Sve i ništa

Čoka se dok se gleda utakmica. ( za četiri do šest osoba )
Kupiti veliku lubenicu i dvije litre votke.
Prepoloviti lubenicu i na polovicama u mesu lubenice napraviti rube. U njih sipati votku, u svaku polovicu po litru. Pustiti da odstoji pola sata i servirati hladno, ono svako svoju čakiju i mezi se.
E sada, poanta je u tome što je to za poluditi gorko. A jedino što ubija osjećaj gorčine je pivo.
Dakle, nije za svakoga.

...mrak je padao, a njoj je padalo na pamet da bi bilo dobro vratit se kod nje u stan iz kojeg smo bili izašli prije kojih pola sata i u kojem sam boravio bez prekida zadnjih pet dana, skupa sa njezinim akvarijem punih nekih ribica koje sam nagovarao snagom pijanih misli da se pojebu dok je ona spavala sjebana i izjebana, sjebana zbog nečega od prije, izjebana od strane mene maloprije, ali ribice su sretno plutale, živo je nih bolila ona stvar za sve, pa sam im dao imena, ali i to je bio mukotrpan posao jer je trebalo napraviti popis istih, i taman kad bi se smirile i ja ih počeo brojati, počele su preko cijelog usranog akavarija naganjati jednu drugu. Skrenuo sam misli na neku ptičicu koja je nonstop letjela po krletci i koja je nesmiljeno cvrkutala, do besvijesti. Razlog takvom cvrkutu je bio taj što je luda koju sam maloprije izjebao držala istu u mraku, u podrumu, dva mjeseca i kad je konačno pustila na svjetlo ova je podivljala od sreće. Promatrao sam je i bavio se mišlju da je razapnem na ogromnu stabljiku drva života. Lijepa pjesnička slika - polagana smrt poludjele ptičice na drvu života. Nisam mogao biti toliko okrutan, na kraju krajeva, nije ona kriva za liječenje ljudske gluposti na njoj. Pitao sam se da ludu zatvorim recimo na dva mjeseca u ormar i pustim je na svjetlo da li bi se jebala bjesomučno i do besvijesti kao ova jadna ptičica koje mi je bilo žao, ali koja me je iritirala. Kao dodatak zvjerinjaku imala je neko crno, mršavo pseto, ogromnih ušiju i prednjih šapa na ''o''. Zvala ga je Kong, ali koliko sam primjetio slabo se odazivao na to ime. Za njega mi je objasnila da ga je odvezala ispred nekog dućana pred koji mjesec i odvela ga sa sobom u stan. Polako se slagao mozaik njenog ludila, koje je upotpunjavalo pet mačaka, čistokrvnih kontejnerašica koje je držala na balkon i koje su greble šapama po staklu, valjda očekujući da se smilujem i da ih pustim u stan. Htio sam to uraditi, ali onaj trenutak kad sam odškrinuo balkonska vrata zapljusnuo me smrad mačjih govana, pa sam odustao zbog higijenskih razloga od poriva oslobađanja. Kong je došetao do mene, sjeo, gledao me velikim očima i micao repom lijevo desno..Želiš vani stari, pitao sam ga, našao povodac, stavio ga i krenuli smo vani, izašli smo iz stana, on je napravio par koraka, a onda je zastao kao ukopan, okrenuo se i gotovo me odvukao do stana. Sranje. Bio sam zatvoren u stanu sa ženom sumnjivog psihičkog zdravlja i njezinim zvjerinjakom od kojeg sam se bojao zaspati. I nije mi preostalo ništa drugo, nego da se napijem i čekam. Čekam trenutak u kojem će bljesnuti zrnce njezina zdravog razuma, ali nije ništa bljesnulo sem želje za jebanjem i jebanjem i to jebanje je bilo jako dobro, gnjezdila mi je pičku na kurcu, štrcala svoju jebovinu po meni i stalno se smijala. Zapravo kad razmislim malo bolje, samo se jebala i samo je spavala. Razgovor je bio na minimalcu, bio sam u rangu kućnog ljubimca, zaduženog za reprodukciju razvrata.
A onda smo izašli vanka, konačno, gledao sam tamu kako se spušta oko nas, gledao sam ljude, udisao onaj govnjavi kraj jeseni u sebe, miris pečenih kestena, ljude u kaputima, tu negdje oko nas se šuljao Božić i na dobro će nam doći, sjeli smo u kafić, naručili smo ona čaj sa rumom, ja dupli konjak sa pivom, šutjeli smo igledali smo ljude kroz nas same.
Kako se zoveš, pitala me je u pauzi između dva gutljaja čaja sa rumom, a ja sam čuo i gledao tamnu jesen kroz stakla, kiša je počela padati, a neki mladi par je ušao, bili su sretni i cijepljeni od stvarnosti....

Juicy - tvoje vrijeme je prošlo i šta si jamila, jamila si. Ako ti nije baš u životu onako kako si željela, ne krivi mene. Svatko je gospodar svoje sudbine. I mogao bih i dalje, ali ne želim te vrijeđati i nije mi bila namjera vrijeđati, iako misliš drugačije. A ispričavat se neću što su mi tvoje nespretne izjave smiješne i što nalazim shodno da ih komentiram.

Vega - da, napisao sam što sam ti napisao i stojim iza toga, iza svih epiteta koje sam ti priskrbio, jer je to jednostavno tako. I kad me već prozivaš da živim sa mamom - hej ženo, pa ti si sa svojom živjela do prije par mjeseci. I da te malo bolje informiram - odavno živim SAM, što je MOJ izbor, a takav život je tebi nepoznanica, kao što će ti biti nepoznanica sve ono za što si ostala uskraćena u nekom prirodnom tijeku života, koji na žalost nisi imala prilike iskusiti, a za što koristiš jeftina opravdanja i lažne utjehe u tome da si imala izbora, jer nisi imala izbora, a još manje hrabrosti. Jer da jesi pomirena sa sobom, ne bi bila takva kakva jesi, ogorčena na nekom svom dnu i zalazu postojanja u kojem je jako malo bilo ostvarenih snova. Također, nitko ti na ovom prostoru nije kriv za to. I glede hrabrosti - ako imaš kome nešto kazati, kažeš mu u lice ili šutiš...rekao bih da se nadam da razumiješ, ali to je ravno želji da snijeg zabijeli mjesec kolovoz.

Prema nama penje se miris divljih ruža.
Riječi izgovorene odlaze u nepovrat.
Prema nama dolaze snovi bez zvijezda.
Pogled se zaustavlja na požutjelim uspomenama.

Nečujno tama divlja po zidovima,
i ova tišina samo je pjesma drevnih divova.
Trebalo je biti ti i ja, ja i ti, priča kako već ide,
mjesto toga, gnječimo bol, svatko svojim mislima.

Rođeni smo u onoj zemlji izgubljenih i suvišnih,
rastrgani između stotina tvojih, mojih, njegovih, njezinih demona.
Prozorska stakla miluje hladan uzdah zore.
Utihnula je glazba vjetra, novi dan skoro će na naša lica spustit dlan.

Osjećamo jedno drugo na dlanovima, tvoja leđa na mojim grudima,
živjet će na meni do prvog tuširanja.
Kao i moji prsti u tvojoj kosi, do prvog češljanja.
Ostaje samo toplina prve jutarnje kave i tako poznata siva lica.

Nestajemo...

Dojdek, " uvijek pomogni prosjaku, možda je to Isus".

Autor: MedoDebeli | 25.08.2012. u 20:39 | opcije

Zapravo, što bi bilo da se na Zemlju opet spusti sin Božji, Isus Krist?
Povjerovali bi da je se radi o Njemu?
Sumnjam.Scenari bi ovako nekako išao:

Skupili bi se ljudi, sprdali bi se, zajebavali istog. Onda bi došla policija, naravno Gospodin ne bi imao osobnu iskaznicu koja bi potvrdila njegov identitet. Kako bi ustrajao u tvrdnji da je to ON, glavom i bradom, priveli bi ga u policijsku postaju, a nakon toga smjestili na odjel psihijatrije.
Zapravo u što vjerujemo?
Koliko nam treba da bi vjerovali i povjerovali?
I na kraju, zašto bi prosjak bio Isus?
Možda je u tijelu Milanovića, ili Baracka Obame?

Sjedim nasuprot tebe. Nas dvoje, u zadimljenom kafiću, dvoje slučajnih prolaznika, spojenih namjera i odluke da presjeku besmisao dana koji su ostavljali iza leđa, još većim besmislom u prostoru ukrašenom izlizanim drvenim okvirima u kojima su spavale nekoć davno vesele slike, prekrivene prašinom i nečistoćom, što od vremena, što od nebrige osoblja kafića. Nije ni bilo važno, to je ionako bilo mjesto rezervirano za slučajne prolaznike i namjerne nenamjernike. Poput tebe, poput mene.
U dnu nekad čistih zastora, nalazi se groblje snova i kraj puta.

Mnogo nas je koji živimo noć. Izlazimo iz svojih dnevnih odora, epolete odgovornosti na ramenima su teške, želimo, želimo, želimo, a ne možemo. Svejedno, barem u ovakvim trenucima, u prostoru između čaše, duhanskog dima, glazbe sa lokalne radio postaje, razumijemo da smo na dnevnom svjetlu izgubljena lica, kamenih duša ustoličenih na jednom mjestu. Vrijeme je vreli pustinjski pijesak, polako nas zasipa i oboje to znamo. Sjedimo i šutimo. Svatko za svojim stolom, ispred svoje čaše. Sada si mi supatnik u izvršenju osude na ovo vrijeme. Slažemo se da je ovo postojanje ionako skupljanje bodova za ono poslije. U staklenom gušterovom oku otkriva se simetrija sadašnjeg.

Unutar priče da je vrijeme samo jedno, tijela su nam stopljena. A opet, ono iznutra, svatko plovi u svom vremenu, u svojoj istini. Zato nećemo ostati poslije dugo u krevetu. Zato neće biti topline i smijeha. Topla svjetla pretvarat će se u hladno staklo u našim očima, dok se uz ono kurtoazno ''vidimo se'' budemo pozdravljali i odlazili. Svatko na svoju stranu priče. Svatko na svoju stranu istine. Zato jer je tako lakše.
Ponekad ostaviti snove po strani, uzeti bez puno premišljanja trenutak koji se nudi. Bez očekivanja, bez završnih računa. Zapravo, može li išta bolje dati smisao besmislu od samog besmisla? Ako ništa, barem znaš na čemu si. Bez osjećaja lažne sigurnosti, lakše je nositi odoru sa teškim epoletama odgovornosti zbog kojim moramo. I jesmo.

Odjekuju vremenom, teški koraci
Tvojih snova, okovanih izbezumljenim nadanjima
Izgubljenih među otrovnozelenim i olujnim
Morima, gdje jednom smo bili.

Oblačiš najljepšu haljinu, u čast noći
Što sablasno i neumitno se prikrada,
Čekam da nehajno me dotakne
Treperavi miris davno izgubljene želje.

Stojimo jedno pred drugim,
Na tvojim usnama posmatram
Zavodljivi ples čežnje,
Neumitno klizi ti niz grudi.

Noćas sam tvoj. Noćas si moja.
Poljupcima ti čupam ledenu bol
Zaraslu na dlanovima,
Na utabanom puteljku linije života.

Noćas nema zvijezda, nema ničega,
Samo ti i moj pogled na
Tvojim dugim noktima,
Obojanih u otrov jedne ljubavi.

Auge in Auge stand ich mit dem Menschen,

Der die Welt gezügelt hatte.

Aus seinem Munde der betäubende Gestank

Des ungewissen balden Endes,

Wenn du mir mitten unter meiner letzen,

Den lebhaftesten Gedanken leben wirst.

Zum ersten Mal, ins Gesicht,

Werd' ich dich entdecken.

Nackt und frei.

Beleuchtet mit dem warmen Blick

Des Allsehenden und Allzeitegen Auges.

Ich unterschreibe die Kapitulation

Meines Bewusstseins,

An die Heiligkeit

Deines Bauches lege ich

Ein Kuss hin.

Dopusti, da ti odložim snove,
u toplom kutku između
prostora i vremena,
gdje sudaraju se vizije
sa prošlim životima
u čistom obliku lišeni
svake iluzije.
Grlit ću te
u jednom svijetu
stvorenom samo za nas.

Oslobođeni od obzora očekivanja,
tamo negdje, među skrivenim,
snenim jutrima,
eruptiraju snovi,
stvarajući stvarnost zanimljivih oblika.
Stopljeni u duhu jednoga,
dok Svjetlo, nježnim dodirima,
gradi odaje našeg Svemira.

Gledamo se preko nišana lažne požude,
svatko na svojoj strani noći.
Polako tinjaju strasna sjećanja
na umornim dlanovima.
Ponekad bolno podsjećajući
da smo nakupine krvi i mesa
opsjednuti davnim ljubavima.