Ručkić krčkić

Vidim, blog se preporodio dinamikom i tematikom otkad se roktalo po palankama... Ajd, aleluja! I ja ću sad miroljubivo: nikak da si pojeftinim život! Nikak. A taman sam bila ponosna da kak sam pronašla bar jedan mali, ne osobito značajan način:

Daklem, lani sam uzela Bnetov promotivni paket (tv, internet, telefon) + HBO HD Premium paket i plaćala ih upola cijene 12 mjeseci, od kojih je ovaj sad posljednji. Nekih 170 kunića, što i nije malo, s obzirom da sam izrazito nezadovoljna interaktivnim TV uslugama (a jedino takve me zanimaju), da mi brzina interneta ne predstavlja gotovo ništa u životu, a da mi je zvono na telefonu stalno isključeno jer ne želim divaniti s telemarketerima. Sad bi to sve skup, takvo kilavo i zapraf nepotrebno, trebalo plaćati duplo, ilitiga cca 340 kn.

I niš, malo ja nazivala, eeee, ne daju oni niš telefonom, ni informaciju koja bi značila gubitak love za njih, a kamoli uslugu, nego te šalju u poslovnicu, koja meni zaista nije ni najmanje usput, ali kad napišeš mail, onda po zakonu moraju reagirati u zakonski propisanom roku. Pa reagiraju. I dogovorim ja sljedeće: otfikarim telefon, internet prebacim na Carnet (koji je dial-up i sporiji), HBO Premuim svedem na HBO, sve skup cca 280 kn, što je opet previše, ali je manje od puno previše. Stiže meni danas dokumentacija, kad gle ti ovo, sad bih se ja opet morala njima obećati na još 24 mjeseca!!! Operateru kojim nisam zadovoljna! (Iskon, npr., ima podjednake cijene, ali veći izbor programa - 60-ak u osnovnom paketu, HBO je jeftiniji i uključuje Cinemax 1 i 2, a paket koji nije Premium kod ovih ne uključuje, ali OK, ja i tak uzimam iz On Demand, više programa se može snimati, daju 20 sati snimalice... A hebga, ja se zeznula i otišla od njih, jer kod Bneta besplatno dobijem analogne programe na stari, analogni telkač u spavaćoj sobi. Koji rijetko kad uopće uključim. Ahhhhhh...)

Naravoučenije: čitajte ugovore! Sad ipak plaćam 306 kuna, jer sam smanjila samo HBO paket, koji je tak i tak bio ugovoren na 12 mjeseci. A sljedećeg ljeta u ovo vrijeme - adio, Bnetu! Makar i skuplje plaćala nekom drugom. I ak baš nemrem bez telke u spavaćoj, budem si spustila kabel krovne antene - za onih 15 minuta koliko sam pri svijesti kad legnem, sasvim dobro i više nego dovoljno.

A u međuvremenu, cijenjeni gosit, nemojte očekivati ikakvo piće kod mene osim kave, limunade ili obične vode. Jer sad tu moram skresati. Bit će makedonskog bijelog za kuhanje, ali to je sve.

Volim ući u kuću koja lagano vonja na češnjak; i maslinovo ulje. Za mene je to znak da se tu nešto dobro kuha. A ujedno i znak da sam sve više svoja, a sve manje u vlasti tuđih/općih mišljenja. Zato se kod mene nikad ne zatvaraju vrata između boravka i kuhinje, a ljeti je i spavaća otvorena: evo, upravo sada, cijelim stanom se širi miris finog (ne kineskog!) češnjaka, peršina i maslinovog ulja, pečenih paprika... Još malo i pridružit će im se šnicle na naglo.

Jučer sam razmišljala o tome kako sam se, valjda, konačno pomirila sa svojom prošlošću, konačno joj dopustila da bude dio mene, konačno je simpatiziram, onak, malo sentimentalno: sve češće izvadim neku stvarcu koja je nekoć bila izvor moje gorke iritacije, neku kičastu figuricu, koju je stara voljela, ili groznu sliku koja se sviđala starom (ajd, nju sam izvadila, ali onda opet vratila u skladište - stvarno je grozna!) i postavim je negdje gdje će me iznenaditi kad na njih zaboravim: porculansku figuricu dva psa, velikog i malog, mali kao da velikome nešto šapće u uho, stavih na policu između kave i konzervi, drugu, psa koji kao da priča sa žabicom, ispred lijepih vazi koje povremeno (češće nego ostale) upotrijebim, stolove prekrivam prastarim čipkama i vezenim stolnjačićima... hm. Neki dan mi se čak svidjelo i jedno ružičasto sjenilo za lampu. A roza mrzim otkad znam za sebe, zgadila mi ju je stara jer sam njoj u roza bila najljepša.

A danas, dok sam s Duškom išla iz parka, u kojem sam budalasto u jednoj ruci držala kišobran, a drugom joj bacala lopticu, znajući da ćemo doma doći mokre, ona i blatnjava, i da me čeka još pol sata pranja i feniranja psa, počeh razmišljati o tome kako je preferiranje i određivanje prioriteta očito sasvim nagonska pojava: moja Duška ima bezbroj loptica, ali uvijek je neka najdraža; čak i kad smanjim izbor na samo dvije, jedna je "bolja". I uvijek je važno koja je bolja i koja je najbolja, i psu to nije ispod časti pokazati; a mi, ljudi, mi se pravimo kao da je svejedno, ono, "nema veze" fora, zapravo sasvim pubertetska, na engleskom divno izražena adolescentskom poštapalicom "whatever": riječju punom prezira i očaja.

Sjetila sam se onda i svoje zadnje velike zaljubljenosti, tog monomanskog suženja svijesti: koincidirala je i s mojom zadnjom velikom depresijom, također monomanskim suženjem svijesti na "whatever" - ništa mi nije bilo važno! Pita me šrinkica "Jel želite nešto?" "Ne." "Jel bi vam od nečega život bio bolji, lakši? Da imate više novca, na primjer?" "Ne." "Postoji li neka osoba poput koje biste htjeli biti, ili živjeti slično?" "Ne." Moja jedina želja je bio On. Što god (whatever) to značilo...

Pa, dobila sam ga... I značilo je svašta. Srećom! Je, imala sam sreće s njim... Da je bio običniji, da je bio konvencionalniji, da je bio manje artikuliran, manje zainteresiran, manje sebičan, tko zna! Možda nikad ne bih svoje "nepostojeće" želje uspjela odvojiti od njega i možda bih danas opet kunjala u ravnini puste zemlje zvane Whatever.

A sad... Kao i Duški, i meni je svašta važno, a u svemu postoji najvažnije, najdraže i najbolje: imam najdražu čašu za vodu i dvije najdraže za crno vino (obje zelene, ne znam zašto, jednostavno mi bolje prija iz zelene čaše), najdražu za bijelo i najdražu za rakiju; najdraže šalice za kavu periodički mijenjam, trenutno je aktualna jedna velika, žuta, ali mislim da je sad na izmaku, da ću opet u vitrinu po neku drugačiju, a sve su fine, porculanske, neke oslikane, neke samo reljefno izrađene; imam najdražu zdjelicu, zdjelu i dva najdraža tanjura; najdraže jastuke... Ma, sve mi je posloženo u rang liste, kao i Duški loptice!

I sve je važno. Možda baš zato jer sam shvatila da ne mogu imati sve pa ono što imam zaista jako cijenim. A vjerojatno i zato jer imam dovoljno da izbor postoji. I zato jer je izbor važan, i jer postoji, u sve se mogu udubiti, sve mi može pružiti gušt, čak i mrsko mi čišćenje, ta raznježenost da je, eto, i to došlo na red, pa ribam s ljubavlju, za sebe, da mi bude lijepo, jer mi je važno da mi bude lijepo... A kad mi se baš neće, onda je važno da si ugodim ako mi se baš neće.

A i sama sebi sam draga. Zauzimam prvo mjesto na svim rang listama koje imam, OK, povremeno mjesto prepustim nekoj od svojih ljubimica pa budalasto bacam loptice po kiši ili propustim popodnevno kunjanje uz telku. A unutar sebe same, također imam preferencije, neka svoja svojstva volim više, druga manje, a neka bih najradije uklonila, ali ne mogu pa ih onak, dobrodušno podnosim, kao onu proširenu poru usred obraza koja se svaka dva-tri dana napuni, ali štaš, moja je, na mojoj faci, i kaj drugo mogu nego da je stalno praznim?

Podsjetilo me ovo na jedan psiho-test: u pustinji ste, a s vama je pet životinja: krava, ovca, konj, majmun i lav. Kako putujete pustinjom, tako vam ponestaje hrane, vode, snage i svako toliko morate ostaviti po jednu životinju. Redoslijed kojim ih ostavljete ukazuje na (ne)važnost prioriteta koje imate.

Ja sam ih ostavila sve osim lava. A lav simbolizira dostojanstvo. Pa, valjda tak je... Kao što reče Helen Mirren u ulozi gđe Stone u filmu "Rimsko proljeće gospođe Stone", "Ako se nikome ne mogu svidjeti zbog sebe same, onda mi je draže da se nikome ne sviđam"; jer, kad to izgubiš, onda je sasvim svejedno s kim si i što radiš, s ljubavnikom, žigolom ili prosjakom koji zapravo žudi tvoju hranu. Vraćaš se u Whateverland.

Link na test, ako nekoga zanima (na engleskom je): Link

Prije čitanja pogledati Link

Ajd, može i poslije...



I tak on meni pošalje link na Cohena... Ne ovaj. Neki drugi. I ja se zaljubim. Do daske, bez zadrške, kao šiparica.

(Dan-danas ne znam, jel u Cohena ili u njega... Cohena i dan-danas volim.)

Ali nije išlo: te on u Švicarskoj, te nemre doći, nemrem ni ja k njemu, te ovo, te ono, te tisuću i jedna komplikacija... A rekao je: "I'm your man"! I ja sam povjerovala. Da jest. Da može biti sve ono što mi u muškarcu treba, sve što Cohen nabraja.

Danas kužim da je sve to i bio. Kroz pjesmu, kroz moje žudnje, kroz moju potrebitost, i kroz svoju neostvarenost. I da sam ja sebi postala sve ono što sam najžešće trebala: svoja zagovarateljica, muza, stvarateljica, ljubavnica... Napisala sam mu zbirku priča i pregršt pjesama. A zapravo, sebi sam ih napisala. On je bio katalizator. On mi je pomogao da postanem onakva kakva sam htjela biti, sve da bih mu se svidjela, a na kraju sam se sebi svidjela. Pomalo i njemu :-))

I vidite, prije nego što ih počinimo, skloni smo misliti da su pogreške strašne i da će nas odrediti na neki grozan način. Pa, i to se desi... Ali ne uvijek. Je li me namagarčio? Je li svakoj slao isti link? Je li od onih dobroćudnih fantazera koji ženi poskrivečki zavode po Iskrici, možda moj susjed, kakva Švicarska, ili je emocionalni vampir, nasilnik, sladostrasnik probuđenih žudnji i uskrata? Dan-danas ne znam. Bilo je to u prvim danima Iskrice, moja prva prvcijata kratka rundica ovdje, dok još nisam znala za blog, a o metodama provjere nisam imala ni najblažeg pojma.

Što god da je bio, kakav god da je bio, meni je još uvijek drag. Jesam li onda zamjerala? Zapravo se uopće ne sjećam... Patila jesam, ali na neki nadahnut, stvaralački način, i ta patnja mi je prijala. Zapravo. Kad sam potpuno iskrena.

U stvari, sad se sjećam pojedinosti... Možda to čak ni nije bila ta prva-prvcijata runda, ali je bilo nakon što sam zvršila roman; kad sam se prepala da što ću sad bez projekta?! A on mi je dao još malo stvaralačkog života. A kiss of life, na svoj način. Udah koji sam trebala da bih dalje živjela onaj život koji ne čeka, koji se opredmećuje kroz moje tijelo i koji je uvijek, zaista, TU.

Sad se pitam, ne prvi put, što bi bilo, kakav bi mi život bio da nisam počinila one neke sudbonosne pogreške koje jesam... Da, jer pogreške nam određuju život, iako sam neki dan u nekoj liječničkoj sapunici čula glumicu kako uz dubokouman izraz lica govori "Naše pogreške nas NE određuju", a onda se sve zavrtilo dalje na osnovu te premise. Bullshit.

Ljudi zapravo nisu spremni, ne mogu zamisliti, radikalne promjene smjera koje slijede iz pogrešaka; kao i iz uspjeha. Za prve mislimo da ih ne želimo, za druge obratno, a ni za jedno nismo spremni; i nemamo pojma što želimo. Sve dok to ne dobijemo. Ponekad upravo kroz pogrešku.

Dok pišem ovo, prisjećam se nekog zgodnog predavanja na kojem sam bila, nešto iz ekonomije, tijekom kojeg je predavač rekao meni nezaboravnu rečenicu: "Ne namagarče nas ljudi - namagarči nas naša vlastita pohlepa". Po meni, uopće nije loše povremeno pronjakati. Loše je samo povjerovati da nam je to karma. Nepromjenjljiva.

Svoja iskričarska iskustva ne smatram uopće lošima: došla sam ovamo upoznati nove, zanimljive ljude i po mogućnosti s nekim uploviti u sretnu i trajnu vezu. Prvi dio u potpunosti ostvaren, drugi u potpunosti odbačen.

Kad kažem "nove, zanimljive ljude" ne mislim isključivo na meni dopadljive: svi vi koji mi se ne sviđate za mene ste bili ili ste još uvijek novi, a baš zbog svoje nedopadljivosti nerijetko i zanimljivi. Naravno, nije mi svatko nov zanimljiv samo zato jer je nov, postoje bageristi dosade, ali njih, srećom, oduvijek dobro prepoznajem i po kratkom postupku otkantavam.

Međutim, sve u svemu, ovdje sam za ovih 7 godina upoznala više ljudi u offu nego tijekom cijelog prijašnjeg života. Uopće nisam bila svjesna koliki su pomaci od moje tzv. "normale" mogući - frapirala me njihova amplituda! - niti koliko sam ih ja nespremna prepoznati i priznati. Uvijek sam ispočetka mislila da je zeka. E, nije, jbga. Još me više frapirala činjenica da ti (po mojim mjerilima) pomaknuti ljudi zapravo uopće nisu nenormalni, ne, to su ljudi koji idu na posao, imaju djecu, valjda i neki prijateljsko-poznanički krug... Dakle, osobe koje u RL uopće ne bih sumnjičila za čudaštvo, sociopatiju ili poremećaje osobnosti.

Što mi je dalo prilično za misliti glede svih onih koje poznajem iz opipljivosti: jesu li oni ovakvi kad se opuste? Je li to TO? Je li to zapravo REALNIJA slika ljudskog roda? Još uvijek ne znam odgovor na ta pitanja.

Najviše me frapiralo to što ja nikak da otkvačim iz tog i takvog kruga ljudi, toliko nametljivo transparentnog na blogu. Što mu, očigledno, i sama pripradam, iako sam se dugo zavaravala da smočim samo šapice, da taj mulj ne može po meni dalje... Ma, može! Mogao je. Sad pripazim.

A muškadija... Je, bilo je zanimljivih, je, čak sam se i zaljubila, ali sve je to na koncu konca bila fantazija, ili moja, ili njihova, dva-tri puta obostrana, a najčešće tek privremeno uspješna obmana (njihova). Onih nekoliko primjeraka koji su se uspjeli domoći mojih intimnih tjelesnih dijelova nije se baš proslavilo (s jednim izuzetkom, nažalost, po svim drugim pitanjima odveć offovskim). Bilo je tu i sasvim jednostavnih, izravnih muškaraca, koji bi u roku odma skužili da nemaju prolaza i da nikad neće biti pristupa, ali smo si svejedno ostali dobri i onda se, vremenom, bez ikakvih ružnoća, razišli u različitim smjerovima.

Svejedno, kroz te susrete, koji su bili brojniji, češći i intenzivniji nego ikada prije u mojem životu, shvatila sam nešto jako bitno: ja NE ŽELIM VEZU. JA. Ja sam ta. Ja želim malo napetosti, fantaziranja, igranja, DOBROG seksa, ali zapravo nisam spremna, nisam voljna ZAISTA i NESEBIČNO podijeliti veći dio svojeg života. I to je jako važno. Najvažnije. I zato kužim mnoge muškarce meni slične. Ali, sad kad kužim igru, više mi nije zanimljiva.

Eh, sad, da mi se ne bi počeli javljati anonimni čitači na pevete s ponudama DOBROG seksa: ne podnosim izravnost, prostakluk i transakcijsku stranu takvih ponuda. Da ih podnosim, vjerujte mi, radije bih platila profesionalnog escorta, odgojenog, istimarenog i medicinski amenovanog, nego petljala s ovdašnjim oportunističkim amaterima.

I ne petljam. Znaju svi koji su probali: ne odgovaram na poruke. Možda sam zato propustila nekog tko bi mi se čak jako svidio, ali neka sam. Muškarci čine polovicu čovječanstva. Sumnjam da vas je nemoguće naći na drugim mjestima. A postoje i provjereni koji još uvijek nisu nezanimljivi ;-))

(Slika nema veze s naslovom, ali mi je baš lijepa.)

Evo, ja sad krčkam ručkić/večerić, što li već... Ranije nisam imala volje, već danima se hranim nekakvom zmešancijom polija, mozzarelle, onih majušnih, super slatkih rajčica (nisu cherry, na engleskom ih zovu campari tomatoes) ponekad u to ubacim tvrdo kuhano jaje, poriluk obavezno (umjesto luka), preko toga fini maslinjak i malo limuna, svježi kruh i blog te veseli! Liježem kasno, ustajem jako rano, ponekad već oko 5, ali onda popodne zamrem na cca 2 sata. Nisam baš orna za plivanje, više me to tak ne veseli kao prethodnih godina. Fali mi more. Već tri godine nisam bila. Nemam love. Točnije, lova koju bih za to odvojila ima neko preče mjesto u mojim nakanama i obvezama.

Danas sam popila kavu sa svojim susjedom, izgleda mlad, ali baš i nije, možda desetak-dvanaestak godina mlađi od mene, ali je još uvijek mladenački zanesen idejama koje ne ostvaruje, a mislim da nikad ni neće ostvariti - odlaskom iz zemlje, pustolovinama, boemskim životom... U međuvremenu, radi u firmici na izmaku snaga, brine o teško bolesnom ocu. Rekla sam mu da je to OK, to kako živi, da sam i ja tako i da to ne smatram gubitkom života. Ali da si zato sad dopustim jasno i glasno reći "Fala blogu kaj su svi pomrli, sve sam ih pošteno odradila, svima sam dala sve što sam mogla, a sad JA!". Nikad prije nisam imala snage (jel moralne? jel emocionalne?) reći "A sad JA" bez trunčice kolebanja. Sad mogu. I sad to mislim. I sad tako jest.

Heh, neki dan me kokoš prozvala da kak ja mogu biti bez love a imam ovoliku nekretninu... Mogu. Jer ta nekretnina, tj. življenje u njoj, imaju svoju cijenu. Koju rado platim: lijepo mi je tu. Super mi je otvoriti sva vrata i ustanoviti da ne vidim što je na njihovom kraju; divno mi je imati zraka čak i kad su prozori čvrsto zatvoreni zbog vrućine, osim onog u dnu hodnika, koji gleda u vječno hladni svjetlarnik, i malenog u starom zahodu, jer je na sjevernoj strani, gdje uvijek lagano pirka. Presretna sam što radim doslovce 150 metara od kuće i što znam da ne mogu zakasniti, osim ako prespavam termin. Volim svoje debele zidove, tišinu između njih, svoje susjede sa svim njihovim manama, koje uopće nisu grozne, volim svoj kvart, s bezbroj frizeraja, pekarnica i "bistroa", ali i svim mogućim špecerajima osim Lidla i Plodina, što mi ponekad zasmeta.

Ukratko, trošim svoj novac na način života koji mi se sviđa. Nemam ga toliko da bih si mogla priuštiti SVE što mi se sviđa, ali meni su ova sviđanja najvažnija. Uostalom, uvijek se odreknemo onoga što i nije blogznakak važno; za važne stvari se uvijek snađemo; čak i prekršimo zakon.

Najdragocjenije mi je to što mogu dopustiti svojim ritmovima da me nose bez prepreka, čak i ako su pošemereni. Što mogu kuhati ručak u 7 navečer; što znam da je moja draga susjedica budna već od 6 i što je mogu pozvati na kavu, ako mi se hoće društva; što znam da će moja susjeda koja manijakalno pere veš ipak biti dovoljno razumna da uđe u moj stan ako posumnja da mi se dogodilo nešto loše, i da neće taknuti ništa, samo će javiti da se zabrinula.

I jako mi je drago što nikome, zaista nikome, ne moram polagati račune.

Ne morate ni vi meni. Ako zaista vjerujete u ispravnost svojih postupaka, izbora i načina života, boli vas dupe što neka Vega o njima kaže; može vam to jedino biti izlika za neki usputni bloški zapiš i malo dokonog čepušanja. Dok nešto fino krčka i miriš, ili dok čekate nekog dragog, ili kad nemate nikakvog prečeg posla, a niš drugo vam se ne da...

Jutros mi je prije posla svratila moja mlada susjedica i donijela butelju finog hvarskog vina. Priznajem, više me veseli činjenica da me se na Hvaru, u društvu svojih najdražih prijateljica, uopće sjetila, nego to vino, koje sam, također priznajem, upravo otvorila i sad ga degustiram - stvarno fino! A priznajem i ovo: vidite, mene zaista neizmjerno veseli to što me vole ljudi koji su puno mlađi od mene; što ne zbrišu uz pomisao "ah, ide stari udav", nego sami dođu. Ne samo ona, nego i klinci iz zgrade, raznorazni šetači pasa po kvartu, koji zaista imaju izbora, otići, izbjeći, ili doći, sjesti, popričati... Učine ovo drugo. Yay!

I tak sam ja jutros sa svojom mladom susjedicom, kojoj nije bilo ispod časti naslijediti neke cipele koje više ne nosim (štoćereć, još uvijek nemam gerijatrijski ukus, jer ona je zbilja lijepa mlada žena i fino se timari), reminiscirala o Hvaru, koji volim, i na kojem već dugo nisam bila; a priuštio mi je neke od najljepših uspomena koje imam.

Prvi put sam bila kao 18-godišnja, 19-godišnja studentica i nadobudna novinarka, na novinarskom zadatku (o kojem neću, jer bi to moglo zadirati u privatnost involviranih osoba). Bio je listopad, sunačn i topao, ali je mene, naravno, usred mora, u čamcu, sustigla oluja i na odredište sam stigla posve mokra. Moja divna domaćica mi je posudila predivnu afganistansku haljinu, jer sam sa sobom ponijela samo donje rublje, računajući da ostajem samo 2 dana. E pa ostala sam 10. I vidjela otok kako ga rijetko tko vidi, u pratnji muzejskih kustosa, lokalnih slikara i pjesnika, s jednim od kojih sam imala avanturu, ja mišljah ljubavnu, on seksualnu, pa me bolno ismijao kad sam se posljedično zaljubila i to mu oglasila iz Zagreba. A hebga. Tak sam naučila da usputni seks zaista treba i meni biti usputan da ga ne pokvari neko udomaćeno loše iskustvo. Tom prilikom sam shvatila da znam pričati priče, jer me spopala jedna prekrasna mala curica na pustoj plaži i ja sam, ne znam ni sama otkud, iz pete, iz svih zaliha sjećanja, iz topline pijeska i iz (tada se činilo) nepresušne dobre volje 10 dana pričala priču kojoj ni sama nisam znala kraj: a ona ju je gutala. Postoji jedan crtež na kojoj joj pričam priču na plaži. Zauvijek napeta. I nije ga nacrtao onaj "moj", nego onaj kojega nisam htjela.

Nekoliko godina kasnije, došla sam kao turistica, u najdužem ljetu svojeg života, onome između diplome i zapošljavanja. Hvar je, kao i danas, bio elitno odredište, košnica snobova, boema, putnika-namjernika, ljubitelja prirode, umjetnosti, kockanja, droge, svega... Ja sam bila zaljubljena u tipa koji je služio vojsku u Bileći, pa sam prije Hvara svratila u Dubrovnik, iz Dubrovnika u Bileću, pa onda na Hvar. S obzirom da nisam baš bila načistu jesmo li on i ja u vezi, prije tog putešestvija sam se čisto zdravstveno poševila s nekim usputnim tipom (sad sam već i ja sasvim dobro kužila usputnost i njezinu svrhu), dobila picajzle od kretena, koji je bio obdaren kao konjina i mislio da zato ne treba svladati apsolutno niti jednu ljubavničku vještinu, i zato obrijala međunožje, što u ono vrijeme uopće nije bilo uobičajeno. Onaj iz Bileće se raspametio od sreće! I tak namirena u Bileći, na Hvaru nisam baš haračila s muškom populacijom, zahvaljujući čemu sam upoznala niz zanimljivih ljudi i doživjela niz jedinstvenih dogodovština: npr., držala sam govor na vjenčanju posve mi nepoznatih ljudi, on body-builder, ona liječnica, uhvatila hobotnicu u plićaku i skuhala je s prijateljima, pjevala cijelu noć s nekim bendom koji je kasnije postao slavan, zaboravila sam im naziv, a vjerojatno smo svi bili namrtvo pijani i ušlagirani, jer ja zaista nemam sluha, otrovala se friško izlovljenim kamenicama, i bila "missing person" punih 10 dana, jer sam toliko dugo stanovala na Hvaru neprijavljena, a moji starci od Turističke zajednice saznali da sam "otišla"... Ma, jock. Čekala sam da moj frend dobije noćno dežurstvo na splitskom aerodromu i sredi mi besplatnu kartu doma; a letjela sam u cockpitu!

Bila sam ja na Hvaru još puno puta nakon toga. I za vrijeme Oluje, što sam već ovdje i spomenula. Sa svojim sponzorušama. Kad ih tako zovem, ne omalovažavam, uopće ne, to su bile zaista lijepe cure koje nisu odoljele brzim namirbama, ali su to kasnije gorko okajale. Zahvaljujući njima, bila sam u najekskluzivnijem restoranu na Hvaru, kod nekakvog "Grofa", udav od čovjeka, ali do njega moš doći ili nekim kozjim stazama, ili jahtom, s time da u oba slučaja moraš preplivati komad puta, a onda - paf! Ambijent za popizdit! Stari dvor, klasična glazba iz krošnji, prelijepi ridikul koji odlično kuha (Grof), na meniju je samo ono što se njemu da skuhati, a cijeli doživljaj košta kao polugodišnja plaća, i ne vrijedi toliko upravo zbog Grofovih udavnih priča... Ali, nemre to svatko. Ja jesam. Na tuđi račun, a nisam se morala ni pojebati.

Bila sam ja ondje i kod svoje 10 godina starije prijateljice, na pragu svoje sredovječnosti, i odjebala mlađahne Talijane u bermuda kupaćima, koji su mislili da ćemo svisnuti od sreće što su baš nas uciljali. To vam hoću reći, gerijatrijke: jebati se UVIJEK možemo, SVAKA OD NAS. I jako je pogrešno ikome biti zahvalna zbog toga. ŽENA BIRA. To je evolucijski imperativ. Bez njega - propast ljudskog roda! A zaista je jako (o)tužno biti 60+godišnja sponzoruša, koja pride plaća za iskustvo. Ne nužno novcem: može i samozatajnošću, domaćom hranom, ili jednostavno beskrajnom zahvalnošću nekom polukastratu koji se napokon osjeća kao The Mužjak.

I tak... Meni to više ne treba. Hvar. Otišla bih ja opet, negdje u listopadu, i ostala dugo, samo ja i Duška i koga god upoznam, a da su mi simpatični. Sjedila bih diskretno u ćošku konobe i razveselila se mlađariji koja mi priđe. A znam da bi, jer uvijek prilaze. Čak i kad nisam na Hvaru, nego u Zagrebu, dođe mi mlad momak i veli, vi poznajete moju baku, bili ste kod nas na xxx, i uvijek joj je bilo krivo što ste izgubile vezu. Sad vezu imam s njim. I zato ću možda opet otići. I pričati priče njegovoj djeci, praunucima moje domaćice koja mi je posudila predivnu afganistansku haljinu.

Prvo da odgovorim kokoši: je, komentari se troše. Nemrem unedogled pisati jedan te isti, a za nju je uvijek isti: odjebi, ne sviđaš mi se i niš što kažeš meni nije uvjerljivo niti ima ikakvog značaja! I da, koja to gerijatrijka ima 58 godina? Juicy ima 67; mai? Haha, ako je tako, onda fakat katastrofalno izgleda! Ja sam uvijek mislila da ima 62-3 i da za tu dob izgleda OK. I da, ako kokoš nema problema s blogom na kojem 67-godišnjakinje opisuju svoju masturbaciju, a navodne "58-godišnjakinje" imaju seksualne verbalne proljeve, u slast! Ja imam. Pa kad im se još pridruži 40+godišnji državni uhljeb, koji bi trebao biti u naponu kreativnosti, ambicije i postignuća, pa po n-ti put potegne tko je koga, kome i zašto, je, ja fakat s tim imam problem. Ali ga ne šaljem dalje. Potrptim, pobunim se ili jednostavno odem.



Imam problem i s time što mi netko tko je rat prosjedio u Njemačkoj sad tumači što se zapravo događalo u ratu. S tim imam JAAAKOOO veliki problem! Ona to zna - zašto ono? Jer joj je metak prozujao pored djeteta? Jebiga, meni je pored uha. Zvončić je pao na nekoliko metara od mene. Svaki dan sam išla na posao i u dućan pod prijetnjom snajperista, a jedan je uhvaćen u stanu tik do mojeg, na istome katu. Pa nikam nisam otišla. Smatrala sam se sretnom što me ne masakriraju kao one u Vukovaru ili Bosni, koji bi, ako su preživjeli, kasnije došli ovamo: u mojoj ulici je bilo prihvatilište za Vukovarce, a u školi u kojoj sam radila za bosanske srednjoškolce, jer je u njoj nekim čudom ukinuće šuvarice kasnilo godinu dana. A u tu školu sam došla zato jer je neka iz Dubrovnika dobila radno mjesto na kojem sam ja zamjeničarila pa je sirota koju sam zamjenjivala umrla; i kaj sad? Da je bila Srpkinja, valjda bi to bilo po srpskoj vezi; ovako, znam da je po hrvatskoj. Ili rodbinskoj, bilo kakvoj, po vezi. I sad ta iz Njemačke bolje zna što se događalo u ratu nego ja??? Ja s tim fakat imam OGROMAN problem.



A jedan od najvećih problema mi je trošak ovih parada. Koliko ono rata naših bezbrojnih kredita smo mogli otplatiti da smo se odlučili za komornu verziju? Hoćemo li opet uvesti "partizanštinu", ilitiga maltretirati djecu i sve ostale bez mogućnosti izbora da se dive nečemu što ne razumiju, i ne mogu razumjeti, jer ni suvremenici ne shvaćaju? Hoćemo li kult ličnosti zamijeniti kultom hrvatstva, i to definiranog obaveznim animozitetom prema svim drugim etnicitetima?

Joooooooooooooooooooooj...

Sa svime time ja imam problema... Pa živim. Gledam svoja posla. Pomognem nekome kad sam u energetskom ili materijalnom plusu, odjebem svakoga kad sam u minusu, a kad mi je ovak, kao danas, hladno + toplo, velim što mislim.

Vjerni čitatelji mojih bloških zapiša vjerojatno pamte da nedjeljom čistim; a kad čistim, počesto trebam predahe; a kad ispucam sve oblike bezumnih predaha (karte, pazle, čišćenje nečeg drugog...), dođem na blog; a blog mi uvijek skrene misli taman toliko da čišćenje poprimi metafizičko značenje.

E pa ovak: prvo sasvim prizemno. Mnogi ljudi koji nemaju životinje misle da mi, životinjoljupci, živimo u znatno prljavijem prostoru nego što je njihov. Grdno se varaju! Pitam ja vas koliko dugo biste izdržali da vam pas donosi lopticu prepunu mucica i dlaka, da vam mačka na posteljini ostavlja stelju iz svojeg zahoda, a povremeno i sasušena govanca, ili da vi sami na potplatima šlapa raznosite ljuspice sjemenki u kojima uživa vaša papiga? Ukratko, svijest o prljavštini je kod ove životinjoljupke daleko razvijenija nego kod brojnih neljubitelja, kao i spoznaja o njezinim najčešćim i omiljenim skrovištima. Možda se ja ne sjetim iskuhavati dugmad na štednjaku kao naša profesionalka, The Baba (niti bih na to pristala, nema potrebe, pa diram ih čistim rukama i svako toliko prebrišem mokrom krpom s malo deterdženta za suđe, a to je sasvim dovoljno), danas sam ustanovila da se tjednima nisam sjetila prebrisati poleđinu obješenih slika i satova (pa to odradih), ali sam posve sigurna da su brojni kutevi i zakutci mojeg golemog stana bar podjednako čisti, ako ne i čistiji, nego kod životinjomrzaca koji žive u domovima veličine moje špajze, a hvale se da im je "kao u apoteci", jebla ih apoteka, dom je za življenje, a ne za sterilizaciju, od koje će prije krepati nego ja od ono malo neuhvaćene prljavštine, koja me sasvim lijepo imunizira već gotovo 55 godina.

Nego, nije zapis o tome... To me samo najviše zaokupljalo, pa sam vas počastila ovakvim uvodom. Mislim da je tema o čavrljanju, o površnosti i distanciranju, koja nekome, npr. bloškoj kokoši, može djelovati grubo... Ma, ne samo bloškoj kokoši, većini! Zato jer većina ne zna čavrljati, a vjerojatno ne znaju jer si nikad nisu uspjeli pronaći neku interesnu skupinu u kojoj bi to bilo moguće, zbog povjerenja u zajedništvo koje se podrazumijeva zajedničkog interesa zbogradi, a niti su ikad pošteno i temeljito počistili svoju psihu, ili bar odredili prioritete prema spoznatim i poznatim skrovištima zagađenja. Hjoj! Jel bu se meni sve ovo dalo elaborirati? Priznam, važnije mi je dovršiti čišćenje i skuhati ručak nego bloštvo podučiti čavrljanju... Ajd, bumo vidli.

Evo, mi šetači pasa znamo čavrljati; a ne čavrljamo sa SVAKIM šetačem psa, jer nam nisu svi podjednako po volji. Moj društveni život se uistinu svakodnevno sastoji od čavrljanja s ovom interesnom skupinom, u kojoj imam svoje favorite, ali ima i onih koje (grubo) odjebem, ali ne zbogardi njihovih osobnih svojstava, pa čak niti zbog netrpeljivosti između naših pasa (Duška bu svakog podnijela ako ja želim popričati s vlasnikom), nego zbog nesposobnosti za čavrljanje: a to je obostrano ugodna razmjena spoznaja i pitanja, lagodan i nerijetko površan, ali isto tako nerijetko vrlo učinkovit način razmjene znanja, vještina pa i materijalnih dobara, u kojem je bitno da niti jedna strana ne dominira ili preuzima fiksnu ulogu.

Primjeri:

Sinoć me spopadne vlasnica debele nesocijalizirane russel terijerke, da zašto ne ošišam Dušku? To nije dobar početak čavrljanja, zato jer je napad i implicitna kritika. Isto tako sam i ja mogla zapodjenuti razgovor pitanjem zašto ona svoju debelu terijerku ne stavi na dijetu i ne odvikne od loptice, pa nisam. Svejedno, ja sasvim čavrljavo odgovorim da preferiram dugodlake pse pa ne vidim svrhe imati ošišanog dugodlakog psa ako mogu nabaviti kratkodlakog; na što će vlasnica debele nesocijalizirane kujice, koja reži na Dušku u svojem umišljaju da bi joj ova mogla maznuti lopticu, dok Duška jednostavno smišlja način da se dokopa njenog podreplja i zapamti je po feromonima, "ali treba to češljati!" Pazite, Duška okupana i očešljana večer prije susreta; a s obzirom da nije apoteka ili eksponat, nije u svojem najblistavijem izdanju, ali je čista i raščešljana. Ukratko, ja gđi na koncu velim da je moj pas okupan i očešljan, socijaliziran i sretan, a da je njena debela, troma, nesocijalizirana i lak plijen za svakog neopreznog vozača, jer nije na lajni. Grubo? Da. Učinkovito? Apsolutno! Jer s tom gđom nema ćaskanja, tj. ima, ali samo ako ona drži predavanja i ako je apsolutno u pravu po svim mogućim pitanjima, a na sva pitanja ona već ima odogovor iz bogatog vrela svojih preduvjerenja, tj. predrasuda. Da je nisam uvrijedila, vrijeđala bi me unedogled. Ovak, problem riješen za sva vremena, točnije, dok gđa, s kojom sam već vodila sličan razgovor, ne zaboravi, a to će biti uskoro, jer je očigledno blago dementna.

S druge strane, danas u parkić dolazi jedan buldog, a s njim vlasnik predivnog, ali pokojnog, bijelog boksera koji je mojem pokojnom šaponji bio najbolji frend sve dok si moj prcknedl nije zamislio da bi on trebao biti alpha dog, valjda zato jer je bio mjesec-dva stariji od spomenutog boksera, teškog 40-ak kila, a svaki gram mu je bio mišićno tkivo. Vlasnik i ja se prisjetimo svojih pokojnika, a naši psi zapodjenu igru "tko će prije do loptice", u kojoj buldog, naravno, pobjeđuje. Izvadi gazda njihovu lopticu, ali jock, Duškina je bolja. Izvadim ja Duškinu rezervnu lopticu, eeee, i ta ja bolja; i ne mora onda biti baš ona kojom se Duška igra. Na koncu su se igrali zajedno, a ja sam buldogiću poklonila tu rezervnu lopticu, jer gazda očito nije skužio da su bolje one loptice koje možeš totalno spljoštiti zubima. I svima nam je bilo lijepo. A na povratku smo sreli gospođu koja je dugo, dugo, dugo vodila starkelju poput mojeg šaponje, i kojeg je Duška valjda baš zato jako, jako, jako voljela, još jedan dida, e pa taj dida je uginuo, i ta gđa i ja ne moramo niš jedna drugoj reći, sve znamo... Ona sad šeta sestrinog psa. Velim ja, šetat ćete vi i svojeg, kad budete spremni; mi koji zaista volimo pse ipak uvijek na koncu volimo još jednog.

I to vam hoću reći: u toj komunikaciji postoje granice. I ne mora ih se crtati. Niti jedan od mojih današnjih sugovornika nije ulazio u detalje umiranja svojih pasa (iako je mogao, ja bih to saslušala), nitko nikome nije nametao recepte kako, što i kada, nitko nikoga nije osuđivao zato jer nešto čini drugačije - slušali smo, možda smo mislili drugačije, ali smo poštivali i druge varijante ponašanja i osjećaja. Da nismo, s lakoćom bismo se izvrijeđali, zapravo, s guštom, jer nam takvo društvo ne treba. I draže nam je biti samo sa svojim psima.

I da, meni je uistinu draže biti s mojim životinjkama nego s 99% ljudskoga roda. Presretna sam što sam si to priznala i što se više ne forsiram. Bloguhvala i Iskrici, koji su mi pomogli da to spoznam. Sreći je svejedno koji medij koristimo da bismo je oživotvorili; a većina nas, ovdje na blogu, zapravo uopće ne želi nekog drugog čovjeka, nego sebe, nekog idealnog sebe, u očima i priznanju nekog drugog čovjeka. I kad čovo povjeruje u taj ideal, eeee, onda je frka, onda se zbriše, onda je 1001 prepreka, milijardu zamjerki baš tom čovi koji nam je povjerovao, i to zato jer mi NJEGA ne želimo, nego želimo njegovu VJERU U NAS, jer je mi sami nemamo...

Trebalo bi to počistiti. To je uporno vrelo svih mogućih kontaminacija. Trebalo bi odrediti prioritete, čovo ili vjera, i dopustiti se malo šlampavosti u vezi s onim koje je manje bitno. Kad bih ja, npr., željela da mi 132 kvadrata bude sterilno, ili bih prolupala, ili prodala taj stan budzašto; ovako, uz malo grubosti, malo zabušavanja, malo imuniteta i puno tolerancije i ljubavi za one i ono što volim, uključujući i sebe samu, ja imam vjere da je moj način života, da je moj prostor, i da sam ja sama sasvim OK; što mi pruža smirenje, opuštanje i snagu za sve ono što mi baš i nije OK; a nemrem odjebati ugrubo.

Uvijek sam vjerovala da je mozak pouzdanija pohrana od filma ili pixela. I nisam puno fotkala - smatrala sam, što je važno, to ću zapamtiti. I zapamtila sam. Kad je nešto nevažno, ne pomažu ni albumi fotki, jednostavno ne znam o čemu se radi i zašto je to uopće uslikano.

Ali, zadnjih godinu-dvije stalno fotkam svoje ljubimce. Slide show njihovih fotki mi je screen saver. I onda mi ponekad iskoči neka fotka, neki prizor koji je bio nevažan, ali zgodan, i ja samu sebe ulovim u osmijehu. I na poslu ponekad, osobito kad bih mogla eksplodirati od ove ili one frustracije, jednostavno posegnem za mobitelom i gledam slike. I počenem se smiješiti. I onda se i studenti smire, i oni se odjednom smješkaju, "Pa što je bilo, profesorice", pitaju, a ja samo odmahnem rukom i velim "Sjetila sam se nečeg...". I svi se smirimo.

Žao mi je što fotke ljudi nemaju isto djelovanje na mene. Iako imam dragih slika, dragih ljudi. No uvijek je tu neka priča s nekim nezgodnim obratom ili nesretnim završetkom, i ne, ne uspijevaju me osmijehnuti. Moje fotke ponekad da: sama sebi se povremeno smilim; ili budem smiješna; ili se iznenadim, jesemti, pa baš sam dobro izgledala!

A kad otvorim blog i ugledam starog naprćenog krampusa rijetke kose i napućenih usnica... ahjoj! Prisjedne mi ručkić koji se krčkić. Treba puno Duške, puno Kafke, i puno Čili da se opet nasmiješim, a onda i krampusu nasmijem: da je pogledam onako kako je Isus, valjda, gledao sve, svojim najblažim pogledom; da je doživim kao dio sebe, svojeg vremena, zato i života, da u njoj vidim rudimentarnu sebe, onu sebe koja (aleluja!) nije došla na red, koja me plaši, koja valjda nikad neću biti, da si ju priznam u sebi, da si racionalno kažem "Ako TU sebe, ako TU DRUGU, ne možeš voljeti, ne možeš tvrditi da si cijela", i zato se potrudim.

I nasmiješila me! Jest.

I sad sam ponosna, na sebe, a nje se i dalje sramim. I sramim se vremena koje provodim ovdje, s ljudima kojih bih se zasramila u društvu onih kojima se ponosim. A hebga, život je proces... Lakše mi je biti isusovski blagonaklona prema sebi i reći si "Budeš već..." nego prema onima od kojih se jako teško nasmiješim.

A onda se sjetim da je neki dan ovdje netko kuhao krpice sa zeljem i tako mi dao/dala ideju za današnji ručkić; i da sam tu naučila čistiti WC školjku, što je zaista važno postignuće; i da sam se bezbroj puta ovdje, ovdašnjima, a ponekad, iako prerijetko, i S ovdašnjima, nasmijala do suza.

Pa je moj kozmos opet u ravnoteži. I life is good.

Ponekad se pitam jesu li ljudi uopće, a ako jesu, koliko, svjesni da je SVE naš život, sve ovo - i opankavanje po blogu, i pražnjenje na zahodu, i sladostrašće s nadom, i san bez snova - sve to: i da je toga svakim dahom sve manje. Da je svaki trenutak koji smo proveli nesvjesni - sebe, drugih nama važnih, samog tog vremena - zauvijek i NEPOVRATNO izgubljen.

Voljela bih da me netko podučio tome, puno, puno ranije. Ali nije. Ne uči se to u školi; a ako se i provuče kroz predavanje pametne profesorice ili dobru knjigu, hebga, trebaš sazrijeti za takve spoznaje. Nisu one dosežne dok misliš da je vrijeme na tvojoj strani i dok ti se čini da ga je napretek.

Morala sam sama naučiti. I sad si mislim, možda te brojne smrti koje proživljavam od svoje sedme godine, ta mukotrpna umiranja i još mukotrpnija življenja, i to ne zato jer se umire, nego zato jer se ne zna živjeti, možda je to moja nagrada za sudjelovanje u njima - točnije, ta svijest da smo odbrojani, a broj ne znamo; i ta svjesnost, prisutnost u trenucima, čak i kad ih ne brojim.

Gledam onu jednu mladu ženu koja svakodnevno dolazi u parkić s djetetom kad i ja s Duškom, sva se već iskrivila od pridržavanja mobitela ramenom, dijete primijeti samo kad se oglasi i ritne nogom, nikada nije ondje gdje jest, nikada nije svjesna što je UISTINU okružuje, stalno je odsutna, a zapravo NIJE ni negdje drugdje. Tako i mi ovdje, na blogu. U stvari, točnije je reći: VI, ovdje na blogu. Jer ja znam kad sam ovdje i mogu biti i negdje drugdje. Potpuno. A ne istovremeno.

Trenuci koje smo tako pogubili ni ovdje - ni ondje, ti trenuci su istinski, nenadoknadivi i definitivni gubitak: jer nitko od njih nema ništa. Ne pripadaju nam, jer im se nismo posve posvetili, a nismo ih dali niti nekome tko ih uistinu treba i/ili žudi, djetetu, ljubimcu, prijatelju, poslu... To je čisti odljev života u crnu rupu beskorisnosti.

Shvaćam, ponekad nam je i to potrebno, i onda to nije izgubljeno vrijeme, nego predah: praznina u kojoj prikupljamo snagu, odmičemo se od strave i užasa koji strpljivo čekaju iza naših leđa, možda čak i svojevrsna svejsna REM faza procesiranja privremeno nesagledivih podataka. Ali, čovječe, ne STALNO!

Evo što sam ja naučila, kroz sve svoje jade i nevolje, pa i jalovo iskričarenje:

- bar trećinu dana provesti PRI PUNOJ SVIJESTI, potpuno svjesna svojih pokreta, misli i svega što me okružuje;
- bar četvrtinu dana posvetiti, PRI PUNOJ SVIJESTI, nekome tko nas treba, čak i ako nam se uopće ne da (nevjerojatno, ali istinito, ta četvrtina je neiscrpno vrelo sreće i zadovoljstva ne samo TOG dana, nego i dugo, dugo ubuduće!);
- svakoga dana si priuštiti bar jednu radost, što god ona bila, ugodno čavrljanje s prijateljicom, kupovina npr. slatkog cjedila za limune za 8 kuna iz Offertissime, fina papica, sat vremena ćorke popodne, zabušavanje od nečega, igra s ljubimcem ili djetetom, ili jednostavno prepuštanje vlastitoj lijenosti;
- bar jednom tjedno prevladati vlastitu lijenost;
- na kraju SVAKOG dana promisliti koliki njegov dio smo proveli pri punoj svijesti, koliko smo se veselili, koliko smo razveselili druge i jesmo li odradili što se mora:
- na kraju SVAKOG DANA zapitati se bismo li ga htjeli ponovno proživjeti.

I to vam je to! A ja sad idem jesti.

...da od ranog jutra pospremam. I to one stvari koje stalno odgađam. Prvo me iznervirala hrpa čistog neposloženog veša pa sam je iskrcala na krevet, nema majci odmora dok traje obnova, onda sam se sjetila da u trosjedu imam prostor za pohranu, rekoh, ajd da ja sve to malo presložim, ormar u djevojačkoj samo što nije eksplodirao, tu ću stvari koje koristim u boravku, je, fino ja to sve presložila, nemreš zatvorit trosjed, sat vremena borbe, i na kraju izvadim što sam stavila, uvalim ono što rijetko trebam, jer mislim si, ako bu svaki put takva muka, bolje ovako...

Postupno je čisti veš sortiran i posložen, a onda me krenulo, rusvaj iz skrivenog kutka spavaće sobe, pa zaugaj, pa peri, evo, sad upravo skidam kamenac s posudica za vodu za moje životinjke, a već me kopka sljedeći radni poduhvat - likvidacija viška cipela i prenamjena košare za cipele u košaru za prekrivače za krevet i fotelju. Zgodna je, izgleda kao klupica. Fino to stavim uz podnožje kreveta, tak da Duška i Kafka mogu zaleći na njoj, a ne da se ja noću ukočim da im ne bih smetala, u bračnom krevetu, jesemti, mojem vlastitom!

Znam da je eternis, ako ovo čita, jako razočaran, tim prije što sam neki dan spomenula mogućnost esejčića o Frommu. I sad mi javlja "Forbidden" pa će ovaj odlomak, ako je samo u njemu problem, u komentare.

Piše da zapraf ne volim ljude koji vele da vole tog autora (možda je problem u imenu?); a uopće ga ne kuže.

Je, izgleda da je problem u imenu... Zato nadalje samo F.

Kao što vjerni čitatelji mojih slikovnih i tekstovnih blogova znaju, u subotu sam kupila stupni ventilator: elegantan, ugodan, tih. I nakon 2 sata ga reklamirala, jer se ne vrti. Prodavač ga provrtio, ajd, ja opet sva sretna, iako kilu-dvije lakša od nanašanja sprave amo-tamo po cesti i paklenoj vrućini, svrati mi uvečer moja susjeda kojoj je crkla klima, a klime popravljaju tek ujesen, sad su odveć zaposleni prodajom i montažom novih, i veli mi ona, pa kaj me niste zvali, ja bih vas odvezla... Ma. Nisam. Nisam se ni sjetila. Danas uključim svoj ponos i ventilacijsku diku, ovaj fino puše 15-ak minuta, onda zasmrdi i ugine. Gecrkt! Totališka. Nema više.

Eh, sad se ja sjetim svoje susjede i zamolim je da me prije posla odbaci do Name, a natrag ću sama. Eh, ali njoj vrag nije dao mira, ona istražila ponudu, i veli, isti takav kod Peveca 130 kuna jeftiniji, lijepo vi uzmite lovu natrag pa idemo mi u Pevec, imaju 8 komada. U Nami se nisu ni pokušali buniti što sam zatražila povrat novca, i to preko Dinersa, samo su me mlako ponukali da zamijenim za nešto drugo, jer, naime, nemaju više niti jednog jedincatog ventilatora, ni stupnog, ni propelerskog, ni visokog, ni niskog... Naravno da je tehnika zaštekala, naravno da je povrat radila neiskusna početnica, naravno da je to potrajalo, a u međuvremenu se onih 8 komada iz Peveca prodalo.

Niš. Vele u Pevecu, ima u Konzumu. Odemo mi u Konzum. Prodali. Već u 8 ujutro ih nije bilo. Mudruje moja susjeda, ekonomistica, da to pokupuju preprodavači, ali tak je kak je, nema, mi znojne, ona bi se ipak trebala pojaviti na poslu, ja pazarila pola lubenice i pola dinje, vrati me doma, i sad ja rovarim po netu. Ima svega! Ali, kad uračunaš rokove i cijene dostave, pitanje je koliko se isplati. Ma, isplati se! Evo, stolni (kakav imam) moš naručiti za 97 kn + 30 kn za dostavu, a ja u trgovinama nis vidjela niš jeftinije od 150 kuna. Najproblematičnija je dostava, jer oni svi fino rade od 8 do 16h, i svima je jako teško imalo se prilagoditi rasporedu klijenata... Jest da sam na godišnjem, ali to me principijelno smeta! Jer si kreteni koji vode te tvrtke zamišljaju da su neznamkaj napravili ako klijenta SMS-om obavijeste da oni dolaze tad i tad... Je? A kaj ako meni tad i tad ne paše? Već su mi dvaput donosili stvari na posao, koliko su nesposobni i nefleksibilni, a ja onda cukljetala doma... Za svoje nofce!

Nego, da ventilatorsku temu malo izventiliram na iskričarske teme... Dok smo se tak vozikale za ventilatorima, pričamo susjeda i ja, obje smo jučer imale slatke susrete, obje sa ženama, i to postarijima. Moja ima 94 godine, lucidna, vitalna, simpatična, veli da je pokušavala bukirati hotel negdje u Dolomitima, "imam ja novaca", kaže ona, "i ne bih ja ondje planinarila, nego bila u hotelu, ležala, spavala, ipak je ljepše na 2000 m nadmorske visine nego ovdje, ali iz agencije mi nisu htjeli rezervirati kad su čuli koliko imam godina. A meni krvna slika savršena, pa neću ja sad umrijeti! Ali, kad sam rekla da sve plaćam unaprijed, promijenili su ploču..."

Susjedina ima 84 godine. Isto zgodna, vitalna, lucidna, druželjubiva, nema love kao ova moja, ali ima frajera. S Iskrice! I jako je sretna s njim. Realno sretna. Ne umišlja si da je fatalna žena, nego je jako veseli što je svladala računalo i internet i tako si olakšala traženje i nalaženje osobe koja joj se sviđa.

Eh, da, i moja susjeda je ex-Iskričarka. Udana za ex-Iskričara. Oboje razvedeni, s djecom. Skupa su već koliko ono, 4, 5 godina... Zgodni ljudi. Zgodne pričice.

Koje sam, evo, izventilirala....

(Usliko Elliot Ross, a i piše na slici; zgodno je što sebe očito ubraja u životinje, a onda nudi preglednik za druge životinjce.)

Razlika između gluperde i pametnog čovjeka je u tome što se gluperda smatra najpametnijom baš onda kad je najgluplja zbog emocija; dok pametan čovjek zna da je pod drogom. Osim toga, pametan čovjek isto ima emocije, isto voli njihov opojni učinak, ali zna da to nije realna slika svijeta, nego privremeni izlet, s kojeg treba skupiti što više suvenira i uspomena, jer jest, istina je, emocije nas obogaćuju, uzemljuju, povezuju, mijenjaju, izvlače iz nas neslućeno (i dobro, i loše), a to čisti ratio ne može: on daje manje reljefnu sliku. Ne manje REALNU, pazite, jer emocije daju podjednako, pa i više izvitoperenu, ali nepotpunu. Ratio može spoznati više općenitog, ali iskustveno, emocionalno znanje, eeee, to je ono što nam daje osjećaj da smo nešto uistinu proživjeli, da nešto zbiljam znamo...

I tak, pametan čovjek će se rekreativno ušlagirati, a gluperda će postati ovisnik. Osim toga, pametan čovjek neće izbjegavati tzv. "negativne emocije", jer i one pridonose reljefnosti i dubini njegove slike svijeta; gluperda će se svim silama truditi da ostane u plošnosti emocionalnog i intelektualnog kiča. Mislim da je neki pametan čovjek skovao izreku "svako zlo za neko dobro", jer zaista tako i jest: kad proživiš i preživiš tzv. zlo, mijenja ti se skala, mijenjaju se vrijednosti, težine, prioriteti i njihovi odnosi, i zapravo si povećavaš izglede za zadovoljstvo i sreću. Ne, nije to ono pomodarsko (budističko? istočnjačko?) odricanje "od svega" ili "ega", ma, to me uvijek nasmije do suza, kad neki jumferi ili životne kukavice "odustanu od svega", a zapravo se sklone od svakog izbora, svakog iskušenja, svake patnje, svake natruhe boli... Ne, sasvim običan život nas vodi do toga: zlo nas uči što je ZA NAS OSOBNO zaista dobro; usmjerava nam težnje; skida viškove populističkog "ega"; svodi nas na mjeru koju možemo zaista časno živjeti.

(Npr., pisala sam već, četiri puta sam se suočila s mogućnošću da imam karcinom, a svaka od tih mogućnosti je vodila do radikalne izmjene mojeg načina života i izgleda - amputacija, nesposobnosti da budem samostalna, a kamoli da imam psa, svakodnenih režima življenja koji mi se čine sasvim neprivlačnima... I znate kaj? SVAKI PUT sam zaključila da ja to MOGU i ŽELIM: jer želim biti živa. Da život nije (samo) u mojoj sisi, nozi, kosi, ili oblizekima koje volim; jedino se psa ni u jednoj varijanti nisam mogla odreći, ali to mi je potaknulo kreativnost, vjerovali ili ne, pronašla sam tipa koji bi mi je šetao za neku sitnu kintu ako ja ne mogu.)

I tak, jučer mi je bila moja ex-shrinkica, donijela mi neki alarmni uređaj koji više ne koristi, a u mojoj zgradi bila provala pa se ja malo zabrinula, pričamo mi o nekome, ona se smije, veli ona "Ne možete vi skužiti glupost, draga moja..." I ne mogu. Kad je netko fakat glup, ja uvijek prvo pomislim da se zajebava. I zapravo se uvrijedim zbog toga, zašto me tak zajebava, čemu to vodi...? A kad skužim da se NE zajebava, nego da je to TO, nema bolje, nema više, nema ni zle namjere... Uh. To je još gore. Jer zaista onda NEMA VIŠE. Kraj. This is the end, my friend, što reče Jim Morrison.

I zato se ja stalno ljutim na vas: nije problem u vama, vi ste glupi koliko jeste, problem je u meni, u tome što je meni svijet napučen gluperdama jako teško prihvatljiv, što mi se vaša glupost čini besmislenom zajebancijom na moj račun, i zato vam imam potrebu reći da ste glupi, u nekoj sasvim iracionalno emocionalnoj nadi da ćete odustati, da ćete se pokazati kakvi zaista jeste, tj. pametniji, moralniji, suosjećajniji, reljefniji, prekaljeniji, i zapravo jednostavniji.

Ali niste. Jock. Vi ste male, ograničene, sebične zvjerčice poput moje micende, koja se danas iz pakosti popišala na Duškine igračke, a niste toliko zgodni, zanimljivi i simpatični poput nje; i nema šanse da se promijenite ako ja promijenim svoje ponašanje, a micenda se reformirala onog trena kad sam povezala uzrok i posljedicu. A ja se više nemrem tak ušlagirati nadom i vjerom u mogućnost istinske simpatije, istinskog povezivanja, ako JA nešto promijenim kod sebe, da biste mi se mogli svidjeti. I zato, do daljnjega ćete, bojim se, morati trpjeti moje zapise u kojima vam govorim da ste glupi, plošni, daleko ružniji nego što mislite, daleko besperspektivniji nego što dosiže vaša imaginacija, da ste naprosto jedna gomila ljudskosti iz koje evolucija bira što dalje, a to uopće ne morate biti vi ili vaši, ili mi, uključujući mene i meni slične, nego neki sasvim drugi oblik života... A kad me huja prođe, vjerojatno neću biti ovdje. Ili ću svratiti, sva sentiš jer ste mi pomogli svojim zlom da pronađem neko svoje dobro.

Hvala vam, u svakom slučaju.

I tak vam ja svaki dan idem s Duškom u isti parkić na loptičarenje. Imamo svoju klupicu, ja se smjestim, ona se igra, gledam je, smijem joj se, ponekad je uslikam, naiđu neki frendovi, njeni ili moji, ona se sa svojima malo poigra, ja sa svojima malo popričam, a otprilike u isto vrijeme, negdje oko pola deset - deset, uvijek stiže i jedna mlada majka s djetetom u kolicima.

I ona ima svoju klupu. Smjesti se, namjesti suncobran djetetu, maši se mobitela i ne skida pogled s njega, jedno dobrih sat vremena, možda i više, jer Duška i ja obično odemo prije nje. Smiješi se ona mobitelu, mršti se, nešto piše, nešto gleda... Djetešce zvjera u prazno, ili spava, tu i tamo zalamaće nogicama, onda ga se ova sjeti, izvadi sokić, čajek, što li, da djetetu, ali nervozno pogledava u mobitel. I čim se malac smiri, ona ga (mobitel) željno prima u ruke i nastavlja dalje.

I vidite, mene vam to jako brine. Jako. Više od svega. Više od predviđanja da će nas roboti robotizirati već za pola stoljeća, ili da ćemo bankrotirati kao Grčka, ili da ćemo se opet upetljati u neki rat, ili da će nam na vlast ponovno zasjesti ista ekipa koja je već višekratno dokazala svoju nesposobnost za opće dobro: ja se bojim da nas čeka svijet attention seekera - ljudi koji će sve poduzeti za malo primjećivanja.

Jer svako živo biće treba primjećivanje; pozornost, štoviše. Čitala sam o nekom istraživanju (kod Alice Miller, u nekoj od njenih knjiga) koje je pokazalo da zločinci koji su u ranom djetinjstvu imali ljubavlju obojenu pozornost bar jednog njegovatelja - majke, oca, bake, profesionalca - imaju daleko veće šanse za rehabilitaciju nego oni koji su od početka zanemarivani. I sad se ja pitam, kakva je budućnost ovog djeteta? I ne samo ovog, milijardi njih, čiji roditelji ne mogu odlijepiti pažnju od digitalnih svjetova i digitalnih osoba i pojava?

Ne znam, ja tu majku jednostavno ne kužim; niti sve one šetače djece, pasa, mačaka, starih roditelja i rođaka, koji ih mehanički izvedu na zrak, a nit ih čuju, nit ih vide, zalijepljeni za neku "pametnu" spravicu. Ne kužim to! I ja poznajem tehnologiju, vjerojatno čak i ponešto više od prosječnih korisnika, svakodnevno se njome služim, ali ona ima svoju svrhu i svoje mjesto u mojem životu, ilitiga poslu i zabavi. Mjestašce. Poprilično važno, ali NE sveobuhvatno. A sa živim bićima kad jesam, onda jesam: onda imaju moju nepodvojenu pozornost. I uživam u njima, uživam u razgovoru, uživam u Duškinim razlamatanim ušesima, vesele me grimase mojih prijateljica, gušt mi je vidjeti promjene izraza na licima mojih sugovornika... Ako to ne mogu, kad nemam toliko pozornosti za nekoga, onda ostajem sama, ne idem u društvo; a kad se moram pobrinuti za svoje životinjke, čak i kad mi se ne da, čak i kad to zamalo obavim na autopilotu, one me uspiju privoljeti da ih primijetim i uvijek se to isplati, uvijek je nježno, ili zabavno, ili smiješno, ili ima razloga za brigu. A stavljanje tijela uz tijelo... Bezveze.

No, da skratim... Manjak pozornosti bitnih ljudi u našim životima obično dovodi do toga da smo željni pažnje, i to kao žedan u pustinji: sve bismo dali bar za kap! A što najčešće i najsigurnije dovodi do namire? Negativno ponašanje. Da, negativno. Jer ono uvijek nekome zasmeta, pa taj odreagira, a žedniku je to ta kap. A za pozitivno, eeeee, tu se treba žešće potruditi i postići nešto pokrupno da bi bilo primijećeno! Nažalost, tako je to... Evo, i ja sam krajem akademske godine pohvalila studente koji su se "popravili" (tj. odradili minimum), a zaboravila pohvaliti studenta koji je konzistentno dvije godine postizao maksimalne rezultate i pride pomagao slabijima, pa i meni, kad bih se zapetljala u nečemu iz njihove struke. Srećom, sjetila sam se naknadno i pohvalila ga, ali u četiri oka, ne pred svima. Zacrvenio se, jadan! Bilo mu je drago. Kao i studentici koju sam zaboravila pohvaliti lani, pa je ipak pravovremeno i u plenumu pohvalila - ta se rasplakala.

A i ja, zamalo... Bilo mi je krivo što su toliko morali čekati; i zato jer ih kužim. I ja volim pozornost; i ja sam svoju "zarađivala" zaslugama, a ne kvarenjem gušta, rada, planova drugima, ili destrukcijama. I ja sam se načekala. Ponekad uopće nisam ni dočekala. Treba snage, treba integriteta, a blogami, ponekad i straha od sankcija, da ne posegneš za lakšim rješenjem. A treba i ljudi koji te (ipak!) primijete: mene su moja baka, moj učitelj, moje profesorice hrvatskog i književnosti, moj mentor na faksu, moj mentor u novinama, moji brojni suradnici... Pomogne to. Kad naučiš razlučivati koristoljubivo primjećivanje od iskrenog; i reći "ne" onda kad znaš da će se netko ukrcati u tvoje napore ili ih jednostavno izokrenuti u nešto što ti nije ni nakraj pameti. I kad naučiš uživati u vlastitom trudu, kad naučiš baviti se nečim jer te TO zaista, najiskrenije veseli - je, i onda su pozornost i priznanja dobrodošli, ali nisu preduvjet i nisu plaća. Nego je to tvoj vlastiti gušt.

I tak, kao mudra sredovječna žena sa zdravim sisama, odvažit ću se udijeliti jedan savjet: obratite pozornost na one koji vas pozorno gledaju. Uzvratite im. Pa što bude...! Moglo bi biti i dobro. U svakom slučaju, manje ćete se naraditi za nešto njima sasvim sporedno, a i vama, na koncu konca, nevažno. Vjerojatno ćete dobiti manje, ali bitnije.