišajte sa naglavnim retrovizorima.
Uskoro...samo u Lidla.

P.S.
Evo izreklamirao Lidl, prekršio sam pravilo Iskrice.
Ajme.

pa mogu postaviti pitanje.
Što mislite, tko je ametist?
Tko pogodi, častim ga večerom ( do 75 kuna - u cijenu uključeno piće ), bez obzira na spol.
Hvala.

U spoju gdje hridi nježno naslanjaju se k moru
dok usnama otkidam zoru razlitu po tvom boku
I mogao sam znati i praviti se slijep
kako kiša slijeva se niz puknuti crijep
i kako neka nova magla briše ljude
izabrao sam da vidim. da te volim.
djetinjom radoznalošću da koračam
svakim brijegom i dolinom tvoje duše.
držim u ruci povratnu kartu za koju oboje znamo
da je nikad neću iskoristit. one way ticket.
onoliko koliko treba, ni previše, ni premalo.
sa nježnošću predajemo se pastelnim jutrima
mirisima kave isprepletenim pogledima
i tišinom na mjestima kad treba.

Samoprozvani gurui i duhovni vođe.
Slobodnodeklarirani psihijatri/psiholozi.
Samoprozvani kraljevi linkova i kraljice kič-sličica. Samoprozvani pisci.
Sve to garnirano sa veeeliikim egom.
Odavno je ovo prestalo biti mjesto za opuštanje i zajebanciju.
I da, nema slike, nema linka.
Sranje.

Noćas, tu smo gdje jesmo, nema skrivenih pogleda, možda malo nezadovoljstva uzrokovanog sumnjom u lošem izboru,
ali to ćemo sad gurnuti po strani ionako ćemo sutra biti potpuni stranci, mamurni od alkohola i iluzije ljubavi,
a ja ću se opet uz jednu od jutarnjih kava ranim jutrom pitati gdje je nestalo ono toplo što sam nekada osjećao,
ona zaljubljivost, nema toga, ostaje kamen iz kojeg isijava hladnoća i mnoštvo neodgovorenih SMS poruka,
mnoštvo neodgovorenih mailova, sve to lijepo spremaš u folder pod nazivom '' ima vremena '',
a zapravo najmanje njega ima, vrtiš se gledaš, tražiš, nije ti jasno što propuštaš i pokušavaš shvatiti dan,
pokušavaš shvatiti pitanja druge strane da zašto ne mogu biti i pisati sretno, nasmijano, veselo..
u principu, teško je objasniti da sam kroničar onoga što je inače neopipljivo, a opet tako osjetilno,
poput recimo dobrog pražnjenja u nečiju maternicu, opijanja, gdje negdje unutar boce konstatiraš činjenicu da ljudsko sahranjuješ među talog lošeg vina i da to nije toliko loše jer kako bi se inače skrpao za tu noć,
i to je savim svejedno, gdje bio da bio, u jeftinim kafančurinama gdje su i Bog i Vrag udruženim snagama odustali od pojedinih spodoba, pojedinih mjesta, pojedinih priča,
i opet nitko to ne gleda kao pobjedu, a nije mala stvar natjerati na uzmak i Boga i Vraga,
a onda se sjetim riječi nekih od tetki, sa zlogukim sivilom u očima bi rekle on je vragu iz torbe ispao,
hm vragu iz torbe ispao, možda se tu samo iskoristio trenutak nepažnje i kliznuo u svijet,
budeš tu gdje jesi, čak ni dobra šminka ne može sakriti ljubavi ono što nosiš u očima, strah, strah,
svi se vi nekog i nečeg kurca bojite, a ja šutim, mislite ja se ne bojim, e tu je greška, ja se svega bojim,
nenadanog zvona na vratima, iznenadnog poziva na fiksni telefon,
pitaš se zar je moguće da netko može upamtiti alkoholiziranu jebačinu u kojoj smo samo krpali ljudskost,
i sad mi tu fali onaj dio od maloprije, ona toplina, ona zaljubljivost, tražim, tražim, tražim, gdje li sam to izgubio,i mislim se o tome koliko bi njih bilo sretno da mi se popišaju na grob, ma u biti neka pišaju,
zar je to u konačnici bitno, tijelo se raspada a duša divlja nekim drugim svjetovima u obliku nekom zadatom i to je to što jebe, nema izbora, imamo izbora samo za sitnice, za drugo nema, ono bitno, ono glavno, upakira nas se u socijalni moment,
zatvori u nekakav hologram koji prikazuje nebesa i zvijezde, i to je ta tajna,
mislite da je Svevremensko oko zajebancija?
Naravno, zašto i bilo drugačije, ionako smo cijepljeni od slušanja, a ja sam u tvojim očima još jedan pijanac, skršenih snova,
e pa da te obavijestim, snova nema, snovi su samo tragovi nekih prošlih života, nusprodukti savijenog prostora i vremena,
svi nastojimo isto, olakšati bremenitost besmisla postojanja,
sedam je ujutro i sa duplom običnom kavom razbijam digresije i nastojim da ne mislim o tome što imam,a što nemam,
jer sam prazan, jer sam ga uvaljao jednoj romantičnoj duši,
pitaš se da li je ljubav laž pored tolike količine boli koja ti ista može priuštiti,
ljubav je bespolna i kao takva zadržava ekskluzivno pravo da bude dominantna,
i svi smo, svi, beskrajni ponavljači na jednoj te istoj lekciji,
i mogu samo da se nasmijem na ono - '' ova pjesma je za tebe '',
a to nije pjesma ni za nju, ni za njega, to je samo skup riječi u kojem nešto u sebi liječimo,
zajebi ljubav, pomislio sam, i utonuo u jutarnje novine, svježe vijesti od jučer, besmisao, ispiranje mozga,
i to je to, pogledaš kroz zaprljana stakla,
jedino što ti se smiješi je sigurnost besmisla....

Kosturi izlaze iz grobova jer zele da uniste ljudi
Popice nam oci i mozgove,masakr ce da bude(2x)
Naostrili su svoje zube,s njima ce da grizu ljude
Krenuli su,zveckaju kosti,nece biti milosti(2x)
Sveza raka je iskopana
U njoj nasa tela bice pokopana
Crvima cemo biti hrana
Masovna sarana
Iz dubokih katakombi,urlaju zubati zombi
Kad budu pokazali lice,pocrkace sve ptice
Izmedju zivota i smrti,vise nista nece postojati
Osim beskrajnog mora,mrtvackih glava i kostura
Sveza raka je iskopana
U njoj nasa tela bice pokopana
Crvima cemo biti hrana
Masovna sarana....

Link

Isti si on, pljunuti, a taman sam tada pljunio u wc-školjku

Sadržaj iz grla, smeđezelenkasti , nakupinu duhana, alkohola,

Nakupinu smeća koju svakodnevno udišem, vratio sam se u dnevni boravak,

sjedila je za stolom, među hrpom raznoraznih papira,

ispisanih kemijskom olovkom, otvorenim dokumentima u računalu,

Među nekim crtežima, isti si on, ponovila je, nisam znao na koga misli, nije ni bilo važno,

Nisam mogao biti isti, možda se samo radilo o sličnom prokletstvu,

Možda o tome da smo se najudobnije osjećali na dnu smrada ljudskog postojanja,

Zar je hrvatska razjebanost dna bitno različita od razjebanosti Sank Petersburga

Ili Los Angelesa, ne trebam tamo otići da bih dočekivao jutra u, od Boga,

Zaboravljenim svratištima, među jedva opranim plahtama na kojima su se prije mene

Jebale iste kurve sa, poput mene, istim prokletnicima, tukli vikendom po kafanama,

Glumili muškarčine razbijajuči sevis za čaj od pokojne tetke Magdalene…

To je dušo moja istina, neuljepšana, zmazana, smrdljiva, taj te je smrad privukao,

Tebe lijepo namirisanu damu, fino odgojenu u dosadnom životu savršenog reda,

u zlatnom kavezu sanjala si revoluciju,

u meni si vidjela otpadnika koji bi mogao istu pokrenuti, revoluciju čega?

Istina je crno i smrdljivo pseto vječno iskeženih zubiju,

ne izgleda tako strašno kad se navikneš,

Zapravo ništa ne izgleda tako strašno,

kao što izgledaš ti i tvoje naivno iščuđavanje

otkrivenjem margine u kojoj su pravila jasna, nema ništa između redova,

znaš dušo, ulica je surova,

puno puta sam ležao prebijen po parkovima,

na ulici nema nagrade, možda gdjekad samo utjehe,

kako kada i kako gdje, nekad među slabinama zalutale prostitutke,

nekad u pražnjenju boce,

Između dva pišanja, nekad danima zatvoren u četiri zida,

zvono je davno počupano,

A na lupanje trgovačkih putnika i Jehovnih svjedoka po vratima oguglaš,

Prestaneš se pitati kako to ide, ta isprazna sreća u očima,

bojao sam se takvih ljudi, lijepo obučenih, školovanih da brutalno sa osmijehom na licu gaze po ljudima

Hladnim i nasmijanim pogledom u svojim lakiranim cipelama,

Radije izabirem društvo smetlara i priču kako se ona nekad dobro jebala, moju šutnju

Gdje pogled lomi noge na izlizanim šankovima.

Nešto si na glas čitala, nekakav moj zapis o slobodi, među nježnim prstima držiš papir

U kojem je jednom bila umotana nekakva hrana, čitaš o slobodi, a ja se sjećam toga napisanog,

To su one noći kad se bojiš zaspati, kad ti je hladno u nogama, ali ti gori u mozgu,

Ništa ne uspijeva ugasiti plamen ludila, ni do kraja ispijena boca konjaka,

Ni bezbroj ispušenih cigareta, jednostavno ne smiješ zaspati, noć treba ubiti,

A ne možeš je ubiti ako si vanka, ista će te progutati, čopor hijena sjurit će sa zvijezda,

Izbiti iz magle, ispred mene, a onda će se gostiti mojim prokletim tijelom, ne,

Ne smijem vanka, provjeravam vrata, zaključana su, prozori su zatvoreni,

Guram krpu u ventilacijski otvor u kupatilu, ništa me neće pojesti, preživjeti ću

Te vampire ludila, preživjeti kao i sve do sada, a ti se diviš zapisu, ushićena si,

Ne razumiješ, ne razumiješ, ni ne tražim razumijevanje, nisam te zvao,

Kako bi mogla znati što je moja sloboda, u kakvoj se kaljuži valja, o tome se radi,

Negdje si samo nekoga sličnog pročitala, ugledala istu cestu, to je to, zakopčani smo

U istu odoru, i hodamo i hodamo, da možda smo i isti, možda i nismo,

Pomalo me to živcira, skupljam papire sa stola i tjeram te, povišenim glasom,

Iz svog života, ne želim da ukaljaš svojim nježnim prstima moja ludila.

Oh, pa to si ti, lupnio mi je od leđa
poznati glas, zastao sam, ženski glas me
zaustavio, još uvijek isto hodaš, još uvijek sam okrenut leđima,
meni je gluho jutro, sa istim mirisima gužve, sa glasovima koje ignoriram,
ovo nisam mogao ignorirati, hajde da i ja jednom doživim jutro koje obećava,
okrenuo sam se i vidio da je vrijeme mimoišlo, ili je ona spretno izmicala istome,
ili se možda radilo o malo boljem make-upu, svejedno, i dalje je bila lijepa,
a u pogledu je bilo zacementirano nešto ono, nešto jako, nešto sretno,
volio sam to gledati, obaralo me to, oborilo me i sada u sjećanja u najvećoj brzini,
a onda je krenulo sve, spontano, ni traga tuzi, ni traga ranama, kurvanjski smo pobrisali
ono ružno od prije, činili smo se jakima, uzdignutima, sjedili smo, šutjeli, gledali more, kava je bila ispred nas,
i ljudi oko nas i vijesti sa radio postaje, vrijeme će danas biti lijepo, vrijeme nikad nije lijepo, ni kad ti je prijatelj,
ni kad ti je neprijatelj pomislio sam, sjedimo jedno pored drugoga,
hej, godine su prošle, a opet je njezina ruka našla put do moje,
i dalje ignoriramo sve, ignoriramo život, a prolazili smo kroz njega,
da, zaborav ne postoji, onaj trenutak kad zaboraviš,
ispadne nešto iz ormara u koji pospremaš sjećanja,
sada si to ti, oprostio sam ti kad si onda odvrnula plin,
i izašla, naglo iz mog života, našeg stana, nisam se vraćao,
ostavio sam stvari, sve je ostalo, o čemu se tada radilo ne znam ni danas,
ne želim znati, a opet je tvoja ruka u mojoj,
gazimo popodne bocom vina ispred nas,
o svemu pričamo, pričamo o poslu, pričaš mi o sinu,
pričaš mi o svojim prijateljima, ja tebi o krajevima u kojima sam sada,
o svemu pričamo, samo ne pričamo o nama, o onom što je bilo,
a ono što će biti ionako znamo, desi se, među plahtama i cigaretom poslije,
i dalje ti je u pogledu ono nešto, sad je to daleko, možda je greška ovo,
možda nije, razmišljam o promjeni ulja u automobilu, zapravo razmišljam
o onome što nas je ubilo, o sitnicama, nekim običnim stvarima,
gdje je to i u kojem je to trenutku metastaziralo, ne nema smisla, pitati te,
a mogao sam, ali nisam htio, radije sam izabrao navlačenje odjeće na sebe,
a onda primjetim da ni miris nije isti kao prije, jednostavno prebolili smo se,
i neću razmišljati o tim malim podlim stvarima koje su nas ubile,
nadu smo oboje silovali, nada je preminula u mukama,
ostavili smo je da tako leži, a onda smo i dalje skrenuli svatko svojim putem
o te pogane, male obične stvari, kvarove na automobilima, neplaniranim računima,
glavoboljama i besmislenim noćima,
švercanju po autobusima,
prozorima koji propuštaju hladan zrak
i preglasnim susjedima,
vratiš se nasmijanim i podmuklim kolegama
sa sivilom u očima,
škripavom kauču i lošem TV programu,
besmislenim mailovima
i još besmislenijim SMS porukama,
prestaneš se pitati, prestaneš misliti,
o onome što ubija vrijeme,
a zapravo bojim se pitati
čime si ga ti ubila, čime ga ubijaš,
potežem vodu u wc-u, opet treba silikonirati
negdje nešto zato jer vodu pušta,
gledam račune, sve je u granicama normale,
i ne znam zašto, gledam neke naše fotografije,
puna je pepeljara i ti na ekranu, ista kao i danas,
i to ništa ne može pobrisati, nekako se nadaš da nema
previše svjetla u paklu i zaključuješ da nikad ne možeš biti
spreman za nečiji glas koji te udari po leđima.

Što ćemo danas raditi, pitaš me očiju
sklopljenih, pogleda još negdje u snu…
Što ćemo raditi ponovio sam, bio sam
budan, bio sam gladan, dan opet
napada naše kosti, nisam znao odgovor
na to pitanje, uostalom sve je zaudaralo
na prošlu noć, na dim od cigareta, na jeftino vino,
smijeh, moj penis u tebi, tvoje sokove, tvoju šminku,
na svježu zemlju groblja mojih nadanja, inerciju,
indiferentnost…podočnjaci ogrubjele pijandure
sakrivale su nježnu dušu, zapravo tetošio sam u sebi
tu predodžbu da je duša nježna, barem jedan dio,
Čisto onako da bih imao što okaljati, unakazati, upropastiti…
Što ćemo raditi danas ... danas ćemo jesti, otići ćemo pod tuš,
pušit ćemo cigarete, gledati vijesti, upalit ćeš računalo dok ja
budem odlazio u dućan po reprizu prošle noći, prazan, proklet,
opet nekako sretan, dat ću ipak kunu ispičuturama ispred dućana,
proći ću pored pregažene mačke praveći se da ne vidim kako joj
je utroba iscurila na asfalt, neću ništa vidjeti, ni djecu u obližnjem parku,
neću čuti crkvena zvona i neću osjećati život u zraku, možda to nije ono
što sam želio, ali sam svakako daleko od onoga što ne želim.
Danas neću ići u kafanu, neću slušati Kolerove ratne priče, kako su mu
bradate spodobe sa kuće sve popalili uključujući i crijep, kako je on
nosio zastavu, pucao gdje mu se reklo da puca, pa tamo i gdje mu se nije
reklo da puca, neću gledati njegove suze, neću gledati konobaricu i njezin mobitel
koji joj je srastao za prste, piše o ljubavi, piše svojoj ljubavi i njena ljubav piše njoj,
on je dobar dečko, plovi, tuče more, voli je, nema veze što u svakoj luci ima svoju kurvu,
ona to zna iako on šuti o tome, one jednostavno znaju,
znaju kada se jebemo sa drugim ženama, osjete miris,
neke šute, neke nam pokušavaju oči iskopati na spavanju,
svejedno, ona će se udati za njega, imat će djecu, puno djece,
primat će u njega njegovo sjeme jer mu želi izroditi pleme,
bit će tiha majka radilica,
zahvalno će ga jahati kad se vrati sa broda.
Stojim ispred ulaznih vrata, sve je spremno, isplanirano
za ono ' što ćemo raditi danas' , a onda shvatim da nisam kupio cigarete,
čula se glazba iznutra, znao sam kad se vratim da će ona plesati sama sa sobom,
nije mi smetao njezin celulit, njezino salo, njezini podočnjaci, na placu nabavljene
samostojeće čarape, svejedno, ptice na obližnjim stablima su i dalje tupile cvrkutom svoje,
ubija me dan, ubija me svjetlo, jede me, troši me, moram opet izaći, po te usrane cigarete,
kažu to simbolizira socijalni moment, ne, ne smeta mi ni loš izbor glazbe, smeta mi onaj
bljesak naivnosti iz njezinih očiju,
kako će i ona mene zahvalno jahati, zahvalnost, zahvalnost,
zašto mora biti tako komplicirano,
samo sam želio jebati i piti.
Bez snova, bez nadanja.
Samo to.

...zainteresirani ukrasila je kratko sa upitnikom, meni se spavalo, tek sam pogled pustio u stvarnost koju je nagrdila odmah onako natašte prodorna zvonjava kućnog zvonca za kojeg se kletem da ću ga svaki put promijenit. Nudila je neke svoje mazarije na prodaju,veli mi da je na zadnjoj godini slikarstva,gledao sam to za kuhinjskim stolom, podne je odavno pregazilo jutro, pio sam kavu, kao i obično dugo mi je trebalo da se razbudim i ništa nisam shvaćao, a najmanje ove mazarije buduće akademske slikarice, ona je iščekivala moj smisao za umjetnost, zapravo kurac, ona je kune iščekivala, a ja nisam imao kod sebe kuna, zapravo, u minusu sam, ostao dužan sinoć nešto ceha u kafani, sva sreća što sam tamo uvršten kao stavka inventara umaterijalnom knjigovodstvu pa znaju da ću vratit, u biti išao sam do bankomata, ali me doćekala poruka da je bankomat van funkcije, tako nešto, nema veze, vratio sam se i nastavio pit, svi smo tu bili, zdravi, pijani, veseli, eto to je taj minus taj dug u kafani, ali to ću vratiti, valjda su napravili bankomat, nisam joj imao dati kuna, mozgao sam, imao sam neke krumpire u špajzi, malo maslinova ulja, nešto riže, i još nečega, rekao sam joj da nemam novaca ali da joj u kutiju za cipele mogu spremiti malo graha i šećera, lunch paket, kuna zbilja nisam imao, objasnio sam, ali se ona uvrijedila, što mi je bilo svejedno, nalazio sam se na kritičnoj točci kad je zbilja trebalo poći na wc i otrove prethodnog dana izbaciti iz sebe, ona je otišla a ja sam mislio o tome gdje se sve zakompliciralo?

Obavio sam bankomat, zvao sam ga ujak Fitzgerald, bio je velikodušan, pljunio je lovu, naklonio sam se kazao HVALA već je bilo kasno poslije podne, sjedio sam iza pulta kladionice kod Sanje, ona je bila moja prijateljica, spavala je kod mene kad bi se posvađala sa zaručnikom, u tom je statusu otkako je znam a to je već par godina, imao sam samo taj jedan krevet pa bi spavali skupa, ispočetka bi samo spavali, ali baš spavali, poslije bi se jebali, ja iz užitka ona iz ljutnje, ko jebe tog njenog zaručnika otkidao sam mu od kurca njegov pomirbeni seks, i ona je odlazila sa mojim mirisima k njemu, voljeli bi se neko vrijeme, a onda bi opet došla, a sad je bila nasmijana, veli mi da će se skoro udati, ja sam još uvijek na istoj adresi nasmijao sam se, nasmijala se i ona, predao sam joj listić, kladio sam se na beseball, japanska liga, i neki azijski kup u nogometu, zapravo htio sam vidjeti Sanju, onako, možda sam je i volio, tko zna.

Pio sam kavu, duplu, običnu, ne volim produžena sranja, i nije bilo loše usprkos vijestima u novinama, bunama po svijetu, revolucijama, povećanim cijenama nafte, pravednom borbom protiv terorizma, prirodnim katastrofana i nukelarnim programima..za svaki slučaj pogledao sam bioprognozu, bilo je dobro, znači i ja mogu biti dobro i biti ću večeras dobar, neću puno psovati, neću se puno kreveljiti, neću puno zajebavati konobaricu i neću pišati u ženski wc, dosta toga neću, večeras, jer mi se jedino bioprognoza taj dan nasmiješila, a učili su me da treba biti zahvalan, eto ja sam bio zahvalan, preplavio me lijep osjećaj, pa sam odmah poslije kave naručio standardno, dupli konjak i pivo, a poslije bih naručio pivo i dupli konjak, nije dobro biti u konstanti jednom sam čuo glas nekog korejskog mudraca, činilo mi se da je dolazio iz vodokotlića wc-a gdje sam povraćao navodno neko domaće vino koje ne bi ni kao ocat za salatu poslužilo..još se nih par mudraca poredalo pored mene za šankom, kao i uvijek pričali smo, smijali se, netko je zbog nečega i zaplakao, u neko doba smo pjevali, onda je došla policija, zar je već kasno, zar već, kako vrijeme brzo prolazi, svi smo to pomislili, bili smo ozbiljni pred redarstvenim snagama, platio sam sve, nisam ništa ostao dužan. Prohladna i vedra noć, kevtala su neka pseta u daljini, ali nije bitno, prošao sam pored ujaka Fitzgeralda
i naklonio mu se i krenuo doma.
A doma sam potražio neka kliješta, popeo sam se na stolicu, skinuo poklopac sa zvonca i nekako presjekao žice, eto tako, sve za miran san i sigurnost graha moga u špajzi, legao sam u krevet, Sanje nije bilo, nema veze, pokrio sam se preko glave i sakrio od pogleda nadolazećeg dana.

Obrezani ili neobrezani?