Ručkić krčkić

Ma, planirala sam ja to za danas, ali pitanje bih li ostvarila plan da je bilo struje. A nije. Pa jesam.

Ne volim pričati s frizerkama; zapravo, uopće ne volim ćaskati, a to je onda frizerkama veliki problem, jer ne kuže, kao ni mnogi drugi. A ja, pak, ne volim ići frizeru; ni pedikeru; ni kozmetičaru; nikamo gdje me netko udavi ćaskanjem, ili - još gore! - vlastitim pričama. Osim kad su zanimljive. Jer volim slušati zanimljive priče.

Da, neki dan sam u Jutarnjem pročitala da zapraf imam značajke introvertne osobe, i to je točno, sve do svojih ranih dvadesetih bila sam bolno stidljiva... Pazite, introvertnost ne isključuje komunikativnost, osobito ako dobro slušate! Samo što je ta komunikacija, a nerijetko i razumijevanje, prilično jednostrana... Uvijek se začudim koliko me pogrešno mogu procijeniti ljudi koje poznajem metar godina, i s kojima PRIČAM, kažem ja svoje, iako radije napišem ili održim govor masi, to mi uopće nije problem (i to Jutarnji spominje kao značajke introvertiranih: radije drže govor za 50 ljudi nego što kasnije ćaskaju s njima).

Trivijalnosti me zamaraju. I moje vlastite, a kamoli tuđe. Moj idealan razgovor je strastvena rasprava o obuhvatnoj i dalekosežnoj tematici. Hm. Sad vidim, vjerojatno i ja pogrešno procjenjujem druge: čim ustanovim da za takav razgovor nemaju ni afiniteta, ni sposobnosti, svedem ih na banalnosti. Koje ja, čak i sad, premda ih daleko više cijenim otkad ih ne mogu delegirati majci ili dvorkinji, redovito tretiram fenomenološki i slabo podnosim bukvalnosti.

I tak sam vam ja noćas sanjala da sjedim s nekim tipom i šutim. On nešto melje, melje, onda ustane, da mora nešto obaviti, pa ga nema, i nema, i nema, i ne vraća se. I meni sine - kidnuo tip! A zapravo mi uopće nije bilo neugodno s njime. I naljutim se, i sjetim se svih drugih, ne samo tipova, nego ljudi za koje sam vjerovala da su mi prijatelji, koji su isto tako kidnuli, i o tome mislim na engleskome ("you hung me out to dry"), a engleski je moj jezik objektivizacije i distance, i mislim si, pa u čemu ja to stalno griješim, i onda mi pogled padne na vlastito poprsje, i skužim, u bakinoj sam crnoj haljini i nemam grudnjaka: opustila sam se.

I to je to: za mene su (što bi pašće rekla) kvalitetni oni odnosi u kojima se mogu opustiti. I da to drugome ne smeta. Jer, ja znam da mogu biti uzbudljiva, intrigantna, tajanstvena, senzualna, nepredvidljiva, i sve to jesam kad se tako osjećam, napismeno češće nego nausmeno, ali brte mili (što bi reko krelec), nit se tako stalno osjećam, nit takva stalno jesam, nit bih ja sama mogla ili htjela držati korak s tako nabrijanom osobom.

I skužim, moj najkvalitetniji odnos s muškarcem bio je onaj u kojem smo lijepo šutjeli, strastveno raspravljali i božanstveno se seksali. U kući mi je bio beskoristan, bio je škrt, emocionalno i materijalno, većinu mojih poduhvata nije podržavao, a o svojima mi nije pričao (kukavica!), tvrdeći da ih ne mogu shvatiti (teorijska fizika, naime, i možda je čak i bio u pravu), nije volio ni mog psa, ni moju mačku, ni moju majku, a ptičice nikad nije ni primijetio, ali, eto... S njim sam se mogla opustiti. I uživati. I on sa mnom. (Nerijetko smo jedno drugome pričali kak smo svima drugima ili "naporni" ili "dosadni". Valjda je to bilo TO.)

I sad vas ja pitam, tko je ovdje kompetentan procijeniti nečiju "kvalitetu"? OK, ja za sebe dosta točno procjenjujem, ali intuitivno, zapraf odmah odredim da/ne, a to zapravo podsvijest procesira raspoložive informacije i daje presudu u obliku odluke hoću li prihvatiti komunikaciju ili neću. Većinom neću. I većinom sam u pravu, ZA SEBE: nemam ja tu što dobiti, osim udava koji će me daviti svojim udavnim preokupacijama o malenom/malenoj udavnoj sebi i svojem stisnutom egiću. I nikad mi nije žao što odlučim "ne" i uvijek dobijem potvrdu da sam bila u pravu. Ali, kod "da" se i ja znam zaribati. Tu je već potrebno prilično truda i vještine za fino ugađanje prijema. I fino odašiljanje signala.

Međutim, sad je vrijeme za ukuhavanje laganog povrtnog variva. Pa vas zato sve skupa, i neprihvaćene i prihvaćene, lijepo pozdravljam. U svojoj staroj majici, bez grudnjaka, sasvim opuštena.

Nisam baš nadahnuta za blogznakaj, ali ručkić se mora još prilično dugo krčkati. Usput, jučerašnji eksperiment s prokulicama se nije isplatio: puno suđa za sasvim osrednje okuse. Ma. Prokulice skuhaš na pari, zaliješ maslinjakom, dodaš češnjaka i soli i papra, i nema tu filozofije! Tko voli, uživa, a tko ne voli - ne mora.

U daljnjem nizu trivijalija iz moje svakodnevnice, mogu vas izvijestiti o sljedećem: ako vam iz staklarne dođu doma zamijeniti prozorsko okance 24cm x 44 cm, ravno 50 m daleko od svoje radnje, to će vas koštati 170 kn; ali, ako vi oteglite okno k njima, eee, onda je to 40 kn. Pa si vi razmislite ima li smisla klince tjerati da završe neki fakultet!

Klinci. Sve češće slušam da ih ni vlastite majke ne podnose. Ono, vole ih, što će drugo, tu je golema genetska, hormonalna, vremenska i financijska investicija, taman posla da ih ne vole, ali ih fakat ne podnose: naporni su, vele, dosadni, materijalistični, šlampavi, čak i prljavi, neposlušni, neoprezni, bezobzirni, egoistični, cendravi kad nije po njihovome, i ne šljive živu silu, nema tu autoriteta, ni roditeljskog, ni inače... Ja to, naravno, ne bih smjela reći, ali kad to majke ili očevi sami kažu, priznajem: slažem se.

Jučer sam tješila jednu zdvojnu majku poopćavanjem njezinih partikularnih problema (klinci puta dva): suvremena kultura nas porobljuje (u smislu "pretvara u robu široke potrošnje"). Konkretno, klince je uzdigla na pijedastal zato jer su roditelji na njih voljni jako puno potrošiti. Slično kao i na cucke, mislim, po kojoj fori kineska loptica može koštati 17 kuna? Mogu misliti pošto su tek malo kvalitetnije igračke za djecu. Dok vole igračke; a kad prijeđu na tehničku robu, jadni roditelji fakat naježe. No, ta djecocentričnost dovodi do takvog groznog dječjeg ponašanja, te njihove upućenosti u sve skupo a totalnog debilizma glede osnova preživljavanja, drskosti i otresitosti, a roditeljsko demfanje i oklijevanje da im priušte i posljedice vlastite razmaženosti dovode do kronične cendravosti i zazora od neuspjeha: klinci radije neće niš ni pokušati da ne bi omanuli, jer to je grozno, zar ne? Nemaju pojma da se tak nešto i nauči. Pa nauče jako malo. Guraju kroz trome obrazovne sustave i ne znaju ništa sve dok ne bude stani-pani, a onda, ipak, neki od njih nešto i skuže. Ako ih prije toga roditelji već nisu uspjeli uvjeriti da je svijet protiv njih, ilitiga da su predobri za ovaj i ovakav svijet...

Možda zapraf uopće nije loše što ovaj i ovakav svijet propada?

I tak, u tom zdvojnom razgovoru, pitam ja je li ona ikad djeci dala po turu, jasno naznačivši da ne samo ja, nego i mnogi pedagozi, smatraju metodu dupetarenja izvrsnim načinom da pred-kognitivno dijete skuži granice svojeg svijeta i opasnosti koje u njemu vrebaju (napominjem, naravno, da to po dupetu uopće ne mora boljeti, ali treba zveknuti i treba trgnuti dijete iz opasne i/ili jalove rabote - npr., opališ ga/ju onim kartončićem iz role kuhinjskog papira, tak sam ja Dušku naučila da ne smije smetlariti i ne vidim nikakvog razloga da dvo-trogodišnjak ne bi na isti način mogao skužiti da ne smije, npr. gurati prst u šteker; pride je znatno jeftinije i dugoročnije nego childproofing cijeli stan; i da, pametni psi poput Duške dosegnu inteligenciju dvo-trogodišnjeg djeteta). Veli ona da je, ali nikad javno, nikad npr. u parku, u kojem je njena kći netom napravila ne jednu, ne dvije, nego čak tri svinjarije, povrijedivši se pri tome, jer, veli, sjećaš se kak su razapeli onu neku glumicu koja je priznala da povremeno ispraši svoje dijete? Ne sjećam se, ali mogu misliti, jalovi mediji, osobito internetski, samo čekaju neku takvu temu da je razvuku na dane i dane vlastite jalovosti. Kao što je moja sugovornica točno primijetila, ne bave se oni muževima/ženama koji se međusobno mlate i pride maltretiraju/zanemarju djecu, niti djecom koja umiru od gladi i zapuštenosti, čak ni ovima koji djecu ne cijepe i/ili ih liječe čajekima kad trebaju kortikosteroide ili kemoterapiju, jock, to su ozbiljni problemi i tu zbilja treba upogoniti mozak, resurse, snage i vrijeme da bi se išta pomaknulo, ali to je li neka poznata ili nepoznata faca opalila dijete po dupetu, eeeeeeeeeeeeeeee, to je tema o kojoj moš srat do besvijesti dok ti dijete radi što god ga je volja, obično nešto što ne treba.

I da, naravno, internetski mediji moraju biti antiprotivni. Tak i ovdje. Ako ja velim da je ostarjeti zaista tužno, ali ne i osuda na doživotnu nesretnost, naravno da će se tu naći raznorazne prestarjele kvočketine koje nikad niš drugo nisu ni znale nego zaleć na jajca i tvrditi da to nije tako... Tj. da one nisu takve. Pa nisu, naravno! One su nesretne. Ja nisam. Ja sam prestarjela kvočketina kojoj jajca nisu glavna životna preokupacija, koja je, štoviše, presretna što sad može kvocnut što god ju volja, pa i jajca; one pate za jajcima, kojih više nema, ili su mućak. A najbolja mi je ova naša kokoš, za koju se zbilja čudim što nije u vojnim snagama, ta fakat ne funka bez uniforme, ali ajd, valjda joj je kuta dovoljna, potpuno nezrela, sva posredovana i posredna, nije u stanju ni plakat nit se veselit bez blagoslova "višeg autoriteta", pa jebote, ta bu i papke otegnula suha i suhoparna, ona kakti "nije ostarjela" - naravno da nije, za to bi se trebala i razviti i razvijati. Nju će nemoć i smrt samo snaći. A ona me posebno iritira baš zato jer je bar zericu inteligentnija od juicy i mai; inače su iste. Pljunute. Sam kaj su ove zgodnije.

I da, za tugovanje za mladošću je trebalo iskusiti njezine beneficije: biti lijepa, biti poželjna, biti ženstvena, biti u centru pažnje, nekome biti naj... Ja sam bila. I znam da to više ne mogu. I jebiga, žal mi je! Fakat mi je žal! Da mogu, ja bih opet, još strastvenije. Ali ne mogu. A ne podnosim imitacije.

Mislim da se ovo moje skuhalo. Točnije, da je na redu sljedeća faza, u kojoj moram biti pozorna. Ajd, zdravi bili, veliki narasli, omatorjeli kako god znate :-D

Link



Starost me prvi put prepala kad sam imala 46 godina. Bila sam u mladom društvu, koje me voljelo, koje me prihvaćalo, s kojim sam se dobro osjećala i sasvim poistovjećivala, ali: svi su mi govorili "Vi" i "Gospođo". Onda sam napisala ovu pjesmu:

VI GOSPOĐO

Treba naučiti potpuno novi osmijeh
Kad postaneš
Vi gospođo
Izbaciti iz ormara šašave zaborave
Namirisane slutnje i uvrijeđene pokušaje
Neka ostanu samo
Mekane stare cunje
I one ravne cipele u kojima
Vi gospođo
Manje žulja
Treba naučiti sve kutove svjetlosti
I smjestiti se u najtopliji
Zatvoriti prozor kad susjed klimne
Vi gospođo
Uz svoj novi polagani uspravni osmijeh
I pozdraviti zahvalnost ako se javi
Čvrsto zatakni najdraže ja
Pod kapke
I priznaj
Sad ste na redu
Vi gospođo

31. 08. 2007.

A ne bi to mene toliko zdrmalo da već nisam znala; da već dugo nisam primjećivala kako me sve manje ljudi vidi, još manje gleda, a jako malo njih uviđa da sam ja zapraf skroz-naskroz ista kao i prije 10 godina. I pomislila sam da u nečemu griješim, da je sve to skup pogolema zabuna:

NIJE STVAR

u ladici
u glavi
u imenu
u pički
čak ni materinoj
ni u banani
niti u postupku
rasprave
nema je
nije tu ni bila
a ipak si je izgubila
u treptaju oka
dok okreneš glavu
zagledana u nešto što je moglo čekati
ti nesmotrena
šlampava žena
tako sigurna da znaš što je na njoj
i u njoj i oko nje i kako stoji
čak i kad ne znaš izgovoriti
je ne sais quoi
u kričavom šlafroku premećeš i brundaš
ali samo u mislima
smrznuta
na ledu
ostavljaš otiske na čaši
i tako znaš
da si ipak tu
1. 9. 2007.

I da, konačno se sasvim otvoreno, sasvim izravno pogledaš u zrcalo, ne samo po sjećanju, ne samo po opipu, pogledaš svoje stvari i vidiš da su broj veće nego lani, a tri više nego onda kad si se samoj sebi najviše sviđala, vidiš na faci jastučiće kojih nije bilo, vidiš u glavi slojeve iskustva, koji te pokreću u obrani ili napadu, vidiš se odjednom kao na slici, sasvim izvana, sasvim opredmećenu, i da, priznaš si:

IZDAJA

Više mi nisi prijateljica.

Napustila si me promišljeno, mučki
Bez pozdrava
Tako postupno da uopće nisam primijetila
Kad su se naši jutarnji pozivi –

Jedino tebi sam mogla ispričati što sam sve sanjala
Jedino sam s tobom vjerovala da je san mogućnost, pitanje dana

– prorijedili
I skratili
I postali
Što ćemo večeras, pa sutra, pa prekosutra, pa
Čujemo se

I knjige si mi odnijela
Jednu
Po
Jednu
Nekom drugom si obećala netko drugi čita
A tako i pjesme filmove
Bilježnice
pune naše budućnosti
Onu skupu haljinu koju smo dijelile, jednom ja, jednom ti

Nož je bio kad si se prestala sa mnom
smijati
Onda sam posumnjala
Ali nisam htjela vjerovati.

Kad te nazovem, pričaš
Kamo ideš s kim ćeš se naći što ćete raditi te večeri
Sutra
Prekosutra
Za vikend
Na ljeto
A ja popodne ispijam kavu
S onima koje zanima
Što sam danas kuhala.

I kad te vidim u gradu
Vitku
Golih ramena
Kosa ti blješti pod suncem neonom svijećama u mraku
Raspričanu s novim prijateljicama,
Okrenem glavu,
Postiđena.

Dođe mi da vam priđem, i kažem
Ne vjerujte joj ništa
To je prevrtljivica
Ostavit će vas
Promišljeno mučki
Bez pardona
Čim shvati da sjedite u gaćama do pupka kupljenim u Nami
I da vam je udobnost grudnjaka važnija
od lakomih pogleda
A možda i prije toga.

Da, ona je
Lakoma
Površna
Možda i priglupa
Ona hoće
Traži
Zahtijeva
Uzima
Ne pita
Troši
Krade kad ne daju bez pokrića
Na šarm
Osmijeh
Obećanje
O kojem uopće ne razmišlja...

Ali onda spustim glavu i odem dalje
Neprimijećena.
I bude mi tako žao što te nisam
Više voljela.
2. 9. 2007.

(Sjećam se, ovu sam pjesmu jedno davno objavila na blogu i svi su je shvatili doslovno. Uslijedila je rasprava o tome kakva sam ja prijateljica i jesam li zaslužila što me snašlo, je li moja prijateljica uistinu podmuklica, ili sam ja sve to sama skrivila... Eto, nisam. Sve je to prirodno. Mladost, kao i prijateljice, ne mogu biti za sva vremena. I treba ih voljeti dok jesu.)

I onda se sama u sebe zagledaš... Dugo. Brutalno. I što vidiš?

IZVJEŠTAJ

Kod mene
Ništa novo
Gledam van i mislim si
Što ću danas

Ulicom šetaju
babe s kolačima
Kapa nebeska je nisko
Miševi znaju da će pokisnuti
u rupe su se zavukli

U daljini tutnje vozovi
I nijedan ne kasni

Sad je već kasno za novi list papira
Ili plakanje
Prašina se slegla
Sat napinje žicu
I još malo pa će otkucati

Kao što vidiš
Kod mene sve po starom
Sve manje pameti
Sve manje ludosti.
3. 9. 2007.


Znate ono, bijes, tuga, prihvaćanje...? Tako je i sa starenjem. Ili s odlaskom mladosti. Ode nešto na što oduvijek računaš; nešto što uistinu JESI ti.

MAČKA IZ KOFERA

Rekli su, "Gospođo, to je
vaša osobna stvar,
niste jedina, takvih je tisuću, milijun,
bezbroj vas ima..."

Nevažnih, dakle, jer
osoba nije važna
ne vrijedi osobito
ni osobno
ni kao životna pojava
općenito
ni jedna u milijun
ni bezbroj nas.

I zaista je tako, znam,
Znaju i drugi ali se brane
junačkim desetercem
ili utjehom ljubavi

Koju ja nisam nabavila
Nikada
Pa čak ni kad je bila na rasprodaji
Kao ni mnoge druge stvari
Koje bih sad voljela imati
Neka bar stoje u ostavi
Za nedajbože
Ta krama kojoj smo htjeli vjerovati.

Ali imala sam mačku
Svugdje sam je sa sobom vodila
U koferu
Mislila sam da voli
Biti moja
I uvijek sa mnom
Na putu

Moja mekana topla mačka iz kofera na stranome putu

I onda sam jednoga dana
otišla iz sobe nekim poslom
utabanom stazom nove obaveze
i ostavila otvoren kofer
i moju mačku u njemu
pospanu
sklupčanu
prede kad je dirnem

I nisam je našla kad sam se vratila
Nigdje
Svugdje sam gledala
(Osim na cestu)
Sve sam pitala
Dugo sam dozivala
Nitko nije znao
Davno

Pa sam otišla
Lakšega kofera
I znala sam da je nema
Ali sam i dalje gledala pod auto, u tuđa dvorišta, podrumska okna
Zamalo sam uzela drugu mačku
Već sam je grlila,
Ali znala sam
Nije moja.

Htjela bih s nekime pričati
o svojoj mački
Pitati
i čuti odgovor koji ne boli.

Ne mogu
jer je osobno.

Ali je sanjam
Visoko na nepoznatoj grani
Među pticama
i drugim mačkama
njih milijun
Ušiljenog brka pikira moju sjenu na odlasku
i nimalo nije tužna.
4. 9. 2007.


I onda se osvrneš i vidš starenje svugdje oko sebe:

U MOJEMU KVARTU

umiru prodavaonice
umjesto parte im objese
Obavijest o preuređenju
ili Zabranu plakatiranja

agoniju najave
totalne rasprodaje
skraćeno radno vrijeme
police u kojima zjape rupe
kao povađeni zubi
vonj prašine

Ponekad osvane neka nova
nakinđurena nadobudna i nesigurna
tipična mlada glupača
naglo izrasla od napitka
na koji je nabasala u grotlu
iznad kojeg nestrpljivo korača zec
zapiljen u sat na lancu

uvrijeđena kad ignoriram njen poziv
kao majka kad ne volim njezinu djecu
jer mi ne znače ništa, ta njena djeca
na koju ne mogu potrošiti trenutke,
ta roba koja mi ne pristaje, nije krojena za mene
zaogrnutu oproštajem;

Zluradom mudrošću da u mojem kvartu
drsko samodostatnom poput bradavice
usred gradskoga pupka
opstaju samo prolaznici
auto dijelovi i gume
i predstavništva stranaca.
9. 9. 2007.

I pruži to utjehu. To sveopće rastakanje u nevažnost, u smrt... Ali, JA ne bih još. Još u meni ima pobune. I strave. Pa kako kad, malo je jača jedna, malo druga...


ZABAVA

Tako elegantno nevažna
i nedarovito prisutna
u svijetu prozirnom od beznađa
jučer je istinski odvratna žena
željela znati moje ime
ah, što je u imenu,
pomislila sam,
ali nisam joj rekla
otpuhnula sam dim cigarete
i nju s očiju
nenaviklih na bistrinu kratkoga dometa
stala sam brojati ljubavnike
sve bivši
kao kisele krastavce u tegli
svakome bih sad odgrizla glavu
bijesna zbog dosade koju su mi priuštili
slagati nade pod zablude
obećanja u kajanje
želje u oproštaje
i kad pogledaš malo bolje po
ovome prozirnom svijetu
jedino ona zadržava pogled
ta gadna žena koja bi moje ime
možda ugasim žar
i odem je upoznati.
22. 09. 2007.


ALICA U KUTIJI

Bila sam bijesna što ne mogu za tobom.

I moja je ljubav isparila u bijesu.
Jer bijes je bolji od tuge.
I strah je bolji od tuge.

Bijes je najbolji.

Nisam te mogla pratiti.
Ljigavo si spuznula gdje ja ne znam ići.
Gdje se bojim.
I bijesna sam zbog toga.

I sad bih trebala reći,
žalosna,
ali to je teško,
i zapravo nisam.

Jer ja još imam čaroliju,
još mogu ispijati čudne zatravine,
još mogu vjerovati
skakutavim stihovima
još mogu željeti
i vjerovati da je želja
nešto dobavila
još mogu
sve ono od čega ti želiš odustati

Moraš odustati.

Rupe imaju dno.

Ja biram biti u kutiji.

Ja ću iz nje iskočiti
Bit ću pajac
S rogatom kapom
I glupavo ću se smijati
Svima koji se nasmiju

Jača od njih
Jača od tebe
Jača od tuge
Jaka zbog straha
Zbog bijesa koji još imam

Jer bijes se tako lako održava

Ne traži ni kap vode
Ni trunčicu ljubavi

Kao žilavo samoživo stablo na hridini
Ždere iz dubina
Pojeo me cijelu
Mene crvenu

I nježnu od krumpira
slatkih otočnih
ponosnih na otimačinu
kiše
munja
treptavih izgleda

Sve je tu u čarobnome napitku
A neću ga popiti
Jer ovo moram proživjeti

Sama
U kutiji čudesa
Bez čarolija
Čudnih
Jer ih je nemoguće zamisliti

A sad u njima
Moram živjeti

30. 09. 2007.

I vidite, cijelog svojeg života bila sam uvjerena da se zaista ne isplati biti genij i/ili kreativka. Sve do onog trenutka kad sam postala svjesna svojeg starenja. A onda sam ostarila uz šačicu pjesama i nekoliko nepotrebnih ljubavnika. (U stvari, ne, i oni su bili potrebni, ti ljubavnici; kao i Iskrica, pozornica mojeg labuđeg pijeva i zlobnjikavo samozadovoljne starosti.)

Jer, svijet funkcionira po gluperdama: vas je više, zajedno ste jači i zajedno imate više love za potrošiti. Vaša sreća ili nesreća nikome nije važna dok privređujete ili trošite. Kao ni moja, uostalom, koliko god ja bila pametna ili kreativna. Ali MENI je bolje zato jer JESAM pametna i kreativna: JA sam taj evolucijski izboj koji većina vjerojatno neće doživjeti, ni kroz svoje potomke, jer bi to značilo odustajanje od suvremene ekonomije, političkih konstelacija i distribucije utjecaja i sredstava. Jebe mi se! JA SAM OSTARILA. I meni je to DOBRO.

No, da se vratim nekoliko godina unatrag, nije to išlo baš sasvim glatko, u roku od mjesec dana... Ne. Imala sam ljubavnika, voljela sam ga, i on mene. Bili smo genijalni, nekonvencionalni i živi u svim smislovima. Kad sam mu rekla da idem na Iskricu još malo biti mlada, bio je radoznao, ne ljubomoran ili srdit (ako je i bio, nije mi priznao, a ja nisam htjela znati).

Eh, viš, sad sam pogledala datume... Da, prvo sam još malo bila tužna...

TUGA TI NEĆE POKVARITI FRIZURU

Ako naučiš kako se nosi
Sasvim lijepo pristaje
Uz jesensku robu

Zaogrni je oko ramena
I jedan kraj prebaci preko drugoga
Ali pazi
Visoko uzdigni glavu
Da se njen odsjaj ne ugnijezdi
U podočnjake

Možeš je nositi kao narukvicu
I pustiti neka zvecka
Ili ovjesiti oko vrata
U tajanstvenom medaljonu koji
nikada nikada nikada
Nemoj otvarati

(Osim kad si sama
pred zrcalom
i skidaš sve
svu dnevnu šminku)

Neke žene bez ukusa
Nose je u čizmama
Uz vojnički teški hod
Neke su je razmazale po obrvama
Objesile na uši
Uplele u masnu kosu
Ili im je stalno na vrh jezika
A znam jednu kojoj je uvijek
Na ramenu
Poput zločestog malog majmuna

Moja je besprijekorna:
Svu me je prožela, do korijena kose,
A frizura mi je savršena.
08. 10. 2007.

I da, viš kako friziram povijest, prije Iskrice je bila još jedna strast, i hrpa pjesama na engleskome (koje nemrem naći, ali budem), jer je strast bila oličenje svega što volim u britanskoj kulturi, oxfordski intelektualac, novinar, strastveni uštogljeni Englez... I moj je ljubavnik znao sve o tome i sve to podnio i pustio me da se obračunam sama sa sobom. Ma, tko ga ne bi volio?! Za razliku od Engleza, koji mi je zlobnjikavo napisao da je našao novu "ljubav" i da je "mlada" kad je među nama počelo trokirati na daljinu.

Na Iskrici se još malo dalo mladovati, još malo se moglo vjerovati da sam ista kao i prije:

Smrt strastvenosti

Zapjevaj junačku pjesmu ravno iz ošita
Trebam uspavanku

U krevetu s idolom
Ja bih radije kurac nego utjehu

Na spomeničkim grudima njegove ljepote
Ne mogu usnuti bez damara pohote pod uhom

Prekrij nas klorofilom, mekom mahovinom
Neću plahtu uštirkanu preko očiju

Još su otvorene

Narikače na bdijenju u vlastitom grobu

srijeda, 22. 10. 2008.

I moj je ljubavnik stario... To sam potpuno smetnula s uma. Voljela sam ga jer je bio sve što sam voljela u svojoj mladosti, a njegovo starenje nisam htjela ni primijetiti, a kamoli prihvatiti, dok sam sama starjela. Pisala sam vam o svemu tome na Iskrici, i vi ste me voljeli/mrzili zato jer sam imala i ljubavnika, i priležnika, i rezervnog, i još jednog rezervnog, i još ponekog iz vaših vlastitih redova. Dakle, nisam genijalno ostarjela uz šačicu pjesama, nego uz niz nadahnutih i prilično očajnih/očajničkih jebačina.

Ali, ostarjela jesam. I konačno mi je sve to moje postalo smiješno. I fala eternisu, koji je bio zatravljen mojim zapisima starenja, pa je potaknuo presudnu pjesmu:

SUBOTA

Možda je danas mislima prehladno na grintavim granama
U čežnje nadutih oblaka ciljam golim okom
Oštrovida od kremena zime pod noktima
I oh so sexy s golim grudima na tako sivoj ulici nosim doma crvenu papriku u nadi da je ljuta a znam nije slatka će biti
Zmije u torbi tiho sikću hibernaciju od koje im rastu krila da prhnu tako lake ako otvorim torbu od šupljega srca
Bez jeke u nogama ne volim hodati stazama bez tabana u topot tuđih srdaca
U krvavi mrak žalobnog češera pokapanog smolom tužnjikavog osmijeha
Oh so sweet & sexy raspjevana vješam nadu kvačicama pogleda o štrik iščekivanja
Velika mokra šuštava
Zaklanja vranu graktavu kradljivicu sjajnih ključeva i ostalih šlampavih predmeta što sjaju bezvrijedni u posljednjim ovogodišnjim travkama
Zelenila u mojem gradu na mojoj ulici uz žbuku koja pada s vijenaca ostarjelih zgrada u kojima više ne stanujem
Ni oni kojima sam pripadala
Oh so dreamily sexy & cute sa svojim zmijama i paprikama bez ajvara bosa se smijem škripavim granama
Vjetar će reći svoje

Subota, 18. 10. 2008.

Da, postala sam si smiješna. Mila i smiješna. Smiješno mila. I priznala sam si: to je to. Vole me oni koji me ne vide; oni koji me vide, trebaju poticaja, vremena i volje da me zavole. Koje ja želim?

Svejedno mi je. Kako kad. Još sam sredovječna (onda bila). I zato:

SRIJEDA

Čegrtušu možeš sinkopirati samo do nesklada
koji će netko platiti glavom

Treba li za put u nevažnost ponijeti sendviče?
Raspelo mi ne stane u torbu
A mogli bi zamjeriti ako ga natovarim nekom drugom na grbaču
Svatko nosi svoje breme, kažu

Nadmudrivanje s valićima neće dobro završiti za ovu stijenu
koja ih sad krupno šamara optočena dagnjama
Oblaci vjeruju u reinkarnaciju

Nježnost se kao bolest ispružila po otomanu
Nemoj me zvati večeras
Pa ni u proljeće

U sitnim slovima na dnu ugovora nema ljubavi
Otpečatila se
Ne znam gdje zvecka
Nije kod mene

Ja ću na put na leđima čudovišta iz četvrte dimenzije
A ti kako hoćeš, po vlastitom izboru
Srijeda se još ne može sručiti u spiralu
Četvrtak ne mogu preskočiti
A i ne da mi se

Srijeda, 22. 10. 2008.

I onda sam se konačno okrenula sebi; i zaista se iskreno pogledala. I naučila se voljeti. I volim se. I više nisam osjećala potrebu pisati pjesme. Osim jednom, prije dvije godine:

okrutnost travnja će nam krckati pod zubima
reći ćeš lijepe su djevojke dok to ne znaju
omotane čarolijom nemoći
večeri su hladnije nego što izgledaju i duže od sjećanja
svijet bridi pod tabanima neku svoju melodiju
koja dugo i nemirno putuje do uha i stane
nepodatna jeziku
reći ćeš naše zime su postale okrutnije od proljeća
djevojke su lijepe dok to ne znaju i samo prolaze
kao dani koji su duži nego što izgledaju i brži od sjećanja
omotani čarolijom nemoći
ja više nisam lijepa rekla sam lani
ali me kiša više ne može otjerati s trijema
sve više volim njene bubnjeve i bitke vjetra s granama
koje su borbenije nego što izgledaju i žilavije od sjećanja
omotana čarolijom nemoći
znam što ćeš reći

28.2.2013

To je zadnja koju sam uopće napisala. A onda sam, starački, krenula stvarati svoj starački život: udoban dom, posao koji mogu raditi s voljom, a bez pretrgavanja, krug prijatelja s kojima smijem biti stara, i dosadna, i demodirana, i iskusna, i mudra...

I da, isplati se biti genij. I kreativna.

Nadala sam se da će kraj svijeta doći nakon što ja epilogiziram iz njega; ali, hebga, izgleda da će ranije! Možda bude obuhvatan pa svoj obli planet sravnimo u disk, a možda se samo maknemo onamo gdje više ne možemo štetiti kao do sada - u pećine, ispod zemlje ili u zemlju, mrtvi i hrana korisnijim stvorovima; a možda ga jednostavno preuzmu jednako gadni kao i mi sami, samo s drugim bogovima i običajima.

Komadić svijeta koji (zabludom? navikom? socijalizacijom?) nazivam "svojim", tj. svojom domovinom, heh... Taj je onome dijelu svijeta kojem bi želio pripadati zapravo međusvijet. Oduvijek. Tampon zona između civilizacije i obilja i divljaštva i gladi; između međusobno sličnih i onih različitih. A mi koji živimo u tom međusvijetu, za njih smo mi polusvijet: prevaranti, sitni lopovi, ulizice, kurve, svodnici, skorojevići i poludivljaci. Nije nas šteta.

Tako je bilo od srednjeg vijeka, tako je bilo početkom 20. stoljeća, tako je bilo krajem prošlog stoljeća, a tako je opet.

A svi oni koji misle izvuć neki žeton, financijski iz EU, ili politički lokalno, iz tzv. "humanosti", mislim da će se gorko razočarati. Situacija se već otela kontroli, a mi je ne znamo kontrolirati. EU ne želi. Americi se fućka, a Rusija bi opet malo bila imperij. Azijci grade atomske bombe i vole diktature. Afrikanci se rađaju i umiru s inteligencijom cucka od izgladnjelosti i bolesti, osim ako nisu "posvojeni"; Australija i Novi Zeland su daleko, a govore engleski...

Mislim da ću sad svojim svijetom smatrati samo svoj mali dom, dok traje. Ako ga ne uruši politika ili potres. Dok ga ne uruše politika ili potres. A onda... Nadam se da će Duška preživjeti. I biti voljena sve dok je živa, bez obzira na sve.

P.S. Molim da nam gđa. Pašće, bloška sveznalica i sveljub, podastre primjere vlastite i vlastoručne skribi za sirijske izbjeglice. Je li im ustupila svoje nekorištene nekretnine? Koliko ih je nahranila? Jel sad tipka ovdje uz dva mala Sirijca na koljenima, na svakome jedno? Bile bi poželjne i fotografije, takve bih radije vidjela nego maine.

Da se razmemo, ja sam lijena. Jednom mi je jedan moj šef rekao da je to značajka inteligentnih ljudi, a meni se to zapažanje učinilo ne samo laskavim, nego i točnim - pa kompletan tehnološki napredak čovječanstva zapravo je ili izraz želje da radimo manje, ili stvaralačke dokolice; gluperde rade po uputama i pride pronalaze smisao svojeg postojanja u šarafljenju istog šarafa na potpuno isti način svakoga istoga dana. I neka. Treba njih. Inače bi se sve raspršilo u ideje bez provedbi.

S druge strane, kad mi je stalo do nečega, bila to realizacija neke moje zamisli, ili lova, znam ja itekako upregnuti. Ne volim raditi po nametnutom rasporedu i/ili ritmu, a obično radim brže od svih drugih, zato, dakle, ne volim niti raditi u timu, ali hebga, nemreš uvijek birati, pa kad mi se sluči da moram kako nećem, a ja dok čekam radim nešto što me veseli. Evo, cijelog ovog mjeseca ja čekam ispitne rokove, dežurstva, sastanke, rasporede, ali ne sjedim zato non-stop na Iskrici: jock, majci, počistila sam nered u cijelom nekorištenom dijelu stana (osim u djevojačkoj, a i to još stignem), osmislila neka praktična rješenja za neke nepraktikalije koje me znaju ižifcirati, životinje su mi njegovane, čiste, razigrane, naučene na raznorazne intelektualne izazove, svaki dan je svježe skuhano, a usput su i sve moje profesionalne obaveze obavljene, tj. svi radovi pregledani, ocijenjeni, sve ocjene unešene... I mirno mogu dočekati onaj nesretni dan kad ću na posao svakodnevno, po zadanom rasporedu, predavati i što volim i što me ne zanima, ljubazna, nasmiješena, našminkana, ali jebiga, u udobnim i ne osobito atraktivnim cipelama.

(U jednom (prekratkom) razdoblju života potrefilo mi se da sam primala izvrsnu plaću za jako malo rada. Tada sam prevela desetak knjiga i napisala tri. Naravno, s obzirom da radim u privatnoj firmi, vlasniku je jako brzo postalo jasno da su mu djelatnici dokoni, a da će firma, uz sav naš lelek i jad, ako tako nastavimo propasti, pa nam je povisio normu; na čemu sam mu zahvalna - jer plaća mi stiže svakog mjeseca, već godinama. No, dok je bila Utopija, ono vrijeme i energiju koje nisam morala posvetiti zarađivanju plaće, posvetila sam konstruktivnim djelatnostima, jer me veseli STVARATI, od svoje dokolice i raspršenih misli stvoriti nešto opredmećeno, nešto što možeš primiti u ruku ili bar poslati još nekome, neka vidi, neka se zabavi.)

I vidite, zato mene zbilja iritira OVO:




Koliko sam upućena, ta osoba radi u državnoj firmi. Dakle, prima plaću iz poreza, koje plaćam i ja. Porezi na moju konkretnu plaću iznose preko 1000 eura mjesečno. Ja na ruke dobijem manje nego što mi treba da bih živjela kako volim živjeti i da bih imala spokoja i snage za kreativni i/ili dodatni rad. Pride, zbog takve osobe (i svih njoj sličnih), koja efektivno radi maksimalno sat vremena dnevno, i to ne samo na poslu, nego očito i doma (vidi moj jutarnji slikovni blog), ja ne mogu u pemziju za 2 godine, nego za 10; i opet neću dobiti dovoljno za život, pogotovo ne ovakav kakav sad vodim i kakav mi se JAKO sviđa, nego ću se morati odreći jako mi bitnih stvari: života u stanu u koji sam ulupala cca 10000 eura u zadnje 3 godine (što moram otplatiti do zadnjeg mi radnog dana), svakog "luksuza", koji vjerojatno uključuje i suživot s više od 1 životinje, lijekova na koje se plaća preveliko učešće (npr. spreja za nos, za koji unatoč dopunskom osiguranju, plaćam 70 kn participacije, ili hormonskih nadomjestaka, koji me koštaju 50 kn), a nove garderobe, frizera, kozmetičara, bazanja po restoranima i tsl. se već i sad odričem.

Iz istog ovog razloga nema teorije da poduprem tzv. "šatoraše" (viš, oni sad pali u zaborav, očito nisu izborno probitačna opcija) ili prihvat izbjeglica, osim ako ih se ne postavi na radna mjesta ranije opisanih uhljeba, i to jedino pod uvjetom da su ta radna mjesta uistinu POTREBNA. A sve mi se čini da nisu. Jer naša lokalna uhljebljenica zaista ničim nije pokazala niti dokazala da posjeduje takve sposobnosti da bi mogla za sat-dva odraditi nešto za što drugima treba cijeli radni dan. Ali, dokazala JEST da je isprazna tračbaba.

No, hajd, kaj sad...? Nemrem ja tu niš, čak ni revoluciju dizat. Tu i tamo nas zabavi svojim paranoičnim konstrukcijama. Uostalom, ima ona roditelje. Njihov je posao da je upozore da i sama ima djecu i da bi možda dijelić energije koju je utrošila na godine lelekanja za nekim popušenim kurcem ili društvom koje je neće trebala uložiti u igru, učenje i skrb za njih. Hm. Ma. Očito ni ti njeni roditelji nisu obavili blogznakakav posao... Ma. Kaj me briga za nju, njenu energiju ili njenu djecu - mene je briga samo za novce koje ona i njoj slični troše, a ne zarađuju. Potrošači kisika. Fuj!

...da se prisjetim zašto ste mi, uglavnom, stvarno dragi. Ovo je izbor pjesama koje su nastale nadahnute Iskricom, mojim pevetašima, poneke blogom i bloškim temama. A gotovo sve su i o starenju. Jer TO ovdje odrađujem. Nisu složene nikakvim logičnim redoslijedom, nego onako kako sam ih nalazila u kompu. Sve su copyright by vegavega8.




ENIGMATIKA

Zagonetka se ganutljivo odgoneće
Dok Bog Batinaš uljudno skida cipele pred ulazom
U kućicu na drvetu koju svojataju i vrapci na krovu

Svizac žvače travku kojom je odsvirao zimski san
Dok dingo oblizuje slatku krv s njuške u vjetru
Djeca se bezbrižno njišu sigurna kao kockice

Led prolazi počasni krug uz staklo dojmljivo visoke čaše
Dok oseka gasi žeđ mudracu koji se povukao iz javnosti
Riba na suhom zijeva od dosade

A na grame mar gane a
Radar je palindrom
Metonimija popunjava križaljke

FJAKASTOME

Voljet ću te kanonima metafizičkih pjesnika
Dok se mora cijede s ruba svijeta osupnuta ribama
Ipak je sve ravno kad nam svijet postaje repatica
Kauguma s okusom travnjaka kraj autoputa

Voljet ću te, dragi, usred pucanja zemaljskih okorina
Vegetarijanski rahla usred tromosti tektonskih ploča
Pomakni se, dragi, nedogmatskim pregnućima
Jer samo što nisam ishlapjela kao fini parfem
Što predugo čeka posebnu priliku da se iskaže
IMOVINSKA KARTICA

srela sam ženu koja ima muža
jako je to veseli
a ima i sreće kaže jer muža
nije lako zadržati
kao ni sreću
moraš ih vezati za sebe
i njen muž ima ženu i djecu
jednom se moraš vezati
kaže da i on ima sreću
jer se oni lijepo imaju
vole čuti kako sve klapa
rado o tome klepeću
kao strašila na strništu

srela sam čovjeka koji ima vjeru
a zato jer je ima ima i nadu
a s vjerom i nadom je stekao
i pravo na nagradu
ali samo ako ih ne izgubi
zato ima narukvicu na zapešću
biheviorističku gumicu za podsjetnik
kojom se pucne kad je rastresen
jer svatko ima slabosti pa i on
zemlja je za njega odlagalište grijeha
kroz koje prolazi mrmljajući upute

srela sam ljubavnika
s kojim sam gubila vrijeme
jer sam mislila da ga imam
ali vrijeme se zaustavilo
samo da mi mahne jer ne može stati
u ljubav obavijenu oko prsta
ili kutiju s potvrdama i uspomenama
i sad kad znam da nemam vremena
odričem se svakog vlasništva
u korist privremenog uživanja
blaženo siromašna

***
jednoga dana majka me poslala na tržnicu i rekla mi uzmi si nešto ljubavi
(loše je stajala sa zarezima i prevertom kojeg sam i ja voljela
kao i mrežice s velikim očima i zagrade bez okova) a nije mi dala dovoljno
a ja se ne znam cjenjkati nikada nisam naučila opčinjena ništicom apsoluta

i ne znam je li bilo proljeće ili ono čudno doba kad se zima rastače mirisima
koje vidim u bojama i pomislim da je cvijeće sakriveno u pukotinama smrzotinama podrumima pored tople mačke bez vlasnika i žudnje za pticama negdje u brbljavim snovima na visokim žicama kroz koje bruje damari ustremljeni drugima

i zato ništa nisam kupila

pokupila sam s tezgi šareno zaboravljeno odbačeno nepotrebno prije umiranja teško u mojoj mreži sa sve većim očima
bit će dobro za gozbu s gladnima
ako upijem sunce obrazima
ako raspjevam škripu koraka

do vedrine

bila sam jako mlada

JESEN U KRMELJAVOM GRADU
dočekati jesen u
krmeljavomg gradu
zebnja je luzera
putnika bez namjera
bezdomnika s predumišljajem
i zalutalih namjernika
osjete je u podvodnim izvorima
neočekivanim strujanjima
kao zlo iz ljeska površine
onda kažu da su bluzeri
i pjevaju duge pjesme
o babama i ljetu


JUTARNJI TAMAGOTCHI

presuditi predrasudu
rasuti se usudu
pred sud se usuditi
rasuditi osudu
presaditi u posudu

jutarnji tamagochi
s kiselom kišom
skaši pahulje u želucu
kinder jaje vrišti plastiku
pod razbitom glavom

zapleši moja pokisla berbo
kajanje je na obzoru
ošamani ga krastom
strgnutog opreza nad odlukom

prespi usud u drugu posudu
usudi se presuditi presahlom
razbudi se
prerasti
presudno
dno

***

pička bez žudnje postaje crna rupa
sabit će život u masu težine
i srušiti svaki uzlet u proždrljivo grotlo
svoje mračne jalovosti
tko kroči Zemljom u strahu od ruba
nedostojan je njene oblosti

POETIKA BEZ PROZE POSTAJE JABUKA
Trtljava sinapsa u lijevome pobočju nagoviješta larmu krtica u teratitrajima kakvoće. Izoštri svoje zlo oko ali ni boljim ne vidi dobro.
- Što ćemo voljeti do daljnjega? - promrsi glas živčevlje planeta u neposluhu kartonskih odjeka.
- Ribe su uvijek koncizne - odgovori iz pećine zapuha po Ilirima.
- U dupinovoj duši škljocaju kiše kometa - nasmijala se. - Streljivo bolje miriši natašte od maslina, zar ne?
- Gromko gruvanje nadstrešnica ne može ugrijati reptilske naznake stolnjaka - otfrknuo je naježen bubrezima. - Poetika bez proze postaje jabuka.
- Sisavci bez brkova u tundri napominju rasap travnjaka, ali ne znače kompenzaciju mirovnih snaga - uzdahnula je. - Ljubav jače vonja kad se zove zavežljaj.
- U kojoj si fazi? - upitao je iznebuha smožden žednim škembićima.
- Potonuće motoričkog repa u magnetni grkljan zodijaka - pohvalila se. - Ti restartaš u vinjaku djedovine?
- Ciklička malodobnost tautologije - potvrdio je. Rastakanje piksela u neboje uvijek razgali dušu, pomislio je drmusavo.
- Hoćemo orgazmičku oniriju onanističkog suzvučja zvijezda na izdisaju?
- Može - trepnula je. - Moj crveni patuljak kulja u divovske plinove bez božanske čestice, mmmmmmm, tako slasno zadivljujuće...
Laž se prepoznaje po zapahu vojvođanske nizine, pomislio je, ali nije pustio trepavice među zube, ošamućen remontom repa trakavice u sazviježđu crne rupe.

UTORAK

mrak me zatekne usred misli
koja je možda bila spoznaja
možda je bila navika
u nami razglas pjevuši neki lalala
kod tebe je kiša, kažeš
nadam se da bubnja
tvoj glas ne ide uz radio i robne kuće
tvoj glas ih okreće poput šrafcigera
u špricer sa sodom što pršti
jako tamno duboko pod kapcima
plakanje je bezveze
i zato ga ne prakticiram
osim kad je smiješno

utorkom sve poprima metafizička značenja
takva oderotina od dana
naživo
utor bez rutine
zamisli cijeli život od utoraka
malih usječenih u živo drhtavo tkivo
vrškom oštrice još može van
a može i rez do grkljana
ili duboko pod rebra
srce ti lupeta lalala pjesmicu s radija
uprpareno
neprestano
svaki dan
a mrak pada usred misli
i nikad nije spoznaja
i nikad nemaš navika

kod tebe je kiša kažeš
voziš van iz utorka
popraćen bubnjevima


SRIJEDA

Čegrtušu možeš sinkopirati samo do nesklada
koji će netko platiti glavom

Treba li za put u nevažnost ponijeti sendviče?
Raspelo mi ne stane u torbu
A mogli bi zamjeriti ako ga natovarim nekom drugom na grbaču
Svatko nosi svoje breme, kažu

Nadmudrivanje s valićima neće dobro završiti za ovu stijenu
koja ih sad krupno šamara optočena dagnjama
Oblaci vjeruju u reinkarnaciju

Nježnost se kao bolest ispružila po otomanu
Nemoj me zvati večeras
Pa ni u proljeće

U sitnim slovima na dnu ugovora nema ljubavi
Otpečatila se
Ne znam gdje zvecka
Nije kod mene

Ja ću na put na leđima čudovišta iz četvrte dimenzije
A ti kako hoćeš, po vlastitom izboru
Srijeda se još ne može sručiti u spiralu
Četvrtak ne mogu preskočiti
A i ne da mi se


ČETVRTAK

uzrokuje bestežinsko stanje u mojoj sobi
kojom plutaju rastresene uspomene u oblicima predmeta
(treba li ih nabrojati? je li im svrha ikada ikada bila poznata?)
vrtim se puno puno sporije od okreta planeta
zadržava me pjesma polako curi iz radija i mog izdaha
i istiskuje me u svijet naopačke kroz prozor
koji je sad točno tamo gdje je tridesetčetvrta minuta sata
koji je sad točno tamo gdje dobro vidim živčanoga vrapca
naglavačke ispod vrta crnog od korijenja
koji je sad točno tamo gdje mi glava visi izvrnuta
bez pritiska ispod svijeta
raznježena pahuljama
spaljenoga vremena
tamo negdje gore
a misli moje drage
raspuštene
vijore
vijore

SUBOTA
Možda je danas mislima prehladno na grintavim granama
U čežnje nadutih oblaka ciljam golim okom
Oštrovida od kremena zime pod noktima
I oh so sexy s golim grudima na tako sivoj ulici nosim doma crvenu papriku u nadi da je ljuta a znam nije slatka će biti
Zmije u torbi tiho sikću hibernaciju od koje im rastu krila da prhnu tako lake ako otvorim torbu od šupljega srca
Bez jeke u nogama ne volim hodati stazama bez tabana u topot tuđih srdaca
U krvavi mrak žalobnog češera pokapanog smolom tužnjikavog osmijeha
Oh so sweet & sexy raspjevana vješam nadu kvačicama pogleda o štrik iščekivanja
Velika mokra šuštava
Zaklanja vranu graktavu kradljivicu sjajnih ključeva i ostalih šlampavih predmeta što sjaju bezvrijedni u posljednjim ovogodišnjim travkama
Zelenila u mojem gradu na mojoj ulici uz žbuku koja pada s vijenaca ostarjelih zgrada u kojima više ne stanujem
Ni oni kojima sam pripadala
Oh so dreamily sexy & cute sa svojim zmijama i paprikama bez ajvara bosa se smijem škripavim granama
Vjetar će reći svoje

UKUSE TREBA RASPRAVITI

gorke suze
gorki pelin
uz gorku kavu
ogorčenost natašte
stisne grlo
zgrči želudac
ili ga okrene
gorko kajanje
i riječi su gorke
ili ljute
samo im ti zapapri
osveta je slatka
uz kiseli osmijeh
nitko nije med i mlijeko
od slatkorječivosti me boli zub
vremena
nema
za slatke snove
uzmi ti to sa zrncem soli
samo šale mogu biti neslane
inače je
bljutavo

USPUT...

Koga ćemo danas voljeti

Ne treba previše zalogaj je dosta
topiv madlenovski da prusne da osvježi
u nepcu zapretene puslice poljubaca
bivših
ah dok klize duboko je sjećanje
potrebno za ponovno za

Koga ćemo danas voljeti
uz plitku šalicu pitkoga čaja mlačno ružičastog
i opservaciju sličnosti noseva u razlikovnosti
instinktivno
drugačijeg drugoga
ja se teško upušta mmmmmmmmmmm
ne ne hvala
množine mi teško padaju

Samo gutljaj

Koga ćemo danas voljeti
užličeni medom na tanjuru
uprozireni jedan po jedan po jedan
po jedan pored uz tik do
u prozoru dana uokvireni
od do

Zna li urar što je vrijeme?

Duška na ravnome iskrenula šapu. I nemre hodat! Točnije, može, ali boli ju, šepa. Odvedem ju u veterinarsku ljekarnu, neka mlada, simpatična veterinarka koja ondje radi pogleda da nije stala na neki trn, da joj nije ušao klasić, jer ipak sam ja poprilično prićorava bez cvikera, a ove su doma. Ako je nešto drugo, idem ravno na Vet. faks. Niš nismo našle, ali očito ni ne boli jako, ova ju je istezala i pipkala, Duška ni zuc, no svejedno joj se baš ne hoda. A zna da u torbi imam lopticu! TO mene zabrinjava...

Niš. Dođemo doma, promatram, ako ne bude bolje, popodne na faks, na rendgen. Međutim, bolje je, sad bi ona ipak van, i lopticu. U međuvremenu, čitam u Jutarnjem o onim roditeljima koji su non-Hodgkinsov limfom svojeg djeteta liječili limunom i sodom bikarbonom, a ulje kanabisa, eto, nisu uspjeli nabaviti. Pa je dijete umrlo. Navodno, vrišteći od bolova, kako prema članku tvrde susjedi. I sad se postavlja pitanje odgovornosti a) tih roditelja, b) socijalnih službi (koje su, navodno, bile pozivane i upućene) i c) svih nas ostalih. Jer nema zakona koji bi regulirao ovakve situacije.

Hm. Evo, ja sama uopće ne sumnjam u svoju ljubav za Dušku, ali neprestano propitujem svoje odluke u vezi s njom: ponekad sam, kao sad, sklona kompromisu, jer mi se ne troši lova na eventualno nepotreban pregled, koji joj pride može više štetiti nego koristiti zbog zračenja (ove godine je već dvaput bila slikana); s druge strane, ne bi mi palo na pamet rukovoditi se onom, ne baš rijetkom, krilaticom vlasnika životinja "proći će samo"; ili je krkati sodom bikarbonom i limunom, tj. nekim sličnim, navodno učinkovitim, "prirodnim pripravkom". Čak ni kad se radi samo o jednoj šapi od njih četiri; a kamoli kad se radi o životu ili smrti. Ako ikada u vezi s njenim zdravljem i životom donesem pogrešnu odluku, zasigurno je neću donijeti zbog manjka ljubavi, nego zbog manjka informacija, znanja, netočne procjene... I neću tvrditi da sam bila u pravu. Bit ću odgovorna. Nitko mi zbog toga neće prijetiti sankcijama, ali sama ta spoznaja bit će najokrutnija moguća kazna.

A ovi roditelji... Pa, vjerujem da su dijete voljeli. Je li ih trebalo PRISILITI da postupe onako kako znanost i statistike tvrde da je jedino moguće? Treba li ih sad kazniti? Mislim, ako netko zaista VJERUJE da sodom bikarbonom i limunom može izliječiti rak, možemo li takvu osobu smatrati sposobnom za donošenje važnih odluka, osobito o nekome sasvim nemoćnom? Kakve to veze ima s ljubavlju?

JA ZA SEBE mogu odlučiti da npr. ne želim kemoterapiju; ali za nekog drugog? Nisam mogla ni za svojeg muža, nije bila u pitanju kemoterapija, nego lijekovi koji su usporavali razvoj bolesti; naravno da sam bila meta brojnih iscjelitelja, travara i nekakvog jako mi gorljivo preporučenog liječnika iz Švicarske, koji, navodno, postiže 90+% uspjehe svojim pripravcima, ali bih muža trebala potpuno skinuti s konvencionalne terapije, a pride još bljucnuti novce koje nemamo, tj. rasprodati sve, ili dići kredit, ili opljačkati banku. (Moj muž nije bio dementan niti nesposoban odlučivati o sebi i svojem liječenju, ali je bio psihotičan, tj. nesvjestan ozbiljnosti svojeg stanja, što je čest simptom bolesti od koje je bolovao. Odluka je, dakle, pretežno bila na meni, a ne bi se mogla provesti jedino ako bi joj se on protivio.) Jesam li ga ja voljela? To je pitanje u ovoj situaciji bilo potpuno irelevantno: presudno je bilo to da sam mu zaista ŽELJELA POMOĆI.

I zato sam odlučila da se neću kockati njegovim zdravljem i životom. Uostalom, nametnulo mi se logično pitanje: ako taj iz Švicarske zaista postiže takve fenomenalne uspjehe, zašto je tako opskuran, zašto mi nitko tko se godinama godina specijalizirao za liječenje te bolesti ne daje takve preporuke, je li moguće da su svi oni pijuni farmaceutskog lobbyja i da niti jednom jedinom liječniku zdravlje i dobrobit pacijenta nije na prvome mjestu? Moj muž se slagao s takvom odlukom. I kad je bio psihotičan, i kad nije. Iako od alternative nije sasvim odustao pa je uzimao neke homeopatske pripravke.

Ali ne sodu bikarbonu i limun!

Ili ovi koji svoju djecu toliko vole da ih ne žele cijepiti protiv bolesti koje (u daleko većem postotku nego što je rizik loših posljedica cijepljenja) imaju smrtni ishod ili teška oštećenja, npr. protiv dječje paralize. Ja bih takve u geto, blogami! A ne tu jadnu djecu u vrtiće i škole, pa nek bude epidemija, što koga briga, već su bile, pa su prošle, neki ostali mrtvi, neki mentalno zaostali, neki šepavi, ali ljudska populacija svejedno broji, koliko ono, 7 milijardi, zar ne? Pa čemu onda djecu cijepiti. Treba ih voljeti. Na SVOJ način.

I znam, sad će ekipica "vega nema djece, kaj ona zna". Znam dovoljno: kad mi je bilo optimalno vrijeme za imati djecu, nisam to htjela, jer sam o svemu ovome razmišljala i zaključila da mi je to preteško - da se nisam dovoljno naživjela vlastitog života, da ne znam dovoljno i da vrlo vjerojatno nemam dovoljno snage za tako puno odgovornosti u sprezi s toliko puno ljubavi koliko bih zasigurno osjećala prema svojem djetetu: strepnja bi me dokosurala. Tek oko 40. sam se osjetila koliko-toliko doraslom tom pozivu, a onda je ojačala i bojazan da ću možda požaliti što nemam djece negdje u svojoj 70., pa sam rekla ajde, da probamo. Probali jesmo, išlo nije, i na kraju tog pokušaja (mlakog: bez ševe u položaju svijeće i konzultacija o umjetnoj oplodnji), ja sam imala osjećaj da sam odradila što je trebalo i da sad mirne duše do kraja života mogu biti nemajka. I voljeti koga god me volja s onoliko odgovornosti koliko nosi SVAKA ljubav.

...samo kaj vas ne bih doma vodila; niti bih na vas trošila ijednu minutu za koju mogu smisliti bolju namjenu. Na vas OSOBNO - dakle, nitko ovdašnji kao OSOBA, ne kao nick, za mene nije od posebnog interesa. Neki su bili, više nisu, a ne vjerujem da će itko novi ovdašnji ikada više biti.

POKOJNICI

Počinjem od Tashe-iur, završavam s Hornyjem: nitko od njih nije ni bolji, ni gori zato jer je umro. Na blogu su mogli biti iskaz ljepote, sjete, dobrohotnosti (Tasha), ili sirovosti i manipulativnosti uz poneki duhoviti bljesak (drle), ili pak kompleksaške potrebe da se uguraju u žarište zanimanja (hornek). Kakvi god da su bili ovdje, više nisu ovdje, to je sigurno (za razliku od nekih lažnih ili isključivo virtualnih "pokojnika") te mi zaista nije jasno kako mogu određivati bloške i/ili ine virtualne poteze živih-živcatih suvremenika. Eto, to me zbilja zanima, pa ako netko može objasniti, izvol'te.

GNJAVATORI

U to kategoriju spada ama baš svaka osoba iza svakog svojeg nicka ovdje na blogu, ovisno o tome tko procjenjuje. Meni je hornek bio gnjavator, slao mi je pevetee, raspitivao se za druge (Pamelu, npr.), kad sam ga uvalila u ignoricu komentirao je (negativno, naravno) gotovo svaki moj zapis sa svojeg, u svaki moj razgovor na tuđim blogovima se pokušavao ubaciti svojim komentarima, ali hebga, ja sam ga zaista ignorirala, jer me ZAISTA NIJE ZANIMAO, a ne zanima me ni dan-danas. I moju je kuću uslikao i objavio na blogu, i moje je ime-prezime-zanimanje objavio kako na blogu, tako garant i u privatnoj prepisci, ali mene ON ZAISTA NIJE ZANIMAO. Da nije umro, valjda bi mu dosadilo; a čak i ako mu ne bi dosadilo, mene ne bi zainteresirao. I baš zato mi je svejedno tko je s njim bio dobar ili nije. Ne zanima me, kao što me nije zanimao ni on. Nema tu oprosta ili neznamkaj, jer za tim nema potrebe: kad te netko ne zanima, ravnodušnost je jedino što postoji i što ostaje.

(Četvorko i pašće, ako preminete, bit će isti ovaj osjećaj i/ili komentar.)

UCJENJIVAČI I LOPOVI

Gnjavatori vrlo lako prijeđu tanku crtu između gnjavaže i stvarne neugodnosti. Svojim gnjavarlukom, naravno, prikupe oni poprilično informacija (prikupim ih i ja, iako zaista ne pevetiram, a i iskričarske kave slabo ispijam), a nikad ne znaš kad će frustriranost "zanemarivanjem" prijeći kritičnu točku u kojoj se sva ta silna saznanja utiliziraju u a) definitivno privlačenje pozornosti na sebe i/ili b) osvetu zanemarivaču. U ovu kategoriju, doduše, spadaju i oni ljudi kojima je pojam osobnih granica potpuna nepoznanica, The Baba na primjer: ta je svojem frendu, dakle, osobi koju je izravno mogla pitati što god je htjela, a vjerojatno i jest pitala pa nije dobila odgovor, provalila u profil, a onda ga ucijenila objavljivanjem svojih uvida.

Nažalost, tu nema više ignoriranja: moš pristat na njihove uvjete, moš riskirat neugodnost, ili moš po njima isto onako kako oni po tebi, naravno, uz uvjet da i ti raspolažeš nekim njima neugodnim informacijama. S druge strane, kod te je kategorije utješno to što ih ili možeš nadigrati u njihovoj vlastitoj igri, ili moš pregovarati, ili pristati na igru. Perspektive za mir i koegzistenciju, dakle, ima. Kako god ispalo, to su lopovi: dobili su te prisilom, a ne zaslugama.

CYBER BULLIES

Sjećate se drmaxa? I njegovih svakodnevnih kreacija na moj račun? Npr. govna na glavi moje slike, beskonačnih tirada protiv mene, popraćenih, naravno, svim osobnim podacima o meni kojih se uspio dočepati? Usput budi rečeno, on je samo logičan nastavak nečega što je započeo i jedan Pokojnik, drle, a ni hornek se možda ne bi uspio oduprijeti napasti. Protiv takvih nemreš niš, osim postati točno onakav kakvi su oni: pratiti svaki njihov korak i na svaki odgovarati na točno onakav način kakav oni koriste kad pakoste tebi. Štoćereć, postati luđak. Meni se to nije niti htjelo, niti dalo, ja sam samo unedogled podnosila prijave, ali ne bi ni to pomoglo da osobama koje su pisale pod tim nickom jednostavno nije dosadilo. Jer, sve u svemu, ja sam jako dosadna osoba: da sam ja na njihovom mjestu, osoba poput mene nikad ne bi uspjela isprovocirati tako uporne i zahtjevne reakcije. Ali, hebga, nekome je blog zaista životno borbeno poprište.

I mogla bih ja sad zamjerati svakom nicku koji je onda bio bloški aktivan zašto nije reagirao ili je reagirao na način koji mi nije bio po volji... Hm. Pa, zamjerala sam. Ali, život je zaista prekratak za neka zamjeranja. Moš ih se prisjetiti ako opet zatrebaju, a u međuvremenu, blog as usual, naša mala debilanica, ventilator misli, batinator izgubljenog vremena...

BLOŠKO SMEĆE, ILITI ZAŠTO SAM ODJEBALA BOŽU

Zato jer je pristala na uvjete ucjenjivačice, kojoj je, a propos, nadahnuće, izvor informacija i povjerenica ranije u tekstu spomenuta provaljivačica u profile i ucjenjivačica. Nisu boža i stiksa otišle u palanku samo zato da zabave sebe i blog, nego i zato jer su se uprparile, jer im je dozlogrdilo, i jer im se jednostavno više nije dalo ulagati vrijeme i duhovitost u deponij smeća. Kužim ja to. Ali, tako su tom deponiju dale legitimitet, što se potrvdilo već prvim sljedećim smetlarskim zapisom.

S druge strane, kak sam se ja sama uopće našla u tome? OK, poznavala sam The Babu, voljela je, povlađivala joj, prešućivala joj, branila je, dopizdilo mi, odjebala sam je. S obzirom da je moj osobni i privatni život zaista tako krajnje dosadan da me zbilja nema čime ucjenjivati, može napadati isključivo one osobe do kojih mi je stalo. Pa jest. Uz pomoć svojeg pašćeta.

I vidite, ZATO ja ne mogu biti dobra s nekim tko odlazi na deponij i onda još tvrdi da je ondje pronašla nešto vrijedno - nemere! (Uzmimo za primjer geru: s njom sam se srela jednom, telefonski čula dvaput, max. triput, svaki put vrlo ugodno ili naprosto informativno, a odjednom ta žena ima strašno nekaj protiv mene. To vam je ta infektivna moć smeća; taj autoritet "ja znam osobu A koju zna osobu B, a ta kaže/misli ovo ili ono".) Boža, npr., meni nikad nije rekla neke stvari za koje ne bi voljela da završe na blogu, a to mi je sama obznanila, i ja to potpuno odobravam, jer zaista ne mogu jamčiti da mi se ne bi omakle, da ne bih zaboravila je li to sad neka jako povjerljiva informacija, ili sam to ovdje pročitala, ja to jednostavno PAMTIM, i ja tome vidim neku svrhu, i ajmo onda na blog s tim... Mislim da se i ja imam pravo zaštititi od takvih kolaterala.

A onda još pride svi ti ljudi s kojima su si dobri ljudi s kojima sam si ja dobra, a o kojima ja nemam pojma... Ma, ne da vam se meni sve to slagati po mislima! Jednostavno, nije mi vrijedno vremena i napora. Blog je za mene Hrelić, 99% smeća i 0,5% stvarno zanimljivih stvari, a 0,5% vrijednih.

(U ovom konkretnom slučaju, možda dođe vrijeme kad budem smatrala da je život zaista prekratak za neka zamjeranja; doduše, uvijek postoji i mogućnost da dođe vrijeme kad se ukloni svaka sumnja pa zaključim da su moja zamjeranja sasvim opravdana, a da je sve prije toga bila moja potrebitost za iluzijama.)

ZAKLJUČAK

Ne znamo mi živjeti virtualu - tu se nama sve pobrka. Ali, realu znamo. I mislim da je jedino mjerilo pitanje koliko nam je REALNO nešto bitno. Ako je, pucaj iz svih oružja! Ako nije - tko ga/ju jebe! A ako itko, nadajmo se svršavanju.



(By Eliseo Miciu)

Mislim da mene osobno zapravo TO smeta - taj višak. Kaj me briga jel netko ima fetiš guzice, jel voli netom propupale curice, jel se ševi zguza ili sa strane, kako i koliko često svršava, kako puši, koliko je točno srdobolje meni nepoznat netko pretrpio ili nanio, kako je prošlo jutarnje pražnjenje u toaletu, je li ručak uspio i što se točno jelo... Mislim da ni druge nije briga za to. Jer, to su, bar u mojoj generaciji, neke INTIMNE informacije: zanimljive tek kad smo stigli do primjerenog stupnja prisnosti.

A ovdje nas šamaraju već s praga. Ne, nisam ni ja nevinašce, i ja zapilim svojim gurmanlucima i ljubimcima, a dobro znam da postoje za to specijalizirane stranice, i kog vraga onda to mećem ovamo...? A valjda zato jer o tak usko specijaliziranim zanimacijama nemreš baš puno raspravljati s istomišljenicima. Zapraf ti je sasvim dovoljan facebookovski "like".

I hebga, kad ti netko podastre nešto što svjesno, a češće sasvim nesvjesno, smatraš "povlaštenom informacijom", nije ni čudo što se raskomotiš i dopustiš si sasvim (neumjesno) prisne komentare: ako voliš guzice (stopala, kažiprste, ušne resice... - bilo koji fetiš), onda si nezreo, nisi prevladao simbiozu s majkom, nikad nećeš imati uistinu prisan odnos s nekom ženom, jer žene koje su dorasle prisnosti ne pristaju na komunikaciju sa samo jednim svojim izdvojenim dijelom; ako voliš gledati slike maloljetnih djevojčuraka, ti si zapravo pedofil u zametku, a tko zna, možda i aktivan, možda jedva čekaš da ti u kuću dođu prijateljice tvojih kćeri pa ih onak usput zašlataš, a blogami ni ti nisi za neku zrelu, punokrvnu vezu, ali bi ti se mogla omaknuti neka emocionalno i seksualno izgladnjela majka malodobnih djevojčica i mogao bi počiniti pravu, pravcatu i nepopravljivu štetu; ševa zguza i/ili postrance ukazuje na strah od intimnosti, iako može ukazivati i na žudnju za što dubljom penetracijom (to ovo zguza, sa strane ne ide tak duboko, ali je dobro za G točku), što pak ukazuje na žudnju za intimnošću, ali i strah od nje, te poistovjećivanje s ocem, tj. samu sebe gledaš i doživljavaš s muškog stanovišta ili penetratilišta...

(Sad idem u novi odlomak zbogradi preglednosti.)

Gdje smo stali? Aha, svršavanje. Pa glečte, opisivanje orgazama može imati SAMO sljedeće funkcije ako se odvija u (sasvim otvorenoj i vrlo širokoj) javnosti: sladostrasno prisjećanje na događaj čije ponavljanje smatramo neizvjesnim, ili narajcavanje potencijalnih kandidata. U oba slučaja je pornografsko, jer pornografija služi isključivo narajcavanju čula, dočim erotika služi i tome, ali svojevrsnom plasticitetu, štoćereć, ima i dodatne dimenzije, emocionalne, moralne, a nadasve ESTETSKE. (Meni fakat odurno zamišljati lokalne orgazmatore i orgazmatorice.) Nezainteresirane stran(k)e, poput mene, i ovdje mogu sasvim (neumjesno) prisno reći da je hiperseksualnost najčešće jedan od simptoma nekih poremećaja osobnosti, ali i depresije, dakle, da ukazuju na PROBLEM, a ne nužno (zapravo, najvjerojatnije ne) na veselicu.

Pušenje kuraca: onaj koji voli ispričati javnosti tko su mu sve pušile i kako točno, eh... Taj je Edipovac. I, naravno, notorna seljačina, nek si to priča svojim muškim frendovima, i to kad je ziher da ne bu dalje procurilo, a i tad je Edipovac: očito sin majke koja je uvijek zahtijevala uspješnost, a imala je jako visoke kriterije. A mali bi joj najradije pokazao popis, kao što je nekad pokazivao petice u đačkoj knjižici, pa da ga mama malo podraga. Naravno, pušačice su odreda drolje, a on je droljan (vidi moj stari zapis od ne znam kad točno), ali SAMO s njima, tim droljama. S mamom nije. I s Onom Pravom nije. Samo nju nikak da nađe i pokaže mami, jer bi mamu to najvjerojatnije ubilo. Doslovce i metaforički. Pa onda bolje biti droljan s droljama i kvantitetom stvarati svojevrsnu kvalitetu.

One koje su pušile i spušile pa to onda nesebično dijele s bloštvom, a u ovu kategoriju, što zbog gladi, što zbog umora, ubrajam i srdoboljke i srdoboljce svih fela i spolova, zapravo su nezrele osobice koje još uvijek žele zadovoljiti svoje roditelje i svekoliku javnost koju roditelji cijene, štoćereć, nit puše iz vlastitog gušta, nego zato jer javnost kaže da je to OK i da treba tak kad navršiš određene godine, nit spuše zato jer su pušile, nego zato jer nisu guštale, a možda i zato jer su bile drolje nekakvom droljanu, a pate ne zato jer su emocionalno iskorištene i iznevjerene, nego zato jer ih je sram, a ne mogu otrčati mami/tati da ih utješe, pa bljuc sve to skup na blog i ajmo nać tko je kriv; a srame se ne pušione, nego toga što očito još nisu dovoljno odrasle za takove "podvige".

Jutarnja pražnjenja, gurmanluci i ljubimci... To smo mi koji kroz to doživljavamo prisnost. A nemamo je. I fali nam. Pa se zaboravimo i obavijestimo svekoliku internetsku publiku da smo se, eto, dobro posrale. (To ja ne, ali se sjećam da me jedan moj bivši jako volio izvještavati o takvim svojim poduhvatima - nije me baš ushićivalo, ali sam vremenom oguglala.) Meni osobno zaista najviše fali netko kome bih mogla priopćiti neku svakodnevnu banalnost, tipa "danas ne budem zaugala, samo ću oprati tepihe spužvom", a da taj nešto samo promrmlja i nema baš neke velike diskusije oko toga, ali eto, dobila sam blagoslov za lijenost. Jer i ja još uvijek čistim po maminim kriterijima, onim deklarativnima, ne stvarnima, jer mama je bila daleko lošija domaćica nego ja, a kuća je bila čista samo kad bih ja platila spremačicu, i to ako je ova bila poštena. U stvari, ta moja zaokupljenost funkcioniranjem mojeg kućanstva ukazuje na još uvijek ne sasvim riješenu simbiozu s majkom, koja me svojim stavom, postupcima i deklarativnim mišljenjima uspjela uvjeriti da ću bez nje umrijeti od gladi, prljavštine, nesnalažljivosti i rasipnosti - a ja, eto, živa-živcata, u domu ljepšem i urednijem nego ikada, sita, ali vječno u roza bilanci. I dok ja tu svoju majku ne pospremim uredno u grob, nema ni meni punokrvne veze, niti me takva može zanimati. A hebga, trebala sam to odraditi udajom, ali nije mi se posrećilo... I štaš sad? Na blog s tim!

Eto. Imam osjećaj da sam se fino, vrlo intimno podružila s vama, koje ne poznajem, a zapravo ni ne želim poznavati. Ovako mogu zamišljati da ste točno onakvi kakvi mi se mogu svidjeti, ili sasvim odiozni i neprihvatljivi. A dobro mi oboje.

Prolog:

najveći moralisti mahom čine najgora djela
jer
to živi u njima i ne vide nokaj drugo od te mračne koprene

a sličke, takve kakve jesu, sam su okidači koji to istjeraju na površinu
mada gotovo uvijek govore neke sasvim lijepe priče koje nemaju nikakove veze sa mračnom stranom uma
pozz svima čiste duše :)
Autor: perce 29.08.2015. u 10:49

Priča o Ani i Tatjani
Link

Ana i Tatjana su živjele u malenom ukrajinskom seocetu. Tata je bio drvosječa, i zato je puno pio, ali nije često tukao mamu, a mama je bila krojačica i luda i uvijek im šivala istu odjeću. Ana i Tatjana su bile najljepše curice već u osnovnoj školi, a u srednjoj im nije bilo premca ni u cijelome kotaru. Uvijek su imale napretek momaka koji su ih obožavali, ali niti jedan ih nije mogao razlikovati, onako jednako odjevene, a obje prekrasne. Svi su im govorili "Vi ste, cure, za Hollywood!".

A onda je došao Johnny i rekao im to isto. Hollywood. A on je znao, jer je iz Hollywooda i stigao. Samo, rekao im je, za Hollywood svaka treba razviti svoju osobnost, ne mogu biti iste, treba ih razlikovati. Eh, kad bi se one bar malo izvukle iz te mamine odjeće, pa da on vidi gdje su točno razlike, pa to uslika, pa pokaže glavešinama iz Industrije snova...

I tako su se Ana i Tatjana razodjenule. Ana sasvim, Tatjana do rublja, koje joj je Johnny kupio, američko, fino. Johnny je htio da se i ona skine do kraja, ali Tatjana je bila stidna... Johnny joj je dao jednu pilulicu od koje joj je sve bilo lijepo: i ona, i Ana, i Johnny, i svi oni nepoznati ljudi koji će uživati u njezinoj ljepoti. Nikakvi pohotni starkelje, očevi djevojaka njenih godina, ma ne, sve profesionalci, fini ljudi, biznismeni, koji će točno odrediti njezine i Anine potencijale.

Za 10 dana Johnny im je donio putovnice i vize. Ukrcao ih u kombi (on je samo tzv. scout, nema on fond za prave zvijezde), zatim u samoljot, pa u zrakoplov, u golemoj zračnoj luci u nekoj nepoznatoj zemlji čiji jezik nisu razumjele dočekao ih je Jimmy, njih i još tri djevojke, opet ukrcao u kombi, odvezao u neku kuću u kojoj je bilo mnogo lijepih djevojaka, ubrizgao im nekakve injekcije (vakcina, rekao je), a onda... A onda... Onda su upoznale šefove. Svaka posebno. Puno šefova. Gole golcate. Polegnute. Čak i kad više nisu marile za holivudske karijere, šefovi su još htjeli znati sve o njima, sprijeda, straga, u svim položajima. A kad je vakcina prestala djelovati, rekli su im da su im dužne za putovnice, vize, troškove puta i smještaj. I da ništa od Hollywooda dok to ne otplate.

Priča o Luciji i Silviji
Link

Lucijin tata je bio direktor. Mama je isto nešto radila, ali to nije bilo važno. I mama i tata su stalno putovali. Lucija je imala puno novca, a malo sreće. Nevinost je izgubila s 12 godina, s tatinim poslovnim partnerom, kad su igrali poker na svlačenje. "Ako nemaš sreće u kartama", rekao je partner, "imaš u ljubavi". Ali, Luciji se nitko nije sviđao. Pa ni taj partner. Ali, on ju je podsjećao na tatu; i znao je lijepo pričati; i mazio ju je; i ostavio joj toliko novaca da je mogla kupiti iPad.

Silvija je bila Lucijina prijateljica iz škole. Silvijin tata je bio nezaposlen, a mama je radila za neku firmu pred stečajem. Silvija je živjela s mamom, koja ju je neizmjerno gnjavila, a voljela je tatu, koji nije, koji joj je uvijek govorio da je lijepa i pametna. I naučio ju je kartati. Pa je Silvija pokušala podučiti Luciju (bezuspješno!), a onda je ispalo da Lucija bolje prođe kad gubi nego Silvija kad pobjeđuje.

Jednog dana su na špici upoznale Toma. Odigrale su partiju s njim. On ih je slikao, kad su namjerno obje izgubile. Slike su se pojavile na internetu. Imale su milijun i tristo klikova za tjedan dana! Nastavile su kartati, Lucija iz dosade, Silvija da popuni kućni budžet. Ne samo s Tomom, s puno njih. Obje su ostale trudne. Luciju je mama odvela na abortus, a Silviju je njena izbacila iz kuće. I Silvija je pobacila, sama. I nastavila kartati, za novce; i lijekove za hepatitis C.

Priča o Tildi
Link

Tilda je više od ikoga na svijetu voljela svog mačka Gomboca. Sve dok nije upoznala Georgija, slobodnog umjetnika u progonstvu iz Kijeva. Ah, on je bio tako mazan, a tako svoj, baš kao Gomboc. I 20 godina stariji od nje, i iskusan, i poznavao je svijet, i volio je mačke. Nikad nije tražio da se skine za fotografiranje. Nikad. Ali, nikad nije tražio ni njenu dozvolu da slike stavi na internet. Nikad.

A stavio ih je. I svi su ih vidjeli, i njen otac. Prebio ju je. A Georgij ju je utješio. Pa se skinula. Još i danas sretno žive. Samo je Gomboc morao ostati s Tildinim roditeljima.

Priča o Juliji
Link

Julija je obožavala svog oca: on joj je bio sve, i otac i majka (jer ih je majka, kurvetina i niškoristi, napustila), prijatelj, savjetnik, najveća ljubav njezinog života. Julija nije imala dečka, iako je već napunila 15 godina, jer jednostavno niti jedan se nije mogao mjeriti s njenim ocem, tako zabavnim, tako pametnim, tako poticajnim... "Ne brini", govorio joj je tata, "nitko tebi ni ne treba. Nitko ne zna cijeniti tvoju ljepotu, tvoju mladost, tvoju nevinost. Ali, šteta je da ih ni s kim ne podijeliš, mogla bi usrećiti tolike ljude..."

Tata bi je svakog vikenda odveo na ladanje. Ponio bi fotoaparat, a ponekad i bicikle. I onda bi ju slikao, tako zadivljen, tako ushićen njenim grudima, njenim bedrom, obrisima njezinog međunožja u koje se zaplela haljina. "To!", uzvikivao bi, "To!" I onda bi je grlio, očiju suznih od ganuća, tako topao, tako prisan, tako njen... samo njen. A ona je uzvraćala, samo njegova.

Ah, čitam sad, mmka izgubila kujicu... GRO-ZNO!!! Baš mi je žao. Ja mislim da bih pošašavila da izgubim Dušku.

Mimsy ima bolesnog psa. Hjoj. I to je grozno. Ne znaju nam reći kako im je, jel boli, koliko... Ja sam starome šaponji pod kraj davala hrpe analgetika. Ima toga u veterinarskim ljekarnama, koštaju, ali štaš sad...? Valjda je rješivo kod njenog.

Amyna mačka (ne znam gdje je nestao zapis, dok sam ja gasila plin pod rajnglama - nestade!) najvjerojatnije ima gliste i/ili trakavice. A to nije baš bezazleno: meni je mačka zamalo uginula od trakulja. Nakotilo ih se toliko da ih nije mogla izbaciti iz sebe kad smo ih koknuli. I naravno, dok ih je imala, prdjela je i smrdjela je ko tvorina.

I tak, ne bum niš razrađivala, samo sam htjela izraziti sućut, podršku i dati savjet. Drš'te se!

"Neku posebnu sposobnost ljudi, potpuno pogrešno, nazivaju “darom”. “Dar” je nešto besplatno, neki bonus. Ja svoj “dar” jako skupo plaćam.
Ljudi ne znaju koliko je teško spriječiti to potonuće u spoznaju, koliko je teško zaustaviti pogled na onome što je sada i ovdje, kako je skoro nemoguće zaustaviti procjenu i naprosto biti tu, s njima, u njihovom, tako krhkom, tako nestalnom obličju. Kako ga je teško uočiti, izdvojiti iz onoga što je bilo i što će biti.
Ljudi ne znaju da životom prolaze napamet, naslijepo; da su većini drugih, i ljudi i događaja, već davno odredili oblik i namjenu, i postupaju kao da je baš onako kako oni misle. Svi mi plivamo kroz svoje i tuđe zablude, često zbunjeni jer ni ne znamo da smo slabovidni i da bi nam bijeli štap uvelike pomogao...
Mene je ta spoznaja spasila. Bez nje, ne znam kako bih.
Bez nje, upala bih u tuđe mijene, u sitnice koje oni ne mogu povezati, jer ih se ne sjećaju, jer ih ne vide, ali ja vidim, i znam, jedna po jedna, one tvore zbroj, zbroj koji se pribraja prethodnome, zbroj koji isključuje sve druge moguće zbrojeve, evo, tu, tu si povukla crtu, a nisi morala, mogla si zbrajati dalje, ali jesi, i sad je to konačno, to vidiš kao sebe, ili kao nekog drugog, premda ima još... Ja sam vidjela uzroke i njihove posljedice. To nitko drugi nije mogao. Ne bez odluke. Ali ja jesam. Stalno. Došlo bi mi da vrisnem. Bezveze. Jer njima to i tako ne bi ništa značilo...
I onda sam shvatila: negdje moraš zaustaviti pogled. Nije problem u drugima. U meni je. Ja koristim previše znanja. Previše riječi. Moram pojednostavniti. Bez toga, nitko me ne razumije.
Za sve ljude iz svoje svakodnevnice jednostavno sam izabrala jedan oblik, i prestala potom gledati. Nitko ne može zamisliti kako je teško namjerno biti slijep, koliko je koncentracije i napora potrebno da se ne odaš, da ne posegneš za nečim što, navodno, ne vidiš, da ne pobjegneš od nečega što je tu, ali ti to, navodno, ne znaš... Ipak, vježba pomaže. Povremeno zaista zaboraviš vidjeti."

Ovo sam napisala puno prije Iskrice. Tada sam još svoju pronicljivost smatrala prokletstvom, a ne darom, i zbilja sam se htjela zbližiti s većinom ljudi, zbilja sam samoj sebi pripisivala sve moguće krivice za sve neuspjehe mojih odnosa.

Ovdje sam naučila da nisam kriva. Ili, nisam uvijek, a nikad nisam kriva samo ja. Ma, znala sam ja to i dok sam ovo pisala, ali u tome je štos, ne zamjeraju ljudi meni što su mi prozirni, nego to što im to nabijem na nos prije nego što su spremni... Tko bi razuman zamjerio kad ti netko točno ukaže na izvor nevolje, a onda i na načine kako je prevladati? Nitko. Tako reagiraju oni koji nisu stigli do točke vlastite odgovornosti i vlastite inicijative. Međutim, ja sam kriva utoliko što nemam strpljenja dočekati to njihovo sazrijevanja, tim prije što ga najčešće nikad ne dočekam, a nemam baš razumijevanja za beskrajna samoopravdanja i racionalizacije situacija koje zaista ne moraju biti onakve kakve jesu. I zato me ljudi beskrajno umaraju: vidim previše. I ne znam kaj bih s tim.

Kakva sam ja? Evo, ovo gore me uvelike određuje: često umorna; nerijetko nadrkana; nedovoljno fokusirana na vlastite probitke; uživam u velikodušnosti kad se malo odmorim, u razdobljima mira, ili obilja, ovakvog ili onakvog; sebična kad je borbi previše, i škrta; namjerno slijepa kad mi je lijepo s nekim, odlučno kritična kad nije i kad vidim da ni neće biti.

Sve u svemu, nisam ja puno pametnija od drugih ljudi u svim aspektima življenja. U mnogima sam, štoviše, bedastija. I fali mi precizno podešavanje, često fulam u tome što treba vidjeti, na što zažmiriti, i koliko se sva ta kalkulacija uopće isplati.

Znam ja, ovdje mi se ne zamjera zapravo niti jedan jedincati konkretan postupak (jer svaki ste i sami počinili, ili biste mogli, ne bi vam puno trebalo), nego to što vas ja očigledno ne fermam. Ta vaša mišljenja, ili vas osobno. A meni je to divno olakšanje! Mogu vidjeti što god me volja, i reći to, bez zadrške, bez računice, bez namjernog sljepila, a ako mi se sljepilo omakne slučajno, svi sretni, pa i ja, neko vrijeme!

Volim se družiti s mlađim ljudima, jer oni sebe još uvijek vide u nastanku; moji vršnjaci rijetko: uglavnom se troše na opravdavanje i glorificiranje onoga što jesu i kako žive i zaborav onoga što su htjeli, a možda i mogli biti. Na prste jedne ruke mogu nabrojati svoje vršnjake koji se projeciraju unaprijed, koji aktivno brinu za buduću/budućeg sebe, i koji takvog, budućeg sebe, mogu voljeti. Velika većina se budućih sebe jednostavno boji. I ja, pomalo. Ali trudim se da buduća ja bude što bolja, čak i ako mnogo toga izgubi, počevši od zdravlja, privlačnosti, važnosti, pa i pronicljivosti.

Jedna od najvažnijih tehnika preživljavanja oduvijek mi je humor, ali sad se pomalo odmičem od nje: humor često prekrije važnost, otupi bol i zaslijepi oprez. Sad mi je vrijeme za tugovanje i radovanje, bez anestezije. Jer, na kraju se ipak, uvijek, nasmiješ! U zadnje vrijeme, obično bez gorčine.

I tak... Mogla bih još, ali ne sad. Kuham nešto novo, sad trebam pripaziti. Jer, da, jako volim jesti!

Eh, to mi je danas ručak, uz ono miješano varivo od jučer... Budžetiranje, štaš! Još uvijek se ne prestajem čuditi koliko zapravo košta (ne samo materijalno) jednostavno postojati. Ono, tu si, ne djeluješ, a koštaš. I to ne samo sebe, nego i sve druge u svojoj blizini. A i šire.

Dakle, danas je tema prijateljstvo. Vidim tu masu holivudskih koncepcija pa se pitam, ima li uopće ITKO ovdje prijatelja? Društva svi imamo, kakva-takva, možda samo pokoja stidljiva dušica nema ni to, ali to ne znamo, jer tko će imat petlje tak nešto napisati, zar ne? Ja nemam definiciju prijateljstva - osjećam ga ili tog osjećaja nema. Ponekad osjećam naklonost, ponekad podržavam neko načelo (ne nužno osobu koja ga zagovara), ponekad sam radoznala, ponekad mi je lijepo pričati s nekim, ili mi je lijepo šutjeti, slušati, ponekad strastveno volimo iste stvari, npr. kućne ljubimce, a zapravo se uopće ne poznajemo... Sve su to ljudi u nekoj mojoj konstelaciji, koju ne bih nazvala prijateljskom. To su DRUŽENJA. A druženja mogu (i ne moraju) prerasti u prijateljstva.

Postoje i one druge konstelacije, oni ljudi koje poznajemo cijelog života, evo, ja poznajem jednog čovjeka CIJELOG svog života, upoznali smo se u pješčaniku, dok još nismo znali ni hodati, i da, nazivam ga prijateljem, jer jednostavno ne poznajem niti jednu drugu riječ kojom bih mu mogla odati primjereno poštovanje i važnost, a ne nanijeti štetu. Međutim, prošle su zasigurno dvije godine otkad smo se vidjeli, čuli smo se možda 2-3 puta u međuvremenu, svaki put s nekim pragmatičnim ciljem, i zapravo smo si puno više serviseri nego "srodne duše". Na telki sam saznala čime se on bavi te dvije godine, jesemti! Isto tako, imam ja prijatelja koji bi mi darovali bubreg, rožnicu, komad jetre, plućno krilo, naravno, sve dok ih ja stvarno ne zatrebam. A onda bumo vidli. (Nekak se više ufam u anonimne (i pokojne) donore ako do toga dođe.)

Ima i treća konstelacija, koju ja zovem doslovce "uslužnom", ono, netko ti uskoči kad trebaš, nekome uskočiš kad treba, ali zapraf je to s tom uslugom gotovo, a nerijetko se razvuče u bljutavu žvaku iz čiste konvencije zahvalnosti i/ili koristoljublja, kako kad. Meni se to dogodilo s The Babom: bila sam odveć zahvalna. Donijela mi stvari u bolnicu kad sam iznebuha zalegla, a ja sam se još uvijek živo sjećala kako je mojoj drugoj "prijateljici", jednoj od onih rožnica-pluće-bubreg-jetra, bilo teško odvesti me na rendgen u bolnicu kad sam uganula obje noge... I tak. Ispalo teret i The Babi i meni.

Iskričarska druženja, prijateljstva i ljubavi su sasvim zasebna kategorija: ovdje je sve na n-tu potenciju! Onak, blago te zainteresira neki pevetaš, odma ljubav do groba; par puta se dobro natračaš s nekim na kavi - već se vadi nož za bratimljenje krvlju! Valjda zato jer svi, ipak, manje-više, bar ja mislim tako, dolazimo ovamo uz puno skepse, pa se jako - gladnuški! - poveselimo kad ispadne da bi moglo bit i dobro. Ponekad i je; puno češće, jednostavno nije: učitamo u osobu previše svojih želja, a premalo gledamo i slušamo. Dugo, dugo, dugo timarimo svoju iluziju, jer uostalom, ona nam je važnija nego osoba koja bi je možda mogla ispuniti - jer, ako je ne ispuni ta, ima neka druga, i treća, i petnaesta... I može to tak godinama. Jer i to je način da satremo život koji ne znamo drugačije živjeti. A pride nam se čini jeftino. Za razliku od najobičnijeg, potpuno nedjelatnog postojanja.

Kad čitam što pišete o prijateljstvima, sve više mi se čini da se zasnivaju na negledanju i neprimjećivanju osoba kojima ste ih adresirali. Osobito kod ove dolje, kojoj je ipak malo frkica da je ciljnu skupinu možda preveč koštala i da bi to posljedično moglo i nju nekaj koštati, pa sad imamo nagli obrat "jaja na oko", tj. sve je zakuhao jebač.

Nije. Zakuhala sam ja. Jer je nisam primijetila kao posebnu i poželjnu, jer se nisam čak ni sjećala da joj uopće nisam odgovorila na poruku. Što s moje strane zaista nije bio neprijateljski akt; ali je posve poništio mogućnost prijateljstva.

A ja se nemrem sjetiti niti jednih jajaca koja bih mogla nabaciti na svoje oči da sve to skup vidim drukčije...

Tako je govorio moj dida (na slici), stari prdonja i zavodnik. Mađar. Namjerno je brljao s hrvatskim, svima je to bilo šarmantno i simpatično.

A blog, vidim, pun prdaca, što samostalnih, što ugrađenih u sPRDanje. Glečte, ovo zadnje je plemenita vještina kojoj većina nije dorasla. Kaj se mene tiče, može tko god misli da može, iako mi je jasno da će završiti s PRD, a ne sa SPRD.

Vidim, najviše vas kolje kaj bu sad sa stanom... A kajaznam. Mrsko mi zamisliti kako se pašće šepiri na kavi u mojem dragom boravku. Ili netko njoj sličan. Jest da sam se i ja zeznula na bambi facu, s babom, jest da je i ona zamalo postala nasljednica, ali sad sam izučila školu; uostalom, baba je bar stvarno pametna i vrckasta. Možda se boži posreći da riknem prije nego što odlučim. A možda bih joj zbilja trebala ostaviti taj stan (ili onaj drugi, u koji idem ako poživim toliko), jer stvarno mi je bila OK, ono, za izvršene usluge, unatrag, a ne za neke neizvjesne buduće? Stvarno ne znam. Ta ideja mi nije pala na pamet zbog usluga i očekivanja, nego spontano, od dragosti što je poznam i što smo si dobre.

Nadalje, jesam li ja u pravu ili u krivu, kako sada, tako i u svim ranijim slučajevima? Nebitno. Moja reakcija je nagonska i zato se ne može promijeniti - nije ishod teškog mozganja i velikih moralnih dilema. Tek sad ja čeprkam da vidim postoje li olakotne okolnosti, i one uistinu postoje, ali moja reakcija ostaje nepromijenjena. Da je boža ispijala piće s npr. zveki, ne bi bila takva, to znam. Zašto? Pa valjda zato jer mi je zveki, koliko god komična, ipak bliža nekim svojim urbanim, liberalnim i blago ljevičarskim habitusom. I jer znam da se uglavnom i najčešće zeza, osim kad se ne zeza, a ne zeza se kad su u pitanju frajeri, jer to joj je slaba točka. I da dolazi ovamo kad joj je dosadno. I jer mislim da nije državni uhljeb. Eto, sa zveki bih možda i ja ispila kavu. Hm. A kajaznam. Nije nemoguće. Ali nije baš ni vjerojatno.

U svim ranijim slučajevima najvjerojatnije nisam pogriješila. Juicy, koja se sad jako osokolila, npr., pita da kak sam joj mogla biti frendica a cijelo vrijeme misliti da je glupa cicata plavuša. Pa, ne zamjeram ja ljudima ono što ne mogu promijeniti, nego ono što mogu, a ne mijenjaju: njoj, konkretno, napornu narcisoidnost i beskrajnu netaktičnost. Bez toga mi je bila sasvim simpa, osobito u onoj mjeri u kojoj sam konzumirala naše poznanstvo, štoćereći - rijetko.

Stiki smatra da je moja reakcija pretjerana. Normalno. Zapravo je ona nadahnula naslov, a onda ga ovi drugi s naslovnice i djelatno potaknuli: stiki bi uvijek i stisnula i prdnula. A nemre jako stisnut. Pa oko nje vječno vonja, a nitko nije ziher tko se točno upuvao. Meni su nekak draži glasni prdonje. Osobito kad se smiju i prdnu, istovremeno. To mi je sasvim OK.

Za razliku od bože, ja ne gajim želju za boravkom u čistilištu, iako mi je zanimljivo, priznajem, ali iz daljine, npr. ovdje. Jer naš blogek je baš to - čistilište. I ne želim živjeti u sivoj zoni, jer glečte: ne moram. U svojem privatnom, intimnom životu, zaista ne moram. Ne moram u njega puštati nekakve ljudske naplavine po logici tko je s kime dobar pa sam onda, valjda, i ja. Nisam. Nemam pojma kak mi se u život uvalio npr. Bloški špijun, a ni za stiksu ne znam, i OK, to su pristojni, blago duhoviti i sasvim uljuđeni ljudi, ali zapravo ne moj izbor. U stvari, ne kužim tu općeljudsku paniku da će vam uzmanjkati ljudi, da nećete imati s kime popiti kavu... Meni to nikad nije bio problem. Uvijek bih s nekim popila kavu, ako mi se pila kava u društvu. S druge strane, meni se obično ne pije kava u društvu u kojem se ne osjećam "doma", među istomišljenicima, ljudima od povjerenja. A sasvim su mi ugodne kave nasamo. I mislim da je to moja sloboda.

Kad kažem "istomišljenici", ne podrazumijevam slaganje u svemu, u svakom postupku i načelu. Nego mislim na ljude koji će spontano i nagonski odreagirati slično kao i ja. Bez upogonjivanja teške mentalne mašinerije. Zato ja od svojih prijatelja ne samo da ne tražim, nego NE ŽELIM ŽRTVE. Ili jesu, ili nisu.

A kad nisu, jebga! Nasmeješ se otraga, što bi dida rekao. Ili bar prdneš. I opet ti bude fino.