Sve i ništa

I prije mi je bila zapela za oko. Zapravo, svakodnevno smo, katkad i po cijeli dan znali biti u neposrednoj blizini jedno drugog; ona je stajala uvijek nekako ponosno, moćno. Bilo je nešto u njoj, onako zmazanoj, neuglednoj. Osjećao sam njezine poglede na sebi … kroz tijelo su mi strujali njeni vapaji da se pobrinem za nju, kako bi rekao nadaleko poznati hrvatski pjesnik dr.sc. Ivo Sanader zvani Ćaća: “uzmi me muški“. Trajalo je to dugo vremena. Povremeno, dok nisam bio u njezinoj blizini, znao bih osjetiti njezine misli i vibracije. Malo po malo slagao bi se mozaik sastavljen od moje želje, moje grižnje savjesti, nje, moje suputnice, one koja me od trenutka od kada smo se upoznali nikada nije iznevjerila, da bi u jednom tenutku je vidio onako zmazanu. Neuglednu i zanemarenu. Usamljenu. Topliji dani posebna su priča. Dok se sunčeve zrake nečujno probijaju kroz prozore i ispunjavaju prostor svjetlošću i toplinom upozoravala bi me na svoju prisutnost blago rečeno čudnim miomirisom. Poslije sam shvatio da je to bio vonj čežnje. Čežnje za čvrstom, muškom rukom, koja će joj vratiti dostojanstvo i da opet izgleda moćno i snažno, blistavo i sjajno … ponosno i zbrinuto. Taj cijeli dan je divljala oluja. Nebo su parale munje. Oblaci su bili tmasti i među sobom šerali su svih pedeset nijansi sive. Zrakom je tutnjala grmljavina. Sjedio sam za stolom. Pregledavao sam čestitke koje mi redovno svaki mjesec šalju Bnet, HEP-toplinarstvo, HEP, Tomato i još mnogobrojna javna i privatna poduzeća te dnevne kulinarske ponude koju kuha, nakuhava, priprema i spravlja lično, personalno i osobno gospođa Todorić. Čestitke koje pokazuju koliko im je stalo do mene kao osobe koja ima svoje potrebe, snove, čežnje, misli … ček' malo, samo malo … Potrebe? Čežnje? Da mu sve po spisku … Ugledao sam je. Zmazanu i neuglednu. To je bilo to. Gotova si; nećeš mi više tu cmoljiti. Pobrinuti ću se za tebe kako spada, onako kako zaslužuješ … ima najmanje tri mjeseca da se na tebi ogleda da sam te propustio kroz svoje ruke … ruke; da ruke. U dlanovima je ključala vrelina. Želudac se grčio i širio cijelim abdomenom valove sladostrašća na svaku pomisao onoga što je trebalo uslijediti. O da, obraditi ću te, sprijeda i straga. S strana. Dubinski i iznutra. Munja je bljesnula. A skupa s njom i moj pogled, vatren kao bratski pozdrav. Osjetio sam njezinu hladnu blizinu. Nepomično je stajala ispred mene. Spustio sam ruke na nju i privukao je k sebi. Moja si, moja si, moja si, konačno, moja si – riječi su koje su mi tutnjale u ušima. Ono što je uslijedilo, ta dva sata prskanja, razmazivanja, premještanja, mijenjanja strana ... konačno je bilo gotovo. Sjedio sam i s neobičnim mirom pušio cigaretu. Promatrao sam je osjećajući kako mi kapljice znoja klize niz tijelo, a ona je sjajila sjajem zadovoljstva …
Moja Gorenjka pećnica.
---
DISCLAIMER:
Prilikom čišćenja pećnice koristio sam se isključivo prirodnim i ekološkim sredstvima: limunom, octom, sodom bikarbonom i naravno vodom. Uporabom prirodnih i ekoloških sredstava za odstranjivanje tvrdokornih naslaga masnoće unutar i van pećnice vodimo računa o vlastitom zdravlju i dobrobiti planeta Zemlje.
Za čistu planetu Zemlju ispunjenu ljubavi!
Samo ljubav!!!
:)

Pi ... razjebala vladu.
:)))))))))))))))))

odnosno, nekome svane kad drugima polako mrak na okice pada ...

Link

i moj omiljeni:

Link

:)))))))

Link

Nisam dobar momak

Kad sam bio mlad bio sam jako dobar momak
Znao sam, mislio sam da sam izabran,
Ali s vremenom naučio sam par sitnica
Kako vrijeme je odmicalo moj sjaj je gasnuo
Mislio sam da živim savršen život
Ali u satima samoće kad istina počne ujedati
Mislio sam o vremenima kada sam okrenuo leđa i posustao …

I nakon svega, nisam dobar momak

Kad sam bio mlad bio sam najbolji izbor, najbolja prilika
Sigurno sam klizio prema dolje
Ali vrijeme je isteklo i u svemu tome sam se izgubio
Nekako nesigurno razlozi su se rasplinuli
Mislio sam da sam živio život na jedini način
Ali vidio sam da je život bio više nego živjeti dan po dan
Okrenuo sam se i pročitao natpis na zidu …

I nakon svega, nisam dobar momak
I nakon svega, nisam dobar momak

U svim tim godinama koje proćerdaš između rođenja i smrti
Otkrivaš da si mnogo puta trebao sačuvati dah …
Dolazi to kao popriličan šok kada to putovanje vodi do kraja …

I nakon svega, nisam dobar momak
I nakon svega, nisam dobar momak

Kad sam bio mlad bio sam jako dobar momak
Znao sam, mislio sam da sam izabran,
Ali s vremenom naučio sam par sitnica
Kako vrijeme je odmicalo moj sjaj je gasnuo
Mislio sam da živim savršen život
Ali u satima samoće kad mjesec je jedino svjetlo
Mislio sam o vremenima kada sam okrenuo leđa i posustao …

I nakon svega, nisam dobar momak ...

(I Ain't No Nice Guy - Lemmy Kilmister from album March or Die)

Truth is out there - rekle su pčelice radilice bijesnoj matici dok je tražila svog supruga.
Valjda je trebao za poslom nešto obavljati.
Pronašla ga je poslije za Iskrica.com kako se švaleriše.
Naravno, prebila ga je k'o pašće.
Nema nikakvog naravoučenja.

Helou evribadi.
:)

Oni koji su otišli...

Oni koji su otišli promijenili su samo energetski oblik prilagođen novom mjestu boravka, novom vremenu, novom postojanju.
Na nama ostaje da ih sukladno njihovim djelima po nečemu pamtimo. Služi nam da naučimo da sjećanja katkad mogu biti jako zeznuta, a onda se tješimo kako vrijeme liječi sve. Vraga liječi, ono prolazi, nije da ga je baš briga za nas, rezbari nas do konačnog oblika u kojem umiremo, tj. materijalno prestajemo postojati. Nakon toga odlazimo u vječnost. A kako odlazimo tamo da bi bili vječni, znači da vrijeme tamo ne postoji. Vrijeme je skalarni val koji oblikuje materiju. I tu kraja nema ... dakle, vrijeme je vječnost. Vječnost je vrijeme. Ništa i sve, sve i ništa, poništenje Demijurga. I svjedočenje njegovom ponovnom rođenju. Povratak u jednu od izvornih sjemenki sjemena nastanka života. Ostat ćemo vječiti zarobljenici ljušture kontradiktornosti da živimo i da smo dio savršenog Znanja o kome ne znamo malo, gotovo ništa. Što aktivira život? Sudar sjećanja koja se gibaju kontra struji vremena i koje u određenom trenutku biva privučeno određenom frekvencijom magnetnog polja sjemenke života? Ili se radi o pukoj metodi slučajnog odabira? Ne moramo znati, a uporno pokušavamo saznati ustrajno gradeći velike hadronske sudarače, koji će biti sve veći i veći samo zato da bi uhvatili onaj trenutak prijelaza nematerijalnog u materijalno, hvatamo neuhvatljivo jer i od Božje čestice postoji manja ... uređaji će biti sve veći da bi uhvatili to što manje isključivo zbog potrebe da materijaliziramo vječnost i prilagodimo je potrebama vlastitog ega.
U univerzumu je sve energija, samo oko dva posto je materija uključujući i nas ljude.
Ne razdvaja smrt nego nedostatak ljubavi, suosjećanja, altruizma i empatije.
Kada naučimo razmišljati srcem, kada istinska Ljubav postane primarni pokretač pojedinca a samim tim i zajednička svijest, kad prihvatimo da smo dio nečeg većeg i jačeg, kao i da je netko ili nešto manje od nas dijelovi nas samih i da je zapravo svejedno hoćemo li ili trebamo li znati sve odgovore onda ćemo tek spoznati i upoznati istinski smisao i razloge postojanja.



Link

što je bolje?
Imati ženu (suprugu) i voljeti je kao brata?
Ili imati brata i voljeti ga kao ženu?
He he he
:)

sam provjetriti profil.

Onaj osjećaj kao da si ušao u stan u kojem dugo nisi bio i sve je prekriveno plahtama.
Možda da profil dam u najam kao stan, za neki simbolični iznos? I ovjerit sve kod bilježnika? I platiti državi porez na najam elektronskog dobra ( dobar izraz - elektronsko dobro )?

I da ... nije Prince umro. Eno ga s Elvisom, M. Jacksonom, Cobainom i još nekima opuštaju se. Janis Joplin kuha, a Amy Winehouse je za točionikom.

A vi? Jeste li mi dobro dragi moji kolegice i kolege blogeri?

Link

ševa, mrkanje, jutrojeb, zornjak, karanje, snožnjak, flautanje, gnječenje, kresanje, jastučenje, mrčenje, stiskanje, taslačenje, žeganje, torbanje, mazanje, kefanje, tarabljenje, pamprčenje, fircanje, tamburanje, štoljanje, saftanje, kajmačenje, natezanje, štemanje, oprašivanje, cjepanje, peglanje, hoblanje, gajtarenje, džokanje, jebež, heftanje, snošidba, trpanje, burgijanje, krešendo, sedlanje, nabadanje, okidanje, drndanje, trtkanje, rokanje, opaljivanje, mrdanje, svrdlanje ... jbt

SAMO LJUBAV!!!
;-)

Ne znam za vas ali meni je bilo zajebano. Bio sam prvorođeno dijete koje se najzadnje rodilo od nas petnaestero braće i sestara. Skupa s mamom i tatom živjeli smo negdje u nekakvoj negostoljubljivoj šumi gdje su stolovali vile, vuci i hajduci kao što lijepo kaže pjesma jednog našeg poznatog narodnog pjevača. U toj šumi je bila jedna jedina sekvoja ( jedina od Vardara pa do Triglava, ako ne i dalje ) koja je bila visoka ravno s blagim zakrivljenjima 673 ( slovima: šeststotinaipedesetdevet metara ). Na vrhu te sekvoje živjela je naša mala obitelj u staklenoj tegli zapremnine pet litara. Skoro pa smo u oblacima bili. Mama, samozatajna i šutljiva domaćica uglavnom nas je odgajala batinom, a za blagdane i mrkvom ako je tata uspio iščupati od pohlepnih zečina kojih je ta strašna šuma bila puna. Naš svijet je bio gore u oblacima. Jedini tko je izlazio iz naše staklene tegle je bio tata. Svakodnevno se spuštao u šumu gdje je lovio zaostale životinje iz doba krede, jure i bobana. Nakon naporna lova još napornije ih je komadao žiletom i ubacivao u prešu. Prešajući ih proizvodio je fosilna goriva koja je prodavao, od društva odmetnutih, šumskim hajducima. Jedno vrijeme mu je posao slabo išao jer su se među tim hajducima otkrili nekakvi dinamovci pa je izbio sukob koji traje još dan danas. Zahvaljujući njegovoj umješnosti i spretnosti posao je i dalje nastavio. I dan danas bih živio u roditeljskom domu da se nije dogodio nemili incident prilikom rođenja mog tate kada sam po prvi put u životu kušao gromovaču, vrstu rakije koju su hajduci radili i koja je sadržavala 117 posto alkohola. Što da kažem, trgnuo jednu, trgnuo drugu, a sve u čast rođenja oca moga. Nekako ispao iz tegle i padao, padao i padao ... sve dok nisam pao ovdje. Gubitak veze s obitelji ostavilo je trajne i nesagledive posljedice na moju plahu dušu. Ali pomalo dolazim sebi, zahvaljujući vama svima na ovim prostorima, divnim ljudima koji ste mi ispunili i oplemenili život. Vaša prisutnost mi je vratila nadu i snove i na tome sam zahvalan.
SAMO LJUBAV!!!

Link

HRID - erozijski oblik marinskog procesa, stjenoviti ostatak abrazijom razorenog otočića ili stijenskog bloka, koji se uvijek nalazi iznad morske razine (izvor wikipedia)

ĆUPRIJA - most (turcizam)

Ne tako davno promatrao sam politiku iz žablje perspektive. S takvog stajališta cipele političara i vladajućih garnitura koje su samo njima znanim putevima tabali put za bolje sutra naše Domovine su mi se činile ogromnima. Sve što sam mogao činiti je bilo to da se sklonim da ne završim kao neugodnost poput kamenčića na njihovim potplatima. A onda je jednom nekakav vjetar zapuhao i naglo mi promijenio perspektivu.
Iz ptičje perspektive pogled je bio mnogo bolji a uvidi koje sam dobijao poprimali su sve jasnije obrise. Isto tako vrlo brzo sam shvatio razmjere licemjerja društva u kojem živim; gotovo odmah nakon završetka rata većina je samo pasivno promatrala i time šutnjom odobravala smjer prema kojem je Država išla. Narodskim riječnikom, kretala se ravno u smjeru rodnice vražje matere. Jednom kad dođemo do kraja tog puta ( a već smo prilično blizu ) valjda bi narod trebao dići nekakvu pobunu. A opet to neće biti pobuna koju smo spontano sami smislili; i dalje ćemo dok budemo prolijevali krv za nekakvo bolje sutra budućnosti naše djece dopustiti da nam se na vlastite oči nasapunja daska. Ipak će ta pobuna biti samo jedna od igara velike djece kojima će se na par trenutaka dati pravo odluke i krojenja onog boljeg sutra što bi konačno trebalo svanuti, kao i svaka pobuna, svaka revolucija, ustanak, što god; biti će časno i lijepo sudjelovati u pet minuta slave početka rađanja nove države – pravednije, ljepše i bolje u svakom pogledu od mraka u kojem su sve donedavno bili prisiljeni živjeti (zvuči poznato?). Naravno, nitko u tom stvaralačkom žaru, tom nanovo pobuđenom domoljubnom zanosu se neće sjetiti zapitati mogu li se uopće te glupave težnje za promjenama sprovesti. Ali koga će biti briga za te trivijalnosti … da je ikada ikoga na ovom šupačkom uokvirenom zemljopisnom području bilo briga za ISTINU sada bi se o nama u nekoj skandinavskoj državi prikazivali dokumentarci kao primjeri vrhunski uređenog društva i države. Ovako još smo uvijek u rangu egzota; živalj primitivnog karaktera okružen prekrasnom prirodom ( nad kojom smo odavno izgubili suverenitet ). Ne bi sada pod normalno uzimali osobe u trećoj životnoj dobi kako skupljaju boce po kontejnerima, vojsku besposlene omladine, tinejđere na početku srednjoškolskog obrazovanja kako kupuju u stranim trgovačkim centrima jeftini alkohol i još jeftinije kondome. A uzima se pod normalno jer ste vi to financirali i financirate, što poreznim davanjima, što šutnjom, okretanjem glave – jedino se to i može jer obične ljude, one koji financiraju taj cirkus zvan demokracija jebu. Jebe nas represivni aparat. Jebe nas izvršna vlast. Jebe nas zakonodavna vlast. Jebe nas sudbena vlast. Jebe nas nadređeni, djelatnik u naplatnim kućicama, zdravstveni djelatnici, religijski službenici, prometna signalizacija … čine to jer mogu. Tiskani i elektronički mediji ciljano plasiraju poluistine i dezinformacije zato jer, jednostavno, MOGU. Društvo ih plaća; ona ista masa bezvoljnih (ne)sretnika koji se mrzovoljnih i podbuhlih lica kotrljaju na posao ukoliko ga imaju. Kao što će to isto društvo platiti i slijedeću pobunu u ime boljeg sutra u koju će kao i obično uletjeti hrpetina nevinih i naivnih,gomila neostvarenih, nedojebanih, željnih, isfrustriranih; ono što ostane nakon njih … sve će to taj isti narod polizati. Jer je to platio i plaćati će. Kao i sada kad unatrag godinama plaćamo ljude koji su isključivo vrhunskim umijećem laganja zaslužili moć koju imaju.
Pojavili su se neki novi(?) ljudi koji stvaraju mostove. Pozivaju nas da sudjelujemo u toj uzbudljivoj avanturi nasukavanja cjelokupnog društva na hrid. I tek kad se društvo shvati da s hridi nema kamo nego ravno u more valjda će se onda dogoditi neki pomak u svijesti koji će dovesti do trenutka da nekoga istinski i zbilja zainteresira ovaj komad prostora na kojem smo se našli spletom okolnosti. Do tada nisam ni lijevo ni desno. Nisam u sredini. Ostajem promatrač iz položaja ptičje perspektive. Barem nemam bojazni završiti kao neugodnost na potplati nečije cipele.

Pogledaj nas – glas je uzdahom razbio šutnju.
Trenutak kad ne vidim više sebe u drugoj strani. Svejedno kažem – Gledam nas.
Gledam nas … Malo smo udaljeni od linije razdvajanja.
Grije nas toplina posljednjih komada snova bačenih na lomaču čiji plamen osvjetljava istinu …
Bili smo dvije usamljene duše kojima je najbolji prijatelj bio grad magle.
U jednom trenutku riječima, velikima i sjajnima kupili smo jedno od drugoga ono što nam je trebalo. Svjetlucave i sitne laži koje smo zahvalnošću ispijali iz grala skrpanog samoćom i propalim ljubavima.
Promatram tragove dima kako nepoznatim jezikom ispisuju zrakom epitaf o još jednoj priči. Priči čiji pepeo će divlje zaplesati na vijugavoj pjesmi sjevernog vjetra.
Kao jednom onda kad smo razbuđivali zore drhtajima isprepletenih tijela. Od sebe sam bježao u tebe. Od sebe si bježala u mene.
Svatko s svoje strane rijeke gledamo duha tog bijega kako se u maglu stapa.
Pitamo se je li olakšanje dobiti opet glavnu ulogu u vlastitim kavezima gdje umorni anđeli naše nevidljive suze pretvaraju u nektar?
Da, ova priča je gotova. Do trenutka kad iz zaborava ispliva pretplata za Uskrsnuće na nekim drugim, nepoznatim obalama.

Medo se danas žali na kritike koje dobija za pisanje na blogu. Svojedobno sam i ja primao kritike. Vjerovatno ih primam i dalje. Pokušao sam objasniti da je jedno kritika a drugo zlonamjerno podjebavanje. Razuma imam dovoljno da znam razlučiti jedno od drugoga ... uostalom ovo je blog gdje se danas oni hrabriji ( prije ih je bilo mnogo više ) pokušavaju izraziti najbolje kako znaju i umiju. Razlozi su indvidualni za pisanje na blogu i ne treba posebno ulaziti u njih. Činjenica je da ovo otvoren prostor za sve dobronamjerne članove Iskrice. Ali kao i u stvarnom svijetu ni ovaj kutak interneta nije imun na ljudsku zlobu, zlonamjernost, jal .... ponoviti ću opet - i sam sam nebrojeno mnogo puta u prošlim vremenima prakticirao isto, katkad s razlogom katkad iz čiste obijesti obrušavao sam se na pojedine kolege i kolegice blogere, generirao ogromnu količinu negativne energije koja nikome ništa nije dobro donijela pa tako ni meni - osim lažnog opijajućeg osjećaja nekakve moći... Ono što sam htio naglasiti je da ovo mjesto nije samo kutak za erotsku enigmatiku, kulinarstvo, botaniku i politiku već mjesto na kojem bi ljudi onako iz dubine duše se mogli iskreno izraziti i prezentirati barem djelić svoje višeslojne osobnosti ( naravno, onaj tko je posjeduje ). Pa tako i Medo. Ono što me privlači kod nečijeg napisanog teksta, pripovjetke, slikarskog uratka, bilo kakvog oblika stvaranja nečega od nešto je iskrenost koju htio ne htio znam prepoznati. A tada mi je sasvim svjedeno je li kompozicija teksta, uporaba boja i tehnika pri slikanju, harmonija u glazbi i slično slijedi pravila struke ili ne. Na ovom mjestu to ionako nije bitno niti bi trebalo biti, pogotovo ako se nema ambicija za nekakve aspiracije koje bi te uratke iz domene amaterizma preselile u profesionalizam. Stoga Medo ( a i ostali ) pišite, izrazite se - obogatite onim što vam je u srcu ovo mjesto i učinimo ga što ljepšim i ugodnijim mjestom našeg boravka - mjestom na koje će svatko rado navraćati i biti srdačno dočekan.

---

Netko danas ( i ne samo danas ) - mislim da je to bio lov and jazz se raspisao o moralu, društvenim vrijednostima, slobodama ... prelistao sam mu blogove unatrag i mogu samo reći da sve napisano potpisujem. Daleko smo kao ljudski rod od civilizacije kakva bi trebali biti. Sav napredak je isključivo u službi onoga tko ga financira. Naravno da će se nešto i zaraditi. Priče o altruizmu, o tome da je to za dobrobit čovječanstva - sve pada u vodu. Dokle god se dijelimo, dogle god postoje podjele, religijske, nacionalne dokle god postoje granice mi nismo i nikada nećemo biti slobodni u ovoj materijalnoj trodimenzionalnoj stvarnosti - slobodu možemo doživljavati i osjećati samo kao stanje duha. Valjda će se jednom sve nekako samo od sebe okrenuti i postaviti stvari na svoje mjesto onako kako trebaju biti - da živimo u međusobnoj harmoniji u skladu s prirodom i zakonima prirode, bez međusobnih podjela koje vode u bezrazložno nasilje, strah i nesigurnost. Valjda će naša djeca to dočekati. A na nama je da to osvijestimo i da se za to borimo. Da ne budemo ovce već da najbolje iskoristimo ono što nam je dano za istinsku sreću na koju imamo pravo po zakonima koji su iznad nas.
SAMO LJUBAV!!!

Link
Link
Link