Sve i ništa

Sve je to nekako naglo došlo.
Nakon što sam sebe dva dana tražio nakon urnebesne proslave rođendana (Link
) konačno se prošao između statue J(e)B(e) Tita koje su jednom neke omladinke izradile u prirodnoj veličini origami tehnikom ( od stare Slobodne Dalmacije ) i pitara u koje sam na molbu prijatelja jer on nema adekvatne uvjete posadio nekakav čaj latinskog naziva cannabis sativa ( veli prijatelj da je to za želučane tegobe dušu dalo ). Taman sam sanjao Gorana Baru kako mi daje sto tisuća eura kad mi je na čelu zazujao mobitel (spavam s mobilnim uređajem na čelu – pročitao u Cosmou da je to dobro za libido). Zbunjenim i krmeljavim pogledom vidio sam poruku: ĆACA ES STVAuRnO VrAČA. U PEjT ISPRID UDBAŠKOOG REMETINEĆKOG KAZAMATA.
E ovo je bio brejking njuz. Odma sam se ispalio. Usput sam zapeo malim nožnim prstom o štok i slomio ga jubilarni pedeseti put ( zbičio sam napomenu da to treba pod hitno proslaviti – opet će biti tulumčina ). Pobrojao sam zalihe – nepoznat netko ljubazan poslije rođendanskog tuluma je spakirao ostatke jela i pila u kartonske kutije KONZUM ONLINE TRGOVINE. Zaključio sam da će biti dosta. Pogledao sam na sat i ustanovio da se nisam ni probudio jer zapravo nisam ni išao spavati. Valjda sam upao u nekavu potprostornu nadvremensku rupu. Potrpao sam u automobil ostatke s rođendanskog tuluma – 200 litara viskija, 132 kg pečene janjetine, 328 kilograma raznoraznih kolača. Uletio sam ispred kazamata kao kad Šumaher ulijeće za PIT(i jist) STOP. Već je tamo bilo 93459 (slovima:devedesetitritisućedevetstoinaipedesetdva) svijeta koji je stajao na hladnoći a kojeg je grijala ljubav prema ĆAĆI domovine dr. Ivi Sanaderu čiji smo dolazak eto već tri godine nestrpljivo očekivali, stalno u sebi noseći molitvu da nas izvede iz ovog recesijskog mraka i da nam bude svjetlonoša u njegovom vodstvu nas k osobnom zadovoljstvu, financijskom prosperitetu i zdravlju ter još mnogo toga lijepog. I konačno je izašao. Naš Ivo. Doktor. Gospodin. ĆAĆA. Suze su kliznule niz lice, molitve su uslišene, san je ostvaren – naš dobri i plemeniti ĆAĆA će prespavati u svom krevetu pored svoje gospođe koja će ga zagrijati kao onda kad ga je grijala kad su bili siromašni austrijski studenti u podstanarskom suterenskom sobičku koji nisu imali parice za grijanje. I ne samo to – sunce će opet zasjati nad ovim napaćenim narodom, naš ĆAĆA nas neće zaboraviti, kako nas koji smo svo ovo vrijeme molili za njega, tako i za one druge, jer ćaćino srce je plemenito i veliko, u ćaćinom srcu ima mjesta i ljubavi za sve. Dobro nam došao naš ĆAĆA – obaspi nas svojom ljubavlju i upali svjetlo radosti u našim životima.

P.S .
Svojoj djevojci Marineli želim sretnu treću godišnjicu braka i neka se večeras lijepo provede s svojim suprugom.
SAMO LJUBAV!!!

Udala se valjda već. Moja tkz prija Severina. Poslije svega što sam učinio za nju - nakon sve podrške, šofiranja po ZeGeu kad se po sudu natezala s bivšim, dok sam joj dadiljao maloga ... ni pozivnicu za vjenčanje da zaslužim. Navodno njen novi suprug je jako ljubomoran na mene, ali to nije provjereno i dok je u domeni reklakazala neću da reagiram. Ali da mi je krivo, krivo je, šmrc.
Jučer mi je bio rođendan. Bože dragi. Iznajmili smo si zadni kat jednog hotela i napravili tulum kakav se pamti i nikad više. Bio je čak i Karamarko navratio. Bilo je oko 200-tinjak ljudova, a ukupno je oko tisuću prošlo čestitati mi obljetnicu kada sam se udostojio počastiti svijet svojom nazočnošću. Popilo se oko 300 litara Dom Perignona, 150 litara viskija, pojelo se 132 pršuta, 50 janjaca, kolača oko pola tone ( poslala mi ljubazna gazdarica Kulmerovih dvora ). Vrhunac tuluma je bilo ukazanje brkate mažoretkinje i djeteta buktinje a koji su kao sjajna najava prethodili uvijek izvrsnoj umjetničkoj skupini Enlarge Your Penis koji su veselu družinu zabavljali žovijalnim napjevima folklornih skupina Svetog Kristofora i Nevija. Posebno iznaneđenje je bila i pojava pjevača s dvije pjesme gratis. Skandal je nastao kad se netko pomokrio u spremnik parne glačalo stanice ( zapremnine 3000 litara ) a što je otkrila jutarnja smjena. Ovim putem molim mrcinu koja je uspjela cijeli spremnik napuniti da se što prije javi u svrhu daljnjeg razvoja njegove karijere u opskurnim cirkusima. Sve u svemu pristojna rođendanska čajanka tako da sam sinoć zaspao danas popodne. I tako to ...
A vi, dragi moji? Kako ste mi? Je li vam trudna nedjelja?
SAMO LJUBAV!!!

Mnogo vremena proveli smo
Lutajući kroz beznadne noći.
Mogao bih ti sada pisati o beznađu.
Mogao bih ti pričati o tuzi
I gubitku.
Otvori oči i otresi ljepljive snove sa sebe.
Čekam da vratimo se bezbrižnom umu djetinjstva.
Nema veze što slomljeni smo jer ćemo i dalje
Plesati, dok nas negdje iz prikrajka
Smaragdnim očima promatra voštana figura umorne Valkire.
Ohrabruje nas da ispitujemo granice stvarnosti.
Ne gledamo u stare fotografije.
Možda se bojimo onoga što bi nas ondje zateklo.
Jutrima ti pogled odavno više nije blag.
U očima ti stanuje mješavina mirisa krvi i znoja
Rimskih gladijatora.
Hladan osmijeh moj u prostor urezuje palac dolje.
Jednom ću ljudima, stotinama njih, ispričati
Ovu priču, u crvenoj sobi plavog svjetla,
Sa zlatnom čašom u ruci punog njenog toplog
I slatkastog grimiza.
U crno su se obojila moja mora.
Ustuknuo je tihi vjetar sa mojih obala.
Zatišje pred oluju?
Izazivaš me ciničnim nevoljenjem u očima.
Prije no što zamahneš odati ću ti tajnu.
Oni zbilja misle da pričam o ljubavi.
O usamljenim i bolno vrištećim nepomičnim
Relikvijama prekrivenih prašinom.
Primičem čašu ustima.
Zatvaram oči jer ne želim gledati kako bolno
Grimiz umire ponižen pred satenskim sjajem tvojih snova.
Umirujućim stiskom želje bodež ti je u rukama.
Ne čekaj, ne oklijevaj.
Prilika je tu, osjećaš plamen sa njenih grudi kako potpaljuje
Križ na tvojim leđima.
Oslobodi Ga!
Čuješ li, jednostavno je, oslobodi ga...
Ne dopusti da te nedoumica odvede u ledeni zagrljaj
Topline nekih davnih obećanja....
Uradi to tiho i pogledaj me, kristalnim pogledom,
Koji nas je vozio tihim mjesečevim obalama, u jednoj,
Punoj obećanja, noći.
Bit ću ti zahvalan.
Puno je krhotina molitvi u mom tijelu zarobljeno.
Znaš da se nikada nisam bojao boli.
Kao i ti, znam da nije kraj, nego nedostatak ljubavi
Ono je što razdvaja.
Želim se probuditi u staklenom potkrovlju.
U crno si obučena. Stojim pored tebe.
Odlučni ženski glas zauzdava vrijeme
Oko nas.
...po ravnoj crti i vijugavoj crti,
Zovem vas i pozivam.
Drvo, kamen, vjetar, vatra, zemlja, voda.
Dovode vas.
Klanjamo se drevnim silama.
Velikoj majci, trostrukoj božici.
( Iz posjekotine sa zapešća krv nam se u zlatnu čašu slijeva )
I rogatom bogu lova.
Smrt ne rastavlja, samo nedostatak ljubavi.
Zavjet je uvijek božici pred očima...
Žedno prinosim čašu drhtavim usnama.
Ispijajući gutljaj, u smaragdu tvog pogleda u kip se pretvaram.
Zavjeti su vječni, najdraža.
Oni hrane vrijeme.
Bez obzira na nas.

----

Nikad nije puno nekih ugodnih sjećanja.
Kao što nikada nisi ni pitala za cijenu istih.
Slijedom toga, tipkaš mi SMS, na tramvajskom stajalištu,
Otrovno žmirkajući prema ozeblom suncu.
Očekujući poznate korake odgovora koje ćeš
Ugledati za par trenutaka.
Mirno, znajući da sam u blizini.
Poznati šapat spustit će ti se na leđa.
Lica u ogledalu oborit će pogled i ne baš nježnim zvukom uzdahnuti.
Udišem sa tvog ramena miris
Bestidnog i otrovnog osmijeha noći koje dolaze.
Iz boli je želja nastala.
Ljubav je ostala razapeta na mjestu gdje je mutan tok
Razuma i potrebe,
Razdvojio gole i otužne obale jednog otoka na dva dijela.
Kroz prste, poput pijeska, slijevaju se, oštrih krajeva,
U kristal pretvorene slike.
Uživaš igrajući se krunom u čijim odsjajima, na nervoznom svjetlu,
Galopira zaglušujuća bol.
Urušavaju se opravdanja i isprike, grubo nas istina
Drži pritisnute o zid.
Staloženo podsjećajući na ugodan dodir opomene.
Uživaš u dodijeljenoj ulozi...publika je uvijek ista.
Želiš, nadaš, očekuješ...mržnju mojih dodira.
Želiš na trbuhu poljupce opojnog mirisa moći.
I vatreni ples ludila pobjede na granici svijesti,
Gdje plašljivo mi na ramena spuštaš
Odmor od same sebe.
Stidljiva smo djeca u beskraju.
Nevinih i praiskonskih misli, boja, zvukova...
Koje nas naivno lažu da nešto sveto nam treba,
Kao savršena premosnica jaza između dva svijeta.
Nečujno, bol se u tup i konstantan pravac pretvorila.
Na putu prema bezdanu ispunjenu
Kricima duša slomljenih snova i lica
Izbrazdanih glinenim borama.
Praznina je ugušila toplinu u očima.
Nestaješ u sigurnosti mnoštva ljudi
Sa sjajnim, kamenim maskama...
Još jednom odabireš lažnu stvarnost.
Sigurnu u nespretnim rukama sadašnjosti.
Hladnu i nedorečenu.

---

Sve je sjajilo....
Započinješ razgovor hladnokrvno lišena, tako prisutnog pojma ''jučer''.
Naivno, kao da ti nikada nisam pogledao u oči.
Bez osjećaja prihvaćaš na usnama
okus otrovnih noći što podastrijele su se pred nama.
Misliš li da je lako gledati poniženje koje tako izazovno nosiš ispred mene?
Želiš nešto?
Malo slatkastog mirisa pakla raspršenog ti po grudima?
Da potraži me, među mojim demonima, koje tako nježno uspavljuješ
Drevnom molitvom na dlanovima.
Tada vidim svjetla tvojih gradova, razmiču se teške zavjese sa prozora,
Udobna mekoća snova prekraja zaborav.
Požudnim usnama skidaš sjaj sa najcrnjih komadića moje duše.
U sobi presvućenoj neonskim svjetlima.
Na noćnom ormariću cigarete, pepeljara i boca bourbona
I tišina ponekad presječena zvukom automobila.
Sve smo probali...izdaju, bol, smijeh i laž.
Grlim tvoje tijelo u tuđem,
Nestrpljivo tražeći među drhtajima tvoje mirise,
Među njenim pjesmama tvoje riječi.
Puštam te, tvoje snove sam davno, u sunovrat zaboravljenih planina, rasuo.
Ponekad bi zastali, bez riječi, na nekim obalama, kipovi jedne priče
Koja nikada neće biti ispričana.
Nekada je sve sjajilo.
Tvoj lak na noktima u dugim vožnjama kroz šutljive noći.
I moj led sa usana, negdje na toplini tvog tijela.
Oprašta svaki otkinuti zalogaj.
Sjajili su se zarobljeni trenutci u vremenu.
Vrijeme je zmija, proždire samu sebe, u beskonačnost.
Još uvijek smo na silaznoj putanji spirale.
Tu smo da jedno drugom poguramo leđa kad zastanemo
Na putu prema dnu.
Razapetog dostojanstva i pitanja nije li ljubav za budale?
Ne volim te.
Ne voliš me.
Volimo samo sjaj naših trenutaka u jednoj tami.
Gdje nas zaborav svojim oporim okusom hrani.
Jedeš me.
Jedem te.
Ostajem sa tobom u kristalnom krugu.
Do kraja vremena.

----

… razmišlja se o riječima.
Prolazi se kroz špalir
Vrtnih patuljaka.
Riječi su presvučene
Plastičnim osmijesima
Zarobljenih u toplim očima.
Zapravo,mislimo da s vremenom je sve više komplicirano,
Ne primjećujući sitan tekst, da nam se nudi popust, da je ljubav
Na akcijskom sniženju, upakirana u kompromise.
Trebalo bi biti dobro imati kompromis sa samim sobom?
Nekako odgurnuti u stranu noći gdje je kraj podmuklim pogledom
Slavodobitno obilazio oko mene, poput zvijeri koja je znala da joj
Plijen ne može izmaknuti… osjećao sam žamor, spremala se gozba,
I jasno sam vidio srebrenu zdjelu i njoj u grimiz pretvorenu moju dušu.
Tada sam klizio u digresiju, gdje se svaki sretan trenutak pretvarao u umor.
Smijeh ima cijenu.
U plamenu Pirove pobjede rađa se novo jutro.
Umor, umor i opet taj umor… ormar je ispred mene. Promatram svoje maske
I zapise vremena na istoj.
Na svakoj su bore iscrtane mrakom nečijeg življenja
Koje sam nesebično upijao u sebe, nudeći zauzvrat svoje tijelo,
Počesto izmučeno besmislenim noćima.
Noćima u kojima sam u nepovrat otkidao sebe,
U kojima dodirom hranim nečije čežnje
I ispisujem obećanja uronjena u svjetlucavu laž
I riječi na pravom mjestu i u pravo vrijeme, koje ću pokušati pobrisati
Na skrovitim i zabačenim mjestima gdje je ''svejedno'' pojam čvrsto stopljen
Na prljave zidove i izlizane stolce i stolove, stijenke poluopranih čaša
Gdje polako ispijam jedno od mnogih sredstava za dezinfekciju sjećanja.
A nakon toga, samo hodam, prepušten tihim i praznim ulicama,
Gdje sasvim slučajno nasukat ću se na nečijim obalama
Tražeći zapravo smiraj skrivene uvale
Među podivljalim morima.

---

...pokušavajući me oblikovati u formu prosječnog postojanja gdje se gubi prihvaćanje savršenog kaosa u kojem sam prokleto dobro i slobodno plivao. Što si zapravo željela? Ne rasipam se osmijesima, ni komplimentima. Nisam ni zanimljiv kao što misliš da sam zanimljiv. Zašto te zanimaju moje obale i moj svijet? Naravno, nemaš odgovora na to pitanje. Kao i uvijek, najlakše je cijelu tezu pripisati sudbini, nebesima, duhu Elvisa i ostalim kurcima palcima....
Živo mi se jebe za artikulaciju misli. Filozofija? Ionako je nastala kao nuspojava hedonizma, a zapravo iz prostog razloga što sve mora biti u nekom sistemu, u nekom skupu, pa je eto nekome na pamet palo to objediniti u nešto...nema filozofije, nema svjetla, nema ljubavi, a svejedno, opet se zaljubljujemo, volimo, mrzimo, palimo i gasimo svjetla, vozimo se u automobilima, jedemo ono što poseremo i tako u krug. Koliko još života? Jedan, dva, tri...? Više volim mrak od svjetla. Svjetlo vrišti, stotine tisuća svjetlosnih iglica zabijaju mi se u oči, pa žmirkam, a možda i to ima opet neki svoj razlog, jer vidim onda samo obrise ljudi koje ne podnosim, a opet ne mogu bez njih. Pitam se da je Pale ( da, onaj što je bio sam na svijetu ) desetak godina stariji, da li bi mu bilo toliko loše samom. Onda nam malo bude dosadno, pa se u tu svrhu izmisli rat do dva..ne znam čemu snebivanje nad ratnim strahotama, ionako sve dopuštamo. U svakom je ratu pobjednička vojska pljačkala, silovala, protjerivala, spaljivala, razdvajala...danas smo civiliziraniji zato što imamo kartice i smartphone?
Sa vremena na vrijeme smrt me podsjeti da je tu negdje. Trebao bih se bojati? Ne znam, ne osjećam ništa spram toga, osim tog nekog smirujuće lijepog osjećaja. A opet, većina se boji, zapravo ne smrti, nego eventualne boli koja vodi do iste. Normalna stvar da mora boliti, to nam je u podsvijesti, prvi osjećaj dolaska na svijet je osjećaj boli, urezuje se u nas, skupa sa prvim udisajem zraka koji nam reže pluća, jer smo do tada bezbrižno lebdili u bazenu plodne vode. Valjda je bilo dobro, ne ponovilo se.
Ja sam gušter, kameleon.
I mogu sve.

Hm ... veli koleginica blogerica da joj je crkla žarulja.
Nije tragedija - moglo je biti i gore.
Sjećam se kao da je bilo sutra kad je u domu Teslinih ( da, onog Tesle ) crkla krava ( opet sam se nadovezao krava ).
A krava se zvala Žarulja.
Treba promijeniti Žarulju - izrekao je tata antologijsku rečenicu zahvaljujući kojoj danas sve pogonimo izmjeničnom strujom, pa tako i ovu lijepu našu Iskricu.

Bez sumnje, živimo u izrazito turbulentnim vremenima. Svijet je kao i uvijek mjesto podjela – ovaj put podijeljeni smo u dva tabora, ZA i PROTIV IS. Upravo to mi je polaznišna točka od koje započinjem ovaj zapis o vlastitom viđenju vjere u Boga i viđenju religije.
Religiju definiram kao skup pravila ( koja je pisao čovjek i u kojima su u vrlo malim tragovima ostale one osnovne, jednostavne i izvorne poruke koje jesu i moraju biti srž i okosnica svakog vjerovanja, a koje ću u daljnjem tekstu spomenuti )koja imaju zadatak organizirati skupine ljudi da ih potaknu na duhovnost, odnosno da iste te ljude nauče kako i na koji način približiti se Bogu. Osnovni principi pristupa ljudima i vođenju k njihovim približavanjima Bogu su u svakoj religiji isti. Kroz molitvu potražujemo zdravlje, ljubav, novac, odgovore na pitanja … kroz skupinu ljudi koja nas okružuje u bogomolji definiramo osjećaj pripadnosti određenoj skupini. I sve to bi štimalo da se jednom, u ime religije to jest Boga nisu počeli voditi ratovi. U ime viđenja Boga jedne interesne skupine vodili su se ratovi u protiv druge ili više interesnih skupina. Naravno, priča o tome naš Bog je ispravniji od vašeg je obično bilo sredstvo da se mase razjare i uzmu oružje za one druge uobičajeno materijalističke interese.
Što ili tko bi trebao biti Bog? Definicija, objašnjenja, pa čak i znanstvenih radova ima veliki broj. Uvijek su se vodile i voditi će se rasprave o tome tko je ta sila koja je sve ovo pokrenula, koja sve drži na okupu, koja upravlja i koja određuje sudbinu, a zapravo nikada koliko god se trudili i koliko god sredstava ulagali nećemo doći do zadovoljavajućeg odgovora – u najboljem slučaju možemo doći samo do spoznaje koja će nam osjećaje u srcu koje gajimo spram toga postaviti na mjesto na kojima trebaju biti. Za mene Bog je kompleksni energetski sklop koji djeluje po vlastitim zakonitostima. Način na koji svemir djeluje pa tako i mi skupa s njim je samo maleni dio menifestacije te energije koju vidimo, ali ne poznajemo, koju osluškujemo, ali ne čujemo, koju istražujemo, ali s novim otkričima kao da se udaljavamo od cilja kojeg smo postavili – približavanje i razumijevanje polazišne točke svega. A Bog je bio, je i ostati će nešto/netko iznad svega toga, neuhvatljivo, nedostižno. Ostaje samo ili prihvatiti postojanje ili jednostavno ignorirati i zaključati se u trodimenzionalnu materijalnu stvarnost kojom smo okruženi.
Religija i Bog su dva odvojena pojma i smatram da religija ne bi trebala svojatati Boga. Osobno, ne smtaram se religioznom osobom ( ne priklanjam se ni jednom organiziranom konceptu vjerovanja ). U isto vrijeme imam izrazito snažnu vjeru u Boga. Držim da sam ja dio Boga i da mi on treba, isto kao Bog dio mene i da mu ja trebam. Svaki čovjek bi trebao biti religija sam za sebe. Nije bitno molitva koja se izgovara, je li dolazi iz ove ili one svete knjige. Molitva može i biti naš vlastiti sklepani tekst. Ono što je bitno je to da se moli s srcem, ljubavlju, iskrenošću. Da se u molitvi u svakom trenutku bude svjestan i veličine i minornosti samog sebe u višeslojnom energetskom prostranstvu u kojem smo mali,gotovo na razini stanice organizam. U onom trenutku spoznaje vlastite veličine i veličanstvenosti biti ponizan, a u trenutku spoznaje minornosti ispuniti se osjećajem ponosa i zahvalnosti što imamo svijest da spoznamo da smo dio nečeg velikog, nedostižnog, nerazumljivog ali dobrog i prožetog ljubavlju …
I želio bih kad bi svi polazili od toga … snagom razuma pobijedili zlo kojim nas se tisućljećima truje, navodi na zlodjela jer eto to je volja Božja. Kada bi smogli snage da širimo vidike, da učimo, da se nadograđujemo, da nas na to nagoni ljubav, a ne strah od nepoznatog koji stvara predrasude i mržnju … a onda neće biti ratova, manipulacije, laži jer ćemo govoriti univerzalnim jezikom postojanja – jezikom ljubavi. A kad naučimo taj jezik, naučit ćemo prepoznati i osjetiti Boga.

Češki film KRAVA, meni nepoznatog češkog redatelja i još manje poznatijeg scenarista, je avangardni postmodernički low noir film B-produkcije subkulturnog filma češke kinematografije s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tri sata čiste apokaliptične čežnje češkog čovjeka ruralnog naglaska sa željom za boljim životom vode nas kroz avanturu oca i sina koji na liječenje odvode kravu, jedinu hraniteljicu obitelji ( dežurni šovinisti bi ustanovili situaciju tvrdnjom - da jebeš dva muška koje krava hrani ) završava veoma skupom cijenom upoznavanja tog nekog boljeg života ...

RADNJA FILMA

Prvih sat vremena filma prikazuje pitoreskne krajobraze ruralnog područja tadašnje središnje Čehoslovačke i prosječnog sela. Također, u prvih sat vremena filma se upoznajemo s junacima našeg filma - otac, sin i krava. Upoznavanje se vrši kadrovima dužine po sedam minuta - posebno napeto i uzbudljivo je bilo gledati deset minuta kravu u štali kako preživa sijeno. Još nitko nije izmijenio ni jednu riječ u filmu.
Na kraju prvih sat vremena filma kadar se opet vraća na kravu. Ovaj put krava leži, vidi se da je slaba, da je urokana.
Drugih sat vremena filma promatramo jako dugo oca i sina kako stoje nad kravom, da bi se taj kadar naglo prekinuo drugim kadrom u kojem oni vode kravu veterinaru koji se nalazi u, cijeli dan hoda udaljenom, gradu. Naravno, šetnja se nastavlja i na treći sat filma, da bi na sredini istog ugledali obrise grada i ono što su vidjeli ih je zapanjilo - vidjeli su velike zgrade, dizalice - bolji život je bio tu, nadohvat ruke, ushit oduševljenje ... još uvijek od početka filma do ovog trenutka nije nitko izustio niti riječi Dalje opet hodaju i konačno dolaze kod veterinara, zbunjeni naglim napretkom čehoslovačkog socijalističkog društva. krava je zalegla i veterinar je rekao - Krava je crkla. ( valjda od hodanja - nap.mene ) Dalje slijede krupni kadrovi očiju oca, sina, krave i veterinara u nekoj sada već iritantnoj dužini. Film završava njihovim hodanjem natrag na selu ... kamera ih snima s leđa i tako idu još desetak minuta i onda crno, kraj. Naravno, nitko nije progovorio.

Osobnog sam mišljenja da je za potrebe snimanja ovog iznimno kultnog filma među ljubiteljima underground kinematografije zemalja Varšavskog pakta da se zbilja glavne glumce ( krava uključena ) tjeralo da odrade film u jednom kadru, tj snimanje od početka scena koje su jako dugo trajale... strašni su bili ti režiseri iz tih zemalja, ali uspijevali su izvuči maksimum svojih umjetničkih vizija i kapaciteta nesmiljeno stenjući pod čizmom mrskog komunističkog tiranina ...
Ipak bez obzira na umjetničke dosege ovog filmskog uratka osjetio sam se prevareno i zakinuto što je ostavilo nesagledive posljedice na moju plahu dušu.
Tako čovjek završi na Iskri ....

he he

Skoro i zaboravio na ovaj birc.
U prolazu, samo da podmažem profil ....

su otišli.
Ionako je sve u univerzumu energija, samo oko dva posto je materija uključujući i nas ljude. Ne razdvaja smrt nego nedostatak ljubavi, suosjećanja, altruizma i empatije.
Oni koji su otišli promijenili su samo energetski oblik prilagođen novom mjestu boravka, novom vremenu, novom postojanju.
A na nama ostaje da ih sukladno njihovim djelima po nečemu pamtimo.

Link

Mnogo puta sam na ovim prostorima usputno '' zakotrljao '' termin PISANJE IZ PODSVIJESTI. Zapravo, tu sam poredak riječi koje su tvorile poetski ili prozni izričaj je najmanje bitan. U istom rangu su bile i teme ( povremeno bi, naročito u pojedinim zapisima ubacivao ''slike'' koje bih susretao na tim nekim svojim ''energetskim putovanjima'' ) koje su isključivo bile prilagođene onome što prolazi kod naroda – katkad su to bili eksciplitno opisani seksualni odnosi, katkad opisi skitnje, priče i pjesme upakirane u vječnu temu, temu čežnje za ljubavlju i sve što potpada pod to. I na kraju, samo pisanje je samo medij kroz koji sam prenosio određeni splet energetskih tokova do drugih osoba. Pojedinci koji su prihvaćali takve zapise s odobravanjem, spominjali su upravo određenu vrstu energije koju su osjećali. S druge strane, pojedinci kojima se baš i nije sviđao taj neki moj pisani izričaj, nigdje nisu spominjali energiju. Isključivo su bili usredotočeni na ispravnost forme zapisa, sadržaj, izbor tema i slično. I tu bih mogao reći da nije sve u '' očima promatrača'' nego u srcu. I isključivo od tamo, trebalo bi sve počinjati i sve završavati.

Čovjekovo Jedinstvo dijeli se na tri dijela. To su Duša, Um i Duh ( Tijelo izuzimam kao nestalnu komponentu čitavog poretka ).

DUŠA
U našem poimanju Duša se smješta u relaciji prostora, energije i svijesti. Duša kao takva na žalost ( ovo će biti poslije objašnjeno ), je pod izravnim utjecajem Uma ( i njegovih ''potreba'' ) i kao takva zagađena je nusproduktima istog. U takvom stanju nije i ne može biti dobar posrednik ( što joj i je svrha u nekom idealnom principu usklađenosti između ove tri komponente )između Duha i Uma i tako oslabljena ne dozvoljava izlazak iz okvira trodimenzionalne stvarnosti koju živimo u stvarnost više dimenzija na koju polažemo svako pravo i za koje imamo, svatko od nas, sve fizičke predispozicije, da ostvarimo ulazak u iste. Duša je poput Duha energetska konstanta koja u višem poretku ( čitaj temeljnom ) nije podložna vremenskoprostornim devijacijama. Ona je bila i bit će konstanta vođena Duhom čiji je zadatak da oplemeni Tijelo i da cjelokupni smisao samom Umu.

DUH
Mnogi smatraju da su Duh i Duša jedan te isti pojam. Međutim, između ove dvije komponente postoje bitne razlike. Za razliku od Duše koja manifestira i prikuplja u sebe proizvode Uma ( dakle rezultate ovozemaljskih težnji k određenim potrebama ) i koja nam je veza s ovozemaljskim postojanjem, Duh bi nam s druge strane trebao biti izravna veza s područjem gdje sve počinje i završava, odnosno gdje sve ide tolikom brzinom da zapravo stoji na mjestu. Odnosno, Duh je poveznica s Božanskim ( namjerno izabran termin radi lakšeg razumijevanja ), nešto što bi trebalo činiti okosnicu naše istinske spoznaje i razumijevanja, a samim tim bi trebao u značajnoj mjeri utjecati na kvalitetu i kvantitetu ovozemaljskog postojanja. Duh kao takav ne poznaje pojam prostora i vremena – on jednostavno može biti na više mjesta istodobno, bilo gdje i u bilo kakvom obliku u svemiru ( ili više njih ).

UM
Um je uvelike ovisan o prostoru i vremenu. Na kraju, ono što se projicira kao rezultat Uma, određuje nas kao osobe. Čovjeku je Um dat da razmišlja i promišlja, da uči. Na žalost ( onaj s početka teksta o Duši ) mi to i činimo, ali na neispravan način. Unutar njega samog postoji nešto što se naziva Ego. Mjesto Duše koja bi trebala biti naš istinski pokretač, dopustili smo Umu ( odnosno Egu ) da vodi glavnu riječ. U klasifikaciji ovog trojnog poretka UM je tek na trećem mjestu, On isključivo služi kao poluga za upijanje znanja i razvijanje svjesnosti koje implementiramo u Dušu jačajući je na taj način, a što je itekako potrebno da bi se vratili na kolosijek mehanizma usklađenosti s mjestom odakle sve počinje i planetom na kojoj smo sada. Tužna je činjenica da smo kao vrsta ( ljudi ) odavno izgubili sve poveznice s Početkom. A to se dogodilo upravo zahvaljujući Umu, primanjima i učenjima krivih znanja, koristeći sposobnosti koje smo razvili uz pomoć istog za krive svrhe i počesto za vlastite, sebične ciljeve. Rezultat je strašan – kao civilizacija mi grabimo prema naprijed, ali u jednom sasvim jako malo bitnom pogledu – materijalnom. Zbog materijalnog žrtvujemo svrhu, altruizam, ono ljudsko u nama. Žrtvujemo ono nešto što bi nam svima trebalo biti istinski pokretač, što bi trebali živjeti, i što bi u konačnici svjijet trebalo učiniti boljim mjestom za život. A to je Ljubav.

Često sami sebe zbog poretka koji je takav kakav je i kojeg prihvaćamo kao zdravo za gotovo stavljamo na prvo mjesto – uglavnom zbog straha. A strah je još jedna od zamki Uma odnosno Ega. I na žalost, strah je taj koji nas često vodi kroz život. Strah od usamljenosti, nedostatka novaca, strah od boli, strah od smrti, neprihvaćanja…
Sve to možemo promijeniti. A promjene ne počinju iz glave, iz Uma. Promjene pokrećemo iz srca, s iskrenom ljubavlju. Svijet bi bio daleko bolje i ugodnije mjesto za život kad bi se naučili razmišljati iz srca, djelovati iz srca. Kad bi otvorili svoja srca i istinski se uskladili s zakonima Izvora, napredovali bi i kao civilizacija i pojedinačno. Prema jednom boljem, istinski osviještenom svijetu.
Napisao sam jednom – Ne ubija smrt, nego nedostatak ljubavi. I to je jedna od ''slika'' koju sam vidio na svojim energetskim putovanjima.
Razmišljajte… srcem

Što sada?, pitamo se kad noć polako na izdisaju je,
kad neki od nas odlaze pritisnuti kapitulacijom vlastite svijesti ,
osvrčući se usputno na sve ono što prošlo je.
Tko slijedećim jutrom ispirat će sjećanje,
dok mukom raščešljava pramen snova ispred zrcala?
Pamtit ćemo oholost u pogledu i želju ostvarenu pod cijenu svetoga...
Patetikom obojane riječi rastanka grade lažne tragove nade.
Ljubav je danas na prodaju, pred noge mi je bačeno ono što o tebi želim da znam.
Među dlanovima mi je kamen svjetlosti, hrana više nisam za lopove moje duše.
Pletiva lažnih patnji samo su krhki kristali u zagrljaju varljive zavojnice vremena.
Završetak ciklusa i oslobođenje, esencija svjetlosti bez frekvencije da budemo,
poslije konačnog ovog nagrada je koja nas čeka.
Smisao koji zazivamo tako je jednostavan, beznačajan...
Pustimo jednostavnost bijelih ruku da nam obujme vrat.
Zorom nam na grudi sjeda sumrak nebitnosti važnih stvari.
Neumitno, vrijednim pokretima na koži nam klešu... umori se, ostari.
Ljubav je za sve, ne za čovjeka jednog.
Ljubav je za sve, ne samo za tvoje ime na mojim usnama.
Udahni svjetlost iz mojih grudi.
Udahni život kakav treba biti...
... do kraja, samo budi.

Tko bi rekao da ću na ovaj način otići s bloga... nema veze. Svemu dođe kraj, pa tako i ovome.
Nekim ljudima ( cyberlady ) se očigledno ne može dokazati da ih se ničim ne spominje, niti da da se insuinira na njih.
Što misliti o osobi koja očigledno, opsesivnokompulzivno, prati svaku moju riječ na blogu? Osobi koja još uvijek, zbog povrijeđene taštine ( iskreno, neka je sretno svakom frajeru s takvom osobom ) se gdje stigne i kako stigne služi s lažima ( kao npr da sam joj prenio spolnu bolest ), koja se i nije zadržala samo na tome nego se s svim silama trudila putem PVT-a na sve strane me olajati i prikazati u što gorem svjetlu, što i nije tragedija. Traje to od devetog mjeseca prošle godine - probao sam reagirati, probao sam ignorirati i jednostavno svaki pokušaj nije urodio plodom.

Cyber, nemam problema sa tim što okolo iznosiš sve detalje našeg odnosa, niti imam problema sa tim što kačiš ljude uvjerena u svoju pravednost koji ti nisu ništa učinili ( CC ), niti imam problema što svakog novog pridošlog na blog ( horny na primjer ) optužiti da sam ja i etiketirati nasilnikom ili sličnim epitetom. Dosta me ljudi s bloga poznaje i znaju da to nije istina. I prijeđeš preko toga.
Ono preko čega ne mogu prijeći je spominjanje djece i obitelji - u ovom slučaju njezino prema kćerci mi i majci. Kakv god da sam bio godinama ovdje i kakav god koristio riječnik, nikad se nisam tako nisko spuštao. Stanem i razmislim da ne znam gdje sam pogriješio u procjeni cyber. I pogotovo trnci me prođu da sam čak u jednom trenutku kćer htio upoznati s njom - zapitaš se kako osoba koja nema poštovanja prema svojim roditeljima i koja se prema istima odnosi uz upotrebu kočijaškog riječnika, može poštovati ono do čega ti je najviše stalo? Kako takva osoba može ikoga i išta poštovati sem vlastitog dupeta?

Eto draga, možeš sad pričati i likovati kako si s bloga otjerala '' zlostavljača''. Veli se da pametniji popušta pa eto, ja popuštam.
Uživaj u onome što te istinski čini sretnom, na mjestu gdje se jedino možeš ostvariti kao osoba i kao žena, jer od stvarnog života nemaš ama baš išta i niti si sposobna imati.

Ostalima, dragima i manje dragima - lijep pozdrav.

što pisao da napisao, neki se vide u tome ( mada njima nije bilo uopće namijenjeno, nego sam se osvrtao na vremena tijekom prošle godine )...isto tako, ako sam PRISILJEN svaki put kad dođem ovdje gledati bapska naklapanja hormonalno poremećenih žena i njihove bljuzgarije i konstrukcije misli koje nemaju veze s apsolutno ničim osim da su iste produkt viška slobodnog vremena, viška frustracije, viška ograničenosti i nemogućnosti pokušaja trenutnog sagledvanja činjeničnog stanja uslijed nemogućnosti kontrole vlastitih postupaka ( koji idu tako daleko da su u stanju iz svog oštećenog mozgovlja, spominjati nekome bližu obitelj ) mišljenja sam da postavljanje fotografije kurca na blog ( ah! ) u svjetlu svega navedenog istima može djelovati kao premija s obzirom na evidentan nedostatak istog, bez obzira što su dežurne na blogu lijepe, inteligentne (?) i nalaze se isključivo ovdje da u ime svih žena vrše borbu za njihova prava - počesto metodama koje su urangu uličnih nasilnika i riječnikom primjerenim zadnjem birtijaškom ološu, jer kao što napisah - one sve znaju, i njihova riječ je jedina mjerodavna... bilo bi lijepo da mjesto svakodnevnog seruckanja se zbilja prihvate nekog konkretnog posla, proljeće je i tako to....
Evo i jedan linkić ( o zlostavljanju ):



Link


Ugodan vam svima ostatak dana.
Lijep pozdrav.

Uđi, osjećaj se kao kod kuće,
Među svojim vrtovima punim tuga.
Da, možeš tu prebaciti ogrtač
Pretencioznosti … granice nam sad ne trebaju.
Ovo je sad tvoj dom.
Slučajno je danas nedjelja,
Pogled čeznutljivo klizi niz prozor
Vijuga među stvorovima na ulicama Ljubavi,
Preživljavaš još jedno stoljeće njihovih bezvoljnih pokreta.
Zatvorenih očiju, puštaš me da ti se nastanim u davnom bolu,
Ono nešto što nosiš s sobom, što prekriva u pogledu ti sjaj tirkiza.
Očima tražiš noć, ti od Mjeseca zaboravljeno dijete.

''Gorgo, Mormo, Erešigal: ženo s tri lica. Prizivam te i vežem za sebe; nikog nema da te spasi u ovom, starom svijetu, nikog da udara u cimbale i odvuče ti pažnju oštrim vriskovima.''

Krv se ledi, pretvara se u inje, dok moliš za svojih pet minuta.

''Već smo se sreli ranije, ti i ja. Vezala sam te u zeca, u sovu i u fenjer; vezala te u tvojoj kući na nebesima; sad te pozivam da siđeš.
Stare smo prijateljice, ti i ja. Ti što zamreš, pa opet živiš i nikad ne umireš, budi ovdje za mene.''

Mjesec* se prosula na porculanske dlanove.
Na krhotinama prizivaš ponovno snivanje, spavanje bez ništavila i mraka.
Čekam da ti kutevi usana zatitraju osmijehom.
Čekam da zaigramo igru blijedu poput mjeseca.
Tko god da jesi…
Tko god da jesam…
Do sata koji će nam sklopit vjeđe, vremena kad ruke bića snova
Nose naša umorna tijela na neka nova, mekana mjesta.

----
* Mjesec je s namjerom u ženskom rodu ( op.a. )

Jednom, u snenoj izmaglici nadolazećeg jutra, ukazala se prilika.
Vidio sam te. Osjetio. I bio se spreman prepustiti, jer sam vidio,
Da usprkos svoj svojoj veličini, pokazala si se čista lica.
Postoji li prostranstvo sa poštenim, jakim i mudrima?
Napisano je da sve velike stvari nose masku.
A ti...ti si se pojavila, držeći je mešu isprepletenim prstima
Na stomaku.
Licu, nježnom, pomalo zavodničkom i lijepom od mnoštva duša
Koje upila si u sebe.
Poniženi smo i poraženi, u obličju od plastike,
u još jednom zavaravajućem ratu koje proždire vegetirajuću podsvijest.
Dao sam ti zavjet, sjećaš se?
Baš kao i sada, dok sam lijeno koračao nekim nevoljkim i lijenim jutrima,
Izlazeći iz mraka olovnih postelja, odlazeći u tako predvidljivo
I dosadno poznato sada.
Poljubiti ću te u jezik, kao nebrojeno puta to tada.
Krvlju si me natjerala da potpišem da ćeš me uzeti
Tek kad osjetim strah.
Strah je daleko.
Zatočio sam ga u kavezu kojeg čuvaju,
Krvavih snova žedni i polubijesni vukovi nekih
Nikad ispričanih priča.
Odlučnim pogledom upozoravaš na prostor gdje mjesto jedinstva
Treba stajati usamljenost.
Nema straha jer se ne želim bojati.
Koliko nas je samo utonulo u vrijeme kad očajnički smo tražili
Nepoznati dlan na kosi, od potpunog stranca?
Osuđen sam na indiferentnost, bez straha.
Bez predrasuda, sam sebi sam najveći stranac.
Kada me svom silom udara snaga blijedog razuma
Koji prikriva beskonačnost.
Gdje su orgije koje su nam obećali?
Razapete umiru na tvojim zidinama, tebi u čast.
U blijedilo svjetlost dana mrvi tvoj lik.
U daljini podmuklo laju bijesni psi.
Po tko zna koji put, spuštam se na ulice, među njih.

Sve one igre što igrali smo jednom,
Stopljene su u grandioznu varku,
Iluzija više nema, ubijen je i zadnji as iz rukava.
Svjetla istoka bude nas iz sna,
Sjenke borova i miris mora spušta nam na lica sram.
Nečujno, bez riječi, napuštamo od snova sazdan grad.
Pogledi izgovaraju riječi mjesto nas, ogromne i snažne,
Prizivajući noći ispod zvijezda gdje dižemo ruke. Od svega.
Kao nekad uokvireno je crnilo duž hodnika pogrešno izabranog obzora.
Tamo gdje sunce prebzo umire položeno je tvoje tijelo.
Uzorane su zore vriskovima boli. Pričekaj me.
Udaljenost se mjeri poljupcima… blizu sam.