Ručkić krčkić

Kad sam rođena, u kući je već bio Philips televizor - jedan od rijetkih u susjedstvu. Sjećam se da sam baki s kahlice prepričavala kako sam sanjala doktora Kildarea; i da su susjedi dolazili na dnevnik ili film; i da jednom tjedno nije bilo programa; i da je završavao već oko 9 ili 10 uvečer.

Kad su se moji roditelji odvojili od maminih, naravno, jedna od prvih kupovina je bio televizor. Kojim je upravljao Stari. Onda je već bilo više programa... ili nije? Ne sjećam se. Znam da je stigao Gradić Peyton i da su moji kupili portabl telkač kako ne bi propuštali ni epizode, ni izlete nedjeljom.

A onda kupovanje drugog, pa i trećeg televizora, da ne bude svađe oko toga što se gleda. Ili što se gleda u boji, a što na crno-bijelom, ili portabliću, koji je preživio (i vjerojatno još uvijek bio radno sposoban) sve do lani, kad sam dala odvesti većinu starudije.

I ja sama sam kupila nekoliko televizora za svoja raznorazna kućanstva, pretežno Sonyje, ali i dva Samsunga. Ovaj potonji je bio dobar kad se Samsung tek počeo pojavljivati na tržištu, ali kasniji model sam jednostavno otpisala, em mi slika nije bila dobra, em je ton crkao, em im je servis bogu iza nogu... Sad imam dva Sonyja: noviji (10-ak godina star) u boravku, i stari CRT u spavaćoj. Slika odlična na oba, ali ovaj LCD pokazuje stanovitu hirovitost, mislim da će mu riknuti ton.

A i mali mi je. Ja bih sad novi telkač. Pa ovaj u spavaću, CRT pokloniti ili pohraniti, a u boravak nešto od najmanje 48 inča. Varijanta B je da kupim nove naočale. Hm. To mi je zapraf skuplje: trebam progresivke, za različite dioptrije i astigmatizam, u prvoklasnim, laganim a izdržljivim, okvirima. Najmanje 8 somova kuna! A za telkač... Paaaa, za to bih potrošila što manje. Tri. Četiri. Ajd, da se jako, jako, jako zagrijem eventualno 5 somova. Na otplatu, narafski.

I sad ja krenem čitati raznorazne recenzije, što domaće, što strane... I skužim, čak i odabir telkača me starosno određuje! Je, volim ja tehnologiju, nisam glupa za nju, kad skužim da mi zbilja koristi, upogonim se i za par mjeseci sam tzv. "napredni korisnik", ali: pitanje je bi li se meni dalo upogonjivati za TELKU? Vjerojatno ne. Ja volim pratiti serije tjednim ritmom, pomisliti "aha, danas je (recimo) utorak, danas je ta-i-ta serija" i veseliti se tome; volim kad me iznenadi dobar film, ili kad dokono odgledam cijeli dokumentarac koji inače nikad ne bih odgledala. Nije za mene surfanje po internetu u potrazi za besplatnim skidanjem filmova, serija, glazbe i kajtigajaznam kaj - to i sad mogu, imam superbrzi, neograničeni internet. Ali, meni je to tlaka. Telku imam za opuštanje.

Uglavnom, sve recenzije vele "Veličina je važna" (hehe - fakat je!). Sony mi je prilično skup, ali se nađe u mojem cjenovnom rasponu, samo što onda nema sve one mogućnosti koje ima npr. Samsung približne cijene, ili jeftiniji LG ili Panasonic. A ja ne znam hoću li ih ili ne; jer nemreš znati dok ne probaš. Grundig je jako povoljan, osobito veliki, i ima svašta za te nofce, ali ne znam valja li... Nekad je bio prva liga. Sad se, kao i nekadašnji Samsung, bori za tržište i sasvim je moguće da je fakat dobar za puno manje novce nego etablirani brendovi. Hm.

Ima li tko iskustva? Sugestije?

Jer jaaaaaaaaaaaaaaaaaakooooooooooooooooo si želim novi telkač. Iako druge stvari više trebam. Ali hbga. Život je kratak, budućnost neizvjesna, a sreća prevrtljiva.

Ja vam više ne bih vezu. Nego neku podvezicu. Onak, da zaokruži moj život, da ga malo uljepša, ali da ne mijenja ništa bitno u njemu.

Ovih dana sam namjeravala malo više razraditi temu te podvezice, ali me današnji ovcin blog ponukao da je preusmjerim na konkretan primjer, svojeg vlastitog života, bez generaliziranja (iako mislim da nakon silnih godina bloganja generalizirati smijem i mogu, a generalizacija bi otprilike glasila: Svi bismo mi podvezice. Jer su nam veze propale. I jer nam ne ide vezivanje.)

Ovak... U prvom licu:

Ni mene moja majka ničemu operativnom nije naučila. Jest, kad sam bila mala, jednom sam pokušala oprati pod da je razveselim kad dođe s posla, ali je ispala poplava; ona me izmlatila, ja odustala od podova. Kuhanje mi je branila zbog raznoraznih opasnosti, em se mogu porezati, em opeći, em ću vjerojatno sfušati, a što ćemo onda jesti, i sve to košta novaca... I tak redom. Otac isto tako: ne šarafi, nisu to ženska posla, ne rastavljaj, ženska glavo, ne znaš ti to, ne diraj, pokvarit ćeš... I tak dalje u istom stilu.

Međutim, kad sam se udala, od mene se očekivalo da sam nekim čudom, osmozom, promatranjem, genetskim programom, sva ta znanja usvojila i da ih mogu primjenjivati bez pogrešaka. Srećom, muž mi je bio što realniji, što emancipiraniji od roditelja, ali svejedno mu je manjkalo inicijative, tj. on NIKAD ne bi primijetio da nešto treba, ali bi odradio ako bih mu ja prstom pokazala. Primjer: Na zidnoj vješalici držimo stare novine, koje čuvamo za susjedu; ispod zidne vješalice je stolica, jer njemu treba da na nju spusti dupe kad žnira tenisice. Jednog dana, krene on odložiti novine na vješalicu, nešto ga omete, novine završe na stolici, a ja ih ne premjestim na vješalicu. DESET DANA je vezivao tenisice s dupetom u zraku, sve dok nije popizdio i izderao se na mene da već jednom maknem te novine! Mirno sam rekla: "Tebi je bliže." I to je bilo to. Jedan pokret rukom. Ali se trebalo sjetiti.

Nikad nisam savladala kućanske poslove, valjda zato jer su mi se ogadili, valjda zato jer mi se činilo da me kroz njih iskorištavaju, valjda zato jer niti jedan dom u kojem sam do sada živjela nisam smatrala sasvim svojim... A vjerojatno i zato jer mi je zarađivanje love išlo puno bolje nego ribanje pločica ili razvlačenje tijesta za štrudle. Pa sam plaćala drugima da to odrade i bila zadovoljna, kako god to ove odradile, jer nisam morala ja.

Kad mi je majka definitivno zalegla, kad je uzmanjkalo love, kad sam se osvrnula oko sebe, vidjela sam nešto slično stanu koji je opisala ovca: kaos krameraja. Vjerujte mi, činilo mi se jednostavnijim odseliti nego uopće započeti nekakvo spremanje. I život mi je bio GROZAN!!! Odeš na posao, tam te izraubaju do krajnjih granica, a onda se vučeš doma, premećeš po mislima "što li će danas biti, kakva katastrofa", niš stvarnoga te stvarno ne veseli, trebaš samo bijeg, samo utjehu, a nema, nitko se neće upustiti u takve zavrzlame... Pa onda pišeš. Točnije, JA sam pisala. I ja sam iskričarila. I tu i tamo si priuštila neku podvezicu. Ne baš lijepu, ne baš kvalitetnu, ali za bolje jednostavno nisam imala resursa.

Ismijavali ste me ovdje kad sam pitala kako se čisti zahod, kako se koristi solna kiselina, zar ne? Sram vas bilo!!! Moj život nije bio moja KRIVNJA, nego najpošteniji mogući ODABIR s obzirom na premise iz kojih je započeo. Je, oštećen je, krnj u mnogim svojim dijelovima, ali je i prekrasan, razvijen, bujan i osebujan u mnogim drugima. Takav je kakav je mogao biti u ovoj varijanti koju sam ja izabrala: odraditi SVE što možeš; živjeti čistog obraza.

A onda su svi moji ovisnici poumirali, a ja sam ostala sama, bez love, bez operativnih znanja, bez utjehe i bez mogućnosti bijega. Srećom, još uvijek znam pregovarati, imala sam dosta zlatnine za prodati, kreditna sposobnost mi je dobra, a depresiju sam izbjegla pravovremenom terapijom.

I glečte, možda moj stan nikad neće završiti na stranicama nekog časopisa o uređenju interijera, ali za mene je prekrasan: diše, slobodan je, ima svoj "flow"... Uredan je. Što nikad nije bio. Što JA nikad nisam bila: sad me veseli što točno znam gdje je što, veseli me kad nešto negdje ostavim i to me stvarno ondje čeka, nema nikoga tko "zna bolje" pa to premjesti. Usrećuju me moje raznobojne stvarčice i svakodnevni izbori boje, šalica, spužvica za pranje suđa, kvačica kojima zatvaram mačkine vrećice s hranom... Moja mirna jutra, inače najgori dio dana, koji sam provodila zgrčena stravom od novih komplikacija, novih zahtjeva, novih pogoršanja... Ne čistim savršeno, ali točno znam što je čisto, a gdje sam zabušavala, pa preskočene zone sredim kad mi zatrebaju ili kad sam za to raspoložena.

Konačno moj život funkcionira po mojem ritmu.

Konačno sam u vezi sama sa sobom.

A ta je najvažnija. I neraskidiva. I silno sretna. I jako zadovoljavajuća.

I jednostavno mi je se ne da komplicirati nekom drugom.

Može samo podvezica.

Jesam vam pričala o onom mojem kojem je jako smetalo što zarađujem više od njega? Pa se genij dosjetio rješenju: nek ja zarađujem manje. NE da ON zaradi više, jock. Pa me na koncu pljusnuo (prvi i jedini u mojem životu) da bi se osjećao Muškarcem, u napadaju dječjeg bijesa što sam mu se neženstveno osmjelila prigovoriti zbog nekog njegovog (također djetinjastog) postupka.

Paz'te, čovjek je profesor kao i ja, iz urbane sredine, kao i ja, iz društva u kojem sam se kretala i ja... I nakon svega, zapitam se ja, nisam li sama skrivila takvo djetinjasto, ali i nepodnošljivo ponašanje - naime, upoznao me u pripijenoj suknji s rasporkom do međunožja, našminkanu kao Kleopatru, nasmijanu seksualnim aluzijama... Hm. Jock. Nis ja kriva: jer poslije toga me ipak jako dugo vremena upoznavao pametnu, ozbiljnu, odgovornu, dosjetljivu, sposobnu, erotičnu, marljivu, ambicioznu, pa i bolesnu, neraspoloženu, tužnu, jadnu... Pokazala sam mu CIJELU sebe.

Ali to ne znači da me cijelu vidio.

OK, i pametnoj ženi se može omaknuti budala, osobito kad pomalo krizira, kad je debelo prešla tridesetu i boji se da lovi zadnji vlak za neko društveno prihvatljivo rješavanje svojih seksualnih, emocionalnih, infrastrukturalnih i druželjubivih potreba. Svi poslije ovog su bili manje ekscesni, vjerojatno i pametniji, zasigurno zreliji i sto posto ziher bolje samokontrolirani; ali niti jedan više nije dijelio strop sa mnom.

A što se meni kod tog tipa (a i većine ostalih) zapravo svidjelo? Kurac. Doslovce. Najjeftinije kaj od muškarca moš dobiti, a ja, budala, upregla sve svoje intelektualne, emocionalne i financijske snage da tom Kurcu bude sa mnom lijepo e kako bi me redovito usrećivao. Ajoj, kukumene, oj sramote, oj živote!!! Je. I ja sam bila TAK glupava.

Kasnije više nisam imala vremena, a blogme ni volje ili snage, upregnuti tak puno svojih nemalih sposobnosti za njegu i timar The Kurca, a svejedno kurca gladna nisam bila. Pa mi se učinilo da zapraf nije to TO, da ja zapraf trebam Ruke, nekog za poštelat stvari po doma... Ma kakvi! U svako doba radije platim majstoru: em zna što radi, em počisti za sobom ako je pravi, em je zahvalan za sve mimo dogovora, svaki zalogaj, kunu ili gutljaj (niti jedan više od toga, tj. pristup mojem međunožju, nije dobio). Pa kakti intelektualno partnerstvo... Aha! Je, good je to, sve dok se slažemo. Kad ne, onda ja "ne znam što govorim", ili on jednostavno prestane sa mnom razgovarati o tome. Pa emocionalno... Jock. Ni to. Ono što me najviše veseli kad se zaljubim jesam JA SAMA, takva, zaljubljenja, i povezana sa svim mogućim ljudskim slabostima... A on? Bitno je da se ne buni dok ga ne izguštam. A izguštam ga. Čim ga bolje upoznam. A jebga, trebala bih ga voljeti sve VIŠE što ga bolje poznam...

Drago mi je što sam ostarila, drago mi je što sam manje privlačna, drago mi je što se rijetko nudi itko koga bih uopće razmotrila. Jer, dok je ponuda bila obilna, lako je bilo pobrkati lončiće i platiti bogatstvo za malo štrasa, podleći vlastitoj potrebitosti, koja i nije baš tak presudna da bi zasluživala plaćanje svim mojim resursima. Ja bih sad fakat platila da dođe, odradi što trebam/želim i ode bez suvišnih razgovora. Još malo više bih platila kad bi znao suvislo razgovarati. Međutim, kad ukucate u Guglu "male escort Zagreb", dobijete samo pedere. Eto, to vam je emancipacija u našim krajevima...

Fali mi The Muškarac. Oduvijek. Pa tak i sad. Ali znam da mi fali isto onoliko koliko mi fali jacuzzi u stanu ili prstaci na bijelu buzaru. Ove potonje si tu i tamo priuštim. Tak bih si i priuštila i neki štras da znam kako. Ali blogme ne bih potrošila sve što imam za nekakvu kadu koja će me za mjesec-dva prestati veseliti; a i dalje će koštati.

Sinoć je kod mene bilo društvo iz osnovne škole. Neveliko, i zapraf sasvim slučajno okupljeno, dogovorila sam se s jednom, a onda se javio drugi... Dakle, nas troje iz istog razreda, i muž ove moje frendice, ali on kao da je išao s nama, oduvijek se poznajemo, i zna on većinu naših priča - cenzura nepotrebna. Ovoga koji me iznebuha nazvao nisam vidjela najmanje 25 godina, rekonstruirali smo to jer prilikom zadnjeg susreta on nije bio ni oženjen, a sad ima kćer staru 24 godine i treću ženu.

I tak, prvo smo prebrojali tko je sve živ. Paz ovo, SVI osim jedne, a za nju smo se frendica i ja prenerazile, živjela je u sjedstvu, imala fotokopirnu radnju u koju smo redovito išle sve do nedavno, ali hebga, onda su svi već prestali kopirati, ili to zbavljamo na poslu... Znam da sam se zapitala kako to da je više ne srećem, ali sam pomislila da je odselila. Naime, prolazeći pored dvorišta u kojem je bila njezina fotokopiraonica, primijetila sam da radnje više nema. Ah. Nema ni nje. I to nam veli šulkolega koji je to saznao iz Njemačke, u kojoj živi zadnja dva i pol desetljeća, i nije mu mrsko tragati za nama preko FB-a i ostalih medija (mene našao preko prastarog oglasa za prodaju stana, a puka je slučajnost što se baš jučer javio!).

Večer je protekla dok pucneš prstima, a pretresli smo svašta, i staro, i novo, i smiješno, i tragično, i ozbiljno, i aktualno... Zapravo smo prilično različitog porijekla, svatko od nas četvero, netko puka sirotinja, netko dijete utjecajnih roditelja, netko siroče bez ikoga, netko najprosječnija moguća srednja klasa nekadašnjeg socijalizma. I svašta smo zaključili:

- Ostali smo isti. Samo veći, stariji i ranije nam se prispava.
- Volimo se. I drago nam je što smo odrastali u doba kad je kolektivizam bio prominentna vrijednost, i kad klinci (ni njihovi roditelji) nisu imali naviku izbjegavati nekoga zato jer je siromašniji, ili iz "loše obitelji", ili jer je loš đak.
- Jako smo sretni što su nas učili (i naučili!) da materijalno nije jedina mjera vrijednosti, ali što smo kasnije mi sami naučili da nam i materijalno treba, pa smo se snašli.

Prisjetili smo se mnogih. Za većinu znamo kako su, gdje su, što rade, iako se kao razred ama baš nikad nismo sastali. Imamo mi vrhunskih znanstvenika, člana vjerojatno najpopularnijeg hrvatskog benda, medijski eksponirane profesionalce iz poslovnog svijeta, ali i one tihe, zatrte još od roditelja, u nekim skučenim životićima; i nekolicinu njih o kojima nitko ništa ne zna, već 40 godina. Hm. Onda baš i nemremo zaključiti da smo SVI živi osim naše R... Kvragu, valjda jesu! Valjda jesmo...

Sinoć su prijateljica i njen muž nastavili doma, a "Nijemac" i ja još malo prošetali s Duškom. On je bio loš đak, mangup, lupež, ja uvijek odlikašica, glasnogovornica za razred, solidna cura... I veli on, nešto što mu je najdraže iz tog doba je to što se, eto, družio sa mnom i s ovom frendicom, također odlikašicom, što nas je prihvaćao i što smo mi njega prihvaćale bez ikakve zadrške, a sad vidi da to i nije baš nešto tak jako svima razumljivo. Meni je pak jedna od najupečatljivijih uspomena kako se vraćam doma sama, kasno navečer, i neki tip me prati još od Trga, ja već paničarim, imam još dva križanja do svoje ulice i usrdno se nadam da ću stići, da ću imati priliku potrčati do haustora i pritisnuti sva zvona, kad odjednom iz mraka izlazi visoki momak, prilazi ovome i veli "Odjebi. Mala je iz mog osnovnjaka."

Jutros (zapraf, bliže podneva po starom vremenu), sretnem ja frendicu sa sinoćnjeg domijenka i njenog muža, i oni mi ponove govoto isto; a frendica, koja nije imala iskustvo slično mojemu, ispriča kako je njezina majka, koja je poslom često odlazila u jedno sirotinjsko naselje, isto tak naletjela na neugodnost, ali odjednom se tu stvorilo njih pet-šest sa sličnim tekstom: "Ona je NAŠA". Iako nije bila, ni kvartovski, ni imovinski, vjerojatno ni svjetonazorom.

I to nam je najdraže iz našeg odrastanja.

...a ne samo međunožje. Dakle, prije svega, trebamo imati želuca za neku osobu da bi ljubav uopće bila moguća; i trebamo osjetiti da nas hrani, da nas nasićuje (a NE zasićuje ili šopa), i trebamo uživati u tome da mi tu osobu hranimo, nasićujemo i da je s nama, od nas i zbog nas veselija, snažnija, poduzetnija, ali i razgaljena i lijena.

Ljubav nije obrok s nogu.

Ljubav je studiozna i spora gozba, nakon niza zagorjelih, neslanih i neukusnih pokušaja. Rekla bih ja. Koja sam isto pokušavala mrknuti ljubav u hodu, pa mi je prisjela. I tako nekoliko puta. A onda nije. Kad mi se već počelo fućkate za sve splačine koje smo zajedno kušali.

Za ljubav nema recepta, bar ne takvog koji bi se svima sviđao. Ljubav je uvijek ono nešto, onaj tajni sastojak koji zna samo dvoje ljudi. I nemreš je prodavati drugima, štoviše, ni ne želiš, iako ti je drago kad dođu gosti i nasite se za vašim stolom, jer kad voliš tu jednu osobu, za koju imaš želuca, koja te hrani, koju voliš hraniti, osjetiš tu neku blagonaklonost prema svijetu, i nekak ti se čini da bi SVE mogla bar malo nasititi; bar jednom. Prijatelji su oni koji ti to dopuštaju. Koji stvarno imaju želuca za tu našu sreću, i koji u našoj gozbi iskreno uživaju, čak i ako imaju nešto za njih bolje doma.

Ovo je ideal. A ne moja stvarnost. Devet godina sam mu se približavala, i kad sam mu već bila nadomak, ispalo je da hranim puža i da on ima svoju kućicu, i da je u njoj najsretniji, a jako mu smeta što i ja imam svoju, i što u nju ne zna ući. Valjda sam i ja pužica. A dva puža nikad nemaju istu, zajedničku kuću.

Kasnije, više ni za koga nisam imala želuca. Evo, danas mi se svidio tekst koji je objavio love and jazz, kad evo ti njegovog komentara:

"Osobno ne razlikujem feministkinje od muškaraca nasilnika."

Prisjelo mi! Ne znam točno koga to čovjek smatra "feministkinjama", ali pretpostavljam većinu nas koje smo zla ne sluteć došle na njegov blog izraziti svoje mišljenje (jer, žene, naime, mogu i misliti!) ili želje (da, mi ponekad imamo želje koje nisu podudarne s muškarčevim), ili ideale (koji, priznajem, nerijetko potječu iz mediokretenizacije, ali svejedno, oduvijek se ljude treniralo za neke oportune ideologije, što ne znači da su ove sasvim lišene vrijednosti, ili da je osoba "bolja" bez idealizma). Čovjek je jednom strastvenom i subjektivnom prikazu muško-ženskog odnosa kontrirao istim takvim, strastvenim i SUBJEKTIVNIM, ali iz drugog ugla. A onda se pobunio što nismo izabrale njegovo gledište.

Ne znam jesam li feministkinja, a pretpostavljam da po većini definicija jesam... Samu sebe smatram jednostavno osobom koja je željela istražiti što više vlastitih sposobnosti i potencijala i onda izabrati onu vrst življenja koja mi omogućava najviše zadovoljstva. Ljubav, suživot, partnerstvo, brak... da, i to je bilo uključeno u moje ideale. Subliminalno, bila sam prema tome sumnjičava, jer to nisam vidjela i doživjela u roditeljskom domu, elem da bih tek na pragu starosti skužila da su se moji voljeli, samo ne konvencionalno: uostalom, to je i logično - nitko tko ima izbora (a oboje su imali, premda su tvrdili suprotno) ne ostaje u nezadovoljavajućem odnosu 40-ak godina. Isprva sam ja to htjela konvencionalno.

I glečte, nije išlo... Jel zato što ja sama nisam konvencionalna, jel zbog te skepse koju sam donijela od doma, jel zbog međunožnih umjesto želučanih izbora - ne znam. Nije išlo. Kako god sam pogledala, s muškarcem sam uvijek bila reducirana i okljaštrena, a bez njega slobodnIJA (ne sasvim slobodna, jer sam još uvijek robovala željama za konvencionalnim odnosima) i zapraf ozarena radoznalim istraživanjem životnih potencijala. Kad sam se udala, sjećam se, nakon dva-tri mjeseca, sjedim ja u kuhinji i mislim si, "Jebote, kae OVO sad moj život sve dok ne umrem...?!". I čvrsto sam odlučila - NE! Voljela sam svojeg muža, vjerovala sam da i on voli mene, odlučila sam taj naš život presložiti tak da i meni paše, da se ne podrazumijeva da JA odustajem od magisterija kako bi on imao skuhano i sređeno da odradi SVOJ doktorat, da mu objasnim da ja nisam genetski programirana za vještije baratanje kuhačom nego on, ili da mi drek njegovog djeteta smrdi i da mu ne želim brisati rit, jer nije MOJ, nemam ama baš nikakve tjelesne, hormonalne ili emocionalne spone s tim malim bićem, koje mi je simpatično, ali je u mojem životu isključivo zato jer sam s njegovim OCEM, a OTAC je dobio pravo na viđanja da bi dijete imalo OCA, a ne maćehu, te da stoga nemam nikakve namjere bedinati klinca kad dođe, a otac mu se negdje izgubi ko magare u magli... E, na tome smo pukli: prestao je dovoditi maloga, a na mene je navalio da ja rodim NAŠEGA klinca.

E, za TO nisam imala želuca. Zamjenski klinac? To je moguće? Ako njemu jest, meni nije. (I sad bih mogla ispričati dugu i istinitu priču o tzv. "serijskim očevima", ali to ostavljam za neku drugu priliku.) No dobro, prst sudbine se umiješao i moj muž je obolio i umro... Reprizirala sam situaciju još jednim suživotom, tek toliko da vidim je li fakat greška u meni i mojim očekivanjima i jesu li svi isti, zaključila da ima grešaka u meni i mojim očekivanjima i da nisu svi isti, ali da su fakat jezivo slični.

Jesam li feministikinja ako očekujem da moj partner odvali podjednaku količinu (ne nužno i vrstu) posla kao ja? Da mi omogući dovoljno vremena i prilika za zanimacije koje ne dijeli sa mnom niti može sudjelovati u njima? Da mi prizna da sam u nečemu bolja od njega i da ne traži neprimjerenu količinu divljenja za one svoje sposobnosti i vještine koje su bolje od mojih? Da smatra normalnim da njegovu suradnju u zajedničkom življenju podrazumijevam i ne moram svakodnevno zbog toga paliti svijeću u Kamenitim vratima?

Ili sam feministkinja zato jer znam da ja muškarca uistinu, ni u jednom aspektu svojeg života (čak ni za oplodnju) NE TREBAM te očekujem da se veseli jer sam ga, eto, unatoč tomu IZABRALA?

Družim se s dvije žene 15-ak godina mlađe od mene, obje ubračene, obje smoždene, poražene, zdvojne... Nisu im muževi loši, nisu ni one. Imaju love, ne napretek, ne za sve, ali dovoljno za malo komocije. Obje tvrde da bi za duplo veća primanja najurile te svoje supružnike. Obje su duboko razočarane; još malo i postat će poražene.

Ili feministkinje.

(Ne znam samo tko će brinuti o djeci.)

Kiša pada, ti me ševiš
Iz mog pupka muce plijeviš
Kad će više prestati
Pa da mogu ustati

Na Iskrici blogirati
Neć' se više skrivati
Nek znaju kad svršim
Da ni ja ne stršim

Sisa, pupak, dupe, bedro
Sve je u me mlado, jedro
Orgazama rafali
Kad dragi me opali

Neka znade svijet i blog
Kakav ku*ac je u mog
A i kakvog je p*ca moja
Strastvenoga ustroja

Kiša pada, mokro vani
Nitko ljubav nam ne brani
A dok je mokro i unutra
Koga briga što će sutra

Prolazim ja danas pored studentske referade na poslu, kad li mi mahne naša referentica: "Čuj, Vegili, imaš neku luđakinju", veli ona meni. Ja se trgnem, u svojim grupama nisam zapazila nikakvo biće koje bih tako razvrstala. "S kojeg studija?" pitam. Kaže ona, "Ma to ti je neka baba, ima 60 godina, došla je ovamo neki dan da se ona hoće žaliti dekanu jer da ti maltretiraš sve živo na internetu." Hehe, počne mi svitati, pa pitam: "A je li gospođa rekla kako se zove? Koju studijsku grupu pohađa?" Skuži ova moja da mi brk titra od smijuljenja pa raspali: "Moš misliti što ta pohađa, birtije, bazdila je kao bačva kad je došla, vidi se da je ne samo pijana nego i totalno luda, naravno, nije htjela reći ime, a kad smo zatražili broj telefona, kao, mi ćemo se njoj javiti kad dekan bude slobodan, ni u ludilu, odmah je zbrisala. Ali, tek toliko da znaš: imaš luđakinju".

Kad je rekla 60 godina, prvo sam pomislila da je mai prolupala. Ali, nisam je odmah stigla ispitati, žurila sam na predavanje, tak da dođem kasnije po drugu rundu: ne, nije mai, ova je mršava, smeđokosa, ima kosu svezanu u konjski rep... Zvuči nekome poznato? Meni da. Ista ona koja je prije nekoliko godina poslala anonimno pismo kao kakti "moja studentica" i optužila me da "studente diskriminiram po kriteriju gluposti" (A što drugo rade profesori? Samo kaj se obično taktičnije izražavamo.) E, onda joj je to prošlo, jer po zakonu se studentske pritužbe istražuju čak i ako su anonimne, ali blože mili, zar ta stvarno misli da uživo može proći kao studentica??? (Istinablog, kad sam je upoznala, prije nekih 5-6 godina, imala je 40, izgledala je kao da ima 45, a navodno je fakat još uvijek studirala svoj prvi i jedini studij.)

I tak vam je to: fakat imamo luđake. Zla ne sluteći i naivno ih steknemo i onda ih imamo, hebga. "Kaj bi ova htjela od tebe?" postavi logično pitanje naša referentica. Kajaznam. Da joj budem najbolja frendica, valjda... A ako neću, da patim. Valjda. Pazite, ja se te osobe nisam ni sjetila ima blog-blogu 5 godina, a ovoj nije mrsko potegnuti do mojeg posla, a nažalost zna gdje je.

I tko je sad tu lud? Takva ili netko tko je suicidalan, ali ode na liječenje? Netko tko koristi nekog takvog sličnog, koji piše o suicidalnoj osobi insinuirajući da je to nekakvo veliko otkriće, premda je suicidalna osoba sama pisala o svojim problemima, i svaka joj čast zbog toga, pa onda takva nekakva stalkerica kakti osudi ludaru koja joj je pisala, ali ne propusti višekratno sve napisano nakeljiti na blog... I takvi se NE liječe. Self medication, valjda, čašica tu, čašica tamo, pilule za lilule i tsl. I beskrajna vrtnja u uvijek istom krugu uvijek istih opsesija uvijek istim ljudima.

Fakat imamo luđake.

I tak, pustila sam svoje srebrne vlasi jer pašu uz moje srebrne godine; a kad pogledam unatrag, u sve što me oblikovalo u ovo srebrno biće, vidim da je svaki oblak uistinu imao srebrnu podstavu ("Every cloud has a silver lining", rekoše Englezi misleći onu našku "svako zlo za neko dobro"); i premda znam da srebro danas jako malo vrijedi, ja se osjećam baš blistavo. Ne uvijek, ne stalno, ali svakog dana bar (si) malo bljesnem.

I tak, čituckala sam (napreskokce, doduše) kaj ste ovih dana pisali o starosti, mladosti, ljubavi, usamljenosti, samoći... I nisam komentirala, jer ne mogu ukratko napisati sve što o tome mislim, a da o tome mislim za sebe i o sebi, i da to moje mišljenje za mene vrijedi, vjerojatno donekle i za druge, i da smatram da imam pravo tako misliti jer sam sve spomenuto doživjela, proživjela i poznajem.

I tak, trebalo bi krenuti od toga da uopće nije lako odrasti, a ostarjeti je zaista teško; da to nije nešto (niti jedno, niti drugo) što se jednostavno dogodi proticanjem vremena, nego da je to namjerni, počesto svjesni i vrlo usmjeren TRUD. I da je teško jer si moraš priznati puno, puno, puno toga što ne želiš ZNATI ili misliti O SEBI. I zato jer moraš proživjeti, propustiti kroz sebe, prepustiti se nesavladivim emocijama, od kojih je bijes najlakši, a plač je svemu tome najpodnošljiviji simptom. I ne ide to kontinuirano, niti u svim životnim aspektima jednakim ritmom, ma kakvi, po nečemu si odrasla, po drugome starica, po trećemu derište, a po nečem desetom pubertetsko nevinašce...

A na kraju podjetinjiš. Što je i logično: odavno to znam, iz nastavničke prakse - klinci (osim onih sasvim malih) ne vole igre, tj. ne vole kad se igranje zove "igra"; a što su sigurniji u svoju odraslost, to se radije igraju, štoviše, u odraslim grupama najviše vole najdjetinjastije igrice.

I tak, sad sam ja samoj sebi i majka i dijete. Neki dan, pred jutro, sanjam ja Dušku, vodi ona neko psetance, nekog križanca shih tzua i tkoznačega, slatko, smiješno, crno, debeljuškasto... Pitam ja nju "Tko ti je to?", a ona šuti, i znam, nije to njeno pseto, moram ga vratiti; a onda mi neki glas (MOJ glas, ali u snu ga ne prepoznajem) objasni: "Ona ti nema nikoga. Majka joj je umrla i sasvim je sama. Zna i ona da to nije NJEN pas, ali...". Neizmjerno se rastužim. Sažalim nad Duškom, a svejedno znam, to psetance - ni ono joj ne pripada. Ono je samo zamjena. Privremena.

Da. U tom snu Duška sam JA. Znam ja da je sve što volim privremeno; i znam ja da zapravo ništa nije moje. Znam ja da je Duška zamjena... ali ne znam točno za što; za KOGA; je li uopće zamjena za LJUDSKO biće? A isto tako znam: Duška je LJUBAV. Prava pravcata. I sretna sam što je imam - tu ljubav. I zbog te ljubavi spremna sam se odreći Duške ako tako ikada bude bilo bolje za NJU.

A takvu ljubav s ljudima nikad nisam doživjela: ni s roditeljima, ni s mužem, ni s ljubavnicima. Nikada nitko nije MOJ interes stavio ispred vlastitog; ja svoj jesam, a onda mi je to žestoko dopizdilo. Međutim, nije to rezultiralo akcijom, a ne, ne ide to tako lako, dopizdi ti nešto pa ti to promijeniš i sve pet... Ma kakvi! Roditelje sam podnosila do kraja njihovog života, a bili su grozni, oboje, ne zna se koji gori, ajd, muža sam pred smrt ostavila, ali sam ga dadiljala sve do posljednje kapi snage, a on, taj moj vrli muž, koji me volio "više nego išta na svijetu" i koji bi "sve za mene", eeeee, njemu nikad nije palo na pamet da išta učini za mene i za moj interes ako nije bilo podudarno s njegovim, ma kakvi, ni kad je bio zdrav, a kamoli kad je obolio. Da me stvarno toliko volio, otjerao bi me; ili uopće ne bi nikada ništa ozbiljno sa mnom niti započeo. Pa ljubavnici... ajd, imali su blistavih trenutaka, ali na koncu konca uvijek bih odlučila ja, a to nije baš velikodušno, suočiti nekoga sa svim nedražima ćoravog posla i još mu uvaliti raščišćavanje i odvajanje. NITKO me nije štedio; a ja - svakoga koga sam imalo voljela. Čak i kad sam JAKO MALO voljela.

I čak kad se riješiš svih tih ljudi koji te nisu voljeli onako kako bi voljela biti voljena - kad umru, kad odu, kad ih otjeraš - još nisi gotova, još ima posla: treba OPROSTITI. I sebi, i njima. Treba prežaliti: vrijeme koje je moglo biti bolje utrošeno, trud, nadu, bijes, propuštene prilike... Treba shvatiti da bez oprosta nema tugovanja, a bez tugovanja nema SLOBODE, od njih, tih konkretnih ljudi, od njima sličnih ljudi, s kojima nerijetko repriziraš slične situacije e da bi se uvjerila može li ili ne može bolje uz neke varijacije, od SEBE, takve neslobodne... Oprostiti se MORA. Kad su ljudi važni; kad su događaji presudni. MORAŠ. Zbog SEBE, ne zbog njih. (Zato bezveznjacima ne moraš - to odjebeš i zaboraviš.)

Ni oprost nije lak. To je suočavanje sa sobom, prije svega. Jer, prvo sebi moraš objasniti sebe koja se našla u toj konstelaciji, i to sasvim nepristrano, vidjeti koliko si joj pridonijela, koliko si kriva (da, kriva, jer uvijek jesi, čak i kad to nije politički korektno reći, ali jebiga, politička korektnost je tak i tak smišljena za one koji ne znaju misliti, da ih čuva od opasnih ideja koje bi vrlo lako mogli pretočiti u opasne postupke; mi pametniji smijemo pomisliti da smo krivi za svašta, ali ne za SVE - jer nikad nismo baš sve skrivili, to je specijalnost dežurnih kontrolfrikova); pa se onda pozabaviš onom drugom osobom, i to s puno sućuti, s puno razumijevanja, ono, uđeš joj pod kožu, živiš u njenoj glavi, i tak pomalo skužiš zašto, i kako je toj osobi bilo sasvim moguće, štoviše, sasvim neizbježno postupiti baš onako kako je postupila... Pa i situacijom se baviš, čime te primamila, zašto si se u njoj našla... I tek kad ti je sve to jasno, kad sebe osudiš za ono što si skrivila, kad drugome pripišeš točno onoliko krivnje koliko zaslužuje, kad situaciju sagledaš i u onome što si mogla kontrolirati (a nisi), ali i u onome što nisi mogla (a možda jesi, bar donekle), onda tek možeš oprostiti. I oprostiti se. I otići.

Slobodna.

(Oprostila sam svim važnim ljudima. Osim boži i krelecu. Ali, radim na tome.)

I što je sad lijepo, što to blješti u svim ovim mukama? Sloboda. ZAHVALNOST.

Zahvalnost za svaku trunčicu dobrote, za svaki trenutak veselja, za samo postojanje bića, predmeta, mogućnosti od kojih ti je lakše, radosnije, od kojih ti je, ukratko, LIJEPO ŽIVJETI. Da mi je život bio lak, bih li se toliko veselila svojoj kuhinji, Duški, tišini u stanu, razbuđivanju u toplom šlafroku, poslu koji znam jako dobro odraditi, plaći koja nije dovoljna, ali je objektivno jako dobra, zdravlju koje nije savršeno, ali ja funkcioniram, ja se krećem, ja radim, ja se radujem, ja mogu sama, a kad ne mogu, ima ljudi koji pomognu, i njima se veselim, i njih cijenim, jer zapraf ih ničim nisam zaslužila, našli su se tu, i našli smo se, i odjednom ustaju ranije zbog mojih prozora, ili mi peku kolače, ili me smire da će oni uzeti Dušku, Kafku i Čili ako mene nešto strefi... I ne, nisam im oporučno ostavila stan. Nikome nisam. Zajebavala sam vas, sve zajedno. Poslala sam mail, koji svaki moj nezaslužni krvni srodnik može osporiti. Ako se uopće potrudi saznati da sam umrla.

I tak... Ja sam vam kronično usamljena: premalo je ljudi koji uopće mogu pojmiti ovaj tekst. Ili bilo što iz ovog teksta kad to kažem sažeto i jasno. I sama sam. Nemam nikoga tko bi morao ili htio iz ovog ili onog razloga - materijalnog, emocionalnog, ugovornog - ispreplesti svoj život s mojim; ili se imalo zabrinuti ako ja nisam dobro, ako nisam sretna. A opet, iako se povremeno jako prepadnem, i jako rastužim: ja sam vam SRETNA.

Možda zato jer dobro brinem o sebi; možda zato jer ja SAMU SEBE volim; možda zato jer se sebi sviđam, zbog svog tog truda, zbog svih tih patnji koje sam ne baš nesebično, ali u konačnici velikodušno, podnijela da bi bilo dobro NE SAMO MENI; možda zato jer mi nije dosadno, jer kad konačno preuzmeš odgovornost za vlastiti život, ono, svakodnevno življenje, za okus klope, za čistoću stana, za lovu na računu, za timar ljubimaca, za vlastitu zabavu, zapraf se nemaš kad dosađivati, osim u onim rijetkim i jako ekskluzivnim trenucima čiste dokolice, a ja te najčešće ipak radije iskoristim za neku kreaciju...

I zato sam srebrna.

Valjda ću doživjeti i svoje zlatno doba.

Odvalila prvi nastavni tjedan. Spasio me neradni četvrtak, inače mislim da ne bih mogla uopće uspravno sjediti. Ma, nemam se ja kaj žaliti, mjesecima sam imala tu i tamo neku obavezu, ono, odem tri-četiri puta tjedno na posao na sat-dva, ali sada - gas do daske! Svaki dan. A studenti još bez udžbenika, moja web stranica u remontu i preseljenju na jači server, dakle, glas, stas, koncentracija i ajmo! No, sve je dobro prošlo... Štoviše, rekla bih da je prošlo super! I super je da je prošlo.

Još sam na visokom adrenalinu, jer što manje radiš - manje ti se i radi, a kad se zalaufaš, nemreš prestati. Tak da sad ne podgrijavam ručak, odmah sam izvela Dušku, odmah raspremila namirnice, i umjesto da sad fino pojedem i uživam u plodovima svojeg rada i zasluženom odmoru, jock, ja došla vamo. A hebga...

Nego, da se siroti banirani bedak ne bi pitao tko ga je koštao dva žuta kartona, evo odgovora: ja sam. Ne zanimaju me njegove navodne rasprave s vlasnikom Iskrice ili adminima, niti njegovi blogerski (ne)uspjesi, niti prijetnje tužbama i/ili fizičkom integritetu ove ili one osobe, ukratko, ON SAM me ne zanima i ne želim primati njegove poruke. Znam, mogla sam ga samo frknut u ignoricu, ali toliko mi je nesimpatičan, i toliko mi je iritantan taj blesavi, frustrirani "obračun s njima" da sam prijavila. I baš mi je drago što jesam, i opet ću bude li trebalo. Ne samo njega, svakog takvog blesavca ili blesavicu. Odrasla osoba treba shvatiti i PRIHVATITI da nije općenarodno dopadljiva. I kvit. Ako to nemre, nije odrasla osoba, a nedoraslim balavcima ovdje nije mjesto. I nema tog suda ili te prijetnje zbog kojih bih promijenila mišljenje o takvome stvoru.

Međutim, svi mi tvorimo štimug i kulturu ponašanja na nekom mjestu. Evo, danas mi došla nova studentica, prijelaznica s drugog faksa, u grupu 2. godine. Dobra grupa, simpa dečki (samo dečki), vole se zezati, razmjerno su glasni, ali rade, evo, s njima sam realizirala točno ono što je trebalo, a sve uz smijeh, dobacivanje i zezanciju. Na kraju sata veli ona meni "Ajme, u što sam ja došla!". I tak, popričamo, ona bi htjela red, rad, tišinu. Iako red i rad mogu postojati i uz priličnu buku. Uostalom, uče JEZIK, glupo bi bilo da šute. I na mojem faksu je standardna kultura ponašanja upravo ovo što sam opisala: razigranost, sloboda, dobrohotna zezancija, ali i zajedničko stremljenje određenom cilju. Naravno, postoje sankcije za one koji to ne shvaćaju pa zanemare "dobrohotno" ili "zajedničko stremljenje". I ponekad ih moramo primijeniti. No, uglavnom ne. I mislim da zato imamo veselije, sretnije, a vjerojatno i uspješnije studente; pa i nastavnike. Hm. I kaj bu sad s tom djevojkom? Sumnjam da će se 20 dečki promijeniti zbog nje; ali, nije nemoguće. Bumo vidli. Ja bih da se i ona veseli.

Eh, sad sam već zbilja gladna... Kak je lijepo imati nekaj za podgrijati! A tak sam gladna da bih i hladno pojela, ali ne, izdržat ću još toliko koliko treba da se smlači. A onda odmor, temeljit, jer sljedećeg tjedna nema neradnog četvrtka. Ah. Štaš. Naviknuti se, eto!

I tak, sad bum ja tu nekaj napisala, ne znam još ni sama kaj, zato jer mi je prerano za kuhati ručak, jer mi se spremati ne da, jer sam psetu posvetila svo vrijeme od 6 ujutro do sada, mačketinu sam očetkala, ptica je dobila klipić, a o poslu ne želim misliti danas. A kad krenem kuhati, onda ću se nakuhati, jer ću kuhati i za sutra. Zbog posla, dakle, hebga, moram misliti o poslu, sutra mi je težak dan, a skužila sam da je puno lakši kad dođem doma na gotov ručak. Pa samo žvaknem, izvedem pseto i izvalim se na popodnevnu ćorku.

U stvari, već dugo nisam komentirala bloško smeće i srodne mu spodobe upravo zbog posla - em sam čuvala energiju za posao, em sam ju trošila na poslu i za posao, a sad sam se pomalo ufurala, ne trebam više toliko force, do sljedećeg naleta imam malo fore, pa - ajmo!

Kad velim "bloško smeće" ne mislim na beznadno tupave, a ne, ne, ne, iako se takvi vole uvaljati u deponij, tam im fino vonja, i toplo je, i nemreju bit gori nego što samo smeće jest - bloško smeće su ovi koji koji točno znaju što rade, koji namjerno manipuliraju, lansiraju tračeve, unedogled ponavljaju neistine, vrbuju sljedbenike i vršljaju u pozadini pomoću pevetea, mobi(te)liziranja i rekla-kazala sastančenja. Oni koji vole zamjenice "mi" i "oni", a ponekad, kad napujdaju neku budalu, odvaže se i na "vi" pa kopipejst onoga što je budala rekla, tak da budalu zbaniraju, ne njih.

Trenutno je glavna zastupnica koalicije bloškog smeća i pridruženih tupavaca naša glasovita pušioničarka. Je, ne bum napisala nick, zakaj bih, tak i tak svi znaju koja je, kao što svi tak i tak znaju tko sam ja, što reče (sveta?) gera onomad kad se htjelo da se imenom i prezimenom upišem u crvotočinu na Facebooku. E pa nisam, a premda sam vidjela hrpu imena i prezimena, blogme ih nikad nisam povezala s nickovima na blogu, tak da ja fakat dan-danas ne znam kak se pušačica zove, niti išta o njoj osim onoga što ovdje napiše, a tome niš ne vjerujem. Stoga sam, možda pogrešno, uvjerena da se radi o propalitetu, nezaposlenoj i/ili bolesnoj osobi koja vodi ovisnički (materijalno, a možda i u širem značenju) život bez cilja i sadržaja. Te je baš zato podložna medijskoj manipulaciji nešto funkcionalnijih otpadaka tipa čudnovato neprisutne The Babe, koja pak puši fore također čudnovato neprisutnog nekadašnjeg članstva sklonog lošoj pojeziji i SF-u, bahatluku, spletkarenju i prenošenju spolnih bolesti tupavim članovima i članicama koalicije, što znam samo zato jer sam o tome pročitala na jednom sasvim "anđeoskom" blogu.

I tak vam se to ulančava: malo funkcionalniji otpadak nađe malo nefunkcionalniji otpadak pa ga reciklira i napumpa svakakvim smećem, onda ovaj otpadak nađe još manje funkcionirajući, ali njoj/njemu funkcionalan, otpadak i ponovi proces, pa onda ovaj/ova isto, i tak koliko god ide, a blogme ide, tak da se odljev onih koji završe u drobilici i više se nikak nemreju iznova sastaviti sami sa sobom i s b(l)ogom uopće ne osjeti, a blog je neprestano uneređen i smrdljiv.

Sklona sam tezi da bloško smeće i pridruženi tupavci u nekom trenutku zaista počnu vjerovati u opravdanost svojeg postojanja, vonjanja i gađenja, te ga, štoviše, doživljavaju kao pravednu i pravedničku misiju iskorjenjivanja svega i svakoga tko nije otpadak, otpad ili ruina. Tim prije što na drugoj strani, koliko vidim, ne postoje slične koalicije, a kamoli osjećaj misije i borbenost. Tu i tamo bude neka sporadična čarka, u smislu "ajd odjebi od MENE" (za razliku od smećarskog "nas"). Skolna sam i tezi da bloško smeće zapravo uživa prešutnu podršku nesvjesne i neosviještene većine kojoj je otpad zapraf zanimljiviji nego nesmeće - za ove druge odmah znaš što su, jel hladnjak, jel rešo, jel slavina, a za smeće se uvijek moš nadat da je zapraf neka neshvaćena i zabludom odbačena dragocjenost. Priznajem, fali mi doba masovnog odvoza krupnog smeća, jer i ja bih uvijek sa živim zanimanjem, ali ipak suzdržano, gleduckala te hrpe ne bih li ugledala neko odbačeno blago... Pa, nikad ga nisam ugledala: smeće je uvijek opravdano bilo u otpadu.

I tak... Mislila sam da bum imala više toga za napisati. A zapraf nemam. Meni je smeće dosadno. Fakat. Ja to odmah bacim, bez kolebanja. Imam razmjerno malu kantu za smeće, onu metalnu iz Ikee, u nju stavim dezić iz DM-a, obično je napunim za jedan dan, maksimalno dva, i bacim to, ne mozgam jel stane još ili ne.

Danas kuham paštu s kozicama i lososom, za sutra ću varivo od miješanog povrća i mini pilieće filete (njih pofrigam sutra, na putreku i maslinjaku, to je 6 minuta posla, 3 minute za svaku stranu), jučer sam krpice sa zeljem po miješanom receptu, tradicionalnom i neinformiranom (tradicionalni glasi: luk se preprži na masti, karamelizira sa šećerom, na to se doda tanko izribano zelje i dugo dinsta, sve dok zelje ne posmeđi; neinformirani je upravo takav, ne mora mast, ne mora šećer, može npr. vratina i panceta s lukom pa na sve to onda krupnije rezano zelje...), imam neke šljive koje će propasti ako ih ne uvalim u poslasticu, to bum još vidla, jel knedle od gotovog tijesta (ima za kupit u Intersparu) ili neku štrudlu... Ma, life is good, ali trebaš neko uporište, zapravo, trebaš ih što više, jer stol na jednoj nozi se lako proklima, bar tri bi trebale biti čvrste...

I da, živo me zanima kojih je to navodnih 30 blogera dobilo navodnu odštetu? Ajmo sastaviti popis! Tko je najsumnjiviji?

(Uslikao Jurgen Goldhorn)

Ne poštujemo se. Mi žene, mi "stariji", mi ovdje... Ne, ne poštujemo se. Valjda dođemo ovamo izmrcvareni na sve moguće načine i valjda mislimo da više ZA NAS nema bolje ili drugačije... Ponekad imamo sreće pa naletimo na nekog tko nam omogući bolje i drugačije, ponekad smo dovoljno samosvjesni da uvidimo kako nitko ne zaslužuje OVO i da to nije bolje, nego samo drugačije, a ponekad zaglavimo ovdje, usidreni u svoje omiljene iluzije.

A sredovječnost, koja - htjeli mi to ili ne - započinje oko 40. i proteže se do kasnih 50-ih, da bi onda laganini spuznula u starost (zamislite da nam netko kokne mai ili juicy - bi li nasov u novinama glasio "Mladić penisom usmrtio staricu" ili "Mladić penisom usmrtio vremešnu gospođu", ili "Mladić penisom usmrtio ženu"?), ima svojih benefita. Za mene je to, prije svega, BLAGOST.

Ne možemo biti blagi sve dok nam nešto žestoko treba i sve dok mislimo da bismo to uistinu mogli i dobiti, ako ovo i ako ono, ako se potrudimo, bude li sreće, ako se malo, još bar malo ogolimo, ako riskiramo, ako se bar malčice zatremo, bar dopola zaniječemo. Mislim da s pola života iza sebe više baš i nismo tak očajni, mislim da smo imali dovoljno prilika naviknuti se na oskudicu, naučiti optimalno koristiti raspoložive resurse, kako ljudske, tako i materijalne, i mislim da više ne bismo trebali biti očajni; nego ponosni: puno toga smo preživjeli. Nije to bilo lako. Ni jednostavno. Niti su svi uspjeli.

I valjda smo naučili razliku između romantičnog Eiffelovog tornja i prizemnog čika. Kvragu, valjda jesmo! Ja jesam.

Kao i vi, i ja znam sljedeće: ako napišem kurac, pička, jebanje, pušenje, lizanje, orgazam, ja u svemu tome, eto meni 100-ak poruka u roku sat vremena. Jel te poruke nude Pariz ili pepeljaru, pitanje je sad? Jeste li sigurni da znate odgovor?

Glečte, kaj god da dođe u moj inbox, ja bih se tome nasmijala. Blago. Ogrnula bih svoju sjedovječnost, svoj ponos, svoja iskustva kao toplu dekicu, a ne bih rekla ni "Ne, hvala", niti "Ajmo vidjet!", jer meni fakat ne treba 100-ak izvjesno bezveznih poruka, niti me išta tak žestoko svrbi da bih ih pročešljala u nadi da je bar jedna bar izdaleka slična mojem pojmu Eiffelovog tornja. Iako bih takvu voljela primiti. I znam, čak i ako je stigla, čak i ako bi mogla stići, ja je ne vidim, jer ne gledam.

Svejedno. Neće stići ako napišem kako se jebem; ili kako bih se voljela jebati. Niti kako sam se nekoć jebala. Uopće neće stići ako ovdje išta napišem o jebačini. To je ziher. Ne treba se truditi. Nego smijati. Blago. Poput sunca za babljeg ljeta.

Neće stići niti ako vam napišem što danas kuham, što su radile moje ljubimice, kaj volim ili ne volim na poslu, kako je prošlo nedjeljno čišćenje... Nema veze. Bar neće stići niti one bezvezne. A meni će biti zanimljive ili zabavne te moje svakodnevne rekapitulacije.

Ljudi moji, subložani (ne)dragi: ako vas frajer duže od tri tjedna nikome ne želi pokazati, ako žena ne može odlučiti, ako ste u nekom odnosu jadni, frustrirani i na vjetrometini nedoumica... Ma dajte! Proživjeli ste i PREživjeli polovicu života!!! Kaj vam još treba???

Osim nade.

Gušt je oko pol deset ujutro ustanoviti da je dan ipak lijep pa ne otići na nekakvu radionicu na poslu, nego umjesto toga fino provesti sat i pol sa svojim psom u parku. Gušt je od direktora konačno dobiti nešto što godinama nije htio dati. Gušt je kupiti friške kozice i veseliti se buzari sutra, jer danas imam nešto što moram potrošiti, isto jako fino.

Gušt je pijuckati dobar a neskup bijeli pinot; gušt je imati prostran i udoban brlog, koji je baš nekak poput mene, ofucan a fini, sve šljaka, a sve je nekak posebno, možda baš zato jer je staro (neki dan me frendica pitala "Otkud ti ova retro mikrovalna?" - a mikrovalna jock retro, nego prastara, i radi, blogme), a sigurno zato jer je preživjelo bezbroj selekcija i jer je izabrano od srca.

Gušt je imati malenog, ultra-pametnog psića, koji svaki dan smišlja neke nove igre i zanimacije pa me poučava da ona to zna; gušt je i kad se stara mica razigra, pa te ispraši baršunastim šapama po nogama, a onda iz sve snage ugrize oštrim očnjacima, sve od dragosti; gušt je i papigica koja se buni kad zgasiš svjetlo, jer sam ju, sirotu, navikla na odveć osvjetljenja, a tek nakon 8-9 godina njezinog života naučila da bi bar 12 sati dnevno trebala kunjati u mraku.

Gušt je kratko odgovoriti "Dobro" kad me pitaju kak sam, i zaista to misliti. I osjećati. Gušt je imati ovaj naš prastari i staromodni portalčić za natipkat nešto dok se ručkić krčkić. Gušt je znati da može bolje, ali da bi moglo i gore, i ne strahovati unaprijed.

Gušt je imati pregršt želja, a da ni jedna nije o glavu.

Gušt je biti ja :-D

Link



Tako glasi naslov pjesme grupe Sparks (poslušaj link). A kajaznam... Mene stručnjaci (psiholozi, psihijatri...) kategoriziraju među "darovite osobe" - to im je, valjda, neki termin. Međutim, ja sama nemam baš vjere u svoje talente, nego u svoju inteligenciju: što god me istinski zanimalo, ja bih odradila kao da sam za to darovita; što god nije, odradila bih čak ispod prosjeka.

Evo, danas sam vam pokazala da znam crtati. Znam, jer me to svojedobno jako zanimalo; jer mi je bilo ispuh, način intuitivne spoznaje, kompleksna bilješka nekog složenog stanja i polazište za daljnje raščlambe. Više nije, jer se lako zadovoljiti amaterskom sličicom i ne rudariti do artikulirane, racionalne i opredmećene spoznaje. Crtanje je, dakle, za mene bilo vrisak; pisanje - spoznaja i početak rješavanja problema. Rješenje nemam potrebu izraziti, to živim.

Vidite, za likovnost sam, izgleda, bila zaista darovita: moj profesor likovnog iz osnovne škole je jednog dana pozvonio na vrata roditeljskog mi doma, predstavio se mojim starcima i objasnio im da sam ja iznimno, izuzetno i nesvakidašnje darovita; te im predložio neka me ne upisuju u srednju školu, neka to polažem izvanredno, a on će me pripremati za prijemni na Likovnoj akademiji, koju ću zasigurno upisati sa 16 godina. Moji roditelji su mu se kulturno zahvalili, obećali da će razmisliti, uljudno ga ispratili, a mene onda prebili kao vola u kupusu, uz izričitu napomenu da se TAKVIM idejama NIKADA, ama baš NIKADA ne zanosim...

Eto. Nisam. Ali ne zbog tih batina ili poštivanja roditeljskih odluka (batine sam dobijala i za bezveznije stvari, a roditelje uopće nisam poštivala, osobito u bitnim prosudbama), nego zato jer sam jednom jednu svoju sliku poklonili prijateljici, kćeri vrlo utjecajnih roditelja, diplomata s međunarodnim vezama, kojima se svidjela pa su je objesili na zid; i tako ju je ugledao neki ugledni talijanski galerist i izrazio želju upoznati umjetnicu, tada staru 14 godina. Umjetnica se pojavila s mapom svojih radova, i ovaj je htio SVE, baš SVE. A umjetnica NITI JEDNU JEDINCATU nije mogla dati. Eto. Zato. Mogla sam pokloniti nekome tko mi je drag, mogla sam baciti, ali prepustiti sudbini... to ne.

I zato nisam umjetnica. I zato ne vjerujem u talent. Nego u inteligenciju.

Prošlo je od toga 40 godina. U međuvremenu, ja jesam pomalo povjerovala u to da sam darovita i da sam umjetnica, ali samo zato jer sam skužila gušt u promatranju samostalnog života, prihvaćanja/neprihvaćanja, shvaćanja/neshvaćanja svojih djela. Uspjela sam čak sažeti svoju osobnu formulu za stvaranje tzv. "umjetničkih djela": razlučiti bitno u osobi/pojavi; poigrati se s nebitnim, zabaviti se detaljima (npr. ona Ilonka sa slikovnog bloga ima moje ruke, jer se njezinih nisam sjećala; moji pisani likovi, osobito sporedni, redovito su meni neizmjerno zabavni amalgami nekoliko osoba, tj. njihovih - po meni - određujućih osobina); prihvatiti da je svaki izraz INTERPRETACIJA, dakle, NE apsolutna istina, i da vrijedi jedino i samo dok/ako to znaš; izbjegavati automanirizam, tj. oponašanje vlastitih najboljih radova - kad se to desi, vrijeme je za promjene, bilo čega, motiva, tehnike, čak i grane umjetnosti.

Bar polovica mene žali što nisam iskusila umjetnički život (pazite, to nije "život umjetnice"!), tu percepciju potpuno podređenu stvaralaštvu, to trapljenje koje dovodi do ushita, tu radost opredmećenosti čak i svojih najbanalnijih oblika postojanja... Nisam za to imala kuraže; snage; vjere; podrške. Žalim i zbog toga što me moja darovitost - a to je sposobnost uvida u bitne značajke osoba i pojava - tako često dovela u konflikt s ljudima koji preferiraju šarene laže, ili sporiji ritam shvaćanja, čak i kad je protiv njihovih vlastitih interesa, što sam se zbog toga ponekad osjećala potpuno skrhanom, poput dijamanta razmrvljenog u vrećici od moje vlastite kože, pa se bolim i izvana i iznutra, ili poput čudovišta koje omata vlastitu jezičinu sebi oko vrata kako bi si stegnula glasnice da ne izrekne nešto drugima nepoćudno... Zbog toga nikad neću prestati žaliti. I smatram to svojim životnim teretom, kušnjom i neprevladivom nepravdom.

S druge strane, tu su kompenzacije urednog i odgovornog građanskog života zavidne platežne sposobnosti uz začin zlobnjikave spoznaje da ja zapraf mogu bolje nego velika većina onih koji su ostvari "život umjetnika" i svoj mediokritetski ili mediokretenski elan upogonili u farsičnost priznanja ili "pravedničkog gnjeva" zbog nepriznatosti. Ja se u svojoj najintimnijoj biti nikad nisam ni mogla, ni htjela, ni znala prostituirati; a kad se prostituirala jesam, činila sam to za život koji mi se sviđa, uz pošteno odrađivanje (darovito, rekli bi mnogi) onoga za što primam plaću svakog mjeseca. I ove godine je moja ocjena studenata čvrsta petica, uz komentare da sam "stvorena za taj posao". Jebiga, nisam. Ali mi je drago što ga mogu tako odraditi. Kad već ne radim ono što bi me onemogućilo da išta drugo radim.

A umjetnost, kao što umjetnici znaju, nerijetko nije ni dopadljiva, ni oku/uhu ugodna. Pa zato, juicy, kad ti ja, inteligentna i darovita kakva jesam, apsolutno sposobna za lirske uzlete, kao i za morbidne karikature, velim da si gerijatrijka, netaktična, bezobzirna, narcisoidna i plitka, ti to vjerojatno jesi. Za mene jesi. I tu je kraj rasprave. Napravi si zdjelu bijesa, a prestani čačkati po meni, jer od toga nema koristi, ni za mene, ni za tebe. Za ostale ima samo jako malo jako plitke zabave. Koja im, zapraf, škodi.